Skip to main content

Full text of "Legenda o Ali-paši - Enver Colakovic"

See other formats


ENVER COLAKOVIC 



LEGENDA O ALI-PASI 



Izdavac 

Islamska zajednica Zagreb 
Zagreb, 1989. 



SADRZAJ 

Uvod 6 

Prvi dio 9 

1 10 

II 24 

III 32 

IV 41 

V 48 

VI 57 

VII 65 

VIII 76 

IX 82 

X 90 

XI 102 

XII Ill 

XIII 124 

XIV 143 

XV 154 

XVI 165 

XVII 173 

XVIII 191 

XIX 201 

XX 215 

Drugi dio 224 



XXI 225 

XXII 244 

XXIII 257 

XXIV 265 

XXV 283 

XXVI 295 

XXVII 306 

XXVIII 333 

XXIX 339 

XXX 350 

XXXI 364 

Treci dio 376 

XXXII 377 

XXXIII 390 

XXXIV 396 

XXXV 405 

XXXVI 414 

RJECNIK MANJE POZNATIH RIJECI 432 

BILJESKA O PISCU 467 



CRTEZI STAROG SARAJEVA 
HAMID DIZDAR 



Uvod 



Jos kao dijete bio sam obolio od neke teze bolesti koja me kroz 
dulje vrijeme drzala priklijestena za krevet. Zamislite kako je to teska 
kazna nestasku od svojih trinaestak-cetrnaest godina, koliko mi je tada 
bilo! Moj otac, prezaposlen covjek, dospijevao je tek u podne zapitati 
me kako sam i nedostaje li mi sta. Uvece je ulazio u moju sobicu da 
pokraj moga kreveta provede pola sata u razgovoru s majkom. 
Razumije se da su govorili o trznim cijenama i nabavama i otac je usput 
upucivao majku u manje poslovne tajne. Znao se ponekad prepirati s 
njom o modi, o nekoj tkanini ili o stvarima koje su ga se ponajmanje 
ticale. Meni su te raspravice roditelja samo uveaavale i upotpunjavale 
dosadu. Majka, takoder zaposlena zena, navracala se preko dana i po 
nekoliko puta u moju sobu, ali samo da me pokrije, promijeni oblog, 
izgrdi me zbog nestasluka i neposluha, ili da mi oduzme knjigu prica ili 
crtacki blok. 

- Gospodin doktor je zabranio! - bile su njezine ponovne rijeci. 

Nezgrapna gospodica Anka, nasa postovana kucna pomocnica, 
koju sam ni sam ne znam zasto - mrzio i smatrao otvorenim 
neprijateljem, ulazila bi pocesto da pregleda pec ili da nalije hladne 
vode u vazu s cvijecem. Bilo je tada naime zimsko doba. Njezina je 
zasluga sto sam ostao i bez svih dragih igracaka, jer sam - zaboga - 
morao lezati mirno. A bile su to sjajne igracke koje sam svojerucno 
sastavljao i pravio u onoj »zlatnoj dobi budenja intelekta«. Bili su to 
minijaturni primjerci loncarstva i arhitekture, iza kojih je, naravno 
ostajalo mnogo tragova po namjestaju i odijelu, zbog cega su me 
roditelji stalno korili i prijetili mi, a pogotovo mi je prijetila sluzavka. 
Osjecao sam ipak da mi od svega toga najvise nedostaje igre, drugova i 
grudanja leprsavim snijegom. cak sam pozelio i skolu i sve njezine male 
brige i krupne radosti. Ubijala me dosada, tiha i bolna, izmijesana 
preznojavanjem i izvrsivanjem lijecnickih savjeta, pa sam osjetio neku 



vrst djetinje melankolije... Spavati, jesti, piti vruci caj, gutati pilule, 
gurati triput na dan toplomjer u usta. Zar sve to nije neizdrzljivo? 

Jednoga dana javi mi otac da ce me posjetiti nas rodak Salihaga, 
stari i dobri zanatlija iz sarajevske carsije. 

- I ne budi tako kiseo, sinko! Vladaj se uljudno! To je stari 
covjek, znas... vrijedan postovanja i paznje... 

Probudio me tog poslijepodneva Salihagin ulazak u moju sobu. 
Dragi moj Salihaga! Sada, kad ovo pisem, sjecam se kako smo ga 
preklanjske godine nosili na ramenima put groblja na Nisanu... Sjecam 
se i suze mi naviru na oci. Visok, erne brade, a tako blagih plavih ociju. 
Pa ona starinska bosanska odjeca: fermen, caksire, traboloz. Sve mu je 
to tako lijepo pristajalo. 

- Kako si, sinko? Cujem da vec pet-sest dana lezis... Evo, na, 
donio sam ti prtokala ... 

Prevrcuci se u krevetu, kobacajuci se kao riba izvueena iz vode, 
govorio sam mu o skoli, o djeci i o dosadi koja me muci. 

- Ded' mi, Salihaga, dina ti, ispricaj nesto ... Kako je vani? ... Je 
1' lijep snijeg? Ima li djece po sokacima? Grudaju li se? ... Ima li... 

Odgovarao je dobri Salihaga na sva moja pitanja. Trudio se da 
me sto vise zabavi i zadovolji, samo da zaboravim svoj polozaj i bolest. 
Htio mi je pribaviti bar malo radosti, pa je izmisljao mnoge stvari koje 
bi me mogle zanimati. Na kraju, videci da se »s tim djetetom mogu i 
pametne lakrdije trosit« i da sam, kako je na rastanku rekao i mojoj 
majci, »poceo zreti k'o mlada jabucica u babinu mu vrtu«, ispricao mi je 
i ovu legendu o Ali-pasi koju, evo, kusam oteti zaboravu, a koja mi je 
svojim tako slatkim istoenjackim sadrzajem skratila duge dane bolesti i 
razbudila moju djecacku mastu. Tri dana pricao mi je postupno, od 
poslijepodneva sve do mrkla mraka ... Neka mi dragi moj Salihaga 
oprosti sto cu ovoj sladunjavoj prici dodati ponesto iz svoje maste i sto 
ce ona time mozda izgubiti nesto od svoje poucnosti. Vjerujem da je i 
on mnogo toga izostavio pazeci na moju mladost. Neka mi, isto tako, i 
mnogi citatelj, koji u svakom knjizevnom radu trazi neku kronologiju, 



povijesnu tacnost, celicnu logiku i slicne stvari, ne uzme za zlo sto u 
ovoj legendi nece naci ni godine, ni datume, ni povijesne osobe, nego 
samo srce, ljubav, bol i dah onoga lijepog starog doba. Ovo je, dakle, 
samo legenda, hikjaja, ono sto je moglo nekada i biti, ali vjerojatno - 
sigurno cak - nije ni bilo, nego je sve to rodila samo masta nasih dobrih 
djedova i pradjedova, pri dimu zuta tutuna i mirisu erne kahve. A 
njezina svrha nije da vas pouci povijesti Bosne, jer nju vjerojatno 
poznajete iz pravih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da vas, bar 
za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teskoca danasnjice. Njezin cilj je, 
ukratko, da vas, dragi citatelju, odvede u zlatnu proslost, u kojoj se 
zivjelo zato da se uziva zivot, a ne da se stjecu i gomilaju milijuni, 
polozaji i medalje... 

Vjerujem da ce ova legenda i vas, dragi citatelju, lijeciti od teske 
bolesti danasnjice, brzine, vratolomije i briga, kao sto je i mene 
izlijecila od djetinje melankolije... 

Dakle: zastor se dize. 



Prvi dio 



Negdje sprva novoga vijeka osvitalo je Sarajevo, Bosna-Saraj, 
lijepi bijeli grad na Miljacki, u rumenilu svibanjske zore, a budili su ga 
mujezini sa stotinjak dzamija, koji su melodiozno pjevali: »Allah je 
najveci!« 

Kroz jutarnju polumaglu stizali su vjerni Sarajlije u dzamijska 
predvorja. Sabah je. Valja Allahu zahvaliti na milosti sto je poklonio 
nov dan svom roblju na zemlji. I crkve su zvonjavom pozivale na 
jutarnju molitvu, pa su i krscani i riscani ulazili tiho u svoje bogomolje. 
Cak i ono nekoliko jehudija, koji su se vec bili naselili, ranili su u ta 
blagoslovljena vremena, kada su arabe, natovareni konji i trhonose s 
uzetima preko ramena bili jedina prometna sredstva. Kese, dukati, 
jaspre i grosi bili su u ta sretna vremena novci, a sve knjigovodstvo 
svodilo se na prosti rabos i kredu. Vjeresija se »knjizila« u obliku 
bijelih crtica ispisivanih kredom na direcima i vratima, tako da su se 
one kroz mjesec-dva pretvarale u citave naslage bijelih taraba. Ipak su i 
duznik i vjerovnik uvijek znali »cistu kontu« i bili zadovoljni svojim 
trgovanjem. »Duzan si mi devetnaest i jedan gros«, ili »jos tri dukata, 
pa smo se naravnali«, ili »dvije kese, br'te, pa smo se naravnali za kucu, 
neka bude tvoja«. 

Mirnim tim Sarajem, njegovim krivudavim i uskim ulicicama i 
mahalama, sarolikom carsijom i citavom blizom i daljom okolicom 
upravljao je tada valija, poslan iz Stambola od Visoke Porte, poslan u 
zemlju Bosnu, u ovaj cudni vilajet, koga su vec tada ucili da mirno i 
strpljivo podnosi svoje ropstvo, a tude gospodstvo, premda se ono u tim 
vremenima nije gotovo ni osjecalo. Narod je bio tih i pobozan, a u 
svijesti su mu bile ugradene misli: Bosna je Bosna, a netko mora 
vladati, pa zasto da to ne bude padisah, kada je tako silan i jos »sveceva 
koljena«. 

O kamenu kaldrmu udarale su tog jutra po cijelom gradu drvene 
nalune, crvene kozne firale ili teske cizme. Svijet se bio razmilio kao po 



10 



mravinjaku. Svak je polazio na svoj posao. Niz strme mahale zurili su 
trgovci s okolnih brezuljcica u carsiju, u svoje magaze, ucenjaci, visa i 
niza ulema, u mektebe i medrese na predavanja, daci i segrti pak na svoj 
posao... Kako li je bilo lijepo pogledati na te bijele i sarene ahmedije, 
zlatom i gajtanima izvezene odjece, siljate firale! A tek ona zadovoljna 
lica, rumena i nasmijana...! 

Gradske kapije otvaraju se i stoji skripa teskih drvenih vratnica 
na zardalim sarkama... 

Po trgovima i mahalama sve ozivljuje, sve se uzurbano pokrece. 
Dan pocinje, rad pocinje, zivot tece. Djevojke umotane zivo obojenim 
opleccima toce vodu u pokositrene bakrene dugume na sokacnim 
cesmama. Rijetke su kuce iz kojih se ne cuje talasasta melodija nase 
narodne pjesme - sevdalinke, koja se tada radala u bezbriznosti i 
zadovoljstvu, u nabujaloj strasti mladih bekcica i jos mladih zdravih i 
jedrih djevojaka. Nasa pjesma, koja se pjeva poravno... 

A tek svibanj i rascvali jorgovani u bascama, behar po drvecu 
bijel, mirisav i njihan vjetricem... Toplina sunca, koje se rada, krasno 
plavetnilo neba, koje se pokazuje iznad magle sto nestaje... 

Umorni pasvandzije koji su cijelu noc setali po carsiji od 
magaze do magaze i opipavali teske katance cuvajuci tako svjetsko 
dobro od lopova ili vatre - opasne jangije - polagano se spremaju na 
pocinak. Svi se skupljaju pred Ibrinom »kahvom«, otpasuju teske sablje 
i pozdravljaju se: 

- Sabah hajrola, hadzi Murataga! Eto, Bog i nocas sacuva 
carsiju. Velika mu slava i hvala! Sad i mi moremo, br'te na pocinak... A 
san me hvata... 

Dok se dizu poklopci s ducana, spustaju depend i iznosi roba da 
je svak moze vidjeti, vec se po carsiji cuje telalov talambas. To je sabah 
haber, neka vrst jutarnjih novina. Ili je tko umro, ili netko nesto 
prodaje, ili valija stogod porucuje. 

Mnogi carsinlija izisao u sokak da cuje novosti. Oni kojima su 
ducani blize telalu samo su izvirili kroz vrata, a telal, visoki Arifaga, 



11 



isprsio se i sprema se da govori. Star je covjek Arifaga, ima i dva sina, a 
isto toliko kceri. Poznata je on osoba u seheru. Svak ga voli i pazi. Svak 
ga pita za savjet, te: hocu li kupit ovo... te: bih li prodao ono... te: kakav 
ce, sta bi ti rek'o, Arifaga, bit' ovog ljeta pazar u Visokom? A Arifaga 
svakoga nasvjetuje i raste od zadovoljstva sto bas njega pitaju. 

Okupili ga i tog jutra, a on zasukao erne brcine tako da mu se 
njisu s obje strane obraza kao dvije velike i zrele banane, pa se 
raskoracio i zazinuo, udarivsi prvo u svoj talambas. Svojim krupnim 
glasom, vec malo okrestalim od stalnog vikanja, pozivao je talal 
nazocne koji se oko njega stisli prvo u polukrug, pa u krug, pa napokon 
zakreili cijeli put svuda oko njega. Sabah haber bio je kratak i jasan. 
Najljepsa je, naime, Arifagina odlika bila da u »tri rijeci« umije sabrati 
sve novosti dana. To mu je i uzdiglo ugled, zato ga svi i vole. 

Glas mu zaori carsijom: 

- Nocas je preselio na bolji svijet vrijedni nas testar Ibrahim, sin 
Avdije. Za njim ostaje sestoro djece. Dzenaza krece na sahat prije 
podne s Vratnika, od njegove kuce pa pred Begovu dzamiju. Haj'te sto 
vas more vise da ga na ramenima ponesemo. Bio je siromah, pa nek 
makar mrtav imadne sve casti koje treba dati bratu muslimanu... 

Svijet se polagano razilazio, a Arifaga bijuci u svoj talambas 
posao dalje objavljujuci tu vaznu jutarnju novost. 

Skupilo se odmah nekoliko bogatijih carsinlija da se pobrinu 
oko ukopa. Gazda Kojo od sebe dao cohu da se pokrije njome njegov 
testar, koji mu je na desetke godina cistio ulicu pred kucom. Sijedi 
gazda Jesua, prvi covjek koji se u gradu poceo baviti saraflukom, 
mijenjanjem zlatnoga novca, dotrcao u ducan kazaza Mehage da mu 
preda svoj obol za ukop. Za njim sve drugi i drugi, tako da je Mehaga 
brzo skupio sve potrebno da se siromah testar posteno ukopa, kao pravo 
»ehli-islamsko« celjade. Kad telalu Arifagi ponudise njegovu nagradu 
od nekoliko grosa, on samo zakovrci brkove i rece: 

- To nek' mu je od mene. 



12 



Na putu kroz carsiju dzenaza je kretala sporo, jer je svaki 
trgovac izlijetao pred nju iz magaze i ponio bar korak-dva lagani jelov 
tabut. Kad su prolazili ispred Obrenove magaze, ovaj stao ukoceno, 
prekrizio se i sapnuo: »Pokoj mu dusi«, tako isto i gazda Anto, stari 
Salamon, ili seljak Mitar. Svak je testaru odao ovu posljednu cast. 

Eto, ovaj su dogadaj po carsiji prepricavali tog svibanjskog 
dana, a kada pode povorka... Kao da je umrli bio u najmanju ruku 
kadija ili veletrgovac, toliko ga je ljudi pratilo... cak i onaj Enes beg, 
koji u putu susrete dzenazu, sjaha sa svog vranca, zabaci culah sa 
srmali celenkom i podmetnu svoje rame pod zemne ostatke testara... 

Ukopati brata (a svaki ti je covjek brat), to je posao. I to 
najhajirniji posao. Pa kada se s groblja umoran vratio u svoj ducan, 
Omeraga kazandzija nasao je na cepenku, kao i uvijek, hamala Aliju. 
Omeraga je u Kazandziluku, posebnom kraju u carsiji, koji je vec tada 
zauzimao cetiri-pet dugih uskih sokacica, bio najpoznatiji, ako ne i 
najbogatiji kazandzija. On je bio i esnaf-basa, on je segrte ispitivao, 
oslobadao, esnafske teferice priredivao, brinuo se o udovicama i djeci 
umrlih majstora kazandzija. Poznat je majstor bio Omeraga, Covjek 
»viden i sojli«, covjek vrijedan i pametan, visoka rasta, iako star - prav 
kao bor, uvijek, ljeti i zimi, golih kosmatih prsiju, na kojima su 
zvoncale toke s fermena, ispod kojega je stidno izvirivala bezli kosulja 
sirokih rukava. Omeraga je sve svoje - stono vele - stekao u znoju lica 
svoga i sa svojih deset zlatnih prstiju. A i bili su ti prsti zlatni. Ni u pol 
Stambola vjestijeg kazandziju nasao ne bi, sve kad bi ga trazio u pola 
dana Aladinovom svjetiljkom. 

Lupa cekica u razlicite crvene bakrene posude, lupa koja, kad se 
dugo slusa, prelazi u ritmicku melodiju rada, u pjesmu - koje je refren 
uvijek gotov izraden lonac ili dugum za vodu, ili leden ili dzezva - ta 
lupa stalno od jutra do aksama, cuje se u cijelom Kazandziluku. A iz nje 
proistjecu divne gotove rukotvorine. Omeraga je u svom ducanu imao 
petnaestak radnika, a magaza mu je uvijek bila puna bakra, kositra i 
gotove robe. Prodavao je on i na veliko. Poznat je on majstor cak u 
Arnautluku, pa i trgovci iz Latinluka vec su kod njega kupovali... 



13 



Alija, mladi hamal, svakoga dana u podne dolazio bi k njemu. 
Na cepenku pojeo svoj samun ili ono malo sira (i to rijetko), upitao ima 
li sta ponijeti, bacio uze na rame i posao dalje. Tako i toga svibanjskog 
dana. 

Taj hamalin sa svojim uzetom zabacenim preko pokrpljenog 
fermena, taj Alija zvan »leptir«, zato sto je dnevno i po desetak puta 
obilazio cijelu carsiju, bio je tada u tihom i lijepom seheru svuda 
poznata i rado videna osoba. Uvijek veseo, spreman na salu, uvijek brz 
za ma kakav posao. Mnogi bi carsinlija kuckajuci oznojen u svoju 
bakrenu posudu, ili sijuci s mukom debeli kozni curak, govorio: »Bas je 
Leptir sretan! - On voli sunce.« 

A i volio ga je Alija vise nego casti ili dobro jelo, volio skoro 
koliko i Mehaginu Almasu, djevojku za kojom je ceznutljivo gledao kao 
gladnik u izlog najfinijih poslastica... 

Voljeti sunce... Voljeti ga ljubavlju, kako je to samo u ona 
vremena bilo moguce! Kad ono veselo zasja na svodu, Alija bi, makar i 
ne zaradio toga dana nista, odlazio vise sume nad Kovacima (gdje su 
danas velike i lijepe kuce), na cistinu, legao na ledinu, a svoje lijepo lice 
okrenuo suncu, zaklopio oci pa snatrio. Vilinske bajke izlazile mu pred 
oci. Bajke iz suncanih zraka koje su i preko spustenih kapaka tim ocima 
godile svojom toplinom i cistocom... Lezeci tako hamal bi Alija 
dozivljavao - ne, prozivljavao - krasne trenutke, sate, dane, godine, 
vjekove... negdje daleko, u carstvu prica, u carstvu svoje bujne maste 
koju je tako bila razbuktala cvrsta vjera i vjeciti optimizam njegove 
vesele duse. A sunce bi svog prijatelja grijalo, grijalo blaze i bolje nego 
druge i razgovaralo s njime. Jest, bas s tim Alijom hamalom, koga su 
zbog njegova lutanja nazivali srednjovjekovni carsinlije »sretnim 
leptirom«. 

Pricalo bi sunce Aliji pricu o postanku svijeta, o nabiranju brda, 
o dubini denjiza, o kulama koje se gordo uzdizu negdje iznad oblaka, o 
hazreti Hidru, vjecito zivome evliji, dobrome mudracu, koji svima 
pomaze. Pricalo bi mu sunce preko svojih toplih zraka o njeznosti 
hurija u dzenetu, o slastima bogatstva i raskosi u Stambolu, o pjescanim 
brdima i vjetru samumu u pustinji, o blagoj sjenci palminih listova, o 

14 



karavanama kamila koje vode zakukuljeni Arapi, ili o zivotu oblaka, 
ljubavi zvijezda, raskosi duge... Slusao bi Alija te price, slusao i uzivao, 
a osmijeh srece igrao bi na njegovim poluotvorenim usnicama, ispod 
svilenomekanih plavih brkova. Osmijeh kakav nikad nece zatitrati oko 
usta najbogatijih Sarajlija: Mehage kazaza, Omerage kazandzije, Jefte 
abadzije, Joze kujundzije ili gazde Jesue sarafa ... 

I iz takve jedne price sunca isplela bi Alijina masta cudne bajke, 
svijet patuljaka i divova, svijet djevojaka najljepsih glasova, svijet 
pjesme i ljubavi, ili pak svijet junaka, medu kojima je on, razumije se, 
najjaci ... 

Zar nije bio Alija sretan? Sretan sa svojim uzetom, sirotinjom i 
bezbriznoscu, s cvrstom vjerom i svojim suncem? ... 

Znali seherljani za ta njegova mastanja, koja su nazivali »hava- 
muhabetom«, razgovorom sa zrakom, ali su bas zbog toga i voljeli svog 
Leptira. Mozda je bas radi toga i bio tako mekan i blag u postupanju s 
ljudima. Mozda ga je bas ta ljubav prema suncu odgojila u covjeka koji 
nikom ne bi rekao ni »po tamo se«, iako je bio i snazniji i razvijeniji od 
svih seherskih ukoljica. Ta ga je ljubav nekako uzdizala, odvajala od 
ostalih hamala, mada je on bio izvrstan drug i uvijek spreman pomoci 
nekom starijem nosacu. Znao je on po citav sat gurati kolica uza svog 
druga Muradifa bez ikakve nagrade osim onog: »Bog ti dao«. Ta ga je 
ljubav znala odvuci od posla, istrgnuti iz svagdasnjice i pozvati na 
ledinu. 

I toga proljetnog dana, bas kad je stigao do Miljacke, u Donje 
Tabake da se medu kozarima raspita za posao, Alija je pogledao u nebo. 
Njegov ga je prijatelj zvao odozgor nasmijan, pozvao ga je u travu, u 
prirodu, da mu prica... Oh, kako je lijep i veseo taj njegov prijatelj 
danas! Kako se iz njegova sjaja siri blaga toplina i daje miris jorgovanu, 
zubor Miljacki, djevojackoj pjesmi ljepotu, a ljudskom radu volju i 
veselje... Zato Alija pohita iz Tabaka na svoju ledinu, premda nista nije 
bio zaradio... 



15 




Gradska kapija na vratnickom bedemu 



16 



Uzalud je za njim skakutao hrapav glas kozarskog majstora 
hadzi Edhema: 

- Lepire, da mi izneses s vode one razapete koze! 

- Ode on na ledinu - kroz smijeh je hadziji doviknuo susjedov 
segrt Abdulah. 

- Ah, da Bog do mogu i ja... Nejse... doci de koji drugi hamal, 
koji je samo hamal, a ne i sretni Leptir... 



Kada je Alija stigao u slobodu, tamo izvan gradskih bedema, 
tamo daleko od ljudi i graje, legao je na ledinu, ruke skupio pod glavu, 
ispruzio noge, a udisao svjezi sumski zrak mirisav od rascvalih breza... 
A sunce ga peklo, milovalo... 

Ovaj put je Aliji dosla cudna misao, bajka tako smjela da se 
uplasio i trgnuo se sav najezen. 

Dok mu je visokim celom plesala mekana kosa, oslobodena 
turbana, koji mu je pao u travu vise glave, dok su mu licem skakutale i 
igrale sjenke siblja, Alija je lezao i snatrio. Nije osjetio kako mu kroz 
poderanu staru firalu na desnoj nozi viri prst. Nije osjetio kako mu na 
okrpljenim caksirama mile bube, niti je cuo sviruckanje i zujanje muha 
oko sebe... On je bio u polusnu, sretan, sretan ... A smjela misao vezla 
je nit po nit nov zivot po njegovu mozgu... 

- Eh, da sam pasa ... Pasa, pravi »valij ve komandar Bosna ve 
Herceg« ... - Uzalud, od te se misli nije mogao odhrvati... A bilo mu 
milo... Vec je Alija bio odjeven u zlatnu odjecu, vec mu se na glavi 
mahale perjanica i celenka, vec se pod njim uvijao i hrzao arapski zekan 
u sjajnoj opremi... A on jase po svom vilajetu. Docekuju ga: »Zivio, 
Jasal Jasa, cok jasa!« ... On odmahuje u znak pozdrava desnicom, dok 
ljevicom zauzdava vilenoga konja. Cak i njegov prijatelj sunce mase mu 
svojim zrakama. Tri causa pred njim razgone narod, jer ga svak zeli 
vidjeti, njega Ali-pasu - silnog vezira svijetlog padisaha, sveceva 
koljena. A on poznat po dobroti. Slabo harac kupi, oprasta kazne, rusi 

17 



zatvore, a gradi dzamije. Sirotinjska majka. Za hamale otvorio u svakoj 
kasabi besplatne stanove. Naredio da cak ni pse u njegovoj Herceg- 
Bosni ne smiju udarati... A tek djevojke! ... Sve izludjese za njim, ali on 
ostao vjeran svojoj Almasi, kceri Mehage bakala, kojoj i kao pasa ide 
pod prozore. I ona njega voli, ali je stid s pasom zboriti, a on joj govori: 

»Ne stidi se, lijepa, ne budi budala, k'o sto je to Alija hamal bio, 
koji se stidio svoje sjerotinje, pa ti nije smio govoriti o svojoj velikoj 
ljubavi...« 

Sve se te misli kovitlaju po Alijinoj glavi, dok ga sunce pece. A 
pred ikindiju trgao se. 

Nesta pasovanja! 

Glad ga povratila u zivot. Tu blizu na potocicu uzeo abdest i 
pomolio se Allahu. Spustio svoje bijelo celo na emu zemlju i ushiceno 
u svojoj poboznosti pomislio: »Boze, ostvari mi bar za jedan dan taj 
san. Ostvari ga da mognem uciniti dobro i drugima i sebi ...« 

Pred aksam, u suton, zivost radnog svijeta u carsiji bivala je u ta 
dobra stara vremena najveca. Svak se pozurio da zavrsi zapoceto, pa da 
s prvim mrakom, s pozivom mujezina s munare na molitvu, zatvori 
magazu i krene kuci natovaren zembiljem. U torn zembilju nosili su 
seherljani sve potrebno za slijedeci dan. Taj trougli zembilj, naizgled 
malena kozna torbica, zaista zna mnogo primiti u sebe. Tu stanu: meso, 
povrce, vruci samuni, bobe, ili iz Muradifove ekmescinice nabavljeni 
peksimeti ili ibricici od slatka tijesta za djecu ... Stane tu i pokoja hedija 
za vrijednu domacicu, koja je kucni direk. Jer na cetiri direka stoji 
citava zgrada ljudskog zivota, tako veli Ali-hodza Misirlija. A pametan 
je on i ilumli covjek. Prvi direk, direk duse, jest ibadet: pet vakata 
namaza na dan i trideset dana posta uz sveti Ramazan. Drugi direk, 
direk srea, jest ahlak, postivanje Boga i bliznjih i cuvanje sebe od 
harama. Treci direk, direk tijela, jest rad, poslovanje, kojim se idara 
stjece. Cetvrti direk, direk kuce i povrsitelj njezin - to ti je zena. Njezino 
carstvo je kuca, kao sto je musko carsija. A tesko onoj zgradi u kojoj 
jedan direk nedostaje! 



18 



Kada je Alija stigao u vrevu carsije, uvidje da vise nece biti 
zarade, pa pode kuci. AH kad naide ispred sudnice, mesceme, viknu ga 
sluzitelj Mahmut: 

- Zove te - veli - kadija da mu poneses kuci nekije' citaba. Usput 
ti je... 

- Zar ne moze sam? Zar su toliko teski? 

- Jasta su, br'te, ima u njima i bes oka. 

- Kakve li su to knjige, pobogu si mi brat? 

- To su neki citabi o pravdi. Ima hin svakakije': i arapskije', i 
turskije', i vlaskije' i bosanskije' i ... ma tko bi znao kakijen ih sve ima. 

- Pa zar pravda nije svugdje jednaka? - upita zacudeni hamal. 

- Ih, bas si ti, Lepire, budala! Tesko je pravo sudit', za to valja 
imati znanja. 

- A ja misljah da je teze krivo suditi, jer za to treba hrabrosti. 

- Kako? 

- Lijepo. Tko mogne okabulit' i nepravo sudit', kaznit ce ga Bog. 
Pa ako se on te kazne ne boji, junak je... Ama dajder te citabe... Ja 
mislio da je za sve jedna pravda, jedan citab, a vidi ti sada, molim te, u 
kadije ih ima na stotine. Nije onda ni cudo sto na sto raznih nacina 
jednu pravdu kazuju... Ja kako li ce biti tek kasnije, kad ih bude bilo i 
vise... 

- Cega, kadija ili citaba? - upita Mahmut smijuci se. 

- Oboga, naopako! - odgovori Leptir i ponese deme knjiga 
kadijinoj kuci. 

Kada su mujezini objavili aksam, kada je sunce vec zaslo na 
zapadu i samo blago rumenilo sutona osvjetljavalo Sarajevo, carsija je 
vec vecim dijelom bila zatvorena. Samo oni koji su imali zurna posla 
ostali su da to brzo posvrsavaju. Opet se pred Ibrinom kahvom 



19 



skupljaju pasvandzije, pripasuju teske sablje, pa se razilaze u svoje 
sokake i zalaze od ducana do ducana opipavajuci katance. Ako je tko 
slucajno zaboravio. A ima stranaca putnika, moze se medu njima naci i 
koji lopov, ne dao Bog! Jer po mjestanima mogao si magazu ostaviti 
otvorenu citavu noc... 

Svaki babo dosao medu svoju djecu. Vecera se zajedno za 
okruglom sinijom, a mrak se tek pojavljuje tamo iza brda... Sokaci su 
tihi, pusti... A kasnije? ... 

Tamo poslije jacije, posljednje molitve, nakon koje stariji traze 
loznice, mladima se tek tada razmili. Tada pocinje zivot asikovanja i 
sevdisanja, zivot Bosne, zivot toplih sapata, zivot zadovoljne i 
milovanja zedne mladezi... 

Po mahalicama i krivudavim sokacima, u polumraku mjeseceve 
hladne svjetlosti, u sjenkama ceremitom pokrivenih krovova, lipa, 
bagremova ili jorgovana iz dvorista, momci stoje pod prozorima svojih 
izabranica. A one? ... za asikli-pendzerima, ogradenim gustim 
musepcima od isprepletenih tankih letvica, da momak ne bi vidio njihov 
lik, stoje i sapucu. O blagih rijeci i skrivenih strasti! Mladost kao 
mladost! ... Satima razgovaraju ili tiho pjevuckaju... 

Eto takva noc, puna svijetle mjesecine, strasnih asik-parova i 
carsijskih pasvandzija, spustila se i poslije tog proljetnog dana. 

Pri kraju Sumbul-mahale, tamo pod grobljem iza gradskih 
bedema, pod prozorom Ali-hodze Misirlije stoji momak. On vec odavno 
voli lijepu Safiju, hodzinu kcer. A i vrijedan je, po esnafu kazaz, plete 
najljepse tkanice, suce divan zlatan gajtan, a pjeva - eh, nema teferica 
bez Ahmeda! ... Pod tim gustim musepcima stoji on i sapce: 

Fiko, diko Ijepotice 
kad raspletes pletenice... 

A ona? ... Njezine uzdahe, toplinu koja izbija u blagu noc osjetio 
je mjesec, pa izasao ispred onog oblacica, osjetio jorgovan, i jos 
carobnije zamirisao... Ona ga voli, ipak mu prigovara: 

- Nemoj, Ahmo, kose mi spominjat'... Zar te nije stid? 

20 



- Fiko, diko, nije me stid, ne stidim se ja, golubice, spominjati 
najljepse strune s dzenetske sargije... 

- Ahmo! ... Kud si sinoc isao? Ne bi te 'vamo. Da nije kakva 
druga...? 

- Sto pitas, Fiko, kad znas da samo tvoje oci umiju procitati 
jaziju ispisanu na mom celu. Znas ti, Fiko, da samo tvoja kosa mirise 
kao stambolski dul i da samo tvoja ruka umije milovati kroz demire i 
musepke... 

- Suti, Ahmo! Zar ne vidis kako nas mjesec gleda i slusa? 

- Drago mu, diko, slusati... 

I cavrljaju tako o svemu i svacemu, pa i o Aliji hamalu. 
Vidje li danas Lepira, Ahmo? 

- Jesam. Bio je i on na testarevoj dzenazi. 

- Dobricina. Bog mu dao srecu. 

- Ama je malo onako haj-huj. Zna se po sav bozji dan izlezavati 
na suncu. 

- Zar ti je krivo, Ahmo? Zar to zalis od njega? To mu je sve. 

- Sve osjem bijede, zakrpa i njegova zutog macka... 



A on, Alija? 

U svojoj kucici, tamo na brdu, tamo daleko iza bedema, lezao je 
na svom okrpljenom duseku, lezao naledice i poluotvorenih usana 
sanjao. Njegov macak, veliki Zutonja, jedini drug mu, istegao se ispod 
njegovih nogu i prede. Mjesec obasjava kroz polupana okna tu 
sirotinjsku izbicu... 

Ali taj san... 



21 



Alija stoji u nekom mracnom podrumu. Pred njim velika hrpa 
svakojakih dronjaka. Ima tu starih culaha, fermena, vreca... Miris vlage 
ga gusi... On se boji. Pita se: »Gdje sam?...« Najednom se pred njim 
stvori neki Arap u zelenu dzubetu, na glavi mu ogromna zelena calma. 
Gusta bijela brada, a lice i oci crni. Zubi mu se cakle... Alija bi vrisnuo, 
ali nema snage, nego tiho nazove selam pridoslome. Ovaj mu blago 
odzdravi i poce: 

»Alija Lepire, kako si? Ja sam te doveo ovamo da te nagradim 
sto si dobar, sto se bojis Boga, velikog milosnika, sto mu se klanjas i sto 
nikom zla ne mislis niti zelis. Vidis ove krpe, ovo pljesnivo blago? Ono 
je pripadalo tvrdici - sad nek je tvoje! Uzmi ga! I pazi sta ces s njime 
uraditi. No, uzmi, prihvati! ...« I Alija se sagnu. Uze u drhtavu ruku 
pregrst krpa - ali kad tamo, u ruci mu zablista zlato! Krasno zuto zlato! 
Kad uze u ruku stari neki poderan pas, a ono najljepsi krupni nanizani 
biseri... Zacas zasja podrum od dragog kamenja, bisera, zlata i srebra. 
Zacuden Alija gleda, a stari Arap blago se smije. Htio bi Alija upitati: 
»Sta je to?«, ali mu rijeci zapinju u suhu grlu. Arap opet progovori: 

»Zlato i blago, sine Alija, u ruci tvrdice su krpa, a krpa u ruci 
darezljiva dobricine - zlato. Eto, to je sad tvoje. Uzmi!« 

Sta ce s time? Sta ce? - Misli Alija i vec mu se usnice rastezu na 
osmijeh... »Kupit cu sjajnu kucu, dijelit cu u njoj dzaba hranu svijem 
hamalima. Ozenit ce se svojom Almasom, ocu cu joj najvecu bakalnicu 
otvorit u Taslihanu, pa cu se uputiti u Arabiju na hadziluk, pa cu ...« U 
torn mu u glavi sinu: »Ah, da mi je postati pasa! ... S tolikim blagom 
lahko je pasaluk steci! Pa cu biti vezir, stanovati u konacima ... Kupit cu 
najljepse atove, pa cu jahati po carsiji. Zlatne cu haljine nabaviti i zlatnu 
celenku na kapu. Oh!« Bujica najkrasnijih misli potece iz njegova 
bica... 

Ali - Arapa je nestalo. A blago ga okruzuje i gomila se sve kao 
da raste. Kupi Alija. Sve dzepove napunio, rupe u njima zatisnuo 
velikim draguljima. Pa posao, ali nigdje vrata! ... Opet ovlada njime 
strah... U tavanici opazi rupu. Brzo je skupio blago sve na jednu gomilu 
i popeo se na njega sve do rupe. Ali rupa uska. Jedva je glavu provukao. 
Morao je isprazniti dzepove da bi se nekako izvukao iz tog podruma. I 

22 



posljednji mu je zlatnik ostao dolje, ali se nekako iscupao kroz onu 
pukotinu, pri cemu je sve haljine poderao. Sada je bio u nekoj velikoj 
odaji. Jak miris zapaljenog uda vio se po toj mracnoj prostoriji. U kutu 
je opazio neku svjetlost i posao tamo. To su bila odskrinuta vrata. On 
otvori. Nasao se u sjajno i raskosno namjestenoj spavacoj odaji, a 
nasred nje svilen dusek, na kojem spava njegova Almasa, ljepsa nego 
sto ju je mogao i zamisliti. Da joj pride? Da je probudi i kaze joj za 
zlato u podrumu? Da joj sapne: 

»Sad, Maso, sad ti se mogu povjeriti. Volim te. Imam sad i 
prava voljeti te, jer sam bogat, bogat...« 

Ali ne! To on ne smije. Ona je djevojka, on joj se ne smije javiti, 
i to jos ovako poderanih haljina. Sto ce ona pomisliti? Moze se, ne dao 
Bog, i uplasiti. Zensko samo u odaji s muskarcem! ... Eno i druga vrata, 
koja vode desno... Na vrsima prstiju prode mimo djevojku i cu kako ona 
u snu sapuce njegovo ime... 

U toj novoj odaji, gdje je stigao, nade nove divne haljine. Obuce 
ih, pa pode ogledati se u velikom ogledalu koje je zauzimalo citavu 
stijenu. Uto u sobu banu neki caus, pa mu se nakloni. »Ali-pasa«, veli, 
»ceka te osedlan at da odjases do konaka svijetlog padisaha.« I on izade 
iz velicanstvene palace. Usput je prosao mnogim raskosnim odajama i 
hodnicima, a svi mu se priklanjali do zemlje. Njegovi su to, mislio je, 
dvorjanici i ulizice... Uzjahao na divna ata, ali se ovaj prope, zbaci ga sa 
sebe i - oznojeni hamal Leptir se probudi, pa pogladi svog macka 
Zutonju... 

Ali te noci vise nije zaspao. Ustao je, umio se i dugo se molio 
Bogu. Sto je iskao od Svevisenjega, pasaluk ili blago, svoju Almasu ili 
sunce, da se u sjeni bagremova izvali i snatri? 



23 



II 



Kada se pogrbljeni Ali-hodza povratio ujutro iz dzamije i sjeo 
do prozora, kci mu Safija donese pestahtu i murecef, pa se on dao na 
posao. Valja ispisati tri zapisa. Nekom seljaku lijek za krave, jer ih vile 
doje, pa zasusile. Repom se, nesretnice, ocesale u samu zoru o viline 
trave, ili ih koja seoska pakosnica u prvi mrak posula mlijekom iz 
vilene krave. Drugi opet seljanki iz planine protiv more, koja je svake 
noci napada, jer je - nesretnica - u prvi mrak prolila vodu pod strehu. A 
treci zapis, najdulji i najzanovjetniji, protiv budalascine, koja je napala 
nesretnog hadziju u Velesicima, jer je nagazio na dzinski vjetar. 

Dok je starac pobozno pisao, vjerujuci i sam u silnu moc svojih 
iapisa, kci mu, lijepa Safija, pjevucala je s pola glasa. Njezin um, 
udruzen sa zaljubljenim srcem, stvarao je napjev za krasne rijeci: 

Fiko, diko Ijepotice 
kad raspletes pletenice ... 

Da bi zavrsila misao, dodala je veselo: 

tad pomisli moja ruka 
da te gladi oko struka 

AH otac cuo pjesmu, podigao oci sa zapisa i strogo progovori: 

- Sta to guces, Fiko? 

- Ma, eto, pjevam - prosaputa zarumenjevsi se do iza usiju. 

- Kakva je to kajda? Sram te bilo! Zaboravi to! 

Ona se pokunjila. Igla, kojom je vezla na sedefli derdefu razapet 
rubac, ispade joj iz ruke. Tiho se podize s mindera i pode iz odaje, ali je 
otac blago uhvati za najedralu desnicu i skoro saptom joj progovori: 



24 



- Eh... Fiko... Cini mi se da i ti vec asikujes. Nemoj, dijete! Rano 
je... Vidis kako smo ostali sami. Mati ti je umrla, sestra udata cak u 
Travnik. Ostala si mi ti, samo ti... Dijete moje, sto bih ja bez tebe? 

Zatim se starac opet sagnu nad pestahtu, a arapske rijeci 
slijevale se polagano na dugacak zapis... Safija uzela opet derdef i sjela 
do oca. Na lieu joj starac, sve i da nije pisao tako vazne zapise, sve i da 
ga je ispitivacki promatrao, ne bi mogao procitati borbu njezina srea. 
Borbu izmedu dvije ljubavi, izmedu oca i momka. I u toj borbi je, vec 
po nebrojeni put, mladi Ahmed odnio pobjedu, jer njega ljubi sree, a 
oca nekako vise razum. A kad je jos u ljubavi razum pobijedio mlado, 
krvlju i ceznjom nabujalo djevojacko sree? 

Naskoro poslije tog razgovora oca i kceri klepnu na kanatima 
zvekir. To netko dolazi. Safija pode da otvori. 

- Zar ti, Lepire? Bujrum. Eno babo u halvatu radi. 

Usao je plasljivo i poljubio hodzu u ruku. Sjeo je na siljte ispred 
nogu domacinovih. 

- Selam alejkum, Ali-hodza! 

- Alejkumu selam, Lepire, kako si? Sjedni! 

- Dosao sam da mi istabiris san. Plaho zanovijetan. 

- Fiko, sine, hajde nam kahvu ispeci, ama ne ulazi dok te ne 
viknemo. 

Djevojka izade vesela sto moze i dalje pjevati o svom Ahmi. 

- Hajrullah, sta si usnio? 

I Alija hamalin isprica hodzi svoj san, a ovaj, slusajuci ga, cesto 
bi znalacki kimnuo glavom: ha, ha. 

- Moj sinko, san ti je lijep i, ako Bog da, ti ces postati bogat, 
silan, ama pasa -jok dzanum, to ni ja ne vjerujem, nego ti prouci svakog 
ponedjeljka i cetvrtka po tri puta ovu dovu i to pred jaciju. - 1 napisa mu 
nekoliko izvadataka iz Kur'ana. 

- Fiko, ponesi kahvu!... De, bujrum, Lepire...! 

25 



Kao u polusnu lutao je Alija tih dana carsijom. Svako podne bi i 
opet svoj samun pojeo na Omeraginu cepenku i odatle svratio u 
Carsijsku dzamiju na molitvu. 

Osvanuo tako i petak. Kisan proljetni dan. Krupne kapi padaju 
tako brzo, kao da se nadmecu, i zacas se stvorise lokve po kaldrmama, 
pa potocici. Pokisao Alija do koze. Ruca na cepenku i tuzi se Omeragi: 

- Nista - veli - zaradio nisam. 

Poslije dzume namaza pozva ga pred dzamijom Mula Hasan- 
dedo da mu nesto uradi. 

Zar on? Nije se Alija mogao dosta nacuditi. Mula Hasan-dedo, 
naime, za svojih sezdesetak godina, otkako je u Sarajevu, jos nikada 
nije dao hamalu zarade. Kada bi na carsiji kupio sto teze, ostavio bi dio 
u necijem ducanu i u dva-tri navrata sam nosio kuci. 

Cudak je bio taj starac. Govorilo se da je vrlo bogat, jer je u 
mladosti trgovao nabavljajuci robu cak iz Misira, a i putovao je mnogo 
u trgovinu. Ne znaju odakle je i kada se stanio u Sarajevu. Neki misle 
da je arapskog, a neki opet da je jermenskog podrijetla. AH svak zna da 
je skrt, da je pohlepan i povucen sav u sebe. Rucao bi hljeba, veceravao 
u najmanjoj ascinici, jer se Mula Hasan-dedo nikada nije zenio. U 
mladosti nije imao vremena od trgovanja i nagomilavanja zlata, a i bilo 
mu je zao da s nekim dijeli svoj mal. Ta zenu valja hraniti, odijevati ... 
Pa jos ako rodi dijete, pa drugo, trece... »Uh, bolje je ovako sam. Djeca, 
sta ce mi to?«, mudrovao je. »Ako bih dobio kcer, valjalo bi je do 
zrelosti hraniti, pa onda udati, eto ti: trosak, propast, dzaba radio, za 
drugog, za zeta. Jok! A ako bi mi se nasao sin, htio bi, kad odraste, 
udjela u poslu, a mogao bi se i ozeniti, pa dovesti u kucu, u moje tesko 
steceno blago, josjednutudukost... Ne, ne!« 

Zato se Mula Hasan-dedo nije ozenio. 

A ni prijatelja i drugova dedo nije imao. »Sto ce mi? Da im 
placam, da ih cascavam, pa da o meni laju, ili da me okradu. Svak je 

26 



hrsuz i zavidnik. Nitko ne smije znati imam li sta... Jer kad bi znali... Ta 
i tako me oblijecu i prate. Misle: pun dedo novaca, pun zlata... Ali neka, 
neka samo misle.. .« 

A nitko se, zaista nitko nije za toga grbavog, sjedobradog starca, 
za tu u stari poderani curak ogrnutu skrticu brinuo. Imao svijet svog 
posla... Cak ni Arifaga telal, inace najobavjesteniji covjek grada, nije 
znao odakle je Hasan-dedo, kada je doselio odnekle iz Bruse ili 
Stambola, sta on ima, bavi li se cime osim preprodavanjem svega sto 
stigne. A znao je Arifaga inace sve - i odakle je valija, pa i za hanumu 
mu, sta ona najradije jede, koga najvise voli, radi cega odlazi cesto na 
Bembasu, sve je to telal znao. Zna on i kako su terzije Muradifa sinovi, 
koliko zaraduje gazda Jesua i kako zive fratri u Bosni, sve eto; sve, 
samo o dedi - ne; o njemu, osim da je skrtac i da u godini dana kupi po 
pol oke memljiva sira, nije znao nista. 

Imao je dedo veliku kucu svu ogradenu visokim zidom. Ni jedan 
prozorcic, ama ni onaj najmanji, ne gleda na ulicu, samo da ne bi netko 
mogao u sobe mu proviriti ili se uvuci. Ulaz u to skroviste cuvala je 
debela hrastova kapija, s dvokrilnim teskim kanatima, koja se otvarala 
uz ocajnu skripu. A ta kuca bila je u najljepsoj i najvecoj mahali, tamo 
odmah vise Bascarsije, na pocetku Abdesthane. Izvana je zbuka bila 
toliko trosna i na vise mjesta opala u obliku velikih ovalnih i okruglih 
rana, tako da bi prolaznik kraj te kuce pomislio: »Tu stanuje smrt.« 

Iz dvorista se tek iza visoke zidane ograde dizao vrh stare tresnje 
okicen jos zelenim plodom... Jedna grana, tanka mladica, izvirila preko 
zida i savila se, pa su je djeca s ulice promatrala, iako su se svi bojali te 
kuce, jer su ih Mula Hasan-dedom majke plasile, govoreci: 

»Ono je dozbojadzija, sihirbaz, baksuz...« 

Staracki piskav glas, koji se iz krezubih desni starca cijedio, bio 
je toliko tanak, toliko piskutljiv da se svak volio okrenuti, samo da ga 
dedo ne pozdravi. Zato se i Alija osjeti nelagodno kada ga ovaj cudak u 
dzamijskom predvorju pozva. 

- Slusaj, Lepire, cuo sam da si postenjacina. - Poceo je saputati 
podvlaceci mu drhtavu ruku pod jaku misicu. - Treba da mi nesto 



27 



uradis. Ostario sam. Ne mogu vise sam. Ama nemoj, Boga ti, mene 
siromaha ucviljeti. Nemoj mi skupo, sinko moj lijepi! 

Samo da ga usutka, da ne slusa vise to piskutanje, Alija, onako 
pokisao, izusti: 

- Dat ces mi koliko hoces, dedo. Samo s halalom. 

- He, he... fala ti, ti si covjek i po - nasmijesi se starac i pogleda 
ga svojim malim lukavim ocicama. 

- A sta cu ponijeti? 

- Nista. Za drugo mi trebas. Ne pitaj, sinko, vidjet ces... Gle ti 
njega? ... Eno za nama ide Mehaga bakal. Sta hoce on od mene, sijedog 
Mula Hasan-dede? Sve nas prati... Vidis li?... Duzan mu nisam nista... 
Hajdemo, Lepire sine, u ovaj sokak... Zaobici cemo malo... Uh, vidi 
poganca! ... I Mehaga posao za nama. I on skrenuo... Sta li on hoce? 
Eh... eh... Znam... sad znam... Ubiti me hoce. Misli da imam zlata, 
para... Kukavica jedna! Sram ga bilo. Uh. Alija, hajdemo brze... 

- Ama jok, dedo. Posao covjek svojim putom. 

- Nemoj ti to meni, Lepire, znam ja. Svi me mrze, svi hoce da 
umrem, samo da me ne vide, pa da grabe, razgrabe ono moje 
sjerotinje... 

Slusa ga Alija, ali ne cuje. Njegove tuzne misli zale za suncem, 
zovu ga, tog prijatelja, da s njim cavrlja o svom snu, o bogatstvu, o 
Almasi, o pasaluku... 

Kisa je nemilice lila i prodrla sebi put kroz tanak Alijin gunjac, 
pa mu sad golica tijelo i unosi u njega studen, jezu, bolest. Hasan-dedo 
koracao je svojim tankim nozicama prepolagano, kao da ga se ovaj 
hrsum s neba ni najmanje ne tice. Navikao je on u svom zivotu i na kise 
i na vreline i na hladnoce. Najednom zastade nasred puta, jer je ugledao 
tanku cjeplju drva, koja je nekom seljaku ispala iz tovara. Brzo se 
okrenu lijevo-desno, vidi li ga tko, pa se sagnu i uze drvo. 

- Sto ce ti to? - upita Alija. 

- Kako sto ce? Da nalozim. Ponijet cu kuci. 

28 



- Daj, ja cu. 

- Jok! Mogu i sam. Ne vrijedi ni stoti dio stare jaspre, a tebi da 
dam da nosis, pa ces iskati hamaliju. 

- Ama kakvu hamaliju, dedo? Duzan je covjek starijeg pomoci - 
i Lepir uze biljicu, pa je zabaci na rame. 

Kad su stigli pred kucna vrata, starac ogromnim kljucem otvori 
bravu, pa jedva rastvori vrata, koja su zaskripala kao da je sto sejtana 
zapjevalo veselice. 



Nasli su se u prostranom dvoristu. Sva kaldrma zarasla u travu i 
gladisiku, a uza zidove okolo pod strehama toliko naslaganih 
iscijepanih drva koliko Alija za zivota vidio nije. Ta drva kupio je vec 
desecima godina dedo, kupio i slagao sve u strahu da ne ozebe, iako iz 
njegove kuce jos nitko nije vidio pramicka dima, makar zima bila i 
najzesca. Alija je razrogacenih ociju promatrao ta drva i mislio kako bi 
ona bila dovoljna da se pet siromasnih obitelji grije preko cijele zime. 

- Sto se toliko ogledas i okreces? - upita ljutito uplaseni starac. 

- Gledam drva. Masallahl Imas ih dosta, mogao si ovu bilju i ne 
ponijeti. 

- Kako, rasipnice? Zar ostaviti na testi? 

- Nasao bi je netko drugi, kome su drva potrebnija. 

- Potrebnija - pisnu Hasan-dedo. - Zar ima vece fukare od mene? 
Nigdje nikoga svog, a star, nemocan, ne radim... Hej! 

- Pa i jesi fukara, dedo, velika sjerotinja. Ja se, vjeruj, s tobom 
mijenjao ne bih. Ali, sto da ti uradim, da ne kisnemo dalje ovdje na 
avlijil 

Pogrbljeni se starac zlokobno nasmijesi i zazmirka svojim 
ocicama, pa otpoce rastegnuto i lukavo, tresuci se pri torn na svojim 
tanahnim nozicama: 



29 



- Vidis ono drvo, onu tresnju, sinko. Gledaj, eno ona grana sto je 
na testu izvirila, nju da posijeces. Ja ne mogu, ne mogu se penjati, star 
sam, grbav... 

- Posjeci granu? A sto, lijepi dedo, sevap je da nekom na testu 
opadne koja tresnja. Nek se okusi! Pa to mi muslimani ne bismo smjeli 
raditi! - cudi se Alija, a kisa mu sve vise i vise prodire uz ovratnik, 
praveci vec citav mali vodopad niz njegova leda. 

- Sta ti tu mudrujes, budalo hamalska! Lepir si ti, pravi lepir i u 
glavi, i u srcu. Sto da posijeces? Eh, luda glavo, da ti bas kazem. Vrijedi 
ovaj nasihat vise nego da ti platim i citav dukat. Dakle slusaj: Vidis, 
tresnja zri, a djeca, kopilad, penjat ae se na zid, pa na granu, pa ce i u 
avliju i okrasti me. Natjerat ce ih matere. Cuvam svoje, pa zar je to 
grijeh? ... Vec hajde, posijeci, popni se! Cekaj da ti donesem sjekiru. 

- Da dodem kad kisa prestane. Sad je tesko, a nije ni presa. 

- Jok, sinko! Nisi od secera, a ako bi po ljepoti sjekli, svaku bi 
grancicu dok ti radis, svijet s teste pokupio, ne bih im ja, starac, mogao 
ubraniti. Iskoristili bi vrijeme dok ja jednu grancicu unosim u avliju, i 
opljackali me... 

U dnu dvorista ogromnom su katancinom zabravljeni i susa i 
ahar, iz kojeg se ne cuje vec odavno nikakvo zivince. Nema, odavno 
vec nema Mula Hasan-dedo ni macka. Ne isplati se drzati hajvan. Hem 
zdere, hem se znade i pogoropaditi, pa ne dati dosta mlijeka. Krava ti je 
teret, pogotovo kad je mlijeko tako jeftino. A pas, macka, ili drugo 
beskorisno zivince, to je najveca budalastina. To neka hrane magarci na 
dvije noge! Kad je dedo otvorio susu, plasljivo se okrenuo prema 
Leptiru, ne slijedi li ga, pa se uvuce unutra i zatvori. Za kratko vrijeme 
iznese sjekiru i Leptir se hitro pope, pa zasijece u drvo. 

S raskvasena stabla jos vece mnostvo kapljica poli dedu, a ipak 
je na ulici pred kucom cekao pad grane. Malo ga nije udarila pri padu. 
Alija side s drveta drhtuljeci vec svim tijelom. Kosulja mu se pripila uz 
leda, pa ga svojom hladnocom dusmanski golicala. 



30 



- Eh, Lepire, sad mi jos tu grancurinu iscijepaj. Ne treba u male 
komade, samo da ja mognem kasnje i sam. 

I to je Alija onako mokar uradio, nadajuci se da ce ga starac 
pozvati bar u kucu da se koliko-toliko osusi. Ali dedo mu, kada svrsi 
posao, samo tutnu u ruku neku sitninu, koju bi se stidio dati mu i 
najmanji trgovac i za posao od ciglih pet minuta. 

- Da nije mnogo? - nasali se Leptir. 

- Pa znas da sitnije pare nema. Hi... valjda ti za to malo rada nije 
dosta? 

- Dosta, dosta - prasnu Alija u smijeh. - Ali, dedo, ove stare 
jaspre vise ne vrijede, valja mi je odnijeti gazdi Jesui da mi je 
promijeni. Je 1' s halalom, dedo? 

- Jeste, sinko, i opet ti mores meni raditi. Valjan si ti momak... 

Zurio je svojoj kuci Alija, nesretan zbog kise, i mislio kako je 
ovaj starac slican torn sumornom danu. 



31 



Ill 



Omeraga kazandzija, zacuden sto Leptira vec dva dana nema, 
upita u ponedjeljak poslije podne hodzu Muju, koji je prolazio ispred 
magaze, je li ga on vidio. 

- Treba mi, br'te, da tovarimo dvanaes' konja dzezvi i ledena. 

- Jok brate, nejma ga danas u carsiji. 

- Ama danas je vec ponedjeljak, a njega od petka nejma. Da nije, 
ne daj Boze, hasta, a nema on nikoga svog... Valja ga kod kuce 
potraziti. Otici cu mu dok ovo posvrsavam. Brat je mumin, pa da vidim 
sta mu je. 

I pred ikindiju, dok je sunce veselo sjalo na svodu, Omeraga 
ostavi ducan, pa pode na periferiju da potrazi siromaska Aliju. Ako je 
bolestan, valja ga pomoci, a bolestan je sigurno, inace bi bio dosao na 
cepenak u ova dva-tri dana. Usput je susreo Mehagu kazaza, pa je i ovaj 
posao s njim. Sigurno jejadan u bolesti... Kad stigose do Alijine kucice, 
prvi ude Omeraga i nade ga kako lezi na svom razderanom tankom 
duseku. Za ovim ude i kazaz, pa sjede na minder nasuprot bolesniku. 

- E, bas vam hvala, Allah kabul-olsun, neka vam Bog da svako 
dobro kad me obidoste. Bon sam. Ozebo sam sijekuci tresnju u Hasan- 
dedinoj avliji. 

- Pa jesi 1' trazio hecimal 

- Jok ja. Bog dao, Bog ce i uzeti bolest. Valja odbolovat'. 

- Fali li ti sta u kuci, Alaga? Evo: ja ti donio samun i halve, a 
Mehaga sira. Spremit cu ti po momku od kuce veceru. Hoces li da ti 
dovedemo Ali-hodzu da te ogleda, ili Hajdara hecima, plaho on, br'te, 
lijeci, a u Kur'anu stoji: »Ne idi u kasabu gdje hecima nema.« 

- Ne treba meni nitko. Sutra cu se, ako Bog da, dici, i eto me 
opet u carsiju. 



32 



Mehaga sjedi na sirotinjskom minderu i pogledom prelazi po toj 
sobici. Kako je sve cisto. Na rafi iznad banjice velik musaf u zelenu 
uvezu. Kad je i Omeraga sjeo do njega, Leptir se podize u svom lezaju i 
sjede pokrivajuci se tankim jorganom po ramenima, pa stideci se zbog 
svoje nemoci procijedi zalostan: 

- Braco, aferdesum, oprostite. Krivo mi sto vas nicim ne mogu 
pocastiti... 

- Ama, Boga ti, ne budalesaj. Nego, Alaga, treba li ti koja para? 
Eto, mi odlucili dati ti nekoliko dukata, neka ti se nade, pa nam mores, 
br'te odradit kad ozdravis. - 1 Mehaga iz kese izvadi desetak zlatnika. 

- Hvala, brate, imam. Dosta za mene. Necu duga, on je zao drug. 
A nemam, vala, na sta ni trositi. 

- Nemoj tako. Lepire, uvijek para treba - hrabrio ga Omeraga, pa 
uzevsi od kazaza dukate i dodajuci im i iz svoje kese, metnu ih na Alijin 
uzglavak. 

- Sad me, braco, u dug zatjeraste - nasmija se Alija, a Omeraga, 
samo da skrene razgovor s te tacke, veselo progovori: 

- Ceka te velik posao. Valja nam tovariti konje... 

- Kako vam se, braco, kod mene svida. Slab red, ama k'o u 
becara. 

- Zbilja, Alaga, sto se ne zenis? Slab je zivot bez druga. Nadi 
kakvu valjanu... Izaberi... Puno Saraj'vo cura. 

- Ama, Omeraga, nece svaka hamala... 

- Estagfirullah! Kako mores tako zboriti? Jesi li covjek, mumin, 
brat... Lijep, mlad... 

Mehaga se umijesa u razgovor: 

- A, beli vala, vakat ti i jest. Eto, Omeraga i ja, mi bismo te 
pomogli da se okucis kao pravi aga, samo ti kakvu izaberi. 

- E, moj Lepire, - nasmija se Omeraga - znam ja koju si ti 
begenisao: Mehaginu Almasu. Bogme ona i nije za te. Znas onu 



33 



pametnu lakrdiju: slika priliku, vreca zakrpu. AH... ako je bas volis, 
govorit cu ja Mehagi. I on se nije bakal rodio, vec nos'6 harare po selu, 
pa se u grad naselio. Doveo ga Redzep-beg, Allahrahmetile. 

- Ne, pobogu! Ne govori mu! 

Nakon kratkog razgovora o zenidbi, tovarenju konja, hecimima i 
Hasan-dedi, dvojica uglednih Sarajlija, posto su izvrsili svoju duznost 
prema bolesnom bratu muslimanu, vratise se zurno svojim poslovima. 
Omeraga odluci posjetiti Mehagu bakala, pa makar o curi rijeci i ne 
bilo. Tek da malo s njim porazgovara, da ga nekako podsjeti na to da su 
svi ljudi braca, pa da se on ne bi smio protiviti ako bi mu kcer zaprosio 
neki siromah. 

I Ali-hodza docuo da je Leptir obolio, pa i on, vec u sam mrak, 
posao k njemu. Veseli se siromah Alija sto ga paze, i od poklona koje 
mu ostavili bogati carsinlije dade velik dio starom hodzi, koji mu je 
»proucio« nesto protiv uroka. 

- Bas je nesreca taj Mula Hasan-dedo, tvrdac, melun, proklet da 
gladan krepa u zlatu i bogatstvu. 

- Ne ruzi ga, hodz-efendi, meni je posteno platio, nije on kriv sto 
sam ozeb'o. 

- Platio ti? - zacudi se hodza. - Ama koliko ti je dao? 

- Koliko sam i iskao, i uveo me jos u kucu i nahranio. Dobricina 
je on, Bog mu dao, vec ostario, pa postao malo ters, na svoju ruku. 

Kad je stari hodza otisao i on ostao sam, prosaputa: 

- Silni Boze, oprosti mi sto sam lagao, ali kad tog dedu svak 
mrzi, voljet cu ga makar ja. Netko ga mora voljeti... Mozda ces mu i ti, 
Svemoguci, onda prije oprostiti... 

Te noci Alija nije spavao, topli povjetarac njihao je tanak zastor 
ispred razbijenog mu prozora. A iste te noci, pri krasnoj mjesecini, dugo 
je Almasa, kci bogatog bakala, podrijetlom seljaka s Bjelasnice, 
asikovala. Te noci je priznala Ismetu, mladom efendiji, novom imamu 



34 



jedne mahalske dzamije, da ga voli i da ce poci za njega. A on joj sapnu 
kako joj je vec i ocu govorio i da je i stari Mehaga dao svoj pristanak. 

- Skoro cu te svojoj kuci prevesti, lijepa Maso... 

Taj mladi duhovnik, taj Ismet-efendija lijepe vanjstine, sin 
bogata trgovca, koji je umro jos prije desetak godina, nije svojoj 
odabranici priznao da boluje, da se nikada nece izlijeciti od padavice, 
goropadi. Uzalud su sve sarajevske hodze, pa i fratri, pokusavali 
molitvama da ga spase. Nije njemu nasao lijeka cak ni najpriznatiji 
stambolski hodza, hadzi Junus-efendija. Nije njemu pomogao ni 
najvjestiji vidar tog vremena, Idris hecim iz Uskjupa. 

A Alija hamal na svom lezaju snatrio o njoj, o svojoj Almasi... U 
polumagli ljubavlju uspavane svijesti, sjecao se svega sto je u vezi s 
njom. Sjecao se i uzivao. Mislio... Jos dok je mlada bila, dijete dugih 
opustenih crnih pletenica, uvijek u sarene dimije obucena. Kad bi god 
izasla na vodu, na sokacnu cesmu, a on prosao, pitala bi ga: »Kako 
si?«... I uvijek mu se nasmijesila, pokazujuci svoje bijele zubice. Pa i 
poslije kao cura, uvijek mu se smijesila... Ah, taj krasni osmijeh! Od 
njega se ludi, od njega se raste, iz njega pjevaju meleci... Lani je kod 
njih u basci kopao trap, a ona mu donijela rucak. Ta ljepota, ta svjezina, 
ta njeznost! ... Zazmirio je presretan, ne zaleci sto ne spava, jer je ovaj 
san na javi, u kome mu ona govori: »Dragi Alaga, lijepi moj...«, sladi 
od svih snova ... 

Iste te noci Safija je uzalud cekala na svog asika. Otisao, 
spadalo, s drugim kazazima na neki teferic u obliznju kasabu, pa ostali 
da prenoce. Zalosno je gledala kroz svoj prozorcic, dok se mahalom 
cula tiha pjesma Zejne ili Mule iz komsiluka. 

Bas kad je sutradan Alija shrvan bolescu stigao na Omeragin 
cepenak, telalov je talambas opet sazivao carsiniije. Bilo je blizu podne, 
sunce je peklo, a muhe se skupljale oko kasapnica. 

- Vidi, Alaga, sta Arifaga porucuje. 

- Hocu, Omeraga. 



35 



Ovaj put je debeli Arif nekako sluzbenije nego obicno 
objavljivao taj podnevni haber. 

- Braco draga, nasem vrijednom Sarajliji Jozi kovacu nasao se 
sin nocas, pa vas sve zove k sebi u nedjelju po podne na mubarec. Ovo 
mu je, masallah, deveti junak. Bit ce mu drago da nas muslimana sto 
vise dode. Zato i zove. Jos ima, braco, novog: u petak ce nam stici iz 
Uskjupa veliki ucevnjak muftija Skopljak, pa da svi izidemo pred njega 
naHiseta... 

Alija se veseo vrati na cepenak i javi novosti. 

Opet je tog dana susreo Mula Hasan-dedu i on ga je opet, na 
veliko cudo, pozvao. 

- Sto ti sad treba, dedo? Ako je za kakav tezak posao, ne mogu, 
slab sam. 

- Cuo sam. Ozebo si sijekuc' u mene granu. To samo ti velis, a 
bio si i prije bon, jah... 

- Ma tko te krivi za moj hastalukl Ja radio i obolio. Moj zijan... 

- Vidis - zapiska starac - vidis, ti si na svom mjestu. A ovi 
brezdusnici, ova nasa pogana i prljava carsija, sve sapure da sam ja kriv, 
da sam bez srca, sram ih bilo! A ja radio kao i ti, pa nisam ozebo. A ja 
sam sijed, star ... 

- Dosta, molim te, dedo. Nego... sta da ti uradim? 

- E, sinko, tako i jes'. Kupio sam, znas, jedan cilim, nek imam 
sta prostrijet, pa tezak... Da mi ga poneses. Stara je to cilimcina, ne 
vrijedi haman nista, ama ja platio. A ogulio me telal, ogulio lopov. Eno 
cilima na Hajdarovu cepenku, hajdemo, sinko. 

Uzeo Alija cilim i jedva ga nosio. Pravi perzijski rucni rad. 
Vrijedi blaga. To je starac kupio na malimeitu, jer je obicaj da se 
imovina umrlog muslimana koji nije ostavio nasljednika niti vasietnamu 
rasproda na drazbi, a novae preda vakufu za podizanje muslimanskih 
ustanova i odrzavanje vjerskih ucilista, vladao vec i onda. Prevarivsi 



36 



preprodavaoca da cilim ne vrijedi nista, da je star i od moljaca izjeden, 
nakon dugog cjenkanja dedo ga je kupio. 

Kada je Alija teret donio do kuce, dedo mu ga sam preuze. 
Uvijao se pod teskim cilimom, raskoracio se da odrzi ravnotezu, ali ga 
je ipak sam unio, klecajuci na svojim krivim nogama. Ovaj put hamala 
ne upusti ni u dvoriste. Cekajuci pred kucom na nagradu, Alija osamari 
nekog djecaka sto je za dedom viknuo: 

- Eno sejtanova amidzical Sihirbaz! Baksuz! ... 

- Sto me bijes, zar ne znas tko je dedo? 

- Star je covjek, copece budalasti! Treba da ga u ruku poljubis. 

- Njega? Pih! ... - i malisan se otrgnu, pa pobjeze. 

- Bas ti hvala, Lepire, sto se za me zauze. I jesu ta djeca 
brezobrazna. Evo ti... 

Ovaj put ga je malo bolje nagradio. 

Kada je posao da za taj tesko steceni novae kupi hljeb, pekar 
Muradif, Esrefov sin, stade bakreni novcic prevrtati u ruci. Opazio je da 
ne vrijedi. To je bio lazni novae, kakav je jos prije pedesetak godina 
proturao neki lopov, koga su na Krsli objesili. Starom ga liscu isto 
netko nekad sigurno podvalio, a on ga cuvao sve do ove prilike. Alija se 
samo nasmijao. 

- Daj mi, Muradifaga, na vjeru. A ovo da bacimo u pec. Nisam 
te hotio prevariti. I meni ga poturise. 

- A tko ti ga to dade? - zanimao se pekar. 

- Sto pitas? 

- Da ga javis zaptiji. A ako neces, vrati mu nek ti zamijeni. 

- Jok. Ja naplatio. Tko mi je kriv sto gledao nisam! 

- Ma tko ti ga dade? Eto, ovakav isti novae vec desetak godina 
onaj skrtac Mula Hasan-dedo uzalud pokusava poturiti svakome. Cak i 
seljake htio prevariti... Uh, haramija stari! 



37 



Alija se tako slatko nasmija da je pekar pogodio odakle mu 
novae. 

Ispricao je tu zgodicu Omeragi, dok su ostali u radionici kuckali 
svojim cekicima po bakru i vjesto izradivali krasne sahane. 

- Hoces li moc' tovarit', Alaga? 

- Jasta radi. Ozdravio sam. Hajdemo! 



Tovarenje konja robom u to je doba bilo vazan rad svakog 
majstora, ponos njegov. Eto, robu mu i druge kasabe trose. Pratilac 
konja, bivsi zaptija Munib-Arnaut, s ogromnom kuburom za 
bensilahom, sabljom za pasom i velikim nozem pod »livorom« - isprsio 
se i samo promatra rad. Alija podize teske sepete i vrece kreate 
bakrenim posudem, privezuje ih za samare i prievrscuje vjestinom, 
kojoj se Omeraga vec godinama cudi. Kada su zavrsili posao, oznojeni 
Alija zaogrnu se poderanim gunjem i pode, ali ga Omeraga zadrza 
pokretom ruke. Odveo ga je u kut, gdje ih nitko ne moze cuti, pa poce 
saptom: 

- Bio sam sinoc mrven u bakala Mehage. Nisam za Almasu i za 
te nista govorio. Ama kako joj otac nesto spominje, cini mi se, nece za 
te biti hasul. Sve bih reko da de otic' za onog Ismet-efendiju. 

- Je 1' za onog mladog imama? 

- Jah. Ali, Bog zna, Alaga. Cini mi se da bi i ti mogao, jer 
Mehaga mi rece da ce je dati svakom bratu muminu kojeg ona bude 
begenisala. Javis li joj se kad? 

- Tko, zar ja, odrpanko, gladnik, goljo? Eh, moj Omeraga, ni 
zanata, ni halata, niti kuce, ni hajata... Znas onu staru. Ne bi me, vjeruj, 
ni pogledala. Nego, bolje sto nisi ni spominjao nista. I nemoj! ... Nije 
ona za me. Znam ja to. 



38 



Zacrvenio se Leptir gore nego malo prije od posla, kada su mu 
sve zile pri dizanju tereta bile nabrekle. Star covjek, a on pred njim 
govori o ljubavi. Sramota! 

- Slusaj, Alaga, mi te svi u carsiji volimo. Vodimo mi i hesab o 
tebi. Ako samo hoces da se zenis, naci cemo mi vec sve sta ti treba. 

- Hvala, brate, kabul olsun, da Bog da da hadzija postanes. Ali 
meni pomoc nije, sucur Bogu, potrebna. Bog meni daje, pa... koliko je... 
dosta je... 

Oteturao je kao pijan kuci te veceri Alija. Nije svratio ni u 
dzamiju na aksam. Kako bi se mogao predati molitvi i Bogu kada su mu 
misli kod lijepe Almase. Nalozio je u pecicu i spremio svoju veceru uz 
titraj lojanice svijece, ali mu misli nisu davale mira. Uzalud je htio da 
ne misli, da radi ma sta... Zar da joj ni ne ode pod prozor? Zar da joj ni 
ne kaze... A umije i on, valjda, koju lijepu rijec progovoriti. 

Luda je to bila misao, luda kao i sve misli zaljubljenih 
zanesenjaka. Leptir, i to onaj bijeli kupusar, zagledao se u slavuja... Ali 
odluka je pala. Obukao je groznicavo novu bezli kosulju, kojoj je desno 
rame jos bilo citavo, nije ga se dotaklo uze. Opasao se svilenim 
trabolozom, koji mu je lani poklonio Hadzi Dervis-aga, berber, kada se 
vratio iz Arabije s hadziluka. 



Mladi mjesec nekako se stidno sakrio za bijele oblacice... 
Mahala pusta... Tek se iz nekih kucica cuje prigusena pjesma ili 
melodiozno »ucenje« Kur'ana. Koraci mu, u teskim opancima, odjekuju 
nejednolicno o kaldrmu... Eno, vec se vidi krasna bijela kuca Mehage 
bakala. Poznaje on nju dobro. Nije jedan put u njoj radio... Tamo u dnu 
mahale, malo podalje od kuce, curi sokacna cesma. Kako ce je dozvati? 
Hode li ga ismijati? ... Vec je na pedesetak koraka od kuce... Da ne 
spava? Kasno je vec. Zar nju probuditi? ... Vratiti se, pobjeci! ... I vec se 
htio okrenuti. Ali ne! Naprijed! Boze, pomozi mi! Kad se jos malo 
priblizio, opazio je iza ugla sjenku pod njezinim asikli pendzerom. I 



39 



prepoznao ga. To je Ismet-efendija... Ne vidi ga... Sreca! Dakle: istina 
je. Je li ga on tog casa mrzio? Ljubomor, najteza bolest svakog 
zaljubljenog srca, je li ga on u torn trenutku potresao? Alija to nije 
shvacao, ali je osjetio bol, tesku, neizrecivu, koja gusi, pece, razara, i 
zalost, od koje suze same frcaju na oci. Zalio je sebe. Imao sucuti prema 
samom sebi. I, mozda prvi put poslije djetinjstva, zasjase mu u ocima 
krupne, bistre suze... Da se tu skloni i malo prisluskuje? Gresna, 
sramotna misli! To se ne smije. A ipak ga nesto vuklo sve blize i blize... 
cemu to? Zar da ga jos vise boli kad cuje njezine slatke rijeci, upucene 
drugom? Ali zar moze boljeti njezina rijec? ... Grijeh... Ipak se prisulja i 
vec cu kako uceni efendija sapuce. Mnogo nekih krasnih, biranih rijeci, 
moze biti i arapskih, turskih... Ta on ne bi umio ni govoriti s njom... Sta 
bi joj mogao reci? Valjda kako se oznoji noseci na ledima terete. Hi da 
joj prica o svojim sanjama, o suncu, jos jedinom koje na njegovu ljubav 
odgovara, koga smije voljeti i siromah... 

- Maso, duso... - Cuo je jasno. Oh, kako ga to boli ... 

- Ismete dragi, kad ces mi opet doci? 

Ne, on ne moze dalje slusati. Srce mu se grci i lomi, a noge 
drscu kao Usee zalosne vrbe. Usne mu se skupile, pripile jedna za 
drugu, a ruke u nekom ludom zamahu mrvile medu sakama topli zrak, 
to nista, tu prazninu... Onda se odsuljao necujno kako je i dosao. Kada 
je dosta poodmakao, zaletio se... 

Zadihan je stigao kuci, upalio lojanicu, oprao se, uzeo abdest i 
smjerno, kao nikada prije, pomolio se Bogu. Tu jaciju nikad zaboravio 
nije. Po zavrsenoj molitvi, sjedeci na koljenima, jos je dugo, ruku 
podignutih nebu, suzna oka saputao: 

- Silni Allahu, Veliki Milosnice, daj joj srecu. Nek uza svog 
Ismeta bude sretna i bogata i... - Ne svrsivsi misao, otra suze i leze, ali 
ne da spava, vec da jos dugo, sve do prvih pijetlova, misli... na sta, to on 
nije znao. 

Veliki macak Zutonja legao mu na prsa i sapom ga milovao po 
vlaznu lieu... 



40 



IV 



Ali-hodza Misirlija jednoga dana zamolio Aliju da mu pomogne 
zasijati i oplijeviti bascu. Iako to nije njegov posao, za ljubav starca 
posao je, pa okopavao mlade grahove s tolikom ljubavlju, kao da je u 
svakom struku zelene biljke po jedna ziva dusa koja ga moli: »Daj mi 
malo zraka, ugusi me zemlja.« Poslije rucka, koji su na zeleni pojeli 
zajedno sve troje, jer je i Safija bila s njima, dode Ali-hodzi iznenada 
Ismet-efendija u posjet. On je jos kao dijete ucio od starog Misirlije 
prve osnove velike vjere, pa ga je, kao svog ucitelja, cesto posjecivao. 

- Kako si, Alaga? - upitao je Leptira poslije pozdrava i sjeo do 
njega. 

- Allahu sucur, k'o uvijek. 

Stari hodza usao je u kucu s kcerkom, a njih dvojica ostali u 
basci, u sjeni tresanja i dunja. Mladi imam da malko proleska na 
ovnujskoj kozici, kad je vec tako lijep dan, a behar mirise po drvecu, a 
Alija da nastavi kopanje i sijanje, jer je okopavanje bio vec zavrsio. 

Sunce se veselo smijalo svom prijatelju u radu i da bi privuklo 
njegovu pozornost na sebe, peklo ga svojim zrakama. 

Nije se Leptir ni obracao protivniku, onom sretniku, koga 
Almasa pita: »Kad ces mi opet doci?« A ovaj? ... Zar da smeta covjeku 
u radu? 

Vec kad se sunce spremalo na put preko magriba, tamo u drugi 
vilajet, odjednom mladi hodza vrisnu i pade... Bio se podigao s kozice, 
pesti stisnuo, a oci iskolacio kao dva velika fildzana, pa rukama 
zamlatarao kao da se od necega brani, ali je klonuo i pao naledice. Alija 
mu pritrca. Doletje i njegov stari imenjak, hodza. 

Grci se tijelo, nokti se zabadaju u meso, noge se trzaju i 
bacakaju, a bijela pjena navire na usta. Nikad Alija tako sta vidio nije. 



41 



Sta li mu je, pobogu? Ali-hodza, kao da je pogadao hamalove misli, 
procijedi kroz stisnute zube: 

- Goropascina, padajuca, ovdje u gluho bilo. Nikad se od te 
bolesti kutarisati nece... 

- Pa kako da mu pomognemo? Prouci mu sta. Ne mogu ga 
gledati. Jadnik... 

Stari hodza odmah zapoceo molitvu, Alija pak, pun sucuti za 
nesretnog suparnika, gledao ga kako se koprca, drsce, brekce... Dugo je 
to potrajalo. Cijelih cetvrt sata. Kasnije popustilo. Alija povjerovao u 
uspjeh starceve molitve. Brzo dali iscrpljenom Ismet-efendiji casu 
mlijeka, koju je Safija dodala Lepiru kroz prozor, jer se nije usudivala 
izaci u bascu. 

- Otprati me kuci, Lepire, dina ti! 

- Jasta cu. Svakako. Daj da te uzmem pod ruku. 

- Jok. Mogu ja. Ama nikom o mojoj bolesti da nisi... To je moja 
tajna. Teska tajna... 

Tajna? ... Oh, kako da se svlada jadni hamal? Ako je on tako 
bolestan... A Almasa, zna li ona...? Ako to dozna, nece ga htjeti. Koja bi 
djevojka za takvog bolesnika? Eto, a ako on, Alija, stekne zlato... ta Ali- 
hodza mu je to iz sna protumacio... A ako pusti da se ona uda za tog 
nesretnika... Kakav bi to za nju bio zivot? Za nju, njegovu ljubav, koju 
je jos od njezina djetinjstva usadio u svoje srce, za nju, koja kao 
neugasiva luc gori u njegovoj svijesti... A ovaj hodza... Kako on smije 
tako bolestan... Zar to nije grijeh? Od Almase traziti da kroz citav zivot 
bude drugarica ovakvoj bolesti... Ne, Alija nije u torn casu sve to mogao 
shvatiti. Samo je bio svjestan da tog covjeka zali i da mu oprasta... 
Oprostio mu sto njega voli Almasa... 

- Sto si se zamislio, Lepire? - prekide ga stari Ali-hodza. 

- Zar hamal ne smije misliti? - odgovori Alija zbunjeno, pa se 
oprostise i podose niz Sumbul-mahalu. 



42 



Dugo su usput sutjeli. Alija mislio dalje: »Da joj kazem. Ali 
kako? Zar da ovom jadniku oduzmem time ljubav, ja znam kako je 
tesko ljubiti. Znam kako boli kada te tvoja jedina, izabrana, 
nenadoknadiva ne voli! Pa zar da to nanesem ovom sirotanu koji se 
pred mojim ocima grcio i trzao? Da joj ne kazem? Pa poslije da gledam 
kako se uz tog bolesnika pati? 

Ismet kao da mu je procitao misli. 

- Slusaj, Lepire, ne kazuj nikom za moj hastaluk. Dosta kad i ti 
znas. Muka je to, brate. Sta mi vrijedi znanje, nauka, bogatstvo... Ah, da 
znas kako bih se rado mijenjao s tobom i zabacio uze na rame! 

- Proci ce to, efendija, ako Bog da. Potrazi kojeg dobrog hecima. 

- Trazio sam ih cak u Stambolu. 
-Pa? 

- Uzalud! 

Taj zalosni pogled! Tog nesretnika ucviliti? Kako? Ne, to je za 
Alijinu malu pamet previse! »Boze, budi mi na pomoci!«, sapnuo je u 
sebi... 

- Lepire, jos bih te nesto zamolio. Cuo sam da si plah covjek, 
povjerljiv. Svak te hvali. 

- Reci, br'te, sve sto god mognem, uradit cu za tebe. 

- Dobro, dragi. Ti i ne slutis koliku ces mi uslugu uciniti. Slusaj, 
ja imam cum s kojom du se, ako Bog da, naskoro vjencati... 

Alija zadrhta. Bljedilo ga obasu po obrazima. Jedva se zadrza na 
nogama. Dakle: on ce nju uzeti. Da ga upita... »Moram«, mislio je, »pa 
makar ga ucvilio.« 

- Zna li, Ismet-efendija - prosapta - ona za tvoju bolest? Znam 
da te ne bih smio pitati, ama, oprosti mi! 



43 



I jos sto isprika je zatrazio u mozgu, kad je primijetio bol, 
neizreciv grc patnje na lijepom efendijinom lieu. Bas je bezdusan, korio 
je sebe, kako je mogao. Samog bi sebe... AH efendija odgovori, gotovo 
sap torn, iako u mahali osim njih dvojice nije nitko prolazio. 

- Moj Lepire, kako ti ne bih oprostio. Covjek si, pa pitas. Znas, 
sto puta sam joj htio reci, ali ne smijem. Ona me voli. Drag sam joj, a i 
onameni... 

Pa ako bi doznala... A ja osim nje nemam nikoga, volim je... cini 
mi se, moj Lepire, kada bi ona doznala i mene ostavila, sree bi mi 
puklo. A osjecam da du uz nju ozdraviti. 

- Da ti Bog da, brate, svako dobro. 

- Hvala ti, Alaga, covjek si. Budi mi prijatelj, ahbab. Budi cesto 
uz mene. Platit cu ti sto izgubis vrijeme... Znas, cuo sam da ti umijes 
sutjeti kao zaliven... A meni treba netko... I jaziji cu te nauciti, pa ces 
pismen biti. 

- Moj efendija, volio bih ja to, ama slabo se ima vremena. Valja 
meni trbuhom za kruhom. A ja ne mogu naplacivati od tebe sto me jos 
ucis... 

- Neces, biva, da mi budes prijatelj? 

- Meazallah, ama nisam ja tvoj akran, ti ulema, a ja... 

- Zar ti ne znas da u Kur'anu stoji: »Zaista ste vi svi braca.« 

- Eeh, stoji to, al' opet. Zar ti nemas svojih prijatelja medu 
ulemom? 

- Ti su ljudi, Lepire, drugaciji nego ti. Manje ljudi nego ti. Oni 
ne mogu imati toliko sucuti ni merhameta koliko ti. Ali da ti kazem sta 
da mi uradis. 

-De. 

- Veceras ce me cura cekati, a ja ne mogu otic'. Strah me: 
povratit ce mi se goropad... 

- Pa? - odgovori Alija u strahu. 



44 



- A ako joj ne odem, zao ce joj biti. Plakat ce. 

Aliju te rijeci bole, teze mozda nego Ismet-efendiju njegova 
goropad. Pa kud bas njega nade da mu to prica. Njega, Aliju... U toliku 
seheru, kraj toliko hamala! 

- Pa ti, Alaga, otidi na cejrek po jaciji. Reci cu ti gdje joj je kuca. 

- Ne! Ne mogu, efendija. Ja sam hamal, kako cu ja - zastenja 
Alija i samo teskoj zamisljenosti Ismetovoj moglo se pripisati da nije 
primijetio muku i trzaje bola na lieu svog pratioca. 

- Kako ne mozes? Zasto? 



- Posalji joj ma kog drugog. Eto, ja cu tome otici, javiti mu, 
makar stanovao na kraju grada. 

- Eh, Lepire, bas si dobricina. Njezna si srea, i pun si osjecaja, 
ne bi covjek rekao da si obican nosac. Ti, ti treba da odes. Bas ti. Jer ti 
ces umjeti... Govorila mi je ona da tebe zna. Veli da si joj kao brat. Eto, 
da ti kazem tko mi je cura. Mehage bakala, znas ga, kci, lijepa Almasa. 

- Ama znam je - prostenja Alija. 

- Eto, otidi joj, pa triput zakukaj kao kukavica, to je nas znak. 

Zakukati, pomisli Lepir, to bi on mogao i sam nad ovom 
sudbinom. 

- Pa kad ti se ona javi, reci joj da sam morao otici. Stani da 
smislimo sta cemo joj slagati... 

Njoj lagati...! Kako je to tesko. Sta sam Bogu zgrijesio, ja 
jadnik, da me na ovakve kusnje pusta Allah! - 1 misli kovitlaju Alijinim 
mozgom, tamne i bolne ... 

- Jah, reci joj da mi je majka slaba i da du joj sutra uvece doci ... 
Samo, tako ti mladosti tvoje, ne spominji joj moju bolest. 

- Ne govori tako, Ismet-efendija. I necu joj kazati. Ali, znas, i ja 
Masu pazim. Ona je nekako na moje oci odrasla... Pa jesi li vec mislio 
na to kako ce njoj biti uza te? Uz bolesnika. Tvoj hastaluk... 



45 



- Moj Lepire, mnogo pitas, ali da ti reknem: mislio sam ja na to. 
Novaca imam, zlata dosta, a i moja ljubav ce njoj olaksati... Ima jos 
nesto sto ti ne smijem kazati... E, evo nas pred mojom kucom. Hvala ti 
sto me doprati. Evo ti dukat. 

- Necu. Otici du Almasi. Svakako mi je tuda put, ali place za to 
necu. Allahemanet, Ismet-efendija, i ne zamjeri. 

- Allahemanet, i suti o svemu, Lepire... 



Lutao Alija gradom sve do odredenog vremena, do na cetvrt po 
jaciji, pa onda polagano posao put Mehagine kuce. Borba koja se u 
njemu odigravala bila je zestoka, tako da ga je posvema shrvala. Ona ne 
moze kraj toga hodze biti sretna. A on, kako da joj kaze...? Oh, da on 
ima, da je bar malo bogatiji. Da mu nije otac umro jos dok je on bio u 
povoju, da mu se mati nije preudala i u porodaju umrla zajedno s 
polusestrom prije nekih petnaest godina... Da ima makar kakav zanat. 
Da ima bar postenu kucu... Ne, Almasa zaista nije za njega! A on je 
ipak zeli, voli... A sad joj mora govoriti u ime drugoga. Da joj u ime 
drugoga kaze neku lijepu rijec, za koju mu je taj drugi nudio dukat. On 
je nosac, nosac svega, pa i rijeci zaljubljenog bolesnika. 

Tri puta je u mraku pod asikli pendzerom zakukao, a malo zatim 
cu poznati mu mili glas. Drhat ga obuze. Sav je zamirao dok je slusao 
Almasin sapat: 

- Zar si vec stigao, dragi! Babo tek sto je legao. Mati vec znade 
sve. Rekla sam joj da cemo kroz mjesec najdalje... Pomisli, kaze: sluti 
da necemo biti sretni... Jedva sam je nagovorila. Da znas, sto sam te 
nahvalila! Efendija velim, alim... 

Alija slusa. Ne moze je ustaviti. Njezin glas mu godi. Miluje ga. 
Ipak je prekide, a ona se trgnu kad cu da joj se ne odaziva glas njezina 
miljenika. 

- Almaso - sapnu - nisam ja Ismet-efendija. Ja sam Alija Lepir, 
hamal. Spremio me on, ne more veceras doci. 

46 



- A sto? - uplaseno upita djevojka. - Da nije slab? Oh, Boze 
dragi! ... Govori, Alija, reci mi! 

- Nije, nije. Zdrav ti je on kao drijen. 

- Hvala Bogu! ...A kako ti, Lepire, sto te nema nama? 

- Eh, radi se. Nego sutra k veceri doci ce ti asik. 

Od te veceri klonio se Alija svijeta. Opet dolazio svako podne 
Omeragi, ali vise nije onako veselo pricao o svakoj sitnici, nije vise bio 
onaj vedri i nasmijani »sretni lepir«. Cudan se preokret u njemu zbio. 
Radio je koliko pet hamala. Uvijek na nogama, uvijek oznojen, uvijek 
pod teretom. O torn vec Arifaga telal citave bajke ispleo, pa po 
kahvama pricao: 

- Lepir ti je postao krtica. Radi za trojicu. Samo tegli. Slabo kad 
da ode vise na ledinu nad Kovacima, ne stigne od posla. Hoce silom da 
se obogati i medu trgovce ubroji... 

Sto li...? 



47 



Nisu ljudi toga doba bili obuzeti velikim brigama, nisu dobivali 
drugih novina osim Arifaginih uz bubanje talambasa i glasova 
prepricavanih po cepencima, kucnim sijelima ili tefericima. I po vise 
mjeseci bi proslo dok bi koji glas iz Stambola stigao u seher, i to tada 
vec toliko nabuban i naduvan, isprepleten lazima i mastom da bi njemu 
vrijedni Sarajlije jedva povjerovali... Svjetska politika - ne, tim se nitko 
bavio nije, nisu znali ni sta je to, i ona kako da za seherljane nije ni 
postojala. Znali su tek da je turska zemlja golema, da dosize do Meke, 
svetoga mjesta, preko dubokih denjiza i neprohodnih planina. Znali su 
da padisahova vlast doseze od masrika do magriba, da pod njom ima 
ljudi bijele, zute i erne masti, da ima krajeva gdje je uvijek ljeto, a i 
takvih gdje, Boze nas zakloni i sacuvaj, po pola godine zna ne panuti 
kisa. Znali su da ima »Moskova« i »Franceza« i da postoji neki cesar, 
pod kojim zivi dosta njihove brace, ljudi, koji govore kao i oni... 
Trgovci, i to njih malo, znali su i za Dubrovnik, Stambol, Skoplje i 
druge gradove. Hadzije pak, kojih je bilo dosta, pricali su uvijek nova i 
nova cuda sa svojih putovanja. Od njih su doznali za »Grecesku« gdje 
je vino gusto kao konjska krv, a zenske kose crnje od zifta, pa se u 
plavu prelijevaju boju. Od jehudija culi o Hispaniji, o rijeci Ebro itd. 
Zar je onda cudo da su se vise brinuli za svoja domaca pitanja i 
zbivanja? 

Svakoga tko bi cesce prolazio carsijom, a to je svaka muska 
osoba, poznavali su i zanimala ih njegova sudbina. Pogotovo pak 
omiljeli Leptir... 

Njegovu iznenadnu marljivost tumacila je cijela carsija, 
razumije se, svak na svoj nacin. Ipak je to gotovo svak dovodio u vezu s 
njegovim zblizenjem tvrdici Mula Hasan-dedi, jer je od onoga kisnog 
dana, iako je proslo tek mjesec dana, Alija vrlo cesto radio za dedu, i to 
uvijek neke sitnice, skoro bez nagrade, ali je stekao povjerenje toga 
skrtca. A steci njegovo povjerenje, to je bilo pravo cudo! 



48 



Omeraga, kazandzijski esnaf-basa, i kazaz Mehaga jedina su 
dvojica koji su tu marljivost shvatili kao Leptirovu zelju da se obogati i 
otme Mehaginu Almasu od bolesnog duhovnika. Ali oni tek nisu 
pogadali pravi razlog nemira tog hamala. Alija je radio, radio sve vise, 
samo zato da u radu i znoju zaboravi... Da zaboravi na svoju veliku 
ljubav, na svoj neostvarivi san, na pasovanje, pa i na sve one bajke koje 
muje nekada pricalo sunce... 

»Necu. Necu da znam za bolje, za svijet hurija i uzivanja, kad 
moram patiti. Hocu da sijedom Hasan-dedi pomognem, hocu to, jer ga 
svak mrzi, cak i Bog, jer mu ne da da u svom blagu uziva. Hocu da mu 
pomognem, jer je sam, a ja znam kako osamljenost boli... 

Jednoga dana dogodilo se cudo. Mula Hasan-dedo pozvao Aliju, 
bas kad se ovaj vracao iz Tabaka, gdje je prenosio koze. Odveo ga kuci. 

- Sto ti danas treba? 

- Da mi pomognes dva-tri cilima isprasiti. Vec godinama mi 
stoje, ne mogu sam, a strah me baje, koju zovu moljac. Slabi su 
svakako. Jadne krpe jadnog siromaha, pa da sveosve ne propadnu. 
Uvest cu te i u kucu, Alaga, ali da nikom nisi rijeci... Neka svijet ne zna 
kako j a zivim. 

Kad stigose u dvoriste, dedo otkljuca kucna vrata i pozove Aliju 
unutra. 

Cudna neka radoznalost, pa i strah, ovladase Leptirom: kakva li 
je iznutra ta kuca, kojoj se na prozorima vidi paucina iz dvorista i koja 
sva nekako odise jezom, memlom i stravicnoscu. 

Malo predvorje, usred dana posve tamno, iz njega izbija miris 
starezi, miris neprozracene odaje. Odmah udesno halvat, gdje na zidu 
visi vec posve olinjala ovnujska kozica, s koje je runo davno opalo, pa 
jos pokoji cuperak dlaka visi zalosno. Nekoliko ponjavica na podu, a u 
vrhu sobe izderan dusek, mnogo slabiji od Alijina. I pecica neka stidno 
se scucurila u pocrnjelom uglu te sobice, zidovi vec desetljecima nisu 
osjetili blagoslov vapna ili boje. Ta pecica, na mnogim mjestima 
napukla i ilovacom izlijepljena, odavno vec nije ispunjavala svoju 



49 



svrhu, pa ju je ogroman neki pauk iskoristio za svoju veliku zamku i 
preko otvorenih vratnica isprepleo svoje mreze. Kraj peci na protruhlom 
podu dva-tri bakrena sahana, s kojih je davno otpala kositrena navlaka, 
pa se crvene i erne. Smrad u toj sobi mal' ne ugusi Aliju naviklog na 
svjezi zrak i cistocu. Dva stara sanduka i jos neke dronje, kojima su bili 
pokriveni minderi uza zidove, bili su sav namjestaj tog stana, u kome je 
dedo vec godinama prebivao. Nesto, u casu kad je stupio u tu odajicu, 
Alija nije mogao nikako shvatiti. Zasto taj starac, kad vec ima toliku 
kucu, zivi u toj maloj sobici, s jedinim, nikad neotvorenim prozorom, 
koja stvarno sluzi za poslugu. Sto se bar ne useli u jedan od pet-sest 
cardaka na katu? Zar i stan od sebe stedi? 

- Sjedi ti tu, na ovu drolju, dok ja odozgor snesem cilime. 

- Da ti pomognem? Snijet cu ja. Jaci sam - i Alija pode, ali ga 
zadrza strasan, nepovjerljiv i od bojazni ocajan pogled starcev. 

- Ne! Ne treba... - zapiska. - Mogu sam - i cijelo mu tijelo 
zadrhta. 

»Hoce da vidi sta imam, pa da dode i da me zakolje. A ja mu 
vjerovao. U kucu ga upustio. I zarade jos hocu da mu dam... O, ja 
budala! Ali sad ga vise ne smijem istjerati. Ne, ne, niposto! Moze se, 
aleak, predomisliti, pa me odma' preklati... A nikog osim nas dvojice 
nema ovdje. Uh! ...« Te misli sibale su jadan um starog tvrdice, ali ga 
Alija umiri. 

- Peke, dedo, kad neces. Ja mogu cekati. 

Kad starac izade iz odaje, zatvori je, pa jos erezom izvana 
zakljuca Aliju... »Nek me ne prati. Jer ako vidi sta imam, zaklat ce me, 
pa ode sve sto sam, jadan, stekao. A tko zna, koji ga je lopov potplatio 
da mi se udvori... Ja, k'o stara budala, vjerujem hamalu... Ama sad 
moram cilime snijeti, inace ispadoh sumnjiv. Eh, ali ja cu uzeti dva 
najslabija, najgora... Tko li ga je samo podmitio? Rusvet je to ucinio da 
on mene pazi. Aha! Mehaga bakal poznaje Lepira... Tako! Jos mu i kcer 
voli, cuo sam to... Vidi ti starog psa, mojim imetkom hoce kupiti zeta... 
Poganac! Dao bi i hamalu svoju jedinicu, samo ako mu ovaj dobavi 
moje blago... Ali jok!« Gonjen ovakvim mislima vec poluludi starac 



50 



penjao se stepenicama u svoje cardake, a Alija nesretnik opet nije se 
mogao dosta nacuditi sto ga taj dedo zakljuca. 

»Nikad mu nista uraditi vise necu. Pravo ima svijet: on je neki 
sihirbaz, neki dozbojadzija, vjestac, pa se plasi da mu ne vidim 
mrtvacke glave i druge budalascine. Ipak u ovu kucu nisam trebao 
nikako ulaziti... I necu vise...« 

Tako zakljucan, pozadugo je Alija cekao. Vec je pomisljao i da 
provali vrata. Strah i cudenje, nelagodnost i smrad sobe, sve ga je to 
uznemirivalo iz trena u tren i svaki casak cinio mu se dug citavu 
vjecnost. A misli su nadolazile, plesale, kovitlale... 

»Mozda me ova stara budala hoce i ubiti, ili mi nabaciti sihir pa 
da pobudalim i ja... Oh!« I Alija poce saptati dove, molitve protiv 
sejtana, koje je od Ali-hodze naucio, pa se smiri. 

Trgnu ga neki tresak i starcev krik. »Sigurno je jadnik pao... Uh, 
ako umre, a to more lahko biti, star je on i slab, a cilimi sigurno poteski. 
A ja ovdje u njegovoj kuci... Jos ce kazati...« 

Hladan znoj orosi Alijino celo, a novi nalet misli okupi ga 
svega. Prekorio je sebe po stoti put sto je dolazio... Zatim je cuo neko 
hroptanje, pa malo kasnije placno dozivanje: 

- Lepire, pomagaj... Padoh...! 



Ne promisljajuci vise, Alija dva-tri puta bubnu ramenom u vrata, 
iz kojih ga zasu prasina, a pauci u kutovima uznemireno pocese bjezati 
iz svojih godinama sigurnih mreza. Pod jakim ramenima mladog i 
misicavog Alije vrata napokon popustise, a dedino stenjanje bilo je vec 
jedva cujno. 

Alija brzo protrca kroz predvorje i uski hodnik i na dnu 
stepenica spazi zgrceno i sklupceno tijelo starca pod velikim uvijenim 
sagom. Jos se oko njega vio oblak prasine. Sag je pri padu nesretnika 
zatrpao svojom tezinom, pa se dedo mal' nije ugusio. Alija zbaci tezak 
cilim s Hasan-dedina tijela, pograbi starca i unese ga na rukama u sobu, 
kao neko malo dijete. Dedo je bio izgubio svijest. Alija ga protrlja po 
tijelu i lieu hladnom vodom iz okrnjene zemljane posude, koja je bila u 



51 



odaji i sluzila skrtici i za casu, i za bokal, i za ibrik za umivanje. Cim je 
starac dosao k sebi, otvori plasljivo svoje sive ocice, pa ugledavsi Aliju, 
zahvali mu slabim i drhtavim pokretom ruke. 

- Je 1' ti lakse, Hasan-dedo? Ne rekoh li ti ja cu! Star si ti vec za 
terete, mogao si, meazallah, i poginuti... 

- Jah, jah. Hvala ti, Lepire... Ne more se vise... Godine 
savladale... 

- Jesi li se udario? 

- Pa, eto... boli... Boli sav vudud - skoro kroz plac prostenja 
dedo. 

- Da te malo istrljam? 

- De, sinko, Bog ti dao! 

Svojim jakim rukama Alija mu dobrano istrlja citavo tijelo. Iz 
onog polurazbijenog zemljanog canka dao mu malo vode, tako da je 
dedo dosao opet k sebi. Cim je ugledao razvaljena vrata, kriknuo je 
bolno: 

- Nesretnice, sta mi poradi od vratiju? ... Vidi, ereza pukla, 
baglame se izvalile, uh, upropastio si me! ... Dzaba ti tvoj posao kad je 
zijan pregolem za mene jadnika. 

Vec ljut, Alija dosta glasno odbrusi: 

- Pa vikao si, stenj'o: »U pomoc, u pomoc!« Morao sam te, 
valjda, spasiti. 

- Digao bih se ja vec, sinko, ali vidis sad... Valja majstora zvati. 

- Mogu i sam popraviti. Ali, reci ti meni: sto me zakljuca, je li, 
dedo? - Glas mu je postao vec prijeteci. 

- Tko te je zakljucao? 

- Amati, dedo! 

- He... pa... ovaj... Sigurno sam smeo s uma da si tu. K6 starost! 
Pa nista... Neka si probio vrata, eto, kad ih umijes popraviti. 



52 



- Daj da ti sad istresem te cilime. Valja mi dalje traziti posla. 

- Hajde de... 

Kad je ocistio divan sag, toliki da bi mogao pola dzamije zastrti, 
Alija ga iz dvorista jedva unese u kucu, cudeci se kako ga je dedo ikako 
mogao nositi. 

- Kamo drugi, dedo? 

- Necemo sad, sinko, kad vec i ti zuris, a ja sam slab. Drugi 
cemo put. Hajde sad, pa dodi u petak, ako Bog da - rece mu dedo 
trljajuci suhe ruke. 

- Slusaj, dragi, ja ti vise ne mogu raditi. Nadi drugoga. 

- A sto? - uplaseno podviknu Hasan-dedo. - Da ti nisam dosad, 
mozda, premalo placao? Ah, ti danasnji ljudi! Nece postivati rad. 

- Nije radi novca, dedo. A ja se, beli vala, rada ne stidim, niti ga 
izbiram. Ja sam hotio, da ti sad pravo reknem, da ti pomognem za hator 
tvoje bolesti i starosti i jer znam da te svijet ne voli... 

- Ne vole mene? Hej, bolan ne bio, oklen to mislis? ... Voljeli bi 
oni mene i te kako kad bi Mula Hasan-dedo svakom sakom i kapom... 
kad bi dijelio i pozivao ih i... He, he... - smijao se zlobno. - Hale su to, 
nesite zderonje, sva carsija. Hoce opljackati starca, a ne vole me jer se 
ja ne dam. 

- Nije to moja briga. Ali, vjeruj, nisu nasi ljudi bas tako zli. 

- Ne znas ti njih, Lepire... Ali, molim te, dodi ti meni. Valjat ce 
tebi dedo. Tako ti Boga, dodi, trebam te... 

- Zasto bas mene? 

- Jer ti, he, he... Ama kako da ti kazem. Eto, tebi nekako 
vjeruj em, jer nisi kao ostali... 

- Velis da mi vjerujes, a zakljucavas me. 

- Opet ti... Zaboravi. Dakle, hoces li doci? 



53 



Sazali se opet Aliji i obeca doci u petak. Kad je vec bio kod 
dvorisnih izlaznih vrata, povika mu dedo: 

- Hej, Lepire, zaboravio si popraviti vrata! A... znas kako je... ja 
sam sam u kuci, pa me strah. Valja se zakljucati. Pun seher hrsuza, a svi 
ti oni prave se janjci. Na oci ti... ahbabi i ulizice, a za ledima... 

- Jah, sad cu ja njih popraviti. Zaboravi se - i Alija se vrati i 
popravi erezu. Kad je posao, dedo mu tutnu u ruku dukat. Drhtao je pri 
torn, alije ipak dao. 

- Evo ti. Radio si za me, a jos ces raditi. Pa i zivot si mi 
kutarisao. Mogao sam, ne daj Boze... 

- Hvala ti, dedo, halal olsun... 



- Je li to, Boze, zlato? - mislio je Leptir i stao ulicom grickati i 
razgledati mali dukat. Omeraga, koji je bas spustao poklopce i podizao 
cepenak da zatvori ducan, potvrdi Aliji da je dukat pravi. Sve do njega 
je Leptir trceci nosio dukat u ruci. Zadihan i umoran stigao je u 
Kazandziluk. 

- Tko ti ga dade da sumnjas? 

- Mula Hasan-dedo, sto sam mu cilim istresao. 

- On? Ma ne sali se, Alaga! 

- Dina mi! 

- Eh, more bit' se mi dzaba na njega ljutimo. Ihtijar, starac, pa 
vec pomahnitao. Matuh, Allah-selamet! ... Dobro sto si naisao, Alaga. 
Vec pet-sest dana hocu te nesto pitati, ali ti uvijek u podne dolazis, pa 
ne stignem od posla, a ovo je nesto samo za nas dvojicu. 

Obojica podose iz carsije, a sunce se jos dobrano vidjelo na 
zapadu. 



54 



Sve do Omeragine kuce isli su razgovarajuci o beznacajnim 
stvarima. Alija ne htjede davati Omeragi povoda za razgovor, pa tako 
stigose cak na Hrid, najudaljeniji brezuljak od carsije, gdje je bila velika 
Omeragina kuca. 

- Evo, ja te dopratih. 

- Bujrum! Unidi sa mnom na veceru. 

- Ama... 

- Nema tu nikakvo »ama«, Alaga! Moj si musafir. 

Uveo ga je u bogato namjesten cardak. Sve je sjalo od cistoce i 
ljepote. U takvoj prekrasnoj odaji Alija jos ni u snu nije bio... 

Bogatu veceru pojeli su on, domacin i njegov najstariji sin, koji 
je posluzivao, a poslije su klanjali aksam. 

Kada su, nakon vecere, ostali sami pri kahvi, Omeraga, nekako 
se nelagodno vrpoljeci na minderu, upita: 

- Mislis li, Alaga, jos na Almasu? 

- Mislim - odgovori ovaj smrknut. - Zar se ni misliti na voljenu 
curu ne smije? 

- Ne smije, ako je neces uzeti za zenu. 

- Ne mogu, a bih... Ona voli Ismet-efendiju, pa nek' im bude 
sretno. 

- Pitao je za te Ismet-efendija i danas. Trazio te kod mene u 
ducanu. 

- Sto cu mu? 

- Ne znam. 

Nakon kratke stanke opet ce Omeraga: 

- Alaga, ti si mi se nesto promijenio, ama nabolje, Bogu hvala na 
hajr. Proradio se, provaljanio... Ne ljuti se, ama ja te volim k'o sina... 



55 



Znam te jos dok si dijete bio, pa mislim da te smijem pitati: sta 
namjeravas? 

- Ja, velahavle, nista. Hocu da radim, da zaboravim... Eto, to je 
sve... 

- Alaga, ima i osim Almase... 

- Znam. Ali ja druge necu. 

- Sto, sine? 

- Eh, Omeraga, sto? Kad bih ja to znao. Nisam ti ja ucen covjek, 
ne umijem ti objasniti. Ama znas... To ti je nekako tako... Ima na 
dunjaluku stotina i hiljada sve ljepsih od ljepsih cura, ali opet svaki 
samo po jednu begenise. 

- Nije tako. Alaga. Ima ljudi i s po dvije-tri zene. 

- Eh, ja nisam od tih. 

- Ali, sinko, moras nekako zaboraviti. 

- Ne mogu. Pokusavao sam, vjeruj mi. 

- Pa sta smjeras? 

- Nista. Zar smjera nesto cvijet kada namjesto da bude na svojoj 
grancici, lezi otrgnut u casi? 

- Ne zbori tako, sinko! Trgni se. Glavu gore! 

- Hvala ti, Omeraga. 

Brzo zatim posao je Alija zamisljen k svojoj kucici, svome 
macku, torn jedinom drugu. Ah, da taj macak umije govoriti, rekao bi 
koliko puta mu se njegov dobri gospodar ispovijeda! Ali on tada samo 
prede... 



56 



VI 



Veliki dogadaj zbio se slijedeceg dana kod Ali-hodze Misirlije. 
Starac je taj dan pamtio do smrti, a ona nije na njega vise dugo cekala. 

Na noc prije toga, sve do prvih pijetlova, Safija je stajala kod 
prozora i asikovala sa svojim Ahmedom. Nakon dvosatnog caskanja, u 
kome su njezne rijeci momkove sve vise i vise raspirivale zar u 
djevojackom srcu, a blijedile svijest da je stari otac osamljen i da strepi 
od casa kad ce ona otici, Ahmed saptom upita: 

- Jesi li, diko moja, spremna za me poci? Da te vodim? 

- Znas, Ahmo, ja bih odmah. Ama cekaj jos... Nije ti teze nego 
meni... Babo je star... Samje... 

- Znam, Fiko. AH, evo je pet godina kako govorimo. Valja se i 
meni kuciti. Hocu da i svoj ducan otvorim, ako Bog da. A i mati mi vec 
pobolijeva... Sve me pita: »Kad ces je dovesti? Pozuri, sine! 

- Cekaj, Ahmo, jos makar godinu. 

- Ni dana, ni sahata, ni dekike, Fiko. Sutra, ako Bog da. 

- Nemoj makar sutra, eto... 

- Zar me ne volis? ... Imas li drugog? 

- Ahmo! - skoro zaplaka djevojka. 

- Ne tuguj, diko, nego budi vesela, vesela... Nasa sreca se 
priblizuje, nas san se ostvaruje, demiri i musepci se lome... 

- A ako babo ne dadne? 

- Ne budalesaj, duso. Zasto te ne bi dao? Zar ja nisam prikladan 
za tebe, zar sam bolestan, ili pijanica? 

- Ne to, Ahmo, ali babo ima samo mene. 

- A sad ce imati jos i mene, sina. 



57 



- Ipak, Ahmo... 

- Nema tu vise nikakav ipak. 

Nisu o torn dalje govorili. Mjesec ih je zvao da na njegovim 
blagim tracima plove po mirnoj pucini ljubavnih sanja. 

Ujutro, odmah po svanucu, opet Safija sjela za vez, a otac joj za 
pestahtu. Malo zatim dosla neka hanuma nerotkinja da se starcu potuzi i 
da ga zamoli neka joj ogleda i napravi zapis. On joj je dugo davao 
savjete za razlicite molitve, dao joj tri zapisa, jedan da se na njega 
nakadi, drugi da metne ispod jastuka na duseku, a treci da drzi stalno na 
grudima... 

- 1, s Bozjim emerom, sigurno ces zanijeti... 

Je li taj lijek pomogao, ili nije, to Bog sami zna, ali tog su casa 
oboje vjerovali u njegovo djelovanje. Razumije se da je dotle Safija u 
mutvaku, koji je zasebno bio izgraden u dvoristu, posve odvojeno od 
kuce, spremala rucak, jer je odmah, cim je zena dosla, morala napustiti 
starcev halvat. Neki cudan nemir obuzimao ju je i ona je drhtala cijelim 
tijelom. Ako Ahmo ne htjedne dalje cekati... I nije htio... 

Desetak najuglednijih kazaza dode to prijepodne Ali-hodzi. 

- Dela, bujrum, hosgelduml Sjednite, braco, koje dobro? 

- 1 jest dobro, ako Bog da - poce Saciraga Arnaut, videni kazaski 
majstor, kod koga vec od djetinjstva radi Ahmed, Safijin asik. 

Mnogo je vremena potrajalo dok su se svi ispitali sa starim 
hodzom, te: »kako djeca?«, te: »kako posao?« i sve tako redom... 

Saciraga konacno, vec kad su se o svemu i svacemu uz crnu 
kavu dobrano napricali, hrabro otpoce: 

- Ali-hodza, znas li sto mi ovo tebi dodosmo? Safija, koja je bila 
u sobi, zarumeni se i pobjeze u mutvak. 

- Naslucujem ha vas je toliko... i to sve kazaza, pa jos i esnaf- 
basa, ama opet... 



58 



Najstariji majstor, dervis mevlevijskog reda, cija je brada bila 
malo dulja od domacinove, upade im u rijec: 

- Dosli smo, br'te, sto da se dzaba natezemo i varakamo eto, mi 
dosli... da isprosimo tvoju vrijednu Safiju za Ahmeda, sto u Sacirage 
radi. Momak plah i vrijedan, kad ti ja kazem... Ne treba ga hvalit'... I 
radin, i posten i... 

- Je 1' brat mumin? - zapita blijedi hodza. 
- Jakako! 

- Pa ondar... Ama, Fika je jos dijete. Nek oceka godinu-dvije... 
Stari majstor dervis poskoci na mindere. 

- Ej, Alija, ti zaboravio da u seheru od tebe starijih ima. Kako 
mores rijeti: mlada! A koliko je tvojoj Selvi, Allahrahmetile, bilo kada 
si je doveo? ... Ha? ... Sesnaest... A Safiji ima i dvadeset... Ne zbori nam 
tako, Alija, nismo mi djeca. Vec ti lijepo reci ja var,jajok. 

Starac se usutio, pa razmislja... Vec je deset godina udovac, 
stariju kcer udao cak u vezirski Travnik, jedinca sina ukopao kada mu je 
bilo godina i pol. Safija mu je ostala kao jedina nada, uzdanica u 
starosti, sve. A nju sad treba izgubiti. 

Ostati pod stare dane sam, bez igdje ikoga svog. Ujutro ustajati 
u pustoj kuci, a uvecer lijegati svjestan da osim njega nema nikoga, 
nikoga... 

- Eh, Ali-hodza, sto da javimo momku? 

- A ona, hoce li ga ona? - upita stari otac. 

- Pitaj je - nasmija se Saciraga - ta vec pet godina ima kako 
asikuju. 

- Eh... ako je tako... Eto, nek je vodi, nek se dijete usreci, a ja 
cunekako i sam... 

- Mislili smo mi i na to, Ali-hodza. Momak bi volio da i ti 
prijedes u njegovu kucu. 



59 



- Tko? Zar ja? - skoci Ali-hodza. - Mene u tudu kucu? Da mi to 
nikad vise niste spomenuli! ... Safija! 

Iako je vikao, iako ga je uvijek poslusala, ovaj put se sirotica 
scucurila u mutvaku i nije se odazivala. 

- Sto zoves dijete? - uzljuti se onaj najstariji kazaz. - Izadi sam u 
mutvak, pa je pitaj. 

- Peke! - i stari hodza izade iz odaje. 
Suznih ociju stao pred postidenu kcerku. 

- Fiko, sine, onaj tvoj asik spremio prosce. Hoces li ga? 
Ona samo suti i gleda preda se. 

- Ako ga volis, dijete, reci! Eto, ja mogu i sam. Hajde ti za 
svojom srecom, pa mi dolazi od petka do petka i potari ovo malo po 
kuci. A ja mogu jesti i u carsiji. Nije ni ascijski jemek naodmet. Ujutro 
mogu i sam ispeci sebi caj lipovac... Dijete moje, nimalo se ti na mene 
ne obziri. Ti idi! ... Neka ti je sa srecom. 

Safija se samo privuce ocu i poljubi mu ruku, na koju kanu topla 
suza. 

Odmah se hodza vrati proscima. 

- Braco, neka bude hajirli. Nek je vodi kad hoce. Safija! 

Ovaj put djevojka unide u sobu, postidena, ociju crvenih od 
placa i sva drscuci u tijelu. 

- Fiko, dijete moje, umuti nam serbe da ljude pocastimo. 

- Slusaj, Ali-hodza. Ti si udovac. Nejma zene u kuci! Da ti 
spremim moju domacicu i kcer sutra, neka ti pomognu kcer opremiti. 

- Bas plaho. Neka, neka, Saciraga, neka samo dodu... 

Oko podne Ali-hodza side iz svoje Sumbul-mahale u carsiju 
zaogrnut u krzneni curak, koga je i ljeti nosio. Na Omeraginu cepenku 
nade Aliju Leptira, koji se bas vratio iz Bazerdana, kako jede svoj sir i 
samun. Odmah kazandzija duhovnika uveo u magazu. 



60 



- Bas nek' si mi dos'o i ti jednom. Hajrullah? Koje dobro? 

- Ama, Omeraga... da Bog milosnik dadne dobro, eto... udaje mi 
se sci Safija. 

- Zar mala Fikica? 
-Jah. 

- A za koga, Ali-hodza? 

- Za nekog kazaza, imenom Ahmeda. Znas li ga? 

- Jasta radi. Valjan momak. Eh, Allahmubarecolal Nek im bude 
sretno i hajirli. Kako to da ti, biva, ni ne znas momka tvoje jedinice? 

- Otkud da ga znam? Mladina se sa svojim akranima druzi i 
pjeva i teferici. 

- Ipak, br'te, trebao si se za asika svoje cure raspitati. 

- Ni znao nisam da asikuje. Mladina svoje provodi, a mi svoje. 
Ali sve je kako treba. Desetak prvih ljudi, sve kazaza, koji ga poznaju, 
reklo mi kakav je. A ja njima vjerujem. 

Leptir vec posao, kad ga pozvali u magazu. 

- Sto cu vam, braco? 

- Da poneses Ali-hodzi sve sto je potrebno za cure. Udaje se, pa 
valja pokupovati po carsiji... 

- Zar vec? - Alija se tome nadao, pricao mu je Ahmed sve, ali 
nije vjerovao da ce stari hodza privoljeti kceri da se uda. Ta ostaje sam 
u kuci. 

Posto su pokupovali razne stvari, posli su put Sumbul-mahale. 
Stari hodza, cim su izasli iz carsijske vreve, upita tiho hamala: 

- Slusaj Lepire, imenjaci smo, Alija ti, Alija ja, a i pazimo se. Bi 
li se ti uselio u moju kucu? Nek nisam bas sam. Lijepo bismo zajedno 
zivjeli do moje smrti, a ona nije vise bas daleko. Kao pravi otac i sin. 

- Da prijedem tebi? 



61 



- Jeste, sinko, blize ti je i u carsiju od moje kuce, a ja cu ti i 
platiti sto ces mi mrven poraditi... Pa, ako se ozenis, a doci ce i to, ako 
Bog da, eto... ja cu ti halaliti kucu i sav namjestaj. 

- Zar kcerima miraz oteti? Je li to pravo? 

- Eh, Lepire, a je li pravo da one mene ostave sama pod starost? 
A imaju one. Sve sam ja njima pripremio i dao. Hoces li, dakle? 

- Dok se smislim, hodz-efendi. 



Stigavsi kuci, Alija leze i sladunjave misli, njegova masta, taj 
najvjerniji prijatelj, obuzese ga. Da ode hodzi, blize je carsiji. Mnogo ce 
od njega nauciti, a on je zedan znanja. Koliko je samo presjedio u 
dzamiji i slusao dersove raznih alima. Koliko je samo puta slusao 
otvorenih ustiju i naculjenih usiju price hadzija o velikom i sirokom 
svijetu. A tek citabi... Ali-hodza ih ima na sto tine, a u njima leze 
zabravljena i zacahurena znanja, koja je Alija tako zelio. A sta kod tog 
starca ima posla? Ujutro pomesti, zimi naloziti... Ta on bi to svakom 
uradio, a nekmoli tako valjanu starini... 

Kucanje na vratima ga trgnu. Tko li ga to trazi sad navecer? Ta 
vec ima i pola sata kako je svijet izasao iz dzamije s jacije, posljednje 
molitve. Brzo otvori vrata. Na njima je stajao blijedi Ismet-efendija. 

- Bujrum! 

- Bas mi je drago, Alija, sto sam te nasao. Cak sam do ovamo 
ispjesacio. Trebas mi. 

- Unidi, Ismet-efendija, sirotinjska ti je ovo koliba, ali za mene 
lijepa. Sta ti, br'te, sad, u ovo doba, treba da uradim? 

- Slusaj, Alija, dragi moj ahbabu. Moja se bolest pogorsava, a ti 
bi mi mogao pomoci. 

- Kako, po Bogu brate? 



62 



- Eh, dobro pazi sta cu ti sad rijeti. Cuo sam da je ovamo dosao 
iz Stambola neki sejtan-hecim. Lijecnik koji ne lijeci po kitabima i po 
tibu, nego nekim sejtanskim lijekovima. Odmah ti ja odem njemu u han 
i ispricam mu svoj jad. On mi je onda obecao da me moze izlijeciti. I 
dao mi lijek. Veli: »Neka ti neki hamal, ama posten covjek plavih ociju, 
uhvati trinaest vrana. Pa ih uoci mladog petka svojim uzetom zadavi i 
krv im skupi u tikvenu koru.« Pa tu krv ja onda da popijem u devet 
gutljaja i devet puta izustim: »Nek ova goropascina s mene padne na 
ovo uze« ... Poslije ti to uze izgori na vatri od jelovih, bukovih, 
jabukovih i tresnjevih grana. Eto, Alaga dragi, zato sam dosao. U polju 
ima dosta vrana, lahko ces ih pohvatati. One lete na sjajno. Za svaku cu 
ti dati dukat i opet trideset i pet kad ozdravim. Eto, za Bozji rizaluk, za 
moj hator i za hator Almase, koja ce uskoro poci za me, ucini mi to... 

Alija ga je slusao s nepovjerenjem. Zar on, hodza, da se sluzi 
takvim lijekom? Ali zasto da ne pokusa? Vrana - dukat. Isplati se. A i 
sevap je bolesnika izlijeciti, makar da mu taj bolesnik otima jedinu 
ljubav. 

- Peke, efendum. Ja cu pokusati, pa ako pohvatam. Ama vrana je 
opasna tica. A gdje cu ih cuvati dok ih trinaest pohvatam? Valjalo bi 
kakav kavez naciniti. 

- Evo ti novaca, pa napravi, a ja cu doci za koji dan. 

- Ne treba. Doci cu ja k tebi. 

- Jok. Ovo ne smije nitko osim nas znati. I to je tilsum, tako mi 
je hecim rekao: »Samo hamal i ti, a ako bi hamal ikom zivom kazao sta 
deverate, sve je dzaba.« Pa kako znadem da ti, Alaga, umijes sutjeti, to 
sam tebe izabrao, a i oci su u tebe plave. Dakle, kada da ti dodem? 

- Vallah, ne znam. Mozda cu naskoro seliti Ali-hodzi. Udaje mu 
se kci, pa me sebi zove. 

- Zar mala Safija? ... Pa neka. Vakat joj i jest. A kad ces ti, ako 
Bog da? 

- Moje je, Ismet-efendi, daleko... 



63 



- Ako bi mene pitao, Lepire, ne bi duljio. Da ti znas kako je 
lijepo, ovako kao ja sad, ici djevojci... 

- Pozuri onda - procvili Alija, zadrzavajuci suze - neka te ne 
ceka. Allahemanet! 

Svu tu noc Alija je u snu ubijao i hvatao vrane, a dolijetale su 
mu same u krilo. Na stotine ih je davio svojim uzetom, a dukati se 
nizali... Poslije mu bi zao tih zivotinja koje radi dukata i goropadi ubi- 
ja... Perje, crno i sivo perje, svugdje oko njega. Pticja krv, topla i 
crvena, kaplje mu u tikvu, pa je puni, prevrsuje, navire sve vise i vise, 
prska mu ruke, lice... Miris njezin i gomoljice ugrusane na odjeci 
nekako ga zavode u neko stanje gadenja, a ptice sve vise dolijecu i 
padaju mu na ramena, na ruke... 

Oznojen i umoran probudio se prije prvih pijetlova i posao na 
posao... 



64 



VII 



Istoga dana kada su svatovi odveli lijepu Safiju i Ali-hodza 
ostao sam u kuci, zalostan i, cinilo se, jos stariji, iznemogliji, Alija, 
posto je vec u svom kavezu imao devet zivih vrana, posao bas u 
dzamiju da se u podne pomoli Bogu. Pred bogomoljom ga susrete Mula 
Hasan-dedo, jer je on uvijek vrebao kada je hamal u dzamiji, i onda ga 
pozivao. Imalo je to dva duboka razloga. Odmah poslije molitve covjek 
je nekako meksi, popustljiviji i bolji, pa i ne primijeti da ga iskoriscuju. 
A sto je najglavnije, nitko se nece sjetiti da Alija polazi k njemu na neki 
posao. Svijet ce misliti: sastali se, pa Alija malo prati dedu. Jer, ne daj 
Boze, ako svijet sazna da on tog hamala uvodi u svoju kucu, belaj je 
gotov. Onda ce se zavidnici i lopovi razletjeti i salijetati Aliju, pa ga 
potplatiti i eto... Zato ga je radije uvijek cekao i presretao pred 
dzamijom. 

- Alija, odmah iza namaza hajde pravo k meni. 

- Ne mogu, dedo, moram Neziragi u Kundurdziluk. 

- Pa kad se vratis. Ama sigurno! 

Uzalud, Alija nije mogao odbiti starca! A volio je da to 
poslijepodne pohvata bar dvije-tri vrane. Uvjestio se vec nekako u torn 
poslu. Imao citav neki lovacki plan. Od smole i meda napravio lijepak 
kojim je namazao kraj uzeta i na njega pricvrstio sjajan prsten, pa se 
sakrio za siblje i cekao. Kada je ptica pala na mamac, on ju je brzo 
uhvatio, zatvorio u kavez i lovio dalje. 

Kada se iz Kundurdziluka vratio, pozurio je do Abdesthane, k 
starcevoj »ukletoj« kuci. 

Cim je stupio u dvoriste, dedo ga doceka s velikom izvezenom 
bezli cevrmom u ruci. 

- Slusaj, Lepire, treba nesto vazno da mi uradis. Cuo sam po 
carsiji o tebi mnogo lijepih lakrdija. Vjerujem ti, a i ne mogu vise sam... 



65 



- Je 1' onaj drugi cilim da isprasim? - prekide ga Alija. 

- Jok. Znas... ovaj... ja... starac imam, eto, nesto malo... To sam, 
vjeruj, sve od usta odvojio... Ne daj Boze... u zlu ne trebalo... Pa... 
ovaj... 

To isprekidano piskutanje, uza stalno zmirkanje, uzrujavalo je 
Leptira, ali valja slusati. 

- Pa dedo? 

- Ovaj... sinko... Znas da te... biva... ovaj... uvedem u kucu... pa, 
ovaj... i u magazu... da mi... ovaj, ama... znas... - mucao dedo i cijedio 
rijeci iz suha grla. 

- Pobogu, dedo, kazi sta da uradim. Zurim, valja mi jos... 

Malo da se nije izbrbljao, propala bi onda vrijednost svih vrana. 
Ovaj ga starac bas muci. Sta li hoce? Eto, granu mu posjekao, cilim 
istresao, robu donosio iz carsije kriomice i zaobilaznim ulicicama, kao 
da je, ne daj Boze, ukradeno ili na haramu steceno. A sad? ... Pa bar da 
ne stenje toliko. 

- Slusaj, Lepire, sine... Ja sam star, pa znas kako je... Ovaj... ja 
tebi vjeruj em, nemoj misliti... ovaj... moj zlatane lijepi, ocinji mi vidu, ti 
moje zlatno janjesce posteno... dostu moj lijepi... Ama, ovaj, ti si kao 
nekako plahovit, pa da se ne naljutis... - Sladunjavo se smije starac, 
lukavstvo pomijesano s pritajenim strahom, sto ga silom prikriva, struji 
mu iz ociju. Vidi se na njemu da se dugo odlucivao na ovaj korak, vidi 
se da mu je to tesko, ali da mora, a Alija je nestrpljivo stajao u dvoristu 
uz njega i cekao. 

- Hvala ti, dedo, sto me volis, ali... 

- Eh, u redu... Deder, daj mi glavu, amo malo blize. Nagnider se, 
sinko... 

- Glavu? - upita razrogacenih ociju Alija. 

Poludio je posve taj Hasan-dedo, sto li ce mu moja glava? Zasto 
da mu se naginjem? Prvo mi stenje pola sata, te ovaj, te onaj, te dragi, te 
mili, a sad isce moju glavu! Vela havle! ... 

66 



I da Alija nije bio junak, hrabar, bar se sam za takvog smatrao, 
sad bi jasno pokazao svoj strah od tog drhtavog starca. »Sigurno je 
poludio pa hoce da me zakolje, a misli da je ta marama, ta cevrma - 
noz! Hvala Bogu, kad nije bar pravi noz!« 

- Da ti, sinko, oci povezem... Ovaj... znas... u kuci mi ko u 
siromaha stedise... Ne, nemoj me, dina ti, tako gledati, strah me hvata... 
Vjerujem ja tebi! Kako da ne! Nego, eto: smislio sam, pa neka smo 
mirni i ja i ti. Slusaj. Ja tebi lijepo oci povezem, pa te uvedem, pa na 
mjesto dovedem, ti uradis, pa ti opet povezem oci i izvedem te... I 
onda... he, he... nitko nece znati gdje je Hasan-dedin imetak... Malo je 
to, ne vrijedi haman nista, eto prosjastina. AH, znas, imam dusmana, pa 
te mogu natjerati da im kazes gdje je moja sjerotinja... A ovako je 
najbolje... 

- Ne razumijem te, dedo. Ali ociju vezat... Jok! To ne dam. 
Radije necu zarade. 

- A sto, Lepire, ovaj, zar te je strah? 

Ovim je pitanjem Aliju razoruzao. Zar on da se boji dede, on, 
mladic snazan i vjest? Ne daj Boze nevolje, nije tesko s ociju zderati 
povez. Ali ako ovaj dozbojadzija, ovaj vjestac, njega nekud odvede i... 
Ah, to su crna posla! Ne, ne! 

Obadvojica su dugo stajali nasred toga u korov zaraslog 
dvorista, nijemi od straha. Jedan se bojao drugoga. Starac se boji za 
svoje blago i zato bi nosacu, koji treba da mu pomogne nesto uraditi, 
vezao oci. A nosac, boji se starceve gatke i vrazjih poslova, pa ne da 
povezati svoje oci. Sunce kao da se odozgor smije tim sitnim ljudima, 
pa svoj hihot razlaze u milijune zraka, koje peku. Sunce, taj Alijin 
prijatelj, koje je izaslo ispred bijelog oblacica, pa ga sad ismijava i 
bodri. 

- Eh, Lepire sinko, daj. Nagni glavu! 

Gledajuci u sunce, u svod, sto se sjaji u svojoj punoj ljepoti, 
Aliji se povrati hrabrost, a i radoznalost ga je vukla. Sta li tako brizljivo 
krije ovaj ludak? 



67 



- Sam cu ih povezati. 

»Gle ti prevejanca«, pomisli dedo. »Pravi aleak, a ja mu 
povjerovao... Hoce sam povezati, pa da ostavi rupicu, ali ako mu ne 
dam? A sad sam se vec izgovorio... Ja, stari brbljavac! ... Sad on vec 
znade. Uh! ... Dat du mu, pa cu ga iskusati, oh!« I starac mu predade 
cevrmu. 

Alija sebi poveza oci. Nesta sunca, nesta dana, mrak. Tesko se 
na njega naviknuti. Mula Hasan-dedo stajao pred njim, pa da bi ga 
iskusao, izvadi iz pasa nekoliko dukata i ispusti ih na kaldrmu. 

- Ispade ti nesto, dedo. Cuo sam... 

- Digni. 

- Kako cu ovako povezanih ociju? Cekaj da skinem... 

- Nemoj. Sam cu se sagnuti. 

Alija se prisjeti da ga to starac iskusava, pa sagnu glavu i gorko 
izusti: 

- Pregledaj, Hasan-dedo, jesam li dobro povezao oci. 

- Ama sinko, ovaj... Bas ti mislis... Ovaj... Daj mi ruku da te 
povedem. 



68 




Na Abdesthani 



69 



Dugo je dedo Aliju vodao tako pod ruku. Prvo ga je proveo pet- 
sest puta po dvoristu uokrug, pa u kucu, pa kroz hodnik, pa uza stube, 
pa kroz neke odaje, gdje se sirio vonj ustajalog zraka, trulezi i plijesni, 
pa onda niz neke zavojite stepenice, kao niz munaru, pa desno, pa 
lijevo, pa ravno. Sada ga je zadah neke podzemne prostorije vec 
zagusivao i Alija se morao sagnuti, jer mu je strop dosizao glavu. Usput 
je dedo mnoga vrata otvarao, pa za njima opet zatvarao uz jezivu 
skripu. Onda su sisli niz neke ljestve, pa uokrug, gacajuci po necemu 
mekom. Konacno su stali. 

- Eto nas, Lepire, stigosmo. Ovaj... sad skini cevrmu. 

Nakon dugog mraka Alija dobrano protrlja oci i pogleda, ali - 
malo da nije vrisnuo, i jedva se zadrzao da ne izgubi svijest. 

Uz titraj lojanice, koja je drhtala u dedinoj ruci, promatrao je taj 
podrum bez prozora i vratiju, u kome su se nasli. On je vec negda bio u 
toj prostoriji. Jest! Zna on to sigurno. I ti dronjci na hrpi, koji pokrivaju 
neizbrojivo blago pod njima, i ti biseri u drugom kutu, i ti skupocjeni 
kovcezi, sigurno krcati raznoraznim blagom, i ti mnogi uvijeni cilimi, 
sve to, bas sve Alija je vec jednom vidio. Pa i te grdne paucine i vonj 
taj... Jest, jest! ... Negda je on to sve vidio. Brzo se okrenu da vidi ima li 
tamo u lijevom kutu onih desetak vreca zlata... Jest, tu su! Nema 
sumnje! I procijep na stropu, i on je tu. Kako li su samo usli. Skocili 
nisu. A vratiju ipak nema. Sve gole stijene, niz koje se curkom slijevala 
vlaga u obliku crnih naslaga ledenica. To je onaj isti podrum u kome je 
bio u svom snu. 

Zar ovaj drhtavi starac, koji jedva drzi skiljavu lojanicu, ovaj 
nesretnik, koji spava na poderanom duseku, pije vodu iz razbijene 
posude, kupi po sokacima drvljad i podmece hamalu nevaljali novae, 
zar on da je takav bogatas? 

Nekome je zlato... krpa... - sjeti se Alija mudrosti svog Arapa iz 
sna. Dakle: taj san se ostvaruje. Hladnajeza gaje podilazila i osjecao je 
kako mu se srz ledi i grusa u neke gomoljice u kostima ... Da i ovo ne 



70 



sanja? AH ne! Mula Hasan-dedo je tu, drzi svijecu i oci mu se sjaje 
ukocene na njegovu blagu. 

- Eh, Lepire, evo nas, sine... Ovo je moja magaza. 

Alija je uzalud trazio rijeci, nije mogao odgovoriti nista. Bio je 
zapanjen i nekako kao odrvenio. 

- Slusaj, dragi. Vidis ono zlato na hrpi. Treba da ga mrven 
osusimo i slozimo. Zajedno cemo... Eno ona cetiri cupa prvo da 
istresemo... Ama sto stojis, kao da si odkamena? Sta ti je? ... Sto si 
tako blijed? 

Odjednom starac zadrhta, svijeca mu ispade iz ruke i utrnu se, a 
tijelo mu se zanjiha i pade na naslagu skupocjenih cilima. Ostadose u 
mraku. 

»Ubit ce me, zadaviti... Boze! ... Uh, kako se ukocio... Ode mi 
sve... I zivot... Zanijelo ga zlato. Moje zlato. Da vicem u pomoc, ali tko 
ce me cuti? Ta mi smo pod zemljom... Zivi u grobu... Ono, ja sam samo 
jos ziv. Ipak, ipak, i kad me ubije, crknut ce od gladi, jer iz moje 
magaze nitko ne moze izaci. He, he, pobrinuo sam se za to ja. Nije on 
vidio kako smo usli... Ali sta mi sve to vrijedi - mrtvu?« - i uplaseni 
starac kriknu iz svega glasa: 

- U pomoc, u pomoc! 

Ti uzvici dovedose Aliju k svijesti, trgnuse ga iz one ukocenosti, 
i tek sad osjeti da su u gustom mraku i da ne vidi vise dedu pred sobom. 
Sta li se to dogodilo? Brzo pokusa da se prisjeti kako su odjednom 
ostali u mraku. Onda progovori blagim glasom da umiri dedu. 

- Sta ti bi, dedo? Da nisi pao? Okresi de da se vidimo. Sto vices? 
Nema nikoga da te napadne, ako nije kakva zmija. Ali ne boj se, 
kucarice ne ujedaju. 

- Ovaj, sine Alija, sto si se onako skamenio malo prije? 

- Eh, dedo, vidjeti ovoliko blago... 

- To sam teskim radom stekao i cuvam za starosti... ali... ovaj, 
dina ti, nikom ni rijeci. Znas, dusmani bi me mogli... 

71 



- Necu nikom ni pisnuti, a tko bi i vjerovao? 

- Vidis, sinko, vidis. Zna Hasan-dedo sta radi. Pametan sam ja. 
Valja kriti ako sta imas. Eto, zato ja tako i zivim. Neka svijet samo misli 
da sam bijednik... A i jesam. Da ti znas kako je ovo sve malo, sve 
sirotinja prema onome sto sam zelio u mladosti steci... Moj Alija... 
Nego da ukresem, svijecu da zapalim. 

Opet je lojanica zatitrala, a dedo iz jednog kraja uze vrecu 
piljevine i predade je Aliji. 

- Evo u ovoj cemo vreci protresti zlato. I ja cu ti pomoci. 

- Kako bi bilo iznijeti ga u avliju na sunce? 

- Ne budi lud, Lepire! Kroz sto tine rupa promatraju sta se u 
mojoj avliji zbiva. 

- Ama jok, Boga ti, dedo. 

- Suti. Kajado. Ne znas ti svijet. On samo voli uzimati, a nerado 
daje. Svijet je gadna ala. Gladna zvjerka, od koje treba uzimati, 
otimati... Moj Alija, koliko moga truda lezi u ovom podrumu, koliko 
moga znoja, koliko mojih rijeci... Koliko borbe, pa zar da sve to 
iznesem i da mi to oni gadovi iz carsije otmu? 

- Zasto bi ti otimali? 

- Jer su ljudi, jer su gladni... 

- Pa sta onda tebi vrijedi sve to zlato sto je ovdje sakriveno, kada 
od njega ne vidi nitko hasne? 

- Ne provodi ovdje tvoju hamalsku pamet, nego da radimo. 

- Peke. 

Divno zuto zlato prevrtalo se u piljevini i treskalo u vreci koju 
su na dva kraja potezali hamalin i dedo. Cim bi zlato protresli, Alija bi 
ga izrucio na hrpu, a s druge opet nakupio pod budnim dedinim okom. 

»Ne, ovaj je posten, ne uzima ni jedan dukat. Ne krade, u to sam 
se uvjerio, ali mozda on ovo samo da zabasuri. Oprezan moram biti...« 



72 



Ne svrsivsi ni deseti dio posla, vec iscrpljeni od umora, odlucise 
slijedeceg petka nastaviti. Ovaj put Alija dopusti da mu dedo sam 
poveze oci. »Kako cemo izaci?« Ova ga je misao morila, ali je ipak ne 
iskaza. Uto ga dedo uze za ruku i prostenja poluglasno: 

- Haj'mo. 

Obisli su bar petnaestak puta u krug cijeli uski slobodni prostor 
podruma, pa se popeli uz ljestve - to je Alija osjetio - pa opet ravno, pa 
lijevo, pa desno, pa kao uz munaru, pa kroz mnoge odaje, koje je dedo 
uz skripu otvarao i zatvarao, pa niza stepenice i hodnik i jedva se 
jednom nadose opet na svjezem zraku. 

- Evo nas na avliji, Lepire. Skini cevrmu s ociju. Zvijezde su 
igrale na vedrom svodu, jacija je, dakle, davno prosla. Alija protrlja oci 
i obrati se dedi. 

- Ja sad odoh. Allahemanet. 

- Stani, Alija... Ovaj... hajde mrven odmori se u halvatu. 

- Hvala, dedo, kasno je. 

- Eto, dukat sam ti prije dao, pa... ovaj... kad svrsimo, opet cu ti 
dati. 

- Dobro. U redu. 

- Ama nikom ni rijeci! 

- Eh, ne govori mi to vise. Svak od mene trazi da sutim. 

- Alija, sinko, znas kako je, svijet ko svijet! Nego, kako bi bilo, 
ovaj, da ti pregledam dzepove. Ne, nemoj misliti, ne daj Boze, da ja... 
Jok, brate! Nego nekako je bolje i za te... 

- Pravo imas. Evo... 

- Ne treba, jok. 

- Pa sam si rekao. Hodi, pipaj, prebiraj. Ne ljutim se ja. Takav je 
red. 



73 



- Jok, brate, prebrao sam ja tebi i dzepove i dusu pitanjem. A 
pazio sam i u... Posten si ti. Zlato! Dodi u petak sigurno. 

- Hocu, ako Bog da zdravlja. 

Jos pod dojmom svog cudnog dozivljaja, osjecajuci jos zveket 
zlata i sjaj dragulja, Alija je zurio svojoj kuci. 



Susretao je usput vec prve as ike kako zure svojim izabranicama, 
pa samo da se othrve od pomisli na dedin podrum, potrazi u podsvijesti 
krasan Almasin lik. Ali ga obuze drhat, jer ga je izgubio. I boju ociju, i 
oblik, onaj krasan oblik usnica, i talasje njezine erne kose, i bijele one 
zubice, koji sjaju poput dedina biserja, i one tanke obrvice, koje se 
povijaju blago prema sljepoocnicama - sve to, sve te pojedinosti nije 
mogao spojiti u mislima u jedan lik. Uzalud mu je pred ocima titrala 
predodzba njezine vitke spodobe u ljubicastim dimijama s carobnim 
bijelim i zelenim sarama, lice je ostalo prazno, pusto, crno, nejasno ... 
Uzalud je cvrsto zmirio, tako da se sudario sa zidom neke kuce. Zar je 
moguce? Namjesto njezine ljepote pred njegovim su ocima titrali zuto 
zlato i bijeli biseri i bezbojno drago kamenje, sve u nekoj smjesi... Pa 
bezubi dedo. 

Predkucom gaje cekao Ismet-efendija. 

- Ima vec pola sahata kako ovuda hodam gore-dolje. Gdje si, po 
bogu brate, do u ovo doba? 

- Bogme, ja jako s posla. 

- Jesi li pohvatao? 

- Jos nisam sve. Devet ih vec imam u kavezu. Jos cetiri pa... Ako 
Bog da... Bujrum, hajde u kucu da mrven posjedimo. 

- Kasno je, Alaga. Odoh malo curi. 



74 



Opet Alija pokusa sebi docarati lijepo lice Almasino, ali i ovaj 
put uzalud. Velika bol ovlada njime. Zbunjeno odzdravi mladom hodzi i 
udeukucu... 

Uz titraj lojanice priredi sebi veceru. Malo hljeba od podne i 
sira, i fisek aslama, koje dovoze povorke konja cak s Drine. Zutonji, 
koji je drijemao u dnu duseka, baci komad hljeba, ali ovaj se i ne mace. 
Inace je macak skakao na hljeb kao na najsladi plijen. 

- Gdje to misa ulovi, moj macane? - upita ga i pomilova. - Ali 
gle ti trbusine! - Sit macak nekako se nepovjerljivo otimao ispod 
milovanja svoga gospodara. Tu nesto nije kako treba! 

Brzo Alija uze svijecu i otrca do kaveza, ali tu stade kao 
skamenjen. 

Vratasca provaljena, a dascice kaveza poprskane krvlju, dok se 
svud sirilo i lebdjelo razbacano krvavo perje. Zutonja je od svih tih 
devet zrtava za ozdravljenje nesretnog padavicara ostavio tek jedno 
krilo. 

Uh, haramijo prokleta! Moj macane, sta uradi? 
Nije ga nasao u sobi. Macak je, svjestan svoga grijeha, pobjegao za 
vremena kroz razbijeno staklo u noc... 

Jadni Ismet-efendija, pomislio Alija, bas je deverli glave cudan 
je to kismet. Eto - ne da mu se. Macak mu lijek pojeo. Kao da i on, moj 
Zutonja, s gore pada? Kao da i njemu vrane trebaju! Kao da sam bas 
zbog njega, da mu nahranim tu gladnu trbusinu, ketio dane i dane u 
polju i hvatao na mamac te ptice... Jadni Ismet-efendija! A on sad veseo 
asikuje, nadajuci se i uzdajuci se u lijek. Pa Almasa... 

I sad je tek nasao njezin krasan lik, ali sad se mucio da ga od 
sebe odagna, jer ona je bila uplakana, nesretna, a te krasne njezine 
usnice drhtale su od bola i nesrece... 



75 



VIII 



Nije tesko bilo Aliji Leptiru preseliti se u Ali-hodzinu kucu. 
Starac je za njega preuredio dvorisnu zgradicu, koja je prije bila 
kuhinja, ali je sada, kako u kuci nema zenske glave, kako se izvalio onaj 
cetvrti direk, ona izgubila svrhu. Alija je sve svoje stvari smjestio u 
cistu i svijetlu prostoriju za nepuni sat. Staru kucu, gdje je prije 
stanovao, dao je pod cesim nekom doseljeniku seljaku za sitnicu. 
Poklonio mu je i Zutonju, zijancera, jer ga od onda kako mu je vrane 
pojeo, vrane koje su vrijedile devet dukata i jos trideset i pet, nije htio ni 
vidjeti. 

Razumije se da je odmah sutradan nesretnom Ismet-efendiji 
ispripovijedao tu tragediju, a i razjasnio mu kako on vise ne moze 
hvatati za njega vrane jer se seli Ali-hodzi, nego mu preporucio drugog 
hamala. Molio ga Ismet-efendija, jer da on samo u njega ima 
povjerenja, pa ako on nece, da onda nece ni pokusavati kod drugog 
hamala, jer koji je posten, nema plave oci, a koji ih ima, da nije 
povjerljiv i da voli svaku stvar razbubati po citavoj carsiji. Zalio ga 
Alija, ali je vec bio obecao hodzi, a i u njegovu kucu seljak rekao useliti 
za tri dana. 

Vec prvih dana zajednickog zivota slozila se dva imenjaka tako 
da tu slogu i ljubav nitko ne bi mogao lahko pomutiti. Svakog jutra 
Alija pripremi dorucak, pocisti kucu, a jedanput u tjednu dolazila je 
Safija i uredila sve potrebne zenske poslove. Svake veceri dva bi 
imenjaka sjedila za knjigama i pestahtom. Starog Ali-hodzu veselio je 
divni napredak Alijin u svim granama teske arapske nauke. Nije sala, za 
cigle dvije noci naucio je napamet sedam lista Kurana, a ni to nije sve, 
nego Alija cak i maniju znade i uvijek pita tako jasno i bistro da se sam 
Ali-hodza zna zbuniti. »Grdna steta«, mislio je »sto ovaj nije na nauke 
isao. Dogurao bi sigurno i do Sejh-ul-Islama.« 

Ipak je Omeraga kazandzija opet svako podne nalazio na svom 
cepenku Aliju, koji se toliko provrijednio i u svom hamalskom poslu da 

76 



je uz pomoc Ali-hodze i drugih prijatelja nabavio sebi za Bajram krasno 
odijelo, kakvo samo begovi i vece age nose. Tako obucen izgledao je 
kao neki bogataski sin, samo sto se od mnogih Sarajlija odvajao 
neobicnom stasitoscu i ljepotom. 

Mula Hasan-dedi vec tri puta isao u podrum, opet uvijek 
povezanih ociju, ali nagrade osim onog dukata za cilim i jos nekih 
malenkosti nije dobio. Nije on dedi ni radio za nagradu. Nekako mu ga 
bilo zao, nekako je osjecao zadovoljstvo da torn nesretniku pomaze. A 
drazila ga je i veza sna i podruma. 

Tako su prolazili dani a da Leptir nije odlazio svome suncu, iako 
mu je i dalje ostao prijatelj. 



Dan Ismet-efendijine svadbe, tamo na tjedan po Bajramu, dan 
rane jeseni, nikada Alija zaboravio nije. Premda je bio pozvan, nije 
otisao. Nije mogao. Uvecer mu Ali-hodza ispricao sav sjaj obreda, 
hvaleci divna jela i pazljivost mladog duhovnika. 

Slijedeceg dana, mada je imao posla - valjalo je Jefti abadziji 
odnijeti neku robu u ducan - Alija odmah s rana jutra ode ravno na 
svoju ledinu vise sume nad Kovacima. Ode nakon toliko mjeseci natrag 
svome suncu, da pod njegovim zrakama usni, da opet zaplovi po moru 
svoje maste, sada obogacene Ali-hodzinim pricama iz »starijeh citaba«. 
Pricama o mudrosti starih Arapa, o silnom Tariku, osvajacu Hispanije, 
po kome su stari Herkulovi stupovi dobili novo ime Dzebel-el-Tarik, o 
Harun-ur-Residu, bogatom i mudrom vladaru Bagdada, ili pak o 
turskom sultanu Sallahuddinu, koji se borio protiv krizara. Sada je Alija 
vec znao svaku sitnicu o velikoj bitki na Bedru, o hazreti Omeru i svim 
halifama stare Arabije, znao je do u potankosti razliku izmedu Siita i 
Sunnita, ili sve temelje drevne arapske nauke o lijecenju s pomocu 
trava. 

Stari je hodza svom miljeniku, jer je Aliju zavolio vise nego 
rodenog sina, ispricao mnogo toga, a ovaj je pamtio i raspitivao se s 



77 



toliko volje da je starac mnogo puta osvitao s njim u razgovoru. Naucio 
ga je jos bolje arapskom pismu, pa i jeziku. Cak ga je naucio pisati i 
bosancicom, torn »daurskom jazijom, koja ti ipak valjati moze«. Osim 
arapskog ucio ga je i turskom govoru. Samo hodzaluku, pravljenju 
zapisa, i borbi protiv davola nije ga ucio, jer Alija nije htio tih znanja. 

»Bolje, hodza, da ostanem neznalica, manje cu grijesiti...« 
govorio bi svom poocimu, cim bi mu ovaj poceo. »Sinko, sada da ti 
kazem dovu protiv... « 

Dvije su nauke bile koje su Aliju najvise zanimale, o kojima je 
htio sve znati, a to su bile povijest i ahlak, nauka o moralu i 
meduljudskim odnosima. Cesto je znao pitati svog babu, jer je hodzu 
tako zvao, zasto taj vladar nije taj rat poveo tada, ili zasto nije odredeno 
po zakonima silne carevine da se starcima daje neka mjesecna mirovina. 
Razumije se da babo na ta pitanja nije davao odgovora, nego samo 
kimao glavom. 

Stigavsi tog jutra na ledinu, Alija leze i poce poluglasno pricati 
suncu, prirodi, brezama i poljskom cvijecu svoje jade. Da je netko 
slucajno prisluskivao, mislio bi da to ludak prica nekom duhu... Njezna 
je to bila ispovijest jedne velike duse smjestene u malog covjeka, u 
hamalina Aliju, kog su Sarajlije nazvali »Lepir«. 

Rijeci su mu u placnom saptu zvucale kao pobozna molitva, a 
suze, krupne suze, slijevale mu se niz lice... 

»Ipak«, saptao je, »ipak je ne mogu zaboraviti... O moj silni 
Boze, zasto? ... Zasto patim? Sta sam zgrijesio? ... Zar zato sto mi je 
draga? ... Zato sto je volim? ... Zar je ljubav grijeh? ... Zar onaj koji voli 
mora bas uvijek patiti? Uvijek, Boze, jer ni Almasa nije sretna, nece 
biti, ne moze biti sretna... Ah, tesko je i gledati zgrcena covjeka, a 
nekmoli biti uvijek uz njega... Ona sad vise nije djevojka. Ona je zena... 
Nikada, nikada je ja necu poljubiti... Oh, a ipak, ipak je volim i ne mogu 
je zaboraviti... « 



78 



Zatim je usutio... Masta mu je iz isprepletenih zraka njegova 
velikog prijatelja, koje su se probijale kroz granje i siblje, pred oci 
zamagljene suzama, iznosila likove... Prvo nejasne i mutne, pa sve 
ostrije i jasnije... Svagdasnjica, brdo, zelenilo, sve je to pocinjalo, 
nestajati, tonuti, mutiti se, a Alija se sve vise nalazio u nekom carobnom 
polusnu, kao uzivaoci afijuna ili nekog drugog opojnog sredstva. 
Njemu toga nije trebalo. Zar od velike ljubavi udruzene s iskrenim 
vjerovanjem treba covjeku jos kakvo jace opojno sredstvo? Zar mu 
treba jos nesto, pa da ga izvuce iz okova svijesti i bivstvovanja, u nov 
svijet maste, ostvarenih sanja i slatke, pomamne beskrajnosti? 



Pod ratnim kalpacima i calmama, sve opaljena lica arapskih 
boraca... Na uzburkanu moru ljuljaju se, kao orahove ljuske, lade i 
ladice... ratni brodovi... Sve jedan za drugim pristizu na pjescanu obalu. 
Ratnici sijevajuci ocima iskacu s isukanim sabljama... Eno ga, 
vojskovoda, lijep i mlad, crna mu brada sve poigrava, jer je ljut i 
skripuce zubima... 

»Brze, brze! ...« 

Iskrcavanje prelazi u ludo iskakivanje. Neki cak padaju u vodu, 
pa plivaju do obale... 

I on, Alija, ljuti lavobradi vezir, junak okusan i hrabar, 
zapovijeda svojoj ceti da iskace s broda. U ceti mu sve poznati Bosanci, 
borci... Zatim na obali pozdravlja svog vojskovodu Tarika, a ovaj mu 
grmi: 

»Hispanija je pred nama! Tu su Goti, narod sto ga valja 
osvojiti!« 

Zatim se okrenu i naredi da se iskrca lada zena-boraca. Sve 
ljepotice s ljutim sabljama. Predvodnica im: Almasa. Ljepsa nego ikada, 
erne joj pletenice izviruju ispod broncanoga kalpaka. 

Kad je ugleda, Alija joj se prikloni, a ona mu oholo okrenu leda. 



79 



»Sto daurskih robova, vezire, pa da te Almasa pogleda«, smije 
mu se Tarik. 

Kada iskrcase i konje, streljivo i hranu, vojskovoda naredi da se 
potope svi brodovi, i onda pade, kao grom iz vedra neba, zapovijed: 

»Pred vama neprijatelj - za vama more, u ime Allaha, naprijed!« 



Alija, onaj nesretni hamal sto lezi na ledini, otire znoj s cela. 
Slika koju je pred sobom gledao rasprsla se, nestala tamo u siblju, na 
vidiku, u zrakama njegova prijatelja, a namjesto svega toga pred ocima 
mu drsko prolijetao bijeli leptiric. 

Zazmirio... Kao da bi htio nastaviti svoje sanjarenje. Kao da su 
Java i san u njemu poceli borbu. I san je pobijedio. Uspjelo mu je ubiti 
svagdasnjicu, bijedu i sebe hamala, a zaploviti u zivot maste. 



Sad je u naletu na odjel neprijatelj a... Britka mu sablja sijece i 
probija. On dovikuje vojsci koja ga slijedi. Vrela krv siknu iz bedara 
ranjena mu konja. A ratiste, neko zeleno polje, siroko i blago valovito, 
sve se vise ispunjava konjanicima, ratnicima, lesevima ljudi i konja, i 
vec mu konjska kopita u naletu zapinju za truplo... On juri pred cetom. 
Zarobiti... Stotinu... Almasa... To mu je u glavi. I uspijeva mu, uz 
ogroman napor, njega i njegovih Bosanaca. 

Ali... eno tamo na istoku pojavljuje se nov odjel konjanika... 
Gle! Medu njima je Almasa. Zarobljena? 

Jest, jer to je hispanska ceta! 

»Naprijed! Junaci, za mnom!«, zapovijeda svojim vojnicima. 

Gle, oni jasu ravno na nas! Uz nadcovjecanski napor i zrtve 
uspije mu opkoliti one koji su oteli Almasu. U pomoc mu dosla i druga 
skupina Arapa. Na njezinu celu Ismet-efendija. Ponosno jase na divljem 



80 



zekanu. Almasa mu, misleci da je on njezin osloboditelj, skace na sedlo 
i Alija vidi kako oni odjahase put arapske glavnine. Svi vojnici vicu: 

»Vezire, cuvaj se! Za ledima ti je hispanski vojnik! Okreni 
konja!« 

On samo skamenjen gleda za Ismet-efendijinim zekanom, na 
cijim se ledima njise Almasa... Ona, koju je on spasio, on volio, a drugi 
odveo... 

U tome osjeti u ledima jaku bol, a na prsa mu u pancir udari 
vrsak maca. Konj je pod njim pokleknuo, a krv mu siknu na usta... Ali 
ta bol umiranja ucini mu se tako slatka, tako blaga prema onoj 
zaljubljena srca, da je Alija pozalio sto mu je sav taj dozivljaj bio samo 
polusan, u koji je cesto svojevoljno padao u nadi da bar u carstvu maste 
prozivi zivotom onih sretnih... 



A jesu li sretni svi oni bogati, uceni? To je bila za njega 
zagonetka. Rijesiti je - ne, sve i kad bi umio, nije htio... 

»Obogatit cu se, pa cu vidjeti jesam li sretan. Ako ne bih bio, 
lahko je imanje izdijeliti...« 

Umoran i iscrpljen posao je u carsiju tog jesenjeg dana. Usput je 
prosao ispred Ismet-efendijine kuce. U njoj kao da je cuo neciji plac... 
Hi mu se samo ucini. I on se vrati pred kucu da osluhne, ali je vec sve 
bilo tiho. 

Jadni Alija, da je znao za tesku tragediju koja se toga casa 
odigrala za zidovima one bogataske kuce, sigurno ne bi tako 
ravnodusno nastavio put. 

Ali bolje da nije... 



81 



IX 



Nije uzalud Alija zavolio lijepu Almasu. Ona je zaista imala 
mnoge vrline i osobine, dostojne da ih svak voli i cijeni. Istina, za te 
unutrasnje ljepote, za to dusevno bogatstvo, za tu pitomost i skromnost, 
za tu iskrenu prirodnost, Alija nije mogao znati. Ta tako se malo vidao s 
njom! Zato je njegova bogata masta u sebi izgradila i odgojila Almasino 
dobro srce, plemenitu dusu. On je, dakle, volio djevojku onakvu kakvu 
je zelio, a ne onu koju je poznavao. To je kod mnogih, ako ne i svih, 
tako. Ljubljenoj osobi dajemo ona svojstva koja zelimo da ona ima. 

AH vanjska vidljiva ljepota: lice, tijelo, ruke, mnoge one slatke 
sitnice koje ujedinjene, uskladene, cine zenstvenost, posjedovala je 
Almasa u takvoj mjeri da su pohvale, kao sto su: »ljepotica«, »taman 
kao izljevena«, »rumen joj dukata vrijedi« i mnoge druge, bile i 
preskromne. 

Njezine duboke erne sanjarske oci, njezine onako lijepo 
uobljene rumene usnice, njezini poput bisera sitni zubi, njezin njezno 
povijeni nos, njezine tanke, duge, a blago povijene obrve, njezin 
osmijeh, koji svakog razvedri, njezin blagi glas koji svojom zvonkoscu 
napaja srce povjerenjem i nekom njeznom toplinom, uglavnom sve 
njezino, bilo je zaista lijepo... Imala je u sebi nesto sto privlaci, sto 
otvara srce, povjerljivost, pa su je zato sve susjede i prijateljice iskreno 
voljele i hvalile. Cak joj ni djevojke nisu mogle zavidjeti na ljepoti i 
pameti, jer im se znala pribliziti tako prisno i jer je sve njih obasipala 
svojom njeznoscu, milinom i iskrenom neposrednoscu. 

Bila je ona jos vrlo mlada kada joj srce osjeti prvu ljubav. 
Ljubav, to slatko i pomamno stanje koje te zanosi i opija, a oko srea ti 
titra milina kao neki topao obruc... Da je taj sretnik koji je uspio da ga 
ona zavoli bio bas Ismet-efendija, nije toliko bila njegova zasluga, 
koliko Mula hanume, prve joj susjede. Kada joj je u jedno zimsko 
predvecerje mladi hodzica prvi put nazvao selam, ona mu se nasmijesila 
kao sto bi i svakom drugom, pa i Aliji hamalu da je ovaj imao smjelosti 

82 



nju nagovoriti. Prvih mjeseci poznanstva victali su se rijetko. Tek pred 
aksam na casak-dva. Dok bi ona na uglu, na sokacnoj cesmi, tocila ibrik 
svjeze vode za babu, koji dolazi iz carsije, Ismet-efendija bi se, kao 
slucajno, uvijek nasao tu i zapodjenuo razgovor, koji se nikada nije 
otezao dulje nego samo tri-cetiri lijepe recenice. Poneka njezna rijec, 
malo vise rumenila na njezinim obrazima, to je bilo sve... 

Ali dosla jedne veceri bogata udovica Mula hanuma na sijelo. 
Vjesto je povela medu zenama rijec o mladom duhovniku. 

- Plah momak, lijepa Fatma-hanumo, pravi mu'min. A ilumli i 
kalemli, da se nedaleko treba traziti. I zgodan. Vele da mu je rahmetli 
babo na kantar mjerio zlato... Eh, da on hoce tvoju Almasu... 

- A je li ljute naravi, seko moja? Znas, moja je Almasa pravi 
biser zenske krhkosti i osjetljivosti. 

- Melee, kad ti kazem! Sve djecu po sokacima miluje i dariva... 
Ako bi Bog dzelesanuhu dao... 

A majka, kao majka! Poveselila se i odmah sa susjedom 
razvezla o mladom hodzi... Pa jos iste veceri nagovijestila kceri da se ne 
bi ljutila... 



I tako naskoro Ismet-efendija dosao pod demirli asik-pendzer... I 
pricao joj o nauci, o hodzaluku, o ljepoti Stambola, kud je putovao. 
Poslije sve cesce spominjao njezinu ljepotu, dovodio je u vezu sa 
svakim mjestom, o kom je pricao, sa svakom zgodom, bilo iz povijesti, 
bilo iz prica. 

- Da si jos pocem ti bila kad su Arapi osvojili Damask, sigurno 
bi odmah prva prigrlila Islam i postala halifova miljenica, ali bolje da 
nisi jer te onda ja ne bih mogao sada gledati kroz demire... Ali ja da sam 
bio halifa, ja bih te nasao... 

Rijeci su mu uvijek bile njezne, birane, lijepe. Navikla se 
Almasa na njih. Postale joj potreba. A i on je lijep. Bljedolik, vitak, nije 



83 



za neke gluposti i ne sali se kao Izet ili Bajro, koje ona poznaje, on je 
pametan, ozbiljan, alim... I osjetila jedne noci da ga voli, da ga treba, da 
ga je nesvjesno usadila u svoje bice, kao katmer ili drvo simsirovo... 
Kako samo blago gleda u prozor, oci kao da mu prose jedan milosni 
pogled... 

Susjeda Mula hanuma, da bi ucinila, plemenito djelo i tako dosla 
u dzenet, nastojala je uvjeriti obje obitelji u srecu takvog braka. Znala je 
ona za bolest mladicevu, ali je vjesto skrivala od Fatima-hanume, 
Almasine majke. Cula je ona, naime, od neke bule iz Travnika, da se 
goropad momka koji jos nije okusio zinaluka lijeci brakom i postenom 
djevojkom. I vjerovala je u to. Dosla je Zehra-hanumi, majci 
momkovoj, pa joj uz kavu i lokume ispricala kako je pronasla lijek. 

- Samo pozurite, draga Zehro, dok cura ne sazna za bolest tvog 
Ismeta, jer onda vise nije iladz. 

- Taman. Pravo imas, Mula hanumo. Eto, ja bih voljela nevjestu 
vise neg' pol dunjaluka i opet Stambol po vrhu. 

U asikovanju, saptanju, uzdisanju i sanjarenju o krasnoj bracnoj 
sreci, prolazile su noci dvoje zaljubljenih. Tako je doslo proljece, pa 
ljeto, pa Ramazan, Bajram, pa jesen, pa Kurban-Bajram, pa nova zima, 
novo proljece, ljeto... 

Zaljubljenog mladica patila je sada osim njegove bolesti jos i 
savjest. »Reci cu joj istinu da sam bolestan, pola covjeka, da s gore 
padam... Reci cu joj, pa makar me ostavila...« 

Opazila bi Zehra-hanuma, njegova majka takve krize na svom 
sinu i bujicom rijeci, koje su tekle kao gust mlaz mehlema na zalosno 
srce, tjesila ga i savjetovala. 

- Suti, sine. Ne reci joj. Kada za te pode, kada ti bude zena, bit 
ces zdrav. Allah ce dati! A on je beli kadar. Jer i to je, sinko, iladz. To 
je tilsum. Ona ne smije znati, inace pokvari sve... 

- Ali majko, ona mi je tako draga! Zar da joj lazem? Haram je 
to... 



84 



- Nije, sine. Ona ce ti oprostiti kada joj budes rekao zasto si 
sutio. A onda ces vec biti zdrav, sinko, duso. 

- AH, majko, ako ni taj iladz ne pomogne, kao ni vrane, kao ni 
zemlja sa tri mezara, ni svi drugi lijekovi... Pa ako pred njom padnem... 
Ne, majko! Ne smijem se ja ozeniti! Ja moju muku moram snositi sam. 

- Zar ti nije draga, sine? 

- Volim je vise nego dunjaluk. Ona mi je sva ljepota zivota, 
smisao njegov, majko. Ne mogu bez nje. Ali ne mogu ni da smislim da 
ce ona uz mene cijelog zivota patiti, venuti... 

- Ismete, duso materina, kakva patnja? Pa ti imas svega: znanja, 
novaca, kucu, cifluke... 

- Ama zdravlje... - i sin ocajno spusti glavu medu ruke. 

- Ozdravit ces kad nju zagrlis. To je tilsum - povice Zehra- 
hanuma fanaticno. 

- A ako ne ozdravim, a ako ona vidi da sam bijedni bolesnik? 
Nece, vjeruj, majko, nece mi oprostiti sto joj nisam rekao, sto sam joj 
lagao... Ne znam, majko, sta cu. 

- Voli li te ona, sinko? 

- Voli! 

- Onda ce ti oprostiti, sve ako te... ne daj Boze... njezina ljubav 
ne izlijeci. 

- Zar? - moleci upita uplakani sin. 

- Jasta, sinko. Da ti znas koliko zena moze oprostiti i zrtvovati 
za voljena covjeka! 

- Hvala ti, majko! - prosaputao je umiren i iste veceri ugovorio s 
Almasom dan kada ce doci sa svatovima. 



85 



Te noci ona nije ni trenula. Naledice lezeci na duseku, snatrila je 
o sreci sto je ceka. Ta njezin Ismet-efendija je dobar, posten, ugledan, 
kuca mu lijepa. Kako ce ona samo divno ukrasiti njihovu odaju! ... Ta 
njezin ceiz nece stati ni u tri arabe... Sve ce zidove ukrasiti cilimima, a 
tek oni zlatni vezovi nad kojima je godinama oci gubila, ali neka! ... Na 
tri ce duseka leci, a svilenim i srmom izvezenim jorganom se pokriti... 
A i svekrva je dobra. Kao majka! Zna ona Zehra-hanumu... A sto li je, 
Boze, Rahimi, pekarovoj kceri, zasto je uvijek tako tuzno promatra, kao 
da od nje nesto krije? Preksinoc je otvoreno posavjetovala da ostavi 
Ismet-efendiju, i jos kakvim rijecima! 

- Grjehota je da polazis za njega. Zasto da ukopas svoju 
mladost...? 

Pa joj jos govorila o drugim momcima. Zlobna je ta Rahima! ... 
Samo ne zna zasto joj nesto taji. »Krivo joj sto sam sretna«, mislila je. 
»Sve me pita znam li sve o Ismetu. E, bas sam joj pametno odgovorila. 
Rekla sam: 'Rahima moja, izmedu njega i mene nema tajne. Allah hoce 
da budemo svoji i bit cemo, ako Bog da...' Samo zasto me ona, 
budalica, zali? Sto mi srecu muti...?« Razmisljajuci tako, pustala je da 
joj nocni povjetarac kroz otvoren prozor miluje ramena... 

Kad su je uz pjesmu i pucanje prangija odvukli u okicenoj arabi 
Ismetovoj kuci, njezinu novom domu, plakala je od srece sto ide 
ljubljenom, a i od bola sto ostavlja majku. Samo babo?! ... cudno li se 
prema njoj ponio cijeli onaj dan. Posljednji dan u roditeljskoj kuci. 
Silom je htio da sprijeci istu tu udaju koju je prije privolio i dao svoj 
blagoslov. Pa i mati. Cudo, vallahil 

- Pa, babo lijepi, sam si mi rekao... A i amanet sam dala. Pa i 
izun si mi dao. I ti si bio do neki dan za to. Sto to sad? ... 

A otac je blago upita, nekako isto kao i Rahima: 

- Maso, dijete, znas li ti? Je 1' ti Ismet sve govorio? Sve kazao? 
... Ja nisam vjerovao, mislio: svijet naklapa, ali istina je, Maso, znas li... 

- Jasta, babo. Izmedu njega i mene nema tajne. 

- Pa dijete, ti ga ipak hoces... 



86 



Zarumenjela se, zastidjela se, ali je odlucno odgovorila: 

- Hocu, babo. Ali ako branis - zaplaka se - ako hoces moju srecu 
unistiti, lepe, eto necu... 

- Srecu? - uscudio se otac. 

- Maso, kceri moja, duso materina, ne idi! Ja sam te navratila - 
umijesa se suzna mati. - Mislila sam da ga je proslo... A ti, velis, znas, 
pa zar ga ipak hoces? 

U Almasinoj se glavi mutilo: znas, ne znas. Tajna. Sta li je to? ... 
Ah, da nije ona cura, za koju joj je pricao da je s njom asikovao dvije 
godine? ... To je, nista drugo! Odgovorila je: 

- Sve znam, majko, i ja ga hocu. Dala sam rijec. 

- Dobro, Maso - procijedi polagano otac. Ali, dijete, znaj, meni 
se ne vracaj, pa kako ti bude. Sramotu mi ne nanosi. Uh, da sam znao... 
da sam znao... ne bih... ne bih... 

I ostavili je samu. Nije dugo razmisljala o svemu tome, jer su joj 
dosle djevojke iz susjedstva i uz smijeh u radu oko spremanja potrebnog 
prosao je ostatak dana. 

Dvije noci spavala je sa Zehra-hanumom. Vec je trece jutro 
kako joj njezin muz nije prisao ni na pet koraka. Nije bilo provedeno 
vjencanje pred kadijom. Ta dva dana spremale su njih dvije, svekrva, i 
snaha, tri dvorkinje i mnoge susjede sve za svadbu, koja je potrajala 
cijeli treci dan, pa i duboko u noc... 

Sami u krasnoj odaji namirisanoj fidom, sastali su se to dvoje 
mladih. Blijedi muz uhvatio je i njezno poljubio dvije do iza lakata 
knom olicene ruke. Ona ih stidno povuce natrag, zato muz puhnu u svi- 
jecu. Mrak ih omilova i pozva u zagrljaj, u beskonacnost. 

Sreca, radost, ljubav i prve strasti, razbudene teskim mirisom 
iida, dulijaga i mladih puti, zagospodarise torn odajom radosti prve 
bracne noci. Prije nego je Almasa usnula kraj umornog tijela svog 
muza, plakala je osjecajuci kako se pred njom otvarc kapija novoga 
svijeta. Plakala je jer je ocekivala nesto ljepse, vise i slade. Te suze 



87 



rijetko da nije prolila koja mlada, ne samo u ona dobra stara vremena 
vec i prije i kasnije. 

Drugog dana njezin efendija otisao u carsiju, a ona ostala da 
docekuje mnoge gosce, koje su donosile poklone i dosle vidjeti mladu. 
Tako je bilo veselo to ceretanje i zagledanje u sve nove i nove opreme, 
u tesku stambolsku svilu, kadifu i vezove, da je mlada zena, bujna 
Almasa, brzo zaboravila suze te noci. 

Posto je efendija ranije nego obicno dosao kuci, istrcala je pred 
njega na dvoriste uplasena majka. 

- Vodi me brzo u cardak i ne daj Almasi gore. Sav strepim. Sad 
cu pasti - procvilio je jadnik. - Ne da se meni, majko, sretan biti. Vidis: 
nije koristilo... 

Jadna Zehra-hanuma vise ga je nosila nego vodila, pa ga 
polozila na dusek, onako obucena. Onda je hitrim pokretom rule otrla 
suze, pa se osmijesila, i uz pomisao kako je tesko biti majka, vratila se u 
kuhinju. Tu je Almasa milome muzu spremala prvu veceru svojom 
rukom, po njegovoj zelji dolmu od morpatlidzana, uz pjesmu i hihot. 
Sto ce biti plaha! 

- Stize li to on, majko? 

- Stize. 

- Idem k njemu. Pripazider, majko, na tirit. Ne daj Nurki! 
Hizmecar je hizmecar, a ja hocu da jelo bude ama-ha. 

- Stani, kceri! Ne idi gore! Doci ce Ismet Vamo. 

- Jok, majko! Zena mora docekati domacina. Znam ja red. - I 
veselo se ote iz ruku Zehra-hanume, pa poskakujuci odlebdje put 
cardaka. 

Bas kad je htjela otvoriti vrata i svome muzu uletjeti u zagrljaj, 
cu vrisak bolesnika, pa uplaseno ustuknu. 

Brzo se osvijesti, otvori vrata, ali pred prizorom koji se pokazao 
izgubi svijet i pade na prag. 



88 



Nesretna majka, Zehra-hanuma, stajala je kao skamenjena nad to 
dvoje besvjesnih. Sin joj se sav u pjeni kobaca i trza, a zenica mu, 
njezna, lijepa mlada, lezi bez svijesti, blijeda i slomljena. Ne, to 
majcino srce ne moze izdrzati! »Allah, Allah !«, projeca i kao luda istrca 
na dvoriste... 



Kada se Almasa osvijestila posto ju je sluzavka protrljala vodom 
i dul-sircetom po sljepoocnicama, muz joj je vec bio pri svijesti, ali je 
malaksao lezao na minderu gorko jecajuci. 

- Goropad, goropad... - bile su njezine prve rijeci, iz kojih su 
izbijali optuzba, jeza, strah, prijekor, bol... - Ismete, sto mi to ne kaza?... 
Ah, Boze, daj mi sabural I to danas, prvi dan. Prvi dan... To je moja 
sreca, moj brak... Do groba... do groba... Ah! Allahu dragi...! 

I onaj gorak plac, sto je kidao njezino bice, cuo je Alija hamal 
mimohod. Cuo ga je onaj covjek cija ljubav joj je mogla donijeti toliko 
srece i radosti... 

Kada je Alija jos jednom osluhnuo kraj Ismet-efendijine kuce i 
ne cuvsi vise placa posao prema carsiji, imao je samo jednu zelju, vrucu 
zelju: sto prije naci ma kog poznata i govoriti, govoriti... 

Tako se najlakse zaboravlja... 



89 



X 



- Lepire, sinko, kako bi bilo da danas ne silazis od kuce u 
carsiju? Valjalo bi ono mrvicak u basci poraditi. 

- Peke, hodz-efendi - rece Alija - kako ti kazes. 

To je bilo nekoliko dana poslije onog predvecerja kada je cuo 
plac iz kuce ucenog Ismet-efendije, nakon sto je cijeli dan promastao na 
svojoj ledini o Tariku, osvajacu Spanjolske, o Kulinu-banu i jos o 
mnogim velikanima, u vrijeme kojih je ubacivao sebe i Almasu. 

Sjedili su za doruckom, a hodza je nastavio: 

- Da nam opet svaris corbu, sinoc sam donio mesa i zerzevata, 
sto ga u basci jos nema. 

- A ku' ces ti, babo? 

- Valja mi u mescemu pred Hilmi-efendiju, kadiju. 

- Ih! Sta ces mu ti tamo? - upita veselo Alija, jer je dobro znao 
da se stari hodza ni s kim nije parnicio. 

- Zovnuo me. Spremio dijete po me sinoc po aksamu. Allah 
birum sto mu trebam. A je 1' tebe, sinko, zvao itko? Da ne gubis kakav 
posao? 

- Jok. Taman i valja sto cu ostat', odmoriti kosti. A u basci 
ljepota. No, dajder tvoj fildzan da ti natocim. 

- Sine Alija, ti si mi nesto plaho zabrinut ovo nekoliko dana. Sta 
tije? 

- Nista, hodz-efendi, ama bas nista... 

Divno je prijepodne bilo toga dana. Alija se sav predao poslu. 
Pljeo je, okopavao, obrao dvije kruske. Svako pola sata navracao u kucu 
da prigleda i okusa karmakarisik corbu, jelo koje je on izmislio. 
»Stavis, br'te, u tendzeru mesa, svakakvijeh zerzevata i soli, pa nalijes 

90 



vode i neka vatra vari.« Tako je to nekako bio razjasnio Ali-hodzi, kad 
ga je ono ljetos za to jelo priupitao. 

Uzbuden i vrlo umoran vratio se u podne Ali-hodza. 

- Nosis li kakvije' habera? Sjedi! Odmori se! Sad cu donijeti 
rucak. 

- Ima habera, sine, ima. Puna ih carsija. Svak nesto znade, ili 
samo misli da znade. Ama da prvo s mirom jedemo. 

- Jesi 1' se uvrac'o Ahmedu, zetu ti, u ducan? 

- Jesam. Plaho mu posao ide, masallah. 
Posto su jeli, hodza se s Alijom uputi u bascu. 
Sjeli su u hlad pod tresnju. 

- Valjalo bi ti, sinko, otici Hasan-dedi. Kazu da je bon i da vec 
sest dana nije izlazio iz kuce. 

- Zar? ... Odoh mu nama'. A ima li jos ista u carsiji? Cu li 
Arifagu? 

- Jok. Ama sam cuo za velik belaj, za tesku sramotu. Moj sinko, 
gresan je svijet! Eto, dvije su velike sramote nad Saraj'vom. Allah 
selamet. 

- Sta to? 

- Ismet-efendija, sto s gore pada, nije zeni svojoj za tu bolest 
kazao. A pao pred njom... Sad ona u strahu, u belaju haman poludjela... 
Eto, i mene zovu da je lijecim... Moj Alija, sramota: curi ne kazaf! ... 
Ama sta ti je? Sto si tako problijedio? 

- Nista, hodz-efendi, samo mi nemoj, ziv bio, o torn dalje 
pricati... 

- A druga sramota, sinko, gora je. Da Bog sacuva! ... Zamisli, 
lopovi neki, hrsuzi, magarci, copeci, napali dva covjeka i namlatili ih, 
samo zato sto su inovjerci. 

- Kako? Pobogu... 



91 



- Kako, zasto? Eto, zato sto nisu nase vjere. Kopilad balava, 
naprzice pogane! ... Cuo sam to u mescemi. Ama ih posteno osudi 
kadija, bas po serijatu. Strogo. Nek pamte kad su u tudu vjeru 
zapodirali. Cuvaj svoje, a postuj tude, to ti je, sinko, pravda, a ne 
napadati... Uh! 

- Neka, bas ih je i trebalo kazniti... - Ali Alija nije mogao misliti 
ni na sta, osim na svoju Almasu. Poludjela? Ne, to ne moze, to ne smije 
biti...! 

- I ne pitas me sto me kadija zvao? Eh, sinko, i to cu ti reci. Za 
tebeje... 

- Za mene? - uscudi se Alija. 

- Jest, sinko. Nisi ti za uze. Govorio sam mu neki dan neka on, 
biva, znas, on poznaje valiju... Pa? 

- Pa, eto, pozvao me da mi kaze. I tebe cemo, sinko, kutarisati 
uzeta. Nije to za te... 

- Ja sta cu? ... Zanata nisam ucio, a kasno je sad 

- Nikad nije kasno, ali ti i nisi za zanacije. 

- Da me neces, meazallah, u vojnike? Za askera ja nisam. 

- Zasto: Meazallah? Ama nije to. Nego, sinko, u zaptiju, pa s 
vremenom, kakav si napredan u svakoj nauci, mores postati i kajmekam. 

- Jok! Ne dao mi Bog! Ne bih ti ja umio to raditi, niti bih htio. 
Kako da hvatam ljude i da ih pred kadiju spreman. A a, to nije za mene. 

- Zasto, sinko? Zar ti ne znas da je sevap lopove hvatati. 

- Uhvati ponekad zaptija i prava. 

- Eh, svak pogrijesi, ali zato je kadija tu da... 

- Svejedno, nije to za mene. 

- Kako hoces. Naci cemo nesto drugo. Eto, hodzaluka ne's, pa 
sta bi? Ducan, da trgujes, ha? I to cemo otvoriti, ako Bog da, samo ja ne 



92 



dam da ti do smrti hamalis. Pametan si, zdrav, dobar mumin... i drag si 
mi, eto! 

- Hvala ti, babo - i Alija prinese svoje usne drhtavoj starcevoj 
ruci. 

Kad je Alija posao Mula Hasan-dedi, sav je bio obuzet mislima 
o svojoj buducnosti. Eto, hodza ce ga spasiti uzeta. Dobri moj poocim! 
Ali kasno. Almasa... poludjela? Jok. To ne smije biti! Ona se samo 
prepala, smirit ce se. 

Dugo je kucao na dedina kanata, dok se ovaj ne odazva iz 
dvorista plasljivim glasom. 

- Tko je? Tko je? Sta hoces? 

- Ja. Alija. 

- Koji Alija? Tko si? 

- Ama, hamal, Lepir. Dodoh da te obidem. Cuo sam da si hasta. 

Tek tada starac otvori vrata. Kada Alija stupi u dvoriste i ugleda 
zgrcenog, starim olinjalim curkom zagrnutog dedu, zabezeknu se. Taj 
nesretnik zut, upalih ociju, slicio je lesini koja se vec pocinje raspadati. 
Vidjelo se na njemu da ga najvise mori glad. Smezurana koza na lieu 
bila mu je providna i tanka, a oci kao da su bile dvije zeravice utisnute u 
tu mrtvu beskrvnu glavu. 

- Hajd' u kucu, Lepire, bas neka si mi dos'o. Merhaba. 

Jedva je starac oteturao u odaju, jedva je prije toga zakljucao 
ulazna vrata s ulice, pa i kucna vrata, a cak je i sobu zabravio erezom, 
kao da nisu usli, vec izasli. Pao je iznemogao na svoj raspali dusek, na 
kom su ispod poderanog carsafa izvirivali pramicci vune. Zadah je u 
sobici bio tako zagusljiv da Alija jedva izdrza. 

- Sjedni tu na minder - piskutljivo ga ponudi dedo. 

- Donio sam ti samun, - tiho rece Alija. 

- Hvala, sinko. Bas sam gladan. 



93 



- Prigleda li te itko, Hasan-dedo? 

- Jok. Mene stara siromaha pustaju Sarajlije da ovdje crkavam 
od gladi i bola. Haram im bilo! 

Ponudeni samun dedo pojede pohlepno i Alija je upravo uzivao 
slusajuci mljaskanje starcevih usnica. 

- A sta te boli? 

- Sve. Ovo je staros'. Bogme sinko, kosti pucaju. Dusa stenje... 
Sipnja, zaduha. A leda bole, sijevaju kao da ih nozem bocka sedam 
sejtana i Ibrica po vrhu. Ama bit ce bolje... 

- Ako Bog da, dedo. Treba 1' ti sta? Da donesem iz carsije pite, 
ja V paluze, hosafa? Ha? 

Dok je Alija spominjao ta dobra jela, Mula Hasan-dedi je u grlo 
priticao sok, ali pomisao da to valja platiti, jer nece valjda Alija iz svog 
dzepa, odmah mu oduze volju. 

- Jok, sine Alaga! Oklen bih ja to! Znas da ne zaradujem. A tko 
ne radi, ne smije, brt'e, mnogo ni jesti. 

- Ama? - cudi se Leptir. Zar taj starac zali i zalogaj od svojih 
ustiju? Bas je bijednik. Njemu ono zlato u podrumu ne vrijedi ni koliko 
krpa, jer se krpom bar moze pokriti golotinja. On je zaista patnik, 
osuden da umre kao prosjak, premda je bogatiji od pedeset begova. 

- Da ti mrven potrijebim. Prljavstina te izjede. Gdje ti je metla? 

- De, Alija, sinko moj, de! 

Oblaci prasine dizali se po toj odajici bez ulicnih prozora, a onaj 
jedini mali, koji gleda u dvoriste, imao je samo jedno okno, i to 
razbijeno i zatisnuto krpom. Sve je ostale Hasan-dedo bio zamijenio 
jastucicima. U torn groznom polumraku zivotario je bogati starac vec 
svojih dvadesetak godina. 

- Eh, Allahemanet. Ja odoh. Doci cu sutra opet - rece Alija, 
posto malko uredi i ocisti odaju i dedi namjesti lezaj u duseku na podu. 
Pokrio ga je derotinama nekog jorgana. - Zar ti nece biti hladno. 



94 



- Bacider, Alaga, na me jos i onaj moj stari gunj. 

- Evo drugog jorgana na minderu. Njega cu... 

- Jok! On je cist, sasma nov. To je samo za najljuce zime. 

- Peke! Allah emanet po drugi put. 

- Ma kud zuris? Stani. Trebao bih ti dati nesto da poneses... Eno 
ondje pod minderom u onom lijevom dolafu - stenjuci je zapovijedao 
dedo zacudenom Aliji. - Ama podigni tu okolicu od cita. Dolaf je 
sakriven pod minderom. He, he, da ga tko ne vidi... Eh, eto. Otvori ga. 
Ima tu suhog mesa. Govedine. Ponesi komadic, pa svari veceru. 

Alija s mukom otvori dolaf, ali ustuknu i zacepi nos rukama pa 
brzo spusti poklopac na sakriveni dolaf. Smrad trulezi i plijesni zadahnu 
ga iz te najneobicnije smocnice koju je ikada vidio. 

- To ti je sve propalo, dedo. Potruhlo i usmrdilo se. Treba baciti. 

- Sta? - vrisnu starac. - Da nisu misi izjeli? 
- 1 oni, i plijesan, i truhlotina. 

- Pa otkini sto ne valja i baci, a drugo operi i svari. Nije u tebe 
pasinski drob, more i tog... 

- Hvala ti, dedo, necu. Krizaj sam. Allahemanet. 

- Hajde, kad si lud. Nikad ti steci neces, bivsi takav rasipnik. Sve 
treba pojesti... Sve, cujes li... 



Kada je Alija posao kuci, sretnu ga gazda Jesua saraf ispred 
svoga ducana. Pogrbljeni je to bio vec starac, uvijen u curak od zute 
lisicevine. 

- Hej, Alija! Bi 1' ti, sanki, mrven islo u moj a dukjan da ti ga 
pitam nestu? 



95 



Jesua je govorio otegnuto, naglasavajuci posljednji slog i 
pjevajuci pri govoru. To je bila jezicna osobina svih spanjolskih Zidova, 
koje je padisah naselio u zemlju Bosnu. Alija ih nekako nije volio, jer 
su mu se cinili suvise meki, popustljivi i slatkorjecivi. Pogotovu gazda 
Jesua. Sta li sad hoce od njega? 

- Da me pitas? Pa sto cu zato po magazi? Pitaj, br'te, bujrum! 

- Ma znajis ga, sanki, nesto je nekako da ne trebaji ga na cesta 
govorit, neka ne slusaji ga svakuj... 

- Pa taman. Eto, da unidem. AH, kasno je... 

U lijepo uredenu sarafovu ducanu sa dva velika stola bez nogu i 
nekoliko siljteta okolo, koji su tri lojanice dobro osvijetljivale, sjeo je 
Alija na mekani minder do gazde Jesue. Tu ga je sam vlasnik namjestio, 
jos mu poturajuci pod leda jastucic da se ne obijeli od vapna. 

- Pa kako si mi, moja Aliju, sanki? 

- Dobro, Allahu sucur, a ti, gazda Jesua? 

- 1 ja sam ga dobri, samo po nocos ne spavajim, bole me glava i 
kostiji. Sanki, staros'... A kaki idiji poslove u tebe? 

- I posao u mene dobro, masallah. Uvijek svijetu treba dobar 
hamal. 

- A hodza, kako ji stari? Ja ti ga voliu, a i dobro ga si drzi, 
mahalal Po sokakos hodi kako momakos sto hodiji na djevojki pod 
pendzer. Vidiju sam ga danas. Kazuva da's u zaptija... 

- Jok ja! Nije to za mene. 

- I nemoj ga, sinku, bolj' tebi sta drugo. Eto, dojdi u mene u 
magaza kaki momakos. 

- Hvala, gazda Jesua, ne umijem ti ja o parama deverat. 

- Bilo ti, sanki, kot Hasan-dedu? 

- Jesam, bas sad, gazda Jesua. Plaho je slab... 

- A je li ga zgodanl ... Ima li zlatu? 



96 



Preslatko je ovo upitao stari mjenjac a da se Alija ne bi sjetio sto 
ga sebi zove i sto mu toliko tepa. Stalo mu do dedina blaga, pomislio 
Leptir... Bas je lukav. E, beli od mene nece doznati... Zato odgovori: 

- Ne znam, gazda Jesua. A ne bih, vala, ni rekao da ima, plaho ti 
je on tvrde ruke... 

- Jes' ga taku. I ja znaji. Skrto stvorenju je nasa deduko. AF 
imaju paras, puno paras! ... Sve pravi dukatos. Pa da ti kazuvam, sinku, 
sto smislila tvoja stari Jesua, tvoja dobri ahbab, pa da ga i ti, sanki, i ja 
zaradimo. Znas: Io tengo pamet, ama io no tengo paras dosti za veliko 
poslove, koji donosiu i veliko zarada. A ot staro deduko, sanki, lahko ga 
je dobit... Eto: ti nego budis dobro pazit, budis ga obilaziu i davao na 
nego puno hediji ot mala vrijednos', ali za nego ot koris', smokvi, sanki, 
i prtokali i limuni i samuni i pilav ot pirincu i kokos... On tebi budit 
zavoliu, pa te budit posiniu, napravit tebi kako svoja evladu, i ti ga 
budis dobit paras, puno dukatos ot deduko... Pola ga tebi, pola ga meni, 
kad deduko umrijit, a to ne budi vise dug... 

Ja davam tebi, sinku, svaki dan polu dukato, ti kupis za deduko 
halva, i lokumi, i seker, i iladz, on tebe zavoli, pa ti na kadiju prepisuji 
imetku... Sanki, ako on ne see, ja ga poznaji kadija i ja mu davam 
dukatos dva tri kes', i on govori na deduko, mu omeksaji dusa kako 
vuna ot ofcu, tako umiji lijepo govorit nasa kadiju... Pa ako ne hoci na 
pravi put, sanki, more na murtatluk... Vidis sinku, to ji poso, a sreca i za 
tebe i za men'... Tebe voli deduko, a on imaji paras... Puno paras u 
podruma u dulafi ili u duseka usito sa tres konci i kvatra konopci... Je 
tvrdica, avaru... Eh, Aliju moja, sta kazuvas? Govori sad, moja Lepir! 



97 




Sarafova magaza uz Bezistan 



98 



- Ja ti u to necu, gazda Jesua, to je haram. 

- Kako haram, kako grjehotu, to je poso, dobri poso. Ulozis... 
izvadis s kamato. Ortakluk: moji paras, tvoji posluga, kadijino haram, a 
imetku ot deduko, eh, to trgovina... A posliji, kad ti bogato, budis imau 
plaho lijepi mucacos, ljepsi ot Almasu, sanki... A i nju mores uzet ot 
efendiju... Vidis, sinku, zna gazda Jesua sve, sve znaji... Svako utorak 
kot mene na vecero Arif telal... Pa, sanki? 

- Jok, gazda Jesua. Ja necu otimati od Hasan-dede, meazallah! 
Volim i do smrti ovako posteno s uzetom. 

- Pa to j' posteno, sanki, ja ne lopof, ja trgovac. Deduko tebe 
poklon kot kadiju u mescema na vasietnama sa tri muhur... Ako ga ti 
necis, ti budalu! Onda on, skrto magarac, umre od gladu, a mal njegova 
ide na valija, na Stambol... Ni mezaru lijepo, ni njegova dusa u dzeneto. 
A ako ga tebi daji svoja imetku, onda, paseriko mio, on ide na dzenet, 
jer svoja mal na dunjaluka u hajr ostavi i mi posalimo bedelu za nego na 
kjaba, budi hadzija i do smrt ga pazimo, sanki, kako mali bebu. Zar to 
haram? Moj Aliju, ti ga ne znajis, dobri je stari Jesua, nece grijeh, hoce 
trgovino i paras. Vidis, Aliju, mi jehudijo imamo pamet, imamo znanja 
i volje, zato nam Jehova dava. Pa ti ga, sanki, razmisli i ne kazuvaj 
nikomu, pa mi na sabat dojdi u moja kuca na Mejtasu... 

Alija zbunjen torn bujicom rijeci ne znade sta da odgovori, pa se 
samo nelagodno okretao i vrpoljio na mekom minderu. 

- Pa, sanki? - opet upita Jesua. 

- A, biva, gazda Jesua, oklen ti znas za dedin novae? A ako ih 
nema? A, beli vala, kuca mu je fukarska, dusek truo, vidio sam ja... 

- A si gledala u duseka pod vuno... Tu su dukatos. Ima deduko, 
ima, paseriko mio, sanki, ima paras, Ti ga se ne boj. Jesua ne kjoravo. 
On biu sezdeset godina trgovac, imala u Saraj dvadeset kucas, sve 
prodalo, dukatos slagalo, a sir zderalo, kaki prosjak hodao u krpa. On 
slivi prodavau na karavanos, a jeu tvrdo samun. Di paras, di? Mora bit', 
sanki, u duseka. Ti ga se ne boj, opet ja tebe kazajim, budi paras dost'... 
Ti ga dojdi kot mene na sabat. 



99 



- Ne mogu ja tebi dohoditi, gazda Jesua, u kucu. A i sto bih ti? ... 
Ja u to necu. 

- Kako hocis, paseriko mio, ti prospavaj nocos, i ti ga misli. 
Sutra budis imalo druga pamet. 



Tmurne misli kovitlale su Alijinim mozgom dok je zurio kuci, 
jer se vec nad Sarajevo bio spustio gusti mrak. 

U mahalama kroz koje je prolazio bilo je tiho, to je doba molitve 
poslije vecere, doba kahvenisanja i dogovaranja, kada su stariji jos 
budni, pa se zato mladina ne usuduje asikovati. 

Alija je slusao bat svojih koraka kako odjekuje o mjesecinom 
obasjanu kaldrmu. Sta li mu to taj Jesua predlaze? ... Je li to posteno? ... 
Ako nije, a on je vjerovao da nije, onda je to haram, grijeh... A on to 
nece uciniti! ... Niposto! 

Ali ako je posteno, kako Jesua tvrdi? Pa stari tvrdac ionako 
nema nasljednika, a s njegovim blagom, samo ako dode u vrijedne ruke, 
dalo bi se cuda napraviti. Cuda! ... Sad su vec pred njegovim ocima 
nicale kucice za sirotinju i sklonista za starce, sve njegove tvorevine iz 
mastanja, koje su ga cesto obuzimale otkako je s Ali-hodzom 
raspravljao o ahlaku i potrebi neke vece i dublje pravde medu ljudima. 
A zar i za samog dedu ne bi bilo bolje? S jedne strane njegovo ogromno 
blago, koje zabravljeno u podrumu lezi mrtvo, vapi za zivotom, za 
ispunje njem svoje svrhe da ljudima olaksa zivot, a s druge se dedo pati 
i umire skoro od glad... Primiti se dedine imovine i paziti ga do smrti, 
za njega cak hadziju poslati na Cabu... 

»Ali ako to ucinim«, mislio je sad poluglasno, tako da se cinilo 
kao da sam sa sobom razgovara, »sto ce mi za to Jesua? Tko bi starca 
pazio? Ja! Tko bi se za njega brinuo? Ja. Tko bi mu hecime dovodio? 
Ja. Tko, na kraju krajeva, zna za njegovo skroviste blaga? Ja, i opet ja, i 
samo ja! ... A tim blagom mogao bih i sebe izuciti, pa postati kao i 
Ismet-efendija, i jos veci, i jaci i zdraviji, Bogu hvala... Pa Almasa? ... 



100 



Zar se ne bi za me preudala? ... Eto, zelja, pusta zelja bolesnog Ismet- 
efendije, ispunjena je. Almasa je bila njegova, nije sretna s njim, pa ako 
je zaista voli, prepustit ce je meni. A ja cu joj pruziti toliko slasti i 
ljepote u novom zivotu, da ce joj se sve muke prozivljene s bolesnikom 
uciniti kao san...« Uto Alija protrnu i stade nasred sokaka. Sjetio se 
svog sna od proljetos, i onog Arapa i podruma, i zlata, i spavace odaje u 
kojoj je vidio Almasu, i slugu, i pasovanja... 

»Jest... jest! ... Tako Bog hoce... A Allah je kadar... Jesuu je Bog 
navratio da mi dadne misao, da me podsjeti...« 

Kada je Alija nakon mnogo lutanja stigao kuci, Ali-hodza je vec 
odavna spavao. Uvukao se polagano u svoju dvorisnu sobicu i legao, ali 
zaspao nije sve do zore... 



101 



XI 



Bolest Mula Hasan-dede sve se vise pogorsavala, ali mu ipak 
osim Alije nitko nije smio dolaziti. Rado je primao od Alije poklone u 
hrani, ne pitajuci ga nikad odvaja li on te sahane cevapa i corbi od 
svojih tesko stecenih nagradica za prenosenje robe sarajevskim 
esnaflijama. Te poklone donosio je Alija svakog dana, iako mu gazda 
Jesua nije davao ono pola dukata, iako je jos iste one noci kada se vratio 
kuci odbacio misao o usinovljenju s dedine strane. Zanimalo je starca 
sve sto se u Sarajevu dogada, patio je mnogo kad mu je Alija pricao o 
malimejtima, jeftinim sirovima, mogucnosti brze zarade, patio je zbog 
svoje nepokretljivosti, ali ipak hamalu nije povjerio da za njega ma sta 
uradi, nije mu davao ni novcica ni za sta. Rekao bi: »Eh, sto bih volio 
limun, ja li prtokal!«, pa bi Alija vec sutradan donio citavu hrpu, a 
starac bi pojeo ne pitajuci posto su bili, ni treba li on sta dati, nego bi 
zacvilio: 

- Bog ti platio, sinko, sto mene starca cuvas. Neka ti dadne svih 
sedam dzeneta! ... A kad ozdravim... sve cu ja tebi... 

Je li pri torn pomisljao na nagradu? Alija je to bar vjerovao i 
vrlo se ljutio na Jesuu i sebe sto je, ma i za cas, prizeljkivao dedinu 
smrt. Ne! ... On ce ozdraviti! Neka mu to Allah milosni dadne! 

Svakog je dana Alija odlazio dedi, nekada i po dva-tri puta, 
njegovu odajicu pocistio i u nju unio nakon toliko godina malo reda, pa 
i cvijeca. Sav je bio obuzet dedom tako da bi navecer, umoran od rada i 
posjeta dedi, odmah legao, ne upustajuci se s Ali-hodzom ni u kakve 
razgovore, ne uceci nista. Ni kucne poslove nije vise tako revno 
obavljao kao prije, ali ga njegov poocim zato nije ruzio, jer je znao da je 
mnogo obuzet njegom bolesnika. Jedina misao, od koje ga ni dedina 
bolest nije mogla odvratiti, bila je ona o nesretnoj Ismet-efendinici, o 
Almas-hanumi, koja je kraj bolesnog covjeka venula. Cuo je da nije 
tako opasno, kako se govorilo, da nije, hvala Bogu, poludjela, samo da 
je postala sutljiva i da najvise voli samocu... 

102 



Sarajevska klima bila je i u ona dobra stara vremena hirovita, 
tako da su dani mjeseca studenog stvarno bili studeniji nego negdje i u 
samom prosincu ili cak u sijecnju. 

Jednoga petka, nekako mjesec dana poslije onog susreta Alije s 
gazda-Jesuom, osvanulo Sarajevo pod bijelim plastom snijega... Ali- 
hodza pozva tog jutra svog imenjaka sebi u halvat na dorucak. 

- Od nocas spavaj ovdje sa mnom, toplije je. 

- Peke. 

Srcuci vreo caj iz velikog modrim sarama okicenog cabenskog 
fildzana, stari hodza, nakon stanke koju je upotrijebio da prozvace 
komad pogace sto im ga je poslala Safija, poce svom Alijici govoriti o 
novoj sreci. 

- Alija, sine dosao mi je za te haber. 

- Hajrulah? Je li dobar? 

- Dobar, ako Bog da. 

- Ja od kog? - upita uzrujano radoznali Alija. 

- Od bega Jakupica iz Travnika. Zove te k sebi da mu nad 
kucama i nad imanjem tri mjeseca nadgledavas, jer njemu valja u 
Stambol. Placa ti je golema, mores covjek od nje postati, pa kad se 
vratis ducan od nje otvoriti. A tamo je u Travniku i moja sci. I nju 
mores obici, kod nje nocivati... 

- Kako? - gotovo uplaseno i vrlo razocaran promuca Alija. 

- Lijepo. Pita on mene koga bih mu preporucio kao postena i 
vrijedna, a ja, bogme, odmah tebe. - Zar ti ne bi bilo bez mene 
neobicno? 

- Jasta bi, sinko. AH tvoja buducnost i tvoja sreca su mi prece. 

- Pa Hasan-dedo, tko ce ga po ovoj zimi paziti i obilaziti? 

- More i tko drugi osim tebe, eto, ako nitko ne bi, ja cu. 



103 



- A, babo moj dragi, tko de meni u Travniku kazivati stare 
nauke? Znas da ja sad bez njih ne mogu. 

- Ionako u posljednje vrijeme slabo ucis... Ali, zar ti ne bi isao? 
Zar ti nije ici drago? ... Ja te ne gonim, ali za tvoje je dobro. 

Alija je cas-dva razmisljao gledajuci kroz prozor na zasnijezen 
put i na bijelu maglu u zraku, prouzrokovanu brzim, isprepletenim 
lebdenjem krupnih i prhkih pahuljica... Zasto da ide? ... Zasto da ne ide? 
... Ono sto on voli, ono sto i njega voli - sunce, sada je daleko, hladno, 
bolesno, ono spava zimski san i tek se nekad malo oko podne probudi, 
zasja nacas, tek da nas uvjeri kako ipak zivi, pa opet zadrijema. Sunce 
se zimi odmara i sreduje uspomene prosloga ljeta, spava i sanja sve 
nove i nove snove, koje ce s proljeca pricati brezama, jorgovanima i 
svemu i svakome tko ih, kao Alija, umije slusati i razumjeti. Ali, 
konacno, sunca ima i u Travniku. Njegov je prijatelj svugdje, ali najvoli 
Arabiju, pa tamo, osim nocu, nikad i ne spava. Tamo ga bude molitve 
vjernih i uzdasi vrelinom nabujalih djevojackih grudi. Eh, ali Arabija je 
daleko... Ipak, da moze za suncem, Alija bi bez promisljanja posao, ali 
za novcem? ... Pred njegovim krupnim plavim ocima u toj magli od 
duhanskog dima i bjeline koja kroz prozor zraci, zgusnutih u neku 
fluidnu tvar, iskrsnu lik njegove velike ljubavi - Almase. Zar se udaljiti 
od nje? ... Pa i sad je ne vidi. Ta tuda je zena, vezana je nikjahom za 
drugoga... Ipak, nesretna je. Mozda de joj moci kako-tako pomoci... Ne, 
on nece ici u Travnik! Sarajevo je njegov grad i ovdje ce ostati. Zato 
odlucno progovori: 

- Alihodza dragi, je ne idem. Ako hoces, hajde ti. Ja cu ti na 
kucu paziti. A zaradi, br'te, ti... Za toga i jesi ti i bolji, i prikladniji, i 
posteniji, uceniji... 

- Kako, sinko? Zar bas ostajes? 

- Ostajem. 

- Poradi dede? 

- Poradi sviju nas, poradi Saraj'va. 

- Sjecas li se ti, sinko, onog tvog proljetnog sna? 



104 



- Sjecam, hodz-efendi. 

- Ti ces se, ako Bog da obogatiti. Eto, Bog ti i put dao, sto ga 
gazis? 

- A more 1' covjek, hodz-efendi, svoju sudbinu, svoj kismet 
pogaziti? Zar nije Bozja volja najjaca? A ona je - da ostanem. Jer u 
svacijem je srcu Bog. A moje srce ne isce taj put. 

- Pravo imas, Lepire moj, dragi moj sinko. Da nije zenski i 
sramota ljubiti te, sad bih te ja, sinko, u celo poljubio, toliko si mi drag, 
toliko mi je tvoja vjera draga. 

Starceve oci napunise se suzama, a Alija znu polagano pride, 
spusti na zgrcenu ruku poljubac i prosapta: 

- Hvala ti, hodz-efendi. Tako mi je drago sto se ne ljutis. Ovdje 
cu ostati. Ostani i ti! Neka Jakupicu drugi imanje cuva... 

I ostala su obadvojica. 



Cim je tog jutra Alija stigao u carsiju, presrete ga gazda Jesua i 
pozva ga k sebi u ducan. Uzalud se jadan hamal opirao, uzalud se 
izgovarao da ima posla, Jesua ga je ipak skoro na silu uvukao u ducan. 

- Nisi ga, paseriko mio, dugo u mene biu... Eto, necis poslo... ne 
morajis. Si veliko budalu! ... Ko ti krivo? ... 

Vise od pola sata ga je uz kahvu u magazi, koju je radi opreza 
bio zakljucao, nagovarao na svoj prijedlog, ali tek kad mu Alija odbrusi 
da je to prljavo kao ublaceni snijeg na cesti, da je to i sramota i grehota, 
Jesua odustade od »praznu razgovoru s luda glava«. 

Omeraga naredi Aliji da mu kuci iznese dvije vrece brasna i oku 
secera, tako da je do podne tri puta prevalio po dva kilometra dug put. 
Poslije je jos i gazda Koji morao nositi sedam sepeta kuci na Bakije, 
tako da je vec bilo pokasno kada je posao svom Hasan-dedi. Zurio se da 



105 



bi sto prije stigao starcu, koji se, jadnik, prevrtao s mukom na svom 
poderanom duseku. 

Bas usput k njemu susreo ga je Adil-caus stari njegov znanac, 
koji je vec skoro deset godina u Travniku kod Jakupica na poslu. I on ga 
je nagovarao da pode s njim kroz nekoliko dana u Travnik, ali Alija 
ostade cvrst u svojoj odluci da ostane u Sarajevu. 

- A lijepo bi ti bilo. 

- Ovdjeje ljepse. 

- Kako hoces, ali kajat ces se. 

Snijeg, koji od noci nije prestajao padati, bio je napadao do iza 
clanaka po putovima, a na krovove je vec nasuo svoj debeli svjetlucavi 
zimski nakit. Prolaznici koje su susretali hukali su u ozeble prste, 
pritezali curkove, na firale vezivali krpe da se ne sklizu, i zurili svi 
obuzeti vise hladnocom nego svojim poslovima, jer je u stara dobra 
vremena sve bilo bolje i stalnije, pa i zima. 

- Dobra zima, dobro i ljeto - gatali su i jer im put zive u cjevcici 
nije bio poznat, mjerili su je ne stupnjevima, vec nosovima. »Plaha 
zima, Alija. Prigustila, a jos nisu ni zemherije. Vidi, molim te, vec ti nos 
poceo mavjeti. Bogme, ostro...« 



Alija je Hasan-dedu zatekao polusmrzla, gladna i zuceg nego 
obicno. Mrsave staracke ruke, izbrazdane nabreklim zilama, bile su mu 
modrocrne i nikako se starac nije mogao oteti od gledanja u njih. Ispod 
jorgana izvirivala mu mrsava, od studeni i bolesti ukocena noga, koju 
nije imao snage podvuci pod j organ. Zajecao je kad Alija ude, mjesto 
odzdrava, jer ga je bolest te noci satrla. Bolest i bojazan da se vise nece 
moci izlijeciti. 

- Je 1' ti lakse, dedo? - bilo je prvo Alijino pitanje, i odmah, bez 
dedine zapovijedi, poce preko koljena lomiti trijeske i oblicice, koje su 
bile ispod peci, pa loziti vatru. Zadah u sobi, vec kad je Alija usao, bio 



106 



je zagusljiv, a dim koji je prokukljao iz pecice jos vise zagusti zrak, 
tako da ga ni Alijina pluca ne izdrzase, nego se zakaslja i stoga otvori 
vrata. 

- Zima! - prostenja starac. - Zatvori! Ne lozi za havu, sinko, 
scedi! Vidis: zimajako nastala... 

Htio je i dalje govoriti, ali ga kasalj prekide, i toliko se zakocenu 
da ga je Alija podigao na duseku u sjedeci stav. Od dugog lezanja bile 
su mu se na ledima otvorile velike rane, pa je zajaukao kad mu Leptir 
slucajno u jednu dirnu. Dim iz pecice sve je vise punio sobu, a starac 
sve glasnije i bolnije kasljao. Alija uze neki rucnik i poce kroz vrata 
izgoniti dim. Posto uvidje da to ne koristi, izade pa u dvoristu ispod 
snijega isceprka malo zemlje i njom zatisnu rupe na pecici. Starac je sve 
sjedio i cekao kada de Alija svrsiti taj posao pa mu prici. Leptir donese 
u onoj polurazlupanoj posudi vode, opra ruke i sjede do starca. 

- Moj sinko - prostenja Hasan-dedo - cini mi se da cu skoro 
prevrnuti kasiku... Eh, sta cemo, svak mora umrijeti... 

- Ali, dedo ne govori tako... 

- He, he - zakaslja se opet dedo, pa s mukom progovori, tresuci 
se u vrucici: - Sad ce... kad ja umrem... sad ce... lopovi... stakori... poci 
na moje... da razgrabe... krtice pogane... Sarajlije... cafiri... Pas im trag! 
... Zar sam za njih... za njih... citava zivota radio... borio se? ... Ama jok! 
... Jok! Jok! ... Nece... nece nitko za moj mal znati... nitko... cujes li? ... 
Cujes li, Alija? Nitko! ... Istruhnut ce... Truhnuti u mom podrumu sa 
mnom zajedno... To, to sam uspio oteti... oteti od hala, od ljudi... od... 
Ja... ja... ne dam... Ne dam! ... Ne dam svoj mal... Moram zivjeti... 
moram! Moram! ... Aj! ... - i starac se podize na lezaju, a oci mu 
sijevnuse i ruke zamlatarase po zraku, zatim klonu, pade na Alijinu 
ruku, koju je ovaj pazljivo i sucutno podmetnuo pod starceva leda. 

- Smiri se, dedo, dragi brate, smiri se... Jesi li gladan da ti dam 
jesti? 



107 



Zacudeno su ga te bolesne oci gledale. U te rasirene zjene upijao 
se lik Alijina lica. Upjijao svaki njegov atom. Drhtava ruka uhvati ga za 
rame i grcevito poteze, a ispucale usne pocese se opet pomicati. 

- Alija... Lepire... Kazi! ... Kazi, dina ti... je li i tebi... i tebi 
drago... je li... sto crkava mrski Hasan-dedo... onaj jadnik koga svak 
mrzi... Ha? ... Reci... 

Opet se zakaslja, ali sada tako nemilo da Alija skoro vrisnu. 

- Smiri se, dedo, smiri! Kako mores tako govorit'? Ne grijesi 
duse. Pa ja te, eto, nekako volim, a ti mislis da te mrzim. A sto bih? Ta 
brat si musliman, bolestan si. Carsija sve za te pita. 

- Za me? ... He... he! ... Cekaju... cekaju .. da grabe... da nose... 
lopovi! ... Aj... A ja nemam... nemam... snage da svoju sjerotinju 
stitim... Gone me... Truju me... ubijaju me... na san mi izlaze! ... Na san, 
Alija! ... Ni tu mi ne daju mira! ... Aj! ... Alija! ... Alija! ... De si? ... Ne 
ostavljaj me! ... Aj! ... 

Starca je groznica sve vise obuzimala, a Aliju strah, dok se na 
sobicu, uz zagusljiv dim i bijele pramicke zgrusane pare iz ilovace na 
peci, spustala zloslutna vecernja tama. 

- Tu sam, dedo. Evo me. Smiri se, molim te! Zar me ne vidis? 

Bljedilo bolesnikova lica zamijeni naglo rumenilo, kao da mu se 
sva krv slila u obraze. Prikupljajuci svu snagu razrogaci starac oci, pa 
promuca jos isprekidanije nego do sada: 

- Bio sam... bio... sam ob... ne... vi... dio! Alija sinko, boli... sve 
bob... sav vudud... 

- Da zovnem hecima? 

- Ne! ... Ne! ... Sta oni znaju... Cekaj da uzmem daha... Ti meni 
svari nane i sljeza i... kako ono... jah! ... kantariuna... i preslice... pamtis 
li? ... Uzmi sve to pred Imaretom u onog travara... Juso mu je ime. 

- Hocu, dedo. Jos veceras. Valja ti i svijeca donijeti. 



108 



Starac se primirio. Govorio je vec jasnije, ali umorno, bezbojnim 
glasom i klonulo. 

- Svijeca? ... Imam hin... imam... Ama, sinko, smislio sam: ne 
kupuj trava...! 

- Sto, boga ti, dedo? 

Opet se starcevo lice zarumeni, i kao da je svu prikupljenu snagu 
htio izruciti u naglom izljevu rijeci, poce plasljivim glasom, lukavo 
zmirkajuci zasuzenim ocima: 

- Znas... kad reknes... za Hasan-dedu... kad reknes: bon... uh! ... 
metnut ce... metnut ce... otrov... Jah, jah... otrov! ... Ne! ... Ne... necu 
lijekova! ... Nosi... nosi trave... Otrov je to... Ubit ce me... Ubi... Ah, i 
drob me boli, boli... Pece, Alija... pece... zavija... steze... Alija, de si 
jucer kupio onaj pilav za me? ... Govori! ... Otrovali me... Truju me... I 
ti me trujes... Cafire! ... Za moje dobro... Idi! ... Idi! ... Bjezi! ... Aj! 
Vode malo vooodeee... Umi... rem., umi... Allah! ... Kasalj ga opet poce 
gusiti, a lice mu se sve vise inodrilo. 

Alija je sjedio na rubu duseka i drhtao. Nekoliko mu suza 
zasvjetluca u ocima. Eto, jadni dedo ni njemu ne vjeruje. Ipak, ipak ce 
mu oprostiti i ostati uz njega dok ne ozdravi ili umre. Zato ga opet blago 
povali na lezaj, ruku mu metnu pod glavu i prosapta: 

- Smiri se, dedo. Ne grijesi duse! Pilav je bio plah. Najbolji 
pirinac, kravlje maslo, jeo sam ga s tobom i ja. Morao bih onda i sam... 
A ja, vidis zdrav kao drijen. Ali, ako me bas gonis, eto... ja cu ici, necu 
ti vise dolaziti. Ali tko ce onda? Zima je. Ti se ni maci ne mozes. Ne daj 
Boze, smrzao bi se... Nego, ako bas hoces da ja ne dolazim, reci mi 
koga da ti spremim? 

Iscrpljeni starac, kog je vatra bila malo popustila, nije mogao 
odgovoriti, nego uze u svoju ruku Alijinu i u znak molbe za oprostenje 
steze je svojom slabasnom snagom. 

Kad je Alija vec htio poci, posto mu je za slijedeci dan dedo 
najavio da bi, cini mu se, mogao »kasiku-dvije« skembe-kjorbe od 
telecih trbuha, zadrza ga molecivi starcev pogled. 



109 



- Bogme, dedo, vakat mi je ici. 
Pribiruci zadnju snagu bolesnik prostenja: 

- Alija... ostani, sinko... Eno, pod minderom lijevo... Digni 
poklopac... Tamo ima svijeca... Nadi koju nacetu... Ha, eno! ... Uh, ne! 
... Nemoj tu... Golema je... Ima manjih. 

Alija pripali lojanicu i usadi je u cirak, metnu je do dede na 
sanduk, pa opet pode da ode. 

- Alija, sjedi jos malo... da ti kazem... - Kasalj zagusi dedine 
rijeci. Uz veliki napor, drzeci grcevito Alijinu ruku, stari tvrdac 
isprekidano hrapavo poce svoju ispovijed. Alija ga je iskolacenih ociju 
slusao, zaleci ga i preziruci istovremeno njegovu gramzljivost. 

- Sine... osjecam... mogu ozdraviti, samo... samo... da mi je 
ustati s ovog jataka... da mi je raditi... stjecati... makar malo... ko 
fukara! ... A to i jesam... Slusaj, hajde me digni, pa me povedi da idemo 
u podrume... Bogme ova zima... ove zemherije... valja nesto zaraditi... 
makar masla kupiti, pa preprodati... A i svoj mal da mi je vidjet svoju 
sjerotinju... Pa ti mene uzmi u naramak ponesi me... Ja cu te voditi, a ti 
mene nosi... 

Opet, sinko, bolje za te... a i za mene... ovaj... da ti oci povezes... 
Pa ovaj... hoces li...? 

- Dobro, dedo. Za hator tvoje bolesti, hocu. Ama sutra. Sad je 
vec noc. 

- Pa taman de, ujutru ako Bog da... Utrni sad svijecu, sinko, i 
hajde. Meni svjetlo ne treba... I u kaburu je mrak... 



110 



XII 



Tuzan je bio zivot u kuci Ismet-efendije, mladog i bogatog 
duhovnika, od dana kada ga je njegova mlada zivotna druzica prvi put 
vidjela u nastupu padavice. Mlada, zeljna uzivanja zivota i ljubavi, 
Almasa je uz bolesnog muza venula poput ruzice u divnoj vazi, ali 
namjesto u vodu, u cemer zamocene stabljike. 

Zivot... Kako ga je ona sebi divno zamisljala, a kakav jest! Sve 
joj se nekako cinilo kao kad netko godinama kopa po sumi trazeci 
zakopano blago nekog pretka, a kada pronade cup u zemlji, u njemu 
otrovnica zmija, sarulja ili cegrtusa, namjesto dukata i bisera. 

Rijetki su bili casovi u njezinu jadnom bivstvovanju kada bi 
usiljeni smijeh odzvonio muklo kroz sobicu u kojoj se nastanila. 
Zavoljela je samocu. Mrzila je i muza i njegovu majku, nesretnu Zehra- 
hanumu. Zasto joj bar nisu kazali istinu. Svaki razgovor izmedu njih 
zavrsio bi se rijecima, ili pogledom, ili uzdahom, koji su uvijek znacili 
tezak prijekor: »Zasto me prevariste...?« 

Kada bi nastala noc i dvoje mladih uslo u svoju lijepo 
namjestenu tamnicu, jer je zaista to njihova soba za oboje i bila, Ismet- 
efendija bi zastrepio pred pogledom svoje mlade, izmucene i bolom 
iscrpljene zene. A taj pogled odavno nije bio blag! Zamagljen suzama, 
on je osim prijekora, osim mrznje i sazaljenja, kazivao muzu ono 
najteze i najgore, ono sto gore trza i ubija nego goropad - prezir! Da, 
prezir! Ona je u njemu gledala bijednika, lazljivca, kradljivca njezine 
mladosti. Iznudivaca, koji je lijepim rijecima iz nje izmamio ljubav, 
ljubav kao naknadu za prazne rijeci i bolesno bice. 

- Maso, draga Maso, ovo dalje ovako ne ide - rekao joj je jedne 
takve noci u tamnici njihovih dusa i srdaca i tijela. - Ili mi oprosti, 
halali, ili da se, draga, rastavimo... 

Ona ga samo, slijezuci ramenima, zapita: 



111 



- Sto me jos i dalje mucis? Znao si i znas da se rastaviti ne 
mogu. Znas da nemam kuda. Znas da si me uklijestio lazuci mi da me 
volis, ti... ti... 

- Maso, draga, nemoj tako. Ljudi smo, zaboga! Insani, koji treba 
da se vole i da oprastaju... 

- Sta da ti oprostim? Sta, Ismete? Sta jos da ti dam? Govori...! 

- Maso, tvoji uzdasi i patnje mene trzaju, mene... 

- A mene tvoji trzaji, Ismete, i sto znam da si me, da si me... 
Bolje da sutim... bolje... 

Navala suza i ridanje prekide je, a muz pade od uzbudenja u nov 
i tezak napadaj. Njezina uplasena vika probudi Zehra-hanumu, koja je u 
svojoj neizmjernoj majcinskoj ljubavi u snahi vidjela uzrok pogorsanja 
sinove bolesti, i zato je zamrzila, pa Almasa morade patiti jos i 
gledajuci kako je zena s kojom uvijek mora biti zajedno mrzi iz dna 
duse. 

Takve noci ponavljale su se sve cesce, tako da su i muz i zena 
strepjeli od svakog susreta, iako je Ismet-efendija jos uvijek do 
besvijesti volio svoju zenu. Almasa je u svom teskom jadu, u svojoj 
uvrijedenoj dusi prevarene zene, osjecajuci kako je bespomocna i 
ponizena pred samom sobom, zaboravila na ljubav kao na neki lijepi 
proljetni san koji prvi snijeg izbrise iz sjecanja... 

Majka bi svoju Almasu rijetko obilazila, jer nije mogla gledati 
patnje svoje jedinice, koju nije toliko morila bolest muzevljeva kao 
svijest da je njezina velika ljubav tako sramotno prevarena i da je ona 
srce poklonila covjeku koji nije imao hrabrosti priznati joj kako mu ona 
treba za zabavu i olaksanje u bolesti, a ne za slast milovanja. A i kada bi 
stara Fatima-hanuma dosla svojoj kceri i kada bi njih dvije ostale i za 
casak same, samo bi se nijemo gledale, placuci obadvije... 

A Sarajevo, lijepi grad na Miljacki, u bezbriznosti svojoj, u 
svojoj obijesti i sitosti, dobilo je novog gradiva za svoja prepricavanja. 
Jadi Mehagine Almase, bolest imama Ismet-efendije, vjecni plac iz 
lijepe kuce, eto o torn se mjesecima razgovaralo po sijelima. 



112 



Kako je god nesretan bio brak Almasin, tako je, nasuprot, bio 
sretan onaj Safije, kceri ucenog dobricine Ali-hodze Misirlije. 

Otkako je mladi Ahmedaga otvorio ducan u Kazazima, svi su ga 
pomagali. Iz mnogih kasaba je stekao nove musterije, a radio je kao 
mrav, samo da bi svojoj dragoj zenici, svojoj Fikici, sto vise i sto 
ljepseg u zembilju kuci donio. 

Njegova majka zavoljela snahu, tako da je Safija, koja je mlada 
ostala bez majke, stekla novu blagu i dobru majku, kojoj se tako rado 
povjeravala, kojoj je svaku svoju tajnicu dosaptavala vesela i nasmijana. 
A te tajnice bile su nevine zelje jedne mlade i sretne zene, koje je majka 
vjesto provlacila svom Ahmi kroz usi. Kuca, u koju je sa Safijom usla 
mladost, usao nov zivot pun sunca i vedrine, cvala je u cistoci i 
urednosti. Ono sto nazivaju sretnim brakom, brakom iz ljubavi, mirnim 
obiteljskim zivotom, rahatlukom, stekla je Safija u kuci svog asika, koji 
joj je kao djevojci pjevao: 

Fiko, diko, Ijepotice ... 

Stara Semsa-hanuma cesto bi k sebi pozivala svog prijatelja Ali- 
hodzu i »Lepiricu«, kako je od milja nazivala Aliju. Bila su to vesela 
sijela u obiteljskom krugu, prepricavale se zgode i zgodice sarajevskog 
zivota, a o Mula Hasan-dedi, gazdi Jesui ili Omeraginoj nargili, koju je 
za valiju izradio, uvijek bi se pricalo do na sahat dord po jaciji... Safija 
bi za takvih sijela u kutu sjedeci plela ili nesto zasivala, Ahmed, sjedeci 
na siljtetu, pravio puceta za ducan, kovrceci ih na svojim koljenima i 
opsivajuci ih zlatnim koncima, a Semsa-hanuma sjedila za mangalom i 
tocila kahve. Dva gosta bi jedino sjedila besposlena, tek sto bi se Alija 
igrao s mackom, a hodza okretao svoj teski tespih od jantara... 

Semsa-hanuma, sretna majka kazaza Ahmeda, i Zehra-hanuma, 
nesretna Ismet-efendijina mati, zajedno su djevovale, bile prve susjede, 
voljele se i pazile. Kao djevojke jedna drugoj opletale kose po 
stambolskom redu, jedna drugoj pozajmljivale haljine i papuce za 



113 



izlaze, jedna drugoj povjeravale koji im je momak pod prozore dolazio, 
bile, dakle, prave prijateljice. Kada su se poudale, prijateljstvo je ostalo. 
I kao zene su se cesto sastajale dolazeci jedna drugoj na obdan, pa i na 
konak, jadajuci se i hvaleci. 

Otkako su im se sinovi pozenili, dvije prijateljice sastajale su se 
rjede. Semsi je bilo tesko gledati nesrecu svoje prijateljice, a ova ju je, 
opet, u potaji zavideci Semsi na sreci, pocela mrziti. Covjek u bolu, u 
nesreci nauci mrziti, kao sto u veselju i sreci nauci ljubiti. Velik mora 
da je onaj um koji u bolu i nesreci umije voljeti, ne zavidjeti, a zar bi se 
jadnoj Zehra-hanumi moglo zamjeriti sto do te velicine nije dospjela? 

Srijeda je bila, hladan zimski dan, kada su se poslije vise 
mjeseci njih dvije slucajno opet susrele na tevhidu kod hadzi-Idrizagine 
udovice Dzemila-hanume. Poslije obreda, obicajnog placa, izraza 
saucesca nesretnoj udovici i pohvala na racun umrlog, njih dvije, valjda 
razdragane usrdnim molitvama za dusu umrlog, opet se scucurene na 
minderu u kutu jedna drugoj ispovjedile. Plakala je Semsa-hanuma nad 
nesrecom svoje drugarice iz mladosti i dirnuta njezinim bolom nije joj 
ni pricala o svojoj sreci. Govoreci o sinovljevoj bolesti spomenula je 
nesretna Zehra-hanuma i neuspio pokusaj lijecenja vranama, koje je 
hamalov macak pojeo, pa da Ismet, nesretno njezino dijete, nije dalje ni 
pokusavao taj nacin lijecenja, jer joj je, kao materi, ispricao sve, a 
tilsum je da nitko ne smije znati za to. Dugo su tako plakale, dok im nije 
prisla i Almasa, a one, pometene u svojoj neposrednosti, prekinule 
razgovor... 



Kad se Alija jedne veceri od Hasan-dede vratio kuci, nije 
zatekao Ali-hodzu. Na pestahti je nasao komadic nekog pokvarenog 
zapisa, na kome ga njegov poocim poziva da dode Fiki, koja se, 
razumije se, za njih dvojicu uvijek brinula, jer je velik snijeg, pa bi se, 
vracajuci se kuci, starac mogao spotaknuti ili okliznuti. 



114 



Kada je Alija stigao na Hrid, Ahmedagi, kucani su vec bili pri 
daneciji, osobito dobro spremljenoj od svjezeg nesesteta, ali je Semsa- 
hanuma svom Lepirici ostavila od svakog jela pomalo u dva sahana. 

- Pa kako je dedi? - upita Safija pruzajuci Aliji fildzan-kajmakli 
erne kahve. 

- Ni bolje ni gore, Allah selamet! Vec pet dana ga vatra drzi. Ne 
zna sta govori. Sutra cu mu opet... 

U toku razgovora dode rijec i na Ismet-efendiju, a Semsa- 
hanuma, zalosna zbog sudbine svoje prijateljice, poce sve uzbudenije 
opisivati jade i nesrece koji se uvukli u kucu Zehra-hanume, ne 
obracajuci paznje na rumenilo sto je sve vise zarilo Alijine obraze. 

- Pa djeco, da vidite kako se Almasa promijenila. Bila je i ona na 
tevhidu. Boze lijepi, onakva cura, onako rumena i vesela, na koje grane 
dode! Niti se more nasmijat, niti vesele lakrdije cuti. Prica mi Zehra da 
joj sad Ismet, ovdje u gluho bilo, haman svake noci pada s gore. A 
Almasu uvijek uhvati strah i safra, dzaba joj je sto i na olovo strave 
salijeva. Susi se, eto, pa sta ces de... A najgore je, veli mi Zehra, sto je 
Ismeta zamrzila, ne more ga vise. A i nije cudo! Gdje je ljubav golema, 
golema je i mrznja. Tko znade voljeti, nauci se i mrziti. Ona njemu, 
djeco, sve na nos natice sto joj nije o svojoj bolesti govorio. A i ne valja 
od svijeta. Kako joj nitko, ama bas nitko nije umio kazati vaktom. Nije 
svijet htio... A sad im zivot dzehenem, tamnica... Ah, Allah selamet, 
bolje o njima i ne govoriti... Ama sta je tebi, Lepirice moja? Vidi ga, 
molim te, on place! Tuhaf! Da te nije, sinko, ujeo dim za oci? 

- Nije mu nista, majko. Cesto on ovako... Je 1'? - drhtavim 
glasom, gledajuci sazalno u Aliju, progovori Safija, kojoj je velika 
hamalova ceznja bila poznata. 

- Jah, Ali-hodza - opet ce starica srknuvsi jos malo kahve, - 
imam i za te njesto. Molila me Zehra da ogledas Almasi. I zapisi hin... 
nece li se opet mrven voljeti. Znas, ako bi se nekako mogao zakrpiti 
njihovbrak... 



115 



- Dzaba je to, moja prijo. Zapisivo sam ja i Ismetu i Almasi. 
Njih ne pomiri... osim ako se on izlijeci. A njega nije mogao izlijeciti ni 
Dzin-hodza iz Stambola, najucevniji na cijelom dunjaluku... Na njemu 
ti je, u gluho bilo, devetnaest nekije' sihira. 

- Ipak - umijesa se Ahmed, koji je do tie suteci slusao razgovor i 
pleo svoje tkanice - ipak je ruzno sto Almasi nitko ne kaza. Eh, da sam 
jaznao... 

- Ama, Ahmo, ne budalesaj, tko je mislio da ona ne zna... 

Alija nije mogao dalje slusati i zato ustade, zatetura i izade na 
dvoriste na snijeg. Svi se zgledase. Stari Ali-hodza brzo uze svoj curak i 
dva imenjaka krenuse polagano kroz mrak sarajevskih mahala prema 
svojoj kuci u Sumbul-mahali... 

- Pa zar bas, sinko, ne mores Almasu zaboraviti? 

Alija je isao uz starca nijem, ne odgovarajuci, ne usudujuci se 
misliti ma na sto, jer je bio svijestan, da bi mu savjest odmah dala ostar 
prijekor, koji sijece i lomi cijelo bice: »Ti, Alija, ti, koji si znao, ti, koji 
si nju volio, ti nisi htio, nisi joj smio kazati. Jest, Alija, ti si takoder kriv 
za nesrecu tvoje jedine ljubavi!« 

- Sinko, Alija - opet je nakon poduge sutnje Ali-hodza tiho 
progovorio - poslusaj me! Ti moras imati nekoga kome ces svoje jade 
priznati. Nekoga tko ce te tjesiti, tko de tvoje ranjeno srce izlijeciti 
dovama i prizivanjem Svevisnjeg Allaha, koji sve muke olaksava 
vjernome robu. Alija sinko, ti nju jos volis? ... Jos je zelis? ... Grjehota 
je to! Ona je pod tudim nikjahom. Ti jos mislis o njoj! ... Znam ja to, 
vidim ja to... Sinko, reci mi, sve mi reci: i sta mislis, i sta te pece... Ta ja 
sam ti sada otac, a i volim te, to Bog znade... Ne mogu gledati kako 
patis... Ti vehnes, sinko! Svezat ces tako suhu... 

- Dina ti, hodz-efendi, ne pitaj me vise... 

- Peke. Ama... - i starac utonu u sutnju. 



116 



Tako su stigli kuci. Alija nalozi vatru u halvatu i prostre hodzin 
dusek po podu. Onda pode, ali ga stari poocim zadrza blagim pokretom 
ruke i oni su pozadugo sjedili bez rijeci na rubu duseka, slusajuci 
pucketanje jelovine na vatri. Sjedili su jedan pokraj drugoga i gledali 
titranje plamicka lojanice, a misli su im poput toga plamicka plesale po 
glavi. 
Nakon dubokog uzdaha, stari Ali-hodza progovori: 

- Zao mi je, sinko, vrlo mi je zao sto meni, svom najboljem 
prijatelju, ne vjerujes... 

-Ama hodz-efendi... Ama, babo... 

- Znam, znam, sinko... volis me, postujes me, pazis me k'o svog 
oca, ali mi ipak... 

- Pobogu, babo, sta da ti reknem? ... Almasa je udata. Ima svog 
covjeka. Na nju i ne mislim. Kako bih, dina ti, ja hamal... - Gorka li je 
bila bol koja se u torn casu ocrtala na njegovu lijepom lieu. 

- Usuti, Alija. Zar te nije strah i stid Boga? Ljubav nije haram, 
ljubav je Allahov dar, sinko, ona je hurma iz dzeneta, ali nijekati nju, to 
je laz, to je haram! ... Ti je jos volis! Njezina patnja... i tvoja je patnja! 
Njezina suza i tvoja je suza. Njezina bol i tvoja je bol, ali, Alija, kad bi 
ona bila sretna, njezin smijeh za te bi opet bio patnja, a njezino veselje 
bilo bi tvoj jad! 

- Jok, babo! Nikada! ... Da joj samo hoce Bog dzellesanuhu dati 
da njezin efendija ozdravi, pa da bude rahat, da ima djecu, da im veselo 
pjevuea... Ja bih dane stajao pred njihovom kucom ne bih li ugledao 
njezino dijete, krv njezine krvi, makar bih ga okom pomilovao... Sta? Ti 
mene, babo, milujes? 

De! ... Oh, kako to godi! ... Nikad jos, nikad jos, babo, Lepira 
nitko nije ovako po glavi milovao, k'o sada ti... Oca nisam ni zapamtio, 
majka se preudala, uze me od djetinjstva, ponizuje i sravnjuje sa 
stokom... A covjeku treba nesto lijepo, nesto sto ga grije oko srea... 
Mozda sam zato i potrazio ljubav kod sunca, babo! ... Ono me miluje i 
golica, a ja osjecam kao da je neka velika ruka koja me gladi i otire s 



117 



mene znoj... Moj babo, zar ti to places... Ne, ako Boga znas, zar pod 
sijedom bradom? ... Mozda sam zato i toliko nesretan zarad Almase... 

Starac jedva cujno prozbori u toj svetoj tisini zimske noci: 

- Toliko je volis... Toliko je volis... 

- Nisam ja tome kriv, babo! Svake noci sam se sobom borim. I 
govorim sebi: »Lepire, osvijesti se! Ona nije ni bila za te, ti si fukara, ti 
si hamal, ti lepir, lijencina koja se izvali ljeti na ledinu i asikuje sa 
suncem...« Ah, babo, da mi je sad makar sunca! ... Svasta sam kusao da 
nju zaboravim, svasta! Ama, eto, ne mogu, ne mogu! Pomisli! ... Ona se 
pati, ona je nesretna... A ja sam znao. Ja sam znao za Ismet-efendijinu 
bolest. Meni je on sam kazao da ona ne zna, da ga ona pod torn 
mahanom ne bi htjela... Moj babo, a ja njoj nisam odao njegovu bolest. 
Nije mi dalo moje srce, koje svakoga voli... 

- Nek nisi, sinko! 
-Zar? 

- Da si joj rekao, unesrecio bi covjeka koga je Allah milosni vec 
kaznio neizljecivom bolesti. Da si joj kazao, ja te sad, sinko, ne bih 
milovao i ne bih plakao nad tobom, i ne bih svu ovu noc molio Allaha 
da ti pomogne i da ti dadne sabura. Jer onda bi ti bio kriv, onda bih 
rekao: »Moj Alija je, da od drugog otme djevojku, njoj za njegovu 
mahanu kazao. Kazao, iako ga je taj nesretnik molio da suti. Moj Alija 
je sebican, moj Alija nema velikog ahlaka, nema toliku dusu, kako sam 
mislio...« A ovako... Ti si, sinko, uradio pravo. Ona je znala da je ti 
volis, ali je drugog izabrala. 

- Nije, babo. Nije Almasa znala. Oklen bi? 

- Zar joj nikad nisi rekao? 
-Jok! 

- Nisi joj dao ni neki znak? ... Haber? ... Povod? ... Te nekad joj 
se nasmijao, te nekad joj pod pendzerom... 

- Ama, babo dragi, sta govoris? Ja hamal, a ona prvog bakala 
kci... 



118 



- Zar ti ne znas da su svi ljudi pred Bogom jednaki? 

- Ama nisu pred ljudima, moj hodz-efendi. Sta mi vrijedi sto 
svakoga volim, sto mi je srce puno neke velicine koja u meni gori, sto 
bih svakom pomogao, sto sam mlad, zdrav, kada sam neuki hamal! 

- Tko kaze da si neuk? Zar te ja nisam svemu naucio? ... Eto, jos 
malo pa ces arapski govoriti kao i naski, znas pisati na tri nacina, ilumli 
si, kalemli si, a nitko ti nije kriv kada neces drugi posao. 

- Drugi posao? 

- Pa, jos nitko nije otisao u Travnik begu Jakupicu. 

- Ne mogu, babo, ne mogu! Kad pomislim da je Almasa tako 
nesretna, izludjet cu... Boze, ti mi budi na pomoci! 

- Nesretna, velis? Moj Alija, sretnija je ona nego sultanija, nema 
od nje sretnije na dunjaluku... 

Zacudeno ga je Alija pogledao, nijemo pitajuci: »u cemu li je ta 
njezina sreca?« 

- Jest, bogme, Alija, sretna je ona kad je toliko voljena! Kad je 
tvoja ljubav savladala mene starca, pa te ne umijem od nje odvracati... 
onda je ona velika, onda je ona svetinja, onda u nju covjek, sitan crv u 
Allahovu vrtu, ni dirnuti ne smije! ... Voli je, sinko! Voli je! Misli na 
nju! I placi u potaji za njom! I kada dode ljeto, opet se izvali na ledinu i 
sanjaj o njoj budan. I sanjaj nju onakvu kako je zamisljas! I voli je i 
tepaj joj! Tepaj joj gledajuci u sunce! ... Jest! To ti ja kazem, ja Ali- 
hodza Misirlija, jer tvoja je ljubav golema, veca od nas sitnih crva, 
gladnih crva, od nas bijednih robova trbuha i straha. Ona dosize nebesa, 
sinko, ona prolijece preko denjiza i planina, ona je pjesma meleca, ona 
je tolika da nema rijeci ni u jednog pjesnika da je opjeva, ma to bio i 
sam Firdusija! ... Velik si ti covjek, moj Lepire! Velik i plemenit! Ja 
sam prema tebi crv, malena bubica, ja i sva moj a znanja. I budi sretan, 
digni glavu, smij se, jer su te tvoja bol i tvoja neispunjena ceznja uzdigli 
do blizine evlijaluka, pa ako Bog da... jer znaj da te nista ne moze jace i 
brze pribliziti Allahu, vjecnosti i natprirodnosti nego bijeda i bol! ... - 



119 



Umoran je zasutio, a oci mu se upise u Aliju trazeci na njemu velicinu, 
natcovjecnost. 

- Hvala ti, babo, na torn nasihatu. Hvala ti na tim rijecima - i 
nekoliko suza ovlazi starcevu ruku, koju je zahvalno ljubio Alija Leptir. 

- Slusaj, sinko, hoces li me nesto poslusati? 

- Hocu. 

- Sto god od tebe zatrazim? 

Alija bez kolebanja potvrdi glavom. 

- Sto prije hajde u Travnik! Budi ondje do proljeca, dok se beg 
vrati. Radi i napreduj! Mogao bi Bog dati da tamo zagledas drugu... 

- Nikad, babo! 

- Nejse, mlad si! 

- Moram li te poslusati? 

- Ako si sebi prijatelj. Eto, ako je ne zaboravis, ako Ismet- 
efendija za to vrijeme ne ozdravi... Ali, bi li ti nju kao puscenicu? 

- Kako? Ne govori o torn, dina ti! Nisam je ja vrijedan, ni da je, 
meazallah, svjetska nevaljalica bila. 

- Pa velis: kad bi Ismet-efendija svoju hanumu pustio, ti bi je... 
makar sto ni je cur a... 

- Ne govori o torn, dragi babo! Ne daj mi nade! Bih, bih, jasta 
bih! Mislio sam ja na sve t ... Mislio i vezao u pameti price... Mislio i na 
grijeh... Pa se poslije kajao i pastao svoje misli... Sve bih ja za nju bio 
kadar uciniti, babo, sve... 

- Zar i ukrast? 

- Pa... kad bi ona gladna bila, a ja ne mogao zaraditi, pa joj 
donijet... 

- Zar iubit? ... 



120 



- Ne! ... Ne pitaj ! Babo dragi... ta i hotio sam vec... Jedne veceri, 
kad sam joj kraj kuce prolazio, cuo sam je kako place i govori svome 
muzu: »Ne muci me, ne ubijaj me svojim rijecima« ... Vikala je to tako 
bolno i tako duboko uvrijedena da joj je glas plakao kao majka nad 
mrtvim sinom... Uto je na vrata izasao Ismet-efendija... i ja bih ga, 
vjeruj mi, samo da nije bio onako slab i jadan, bolestan... Poslije sam 
lutao gotovo do pola noci i bojao se doci kuci... Bojao sam se da nisam 
poludio... 

- Zar bi za nju - nastavi hodza svoja pitanja - nekog i prevario? 

- A bi li zarad nje vjeru promijenio, iz dina izasao? 

Crvena zila preko sredine lijepog Alijina cela nabreknu, kao da 
hoce puknuti i iz nje siknuti vrela krv, ali on brzo i odsjecno odgovori: 

- Eh, babo, to ne bih! Doista ne bih, vjeruj mi, prije bih umro od 
gladi za njom, od ljubavi i bola! 

- A bi li ti nju uzeo, da je druge vjere? 

- Bih, bih, babo, jer bi ona kroz moju ljubav spoznala Allaha! ... 
Ona bi primila moju vjeru kada bi vidjela kako je ona puna pravde, 
puna ljubavi i istine... Ama sto me sve ovo pitas? 

- Pitam, eto, pitam, sinko. A bi li ti nju da ima dijete? 

- Bih, babo, bih, da ih ima petero, da je stara, da ni maknuti ne 
more, da je, ne daj Boze, k'o Hasan-dedo bolesna... I onda bih je, i volio 
bih je i mazio i tetosio... 

- A dijete njezino, ako bi ga imala, bi li i to dijete volio i bio mu 
otac? Pazi dobro sto ces kazati! Bi li bio otac djetetu koje nije tvoje, 
nego onoga koji ti je preoteo tvoju Almasu? 

- Bih, babo, bih! Ta njezino bi ono bilo! Njezino, a to je dosta. 

- A bi li ti nju kad ona tebe ne bi? 

- Jok! U nesrecu je ne bih, pa makar umro od muke! 

Starac je usutio, pogledao Aliji u oci i onda naglo odlucno 
kazao: 



121 



- Hajde ti, sinko, svakako u Travnik. I to sto prije! 

- A Hasan-dedo? 

- Eh, Bog ce s njime providjeti i bez tebe, a ja cu ga, ako on 
samo htjedne, svaki dan obilaziti. Nije mi drag zato sto je skrtac, ali za 
tvoj hator pazit cu ga, kao da mi je rodeni brat. 

- Sto me gonis, babo? Reci mi, pa cu ici. 

- Zbog tebe i tvoje srece. Zar si zaboravio svoj san? Ti ces steci 
novaca i casti, a eto Bog ti daje... Pa i Almasu si usnio... 

Htio je Alija priznati toga casa svom dobrom poocimu da je 
podrum, sto ga je usnio vidio kod Hasan-dede na javi, ali nije stigao, jer 
je stari hodza odmah nastavio: 

- Svakako idi, sinko! I sve ce Bog dati... 

- Babo, vrati mi rijec! 

- Slusaj: ako ti sad odes, pa tamo daleko od sehera potrazis 
smirenja, naci ces ga! A ti neces za njom ceznuti ni tamo vise nego 
ovdje. Za toliku ljubav, kao sto je tvoja, nema udaljenja, sinko! ... A 
tvoj san... Deder mi ga ponovo kazi, ali lijepo sve po tenhanluku. 

I Alija je ponovo do u tancine ispricao svoj san. Kada je zavrsio, 
hodza ga posla na pocinak, a sam pripali drugu svijecu, jer je prva 
davno bila dogorjela, i oni su dugo sjedili u mraku. Posto je u odaji bilo 
vec vrlo hladno, jer se pec davno bila utrnula, hodza uze svoj curak i 
zaogrnu se njime, i cim ostade sam, pride svojim citabima. Sve do jutra 
je po starim citabima trazio razjasnjenje za one rijeci: »Zlato u ruci 
tvrdice je krpa, a krpa...« Pregledao je sve knjige, sve zabiljeske o 
snovima, cak i onu misirsku knjizurinu o dopustenim i nedopustenim 
gatkama... 

Kada je u zoru Alija usao u njegov halvat, nasao je Ali-hodzu 
sjedeci kako ga je i ostavio, a ovaj mu, poslije pozdrava samo tiho 
odgovori: 

-Idi, sinko, u Travnik, i kad se vratis, s Bozjim emerom, silan 
ces postati. A i Almasa ce, vjeruj, biti tvoja. 

122 



Tako je stvorena odluka: Ipak cu putovati! 



123 



XIII 



- Sto si tako bunovan, Lepire, kao da si, ne daj Boze, mahmuran. 
Pobogu, br'te, da te nije opet kakav hastaluk smlatio? ... A i jes' 
prizestila zima. Uvijek ti je to tako kad ona ovako naglo naleti. Hajde, 
unidi u magazu, pa rahat rucaj. 

- Hvala ti, Omeraga. 

- Bogme, golem snijeg. Valjat ce, ako ev'vako uspada, okidati 
krovove. Ho's li ti? Ha? 

- Ja tko ce drugi? 

- Ma, eto, misljah, nije tebi vise, sucur Bogu, nuzda. Ide ti sad 
bolje nego prije... 

- Svejedno. Ne valja se hasiti. 

- Kako je Hasan-dedo? 

- Nisam mu jos isao danas, ama valjat ce mi, tamo po icindiji, 
dok onim Azizaginim musterijama potovarim saone. 



Lupkanje cekica u Kazandziluku, pjesma rada, iz koje nastaju 
sve nove i nove bakrene dzezve, vreo rastaljen kositar u ogromnim 
kotlovima Omeragine magaze, sve to uljulja Aliju nekako jos vise u 
misli, od kojih se, evo, vec drugi dan, nije mogao osloboditi. Jucer 
ujutro mu je Ali-hodza kazao da ide u Travnik. Od tada mu se glavom 
kovitlala misao o Hasan-dedinu podrumu. Zar sada ici? A osjecao je da 
bi ga taj put ipak spasio... Samo da ne ulazi vise u taj podrum, inace 
nece imati snage da otputuje! A dedo ga svaki dan moli, ali je jos 
preslab da se digne... On mora ici! ... Iz daljine je lakse misliti na svoju 
ljubav nego tu nadomak nje. Gledati u prozore njezine kuce, cuti nekada 



124 



i njezin plac u cardaku... Otici! Otici! ... A pasaluk, san? ... Ne! Na tu 
svoju vrelu zelju, koja od proljetos nije ugasla, Alija vise nije smio ni 
misliti... »Ta i pasaluk i imanje i cast... zelio sam samo radi nje, za 
nju...« 

- Alija, cuo sam da dedo vise ni kretati ne more. 

- Bogme, Omeraga, slab je. 

- More li govorit'? 

- Pomalo. 

- A more li jest'? 

- Vrlo malo, i to samo dobre i lahke zahire. 

- Kupujes li mu? 

- Ponekad. 

- Nejse. Kad mu veceras odes, poselami ga od mene, ja cu mu 
po momku veceru poslati. 

- Kabul olsun! Neka ti Allah stostruko vrati i ovoga i onoga 
svijeta. 

- Insallahl Moj Alija, reci ti meni. k'o ahbabu sta tebe mori. 

- Ama nista, Omeraga! 

- Kreces li u Travnik? 

- Ako Bog da, mislim sutra. 

- Nek ti bude hajirli! 

- Amin. 

- Plaho si mi kaharan. Da ne mislis jos o Almasi? 
-Jok! 

- Da Bog da, sinko! Jah! Smislio sam. Znas sta? Veceras po 
aksamu doci cu i ja Hasan-dedi na zijaret. Ti ode, pa valja netko da ga 
obilazi. Reci mu, pa i ti pricekaj. 



125 



- Bas ti hvala. Ali... ako... 

- Sta to mucas? 

- Znas... Dedo ti je tuhaf covjek. Ters. Na svoju ruku, pa nemoj 
mu zamjeriti ako bi ti sta ruzno reko. Valja hasti puno toga oprostiti... 

- Znam ja dedu. Nikad mu otisao nisam, a i ne bih da nije tako 
slab. Sad moram, brat je, mumin je, duzan sam ga obici i pomoci mu. 
Tako Bog hoce! Mogu i ja nekad... A drago je bolesniku kada ga netko 
obide... 

- Slusaj, Omeraga, bas je nas Allah dobar! Bas se o svakom 
brine. Eto, ja odoh na put... A ti po koji put spremi momka dedi, neka 
ga prigleda. Sevap ti je... I moj babo ce mu odlazit... 

- Zar ti nije, Alaga, Saraj'va zao? 

- I te kako! Ali brzo zima prode, a s lastavicama evo vam i 
Lepira... Sigurno cu prvi lepir u Saraj'vu biti. 

- Zar ne ostajes svosve? 

- Ne dao mi Bog! Samo do proljeca, dok se beg vrati. 

- Znas li kuda ce? 

- Znam. Rekli mi i Ali-hodza i Adil, begov caus. Ide u Stambol. 

- Zar i on? 

- Tako su meni rekli, a prilika je da je tako. 

- Tuhaf! Ide i valija, ide i muftija, ide i pet-sest prvih begova! 
Beli njaki rat, pa ce opet novi namet na vilajet! 

- Moj Omeraga, sretni su oni. Idu u Stambol. Vidjet ce Aja- 
Sofiju, vidjet grad Konstantina, koji je ratovao u znaku krsta, koji je 
prvi odbacio musrikluk i primio Isatovu nauku, vidjet ce Jildis, Zlatni 
Rog, Mramorno more... 



126 




U Kazandziluku 



127 



- Oklen ti, bolan, Stambol tako poznajes? 

- Eh, citao sam, a i Ali-hodza mi je pricao... Sretni su oni koji 
tamo idu... 

- Sretni? ... Moj Alaga, corava je to sreca! Idu oni u zlatan 
kavez, gdje ce ih operusati. 

- Pa kad sultanu treba... 

- ... Valja davati, makar i nama trebalo. 

Jos malo je tu, u esnafbasinoj toploj magazi, posjedio Alija, 
govoreci o Stambolu i novom porezu, pa je brzo krenuo na posao. 



Prozebao i umoran od napornog tovarenja Azizagine robe, 
zeljan da se odmori, posao je Hasan-dedi. Prolazeci pokraj gazda- 
Jesuine magaze uhitrio je korake da ga ovaj ne primijeti, ali uzalud. 
Izletio je cak pred njega na sokak i uveo ga u magazu. 

- Sto ga hitis, sinku, otmor se malu kot tvoja gazda Jesua. 

- Ne mogu, dragi, sidet. Valja mi prije aksama stici Hasan-dedi 
da mu mrven poradim. Vidis kakva je zima, a tko zna je li mu itko 
nalozio vatru, jer ne vjerujem da se on mogao dici. 

- Ne zmrzne se deduko! Njega griji njegovo skrtos'... Biu je ovdi 
hodza Misirli, pila kot men kafa. Kazalo ti idis na Travniku. 

- Idem. 

- Ne smijis! Budalu ti! Rogatu marva brez pamet! Ostavis 
deduko samo? Ko ga, sanki, budi gledalo kat ti odidis? 

- Naci ce se vec netko. Naci cu ga ja. 

- A paras ot deduko? ... Ko budi dobiu, sanki? 

- Onaj, kome bude sudeno, gazda Jesua. A vjeruj da ih i nema. 
Ja znam. 



128 



- Rifat! - razvika se gazda Jesua, i odmah se tu stvori njegov 
nezgrapni momak od svojih osamnaestak godina. - Donesi nam, sinku, 
dviji kafa, za moja Lepir i za men'. 

- Nemam ja kad, gazda... 

- Sjedi, sinku, sjedi! Evo ti, paseriko mio, tres dukatos ot meni, 
samo sjedi. 

- A sto ce mi dukati? Sta da ti uradim? 

- Budis mi drugo put radila... Uzmi to paras kako peskes ot tvoja 
Jesua, moja drago Lepir, ti moja vid od obi oku, ti mio... 

Slatke rijeci uz lukavi smijesak vjestog trgovca zanijele su Aliju 
i on nije mogao shvatiti sto gazda Jesua s njim opet hoce, ali je vec 
zebao od neke nove ponude. Nije trebao dugo cekati. 

- Se ti vratis, sanki, iz Travniku? 

- Hocu, akobogda, na proljece. 

- Dobri, sinku, Alija. Hocis ti na put da zaradis? Da budis moja 
ortak? 

- Kako tvoj ortak? 

- Da kupujis dukatos ot sinjoras i mucacos, da kupujis biseru i 
almasi... Znajis: zene voliju fini skvili i citove i basma i kadifu i 
jemeniji i plaha i bijelo platna za kjarsafi pot svoja mus, i sve sto za 
gizda, pa dava dukatos za krpi... Ti kupujis za moja racun, na moja 
hesap... Nauci tebe tvoja Jesua na trgovina! ... To ne tesko! ... Treba 
samo pamet i paras. Ja tebe kazam kaku ti kupujis... I ot svako poslo, ot 
sto gros tebe davam kvatros. 

- Koliko je to? - upita Alija tek da ga prekine, a ne shvacajuci sta 
to, zapravo, treba da uradi. 

- Ti ne znajis koliko kvatros ot stotinu? - nasmija se lukavo 
zmirkajuci gazda Jesua. - To ji... to ji... tri na svaka stotino... 

- Zar tri? - podrugljivo ce Alija. 



129 



- To puno zarada! ... Ti mene zaradis sto dukatos, ja tebe davam 
tres, ti mene zaradis dvesto dukatos, ja tebe davam ses', ti mene... 

- Ama stani, pobogu brate, ne pitam ja tebe koliko je tres ni 
kvatros, nego sta mu je to: od sto. Eto sad i to znam. AH kako cu ja tebi 
zaraditi kad u mene nema ni novaca ni robe? 

- Davam ja tebe na obraz dviji kesi mali, pa ti kupujis basma na 
veliku i ti kazas na ludi zeni u kasaba da to ji basma iz Stambol... Ti 
kupujis samiji na kjarsija i kazajis na mucacos da to pravo iz Sam u 
Arabija. 

- Kako cu kazati iz Stambola, iz Sama, kad nije? To je, bolan ne 
bio, laz. 

- Jok las! ... To trgovina! ... Sanki, kad idis? 

- More bit i sutra. Ne znam jos. Sve to ovisi od druzine s kojom 
cu ici. 

- Ih! ... Ne tako zuris! ... Ja tebe naucim na trgovina. Budis 
dobro trgovac, za men budis radit i zaradit... 

- Nejse! Vidjet cemo... - procijedi Alija jedva cekajuci da ode. 
Ali ga Jesua jos zadrza i poce mu tumaciti nadugo i nasiroko kako se 
moze lahko doci do teske ustede travnickih hanuma. Pogotovo 
djevojke! Ama kad bi im vjesti trgovac usprodavao stucani drveni 
ugljen namjesto prave arapske surme, one bi mu dale i posljednji dukat 
ispod vrata! ... Kad uvidje da se Alija malo odusevljava za taj posao, 
Jesua pozva svog momka Rifata, koji se, cim je bio donio kahve, 
povukao u drugu odaju da mete i otire prasinu. Cim je momak sjeo do 
njih, gazda Jesua ga stade hvaliti i okivati u zvijezde, na veliko Alijino 
zaprepastenje. 

- Dobri momakos, moja Rifat! Vrijedan kako zlatu! Mahala! Ne 
bih dau njega za tres drugi! ... Znajis, moja Rifat, ti varis kjorba? 

- Znam - odgovorio je Rifat razdragan i sretan sto ga njegov 
poslodavac iznenada hvali tako lijepim rijecima. 



130 



- Znaji, sve znaji, moja Aliju! ... Znajis, Rifat, mest' cardaki i 
prati basamakos sa safun? 

- Znam. 

- Znaji sve moja Rifat!... Umijis, Rifat, covjek ihtijar posluzivat? 
Paseriko mio, i umijis prati negovo nogi i carsafi pod nego sterat'? ... 
Znaji, znaji sve moja Rifat. 

- Neka, bas nek imas valjana momka, gazda Jesua, ali ja sad 
moram ic'! 

- Sjedi, sinku, sjedi! ... Haj, moja dragu Rifat, ti kupi nam na 
kjarsiju dobri kjevap za moja slatko ahbabos, Aliju Lepir. 

- Ma kakav cevap, kakva vecera, valja meni ic'! Rifat, nezgrapan 
mladi sluga, cija se rascupana kosa izvlacila ispod kape, poslusa svoga 
gazdu i ode do ascinice da naruci veceru. 

Neka musterija htjede uci u ducan, ali njoj Jesua viknu da je vec 
zatvoreno, neka dode sutra. 

- Eh, gazda Jesua! - i Alija ustade. 

- Jok, paseriko mio! ... Sjedi! 

- Ama znas da hitim... 

- Kot Hasan-dedu? ... 

- Reko sam ti vec, jasta brate, davno je vakat bio. 

- Mu posalis ot meni selam. 

- Peke. 

- A ko budi nego cuvalo, kat ti odidis? 

- Reko sam ti: naci cu ja vec. 

- Vidis, sanki, kako gazda Jesua dobro dusa. Ja tebe nasla 
zamjeno. Selam posalis na Hasan-dedo ot meni i mu kazajes da ja nemu 
svaki dana posalim moja dobri Rifat na posluganju... Hocis? 



131 



- Eh - uzdahnu Alija, i kao da mu puce pred ocima. Zato je 
starac toliko hvalio svog priglupog momka! Jadni dedo, u cije li bi ruke 
pao! 

- Pa? - pitao je Jesua. 

- Ne znam, gazda, ja bih reko... 

- Sta ga ti opet kazas? 

- Ama, et ... vidjet cu. 

- Ne gledaji puno. Ti vodi jos ovoj nocos kot deduko moga 
Rifatu. Ja tebi dajim kvaranta dukatos ako ti vodis Rifat na deduko i mu 
ga nafalis kako vrijedno celjadu, i opet ti dajim poso u Travniku, s bezi 
i samiji ... 

- Koliko to rece dukata? - upita saljivo Alija. 

- Kvaranta... dvadeset. 

- Pa zar je to dvadeset? 

- Jest! Tako j' na spanjolsko... 

- A malo prije rece da je kvatros... tri! 

- Jest: kvatros... tri, kvarantas... dvadeset. 

- A koliko je ceteres'? - prasnu u smijeh Alija. 

- Nejse, sanki... Ja ti dajim ceteres'. Dobri? Jok, gazda Jesua, evo 
ti i ta tri natrag. Ja odoh... 

- Hej, kuda bjezis, paseriko... 

- Odoh, br'te, jer da ti pravo kazem, naucio me je hodz-efendija i 
vase jehudijske brojeve, a znao sam ih i prije do stotinu. Kvatros je 
cetiri, a kvarantas je cetrdeset. Ni to poslovanje ja necu, nisam ti ja za 
poslovanje sa zenama... - nasmija se Alija. Ovaj put mu je nadimak 
doista dolicio, jer je poput leptira odletio ispred Jesuinih ociju, usput se 
na vratima sukobeci s Rifatom, koji je na okrugloj tepsiji nosio cevape. 
Naletjevsi na njega Alija ga je slucajno gurnuo, tako da se jelo, padajuci 



132 



u luku iz tepsije, srucilo u krilo zaprepastenom gazdi Jesui. Ipak saraf 
viknu za Alijom: 

- Promisli, sinku, pa opet dojdi kot svoja dobri ahbab... 



Vec je mrak bio spustio svoj crni plast na bijelu u snijeg 
zaogrnutu zemlju, kada je Alija prispio dedinoj kuci. Nije bilo lahko 
dokucati starca, koji se tog dana bio digao i zaprepastio videci da je 
Alija kapiju ostavljao stalno nezakljucavanu. Kad je Alija kucao, dedo 
je izisao polagano na vrata, otvorio ih s mukom i upustio ga, pa se 
vratio jedva se krecuci. 

Prve rijeci bile su mu, kad je Aliju uveo u hladan halvat, a sam 
se svalio na svoj dusek: 

- Kamo te, Alija, prije? Nije se moglo, dragi dedo, navalio 
posao... 

- Velis: navalio - i bolesnikove zakrvavljene oci sijevnuse 
posljednjim plamom neogranicene pohlepe. 

- Sto nisi zabravio vrata sinoc? 

- Ne mogu te valjda zakljucavati. 

- Ima dva kljuca. 

- Nisi mi prije kazao. 

- Pa zar je kuca sve otvorena bila? 

- Jest. Ali ne boj se. Tko je to znao? 

- Nejse. Kako je u carsiji? ... Danas mi je lakse. Vatra 
popustila... Ima, velis, mnogo poslov ... Pricaj mi, pricaj mi... 

- Dok ti mrven nalozim i svijecu prizdijem. 

- De, Bog ti dao! Aje li bilo inasla na carsiji? Posto je jungal 

- Bila je, vala, mislim, po bes bucuk... 



133 



- Bes bucuk? Uh! Lopovi su ti seljaci! More se od njih uzet i po 
dord. A mesa suha, ima li, je li stiglo? 

- Jest, samo je jos poskupo. 

- Uh... Taman! ... Moj Alija, sjedni vecen do mene. Ostavi tu 
metlu... A sir? Ima li ga? 

- Ima, Hasan-dedo, ima svega. 

- A kupuje li svijet? 

- Kupuje, priprema se za zime. 

- Mehaga bakal, lopov, sigurno najvise. Znam ja njega. Uzme 
jeftino od seljaka, pa prodaje po troje pare. 

- Nije on, dedo, takav. 

Kasalj zagusi nova pitanja na starcevim usnama, a Alija mu 
dade malo vode. 

- Pa, Alija, velis: mnogo si radio... 
-Jah. 

- A dodose li ujaci, oni s krizem, na carsiju da za svoje crkve i 
samostane kupuju? 

- Vidio sam i njih. 

- Ih! ... bogati... ovaj... kad kojega vidis, more bit onog fra Petra, 
znas ga... reci mu za me da sam hasta, ali da ima robe, dat cu mu 
pojeftino... 

- Dobro, dedo, rijet cu mu, pa ga ovamo k tebi spremiti. 

- Sta, budalo! Zar ovamo u moju kucu gajri-muslimal 

- Ja kud cu ga? - zacudi se Alija. 

- Beli vala, sinko, pravo imas! - uzdahnu dedo. - Kud ces ga? 
Nikud! Nema pazara, nema cam, a zima, a ja fukara ne mogu zaradit ni 
corbice... Ih! Jadan ti sam i cemeran...! 

- A sta bi mu prodao i posto? Pa mogao bih ti ja... 

134 



- Zbilja, Lepire, mogao bi ti... Ali... ovaj... nemoj... necu... Ne 
umijes ti... A i ja cu, more bit, uskoro ustati... 

- Pa de! ... Ako Bog htjedne! ... Selam ti Omeraga iz 
Kazandziluka spremio. Poslat ce ti veceru. 

- Hvala mu. Eto, sjetio se mene, sjetio se sad kad crkavam. A sta 
tijos veli? 

- Nista. Nego doci ce i on mrven. 

- Doci amo k meni? ... Sto li? 

- Pa da te obide. 

- Nisam ja cura da me obilazi. A sta te je za mene pitao? - i izraz 
sumnje i straha iskrivi bolesnikovo lice. 

- Nista, brate, vec kako si i mores li jesti. 

- Aha! ... Vidi ti sad! ... Tu li je tica! ... Sad sam ga uhvatio, sad 
sam svog najzesceg dusmana pronasao. I to: Omeraga. Sram ga bilo! 

- Ma nemoj tako, Hasan-dedo, ziv bio! Zasto bi ti, molim te, 
Omeraga bio dusmanin? 

- Sto? Jos pitas! Copek je on, copek i razbojnik! Firaun... 
Trovac! Hoce me ubiti, otrovati, opljackati... 

- Meazallah! Ne govori tako. 

Uto zakuca na vratima Omeragin sluga Zajko, a Alija i pokraj 
Hasan-dedina negodovanja izade, te preuze jelo. Kada je u polumracnu 
sobicu unio hranu i poceo je na pecici razmjestati, dedu zanesose 
mirisi fine pite bureka, krasnoga zerdeta i kadaifa. Primjecujuci izraz 
gladi i pohlepe na ispijenom lieu bolesnikovu, Alija je pozurio da mu 
do duseka namjesti staru i vec na nekoliko mjesta slomljenu siniju. Kad 
je sve priredio, pozva dedu da sjedne i jede. 

- Jok ja! Ja necu otrova! Podigni me malo s lezaja, ne mogu 
sam. Uh, sto mi u ledima sijeva... Da nije od tog otrovnog miruha? 

- Ama pobogu, dedo! Ja li jedi, ja li da sklonim. 



135 



Lukave dedine ocice premjerise Aliju i onda se slavodobitno, u 
nekoj zlobnoj nakani, nakaslja, pa skoro vicucim glasom rece: 

- Jedi ti! Na! ... truj se! 

- Hvala ti, brate. Ima dosta za dvojicu. Bas sam poogladnio - 
odazva se Alija i poce s uzivanj em jesti ukusnu i masnu pitu. Starac ga 
je gledao boreci se sam sobom. Teska je to bila borba za njegovo 
bolesno bice. Borba pohlepe i gladi sa strahom i zebnjom od trovanja. 
Videci kako Alija jede u slast, osokoli se i on, pa poce jesti. 

Bez rijeci dovrsili su veceru. Hrana je bolesniku vratila malo 
svjezine, tako da se, istina s mukom, sam dize i opra ruke. 

- Ostavi mi to, Lepire, za sutra. A vrati djetetu pred kucom sude, 
neka ne zebe dalje. 

- Peke. 

Kad je Alija iznio prazno posude na ulicu, gdje je cekao momak, 
izvadi iz svoje kese nesto sitnine i dade mu. 

- Na, ovo ti je zahmedija od Hasan-dede. 

- Alija - rece mu dedo, kad se vratio u odaju zasto je meni, kazi 
mi sad, Omeraga ovo spremio? Zasto? Uvijek sam ga mrzio, kao i cijelu 
carsiju, pa ipak me se on sjetio... Tuhaf! ... Nisu tu cista posla... Da mu 
ti nisi? ... Oh, nesretni sine! ... Oh, lopove nijedan... jasta si mu neg 
reko... Kazao si mu sta ja imam u svom podrumu... Kazao si mu ha? ... 
Dusmane! ... Zmijo... cafire... pogana hamalska stoko... Je 1'? ... Daj... 
daj te svoje lijepe oci, daj da ih iskopam... Uh, nesretnice! ... Daj da te 
udavim... zakoljem... ubijem... Zmijo... podlace... haramijo... kukavico... 
- i starac dotetura do zacudenog Alije, pa nasrnu na njega svom svojom 
snagom, koja ne bi bila dovoljna da svlada ni dijete. 

Alija ga, erven u lieu od uvrijedena ponosa, sazalno se smijuci 
uze u svoje jake ruke i blago polozi na dusek, pa bez rijeci izvadi iza 
pasa svoj veliki i ostri hamalski noz. Starac se jos odmah nakon te 
bujice rijeci zakocenuo i zakasljao, tako da nije ni mogao progovoriti, 
ali su mu iz bolesnih ociju kolala dva strasna usova: strah i osjecaj 
vlastite nemoci. 

136 



Alija se nadnese nad njega, a on se trzajima ruku po zraku 
pokusavao oduprijeti hamalu, u cijoj se ruci svjetlucala ostrica noza. 
Ali... vidi cuda! ... Alija mu uze desnicu u svoje ruke i u nju stavi svoj 
noz, pa leze do njega i glasom, cija jeziva ozbiljnost sledi srz u 
starcevim kostima, progovori: 

- Evo ti moj noz, Hasan-dedo! Ubij me kad tako mislis, a tako 
mi moje mrtve majke, koju sam vo-lio vise nego ikoga... znas li ti, 
bijedni starce, sta ta zakletva znaci? Tako mi njezina mira u mezaru i 
tako mi Boga, nitk ... nitko nije iz mojih ustiju cuo za tvoje blago! Za 
tvoje pogano blago, koje ni tebi hajra nije donijelo! ... Neka istruhne s 
tobom zajedno! ... Nitko, cujes li? Niti ce ikad od mene cuti! Fukaro 
jedna nesretna, kome treba tvoje pogano blago? Tvoje blago u grobu, u 
podrumu... Sto jecis? ... Stid te, je li, mene? I neka te je stid! Nikad ti 
vise necu doci! A halal ti bilo, ako me sad ubijes! No, de... kolji! ... Sto 
drsces! 

Uzrujanost je sve vise obuzimala Aliju, tako da je starac, mozda 
po prvi put u svom jadnom zivotu, osjetio griznju savjesti i promucao: 

- Oprosti mi, Lepire sinko! ... Halali mi... Znas, covjek se boji... 
Ta ja sam na pragu smrti... A onda je covjek nekako plasljiv i zavidan... 
zavidan, Alija, onima koji ostaju... Eh... dobri moj Alija pa me strah, pa 
me boli... gore nego ovaj hastaluk, gore neg' leda, neg' kosti ili drob... 
boli me, sinko, sto valja ici... seliti... Eh, pa me strah... svaka me sitnica 
razdrazi, i muci, i pece, i... Halali! 

Alija, malo smiren, vrati noz za pas, pa opet strogo gledajuci 
dedu nastavi: 

- Halalit cu ja tebi, jasta! ... Ali moram ti rijeti sta me u dusi 
pece. Zao mi te je. Zalim te, zato sam ti i dohodio i radio ti. Jok za tvoju 
jadnu zahmediju. Tko god te je napadao, ja sam ga ruzio. Branio sam 
te... Lagao sam za tebe... I bio si mi drag, Mula Hasan-dedo, zato sto si 
sam, i sto te svi preziru... A ti? Nikad mi, nisi vjerovao. Vezao si mi oci 
kad si me vodio u tvoje podrume. Ti si ih vezao, ali, vjeruj mi, ispod 
poveza ja sam stisnuo oci... Pa si me napao da te trujem... Eto, to je bila 
tvoja zahvala... Nejse! ... Hamalu se placa, a ne zahvaljuje. Ali ti meni 



137 



ni platio nisi, i ne trazim! Svak me pita sta mi dajes sto cak i necist 
ispod tebe iznosim, a ja lazem... Jest, lazem svijetu, pa govorim. »Dukat 
mi svake veceri dadne...« A sve sto si mi dosad za sve poslove dao nije 
ni stoti dio onoga sto sam za same limunove i prtokale za te dao. Ne 
prigovaram ti, ali te molim: promijeni se... Eto, tebe je strah smrti. 
Razumijem te. Ali bas zato, bas zato... Pripremaj se za onaj svijet! Ne 
budi tako zao i nepovjerljiv... jer Bog... A kad bi bolji bio, kad bi... 
Hamal sam ja, hamal, ali ipak poslusaj me... Eh, ne placi... Za zene su 
suze. Dedo dragi, glavno, hvala Bogu, da ces se rijesiti mene. Ne treba 
da te je vise strah... Ja odoh iz Saraj'va, odoh u Travnik. Ja... ja... 

Starac ga prekide i vapijuci prostenja: 

- Ode? ... Ti ode, Lepire, sinko, duso... Ti ne smijes ici! ... Tko 
ce mene prigledat? ... Eto, ako hoces para... govori... 

- Ja tvojih para ne trebam. Ja idem... 

- Ne idi, ne idi! ... - i instinktivno ga starac uhvati za rukav. 
Utom klepnuse kanata. 

- Slusaj, dedo, evo ide Omeraga. Da ga uvedem? Eto, bogati, za 
moj hator budi s njim veseo i raspolozen. On mi je obecao da ce te 
prigledati dok ne ozdravis. 

Hasan-dedo, nemocan, vec iscrpljen od svega, klonu i jedva 
cujno zamoli Aliju da izade i uvede kazandziju. Na dvoristu Alija rece 
Omeragi da je dedo »plaho slab«, pa da svasta govori, neka mu to ne 
zamjeri. 



Na Omeragu, covjeka viklog urednu zivotu, utjecala je 
bolesnikova odajica tako zalosno da je zaboravio kako pred sobom vidi 
bogatasa, cije imanje prelazi hiljadustruko njegovo, pa je gotovo 
placnim, glasom, odmah poslije pozdrava, Hasan-dedi predlozio da mu 
on od kuce posalje bolji dusek i j organ, sto je dedo ushicen primio. 
Alija se umijesa tek tad u razgovor ove dvojice Sarajlija starijih od 



138 



njega, po stalezu medusobno blizih nego sto im je on, ali koji su se ipak 
tek te veceri prvi put razgovarali, i to njegovim posredovanjem. 

- Ma Hasan-dedo, ovaj... tebi ne bi trebalo... 

- Suti, sinko Alija! Kako mores dusu grijesif, zar meni fukari da 
ne treba malo bolji dusek? - Promucao je dedo, cije su ocice zasjale od 
zadovoljstva udovoljene gramzljivosti. 

- Mores li, biva, pojest sta, dedo? - upita opet Omeraga, sve 
nekako nemirno se okrecuci na minderu. Alija je na njemu primijetio da 
bi sto skorije zelio napustiti starcev dom. 

- Pa, mog'o bih... da sta imam... , ama, eto... 

- Peke. Spremat cu ti ja po svom momku, dok ne ozdravis, svake 
veceri hranu. 

- Hvala ti, Omere, moje zlato, moj dobri sinko. Vidis, ipak vi svi 
niste u carsiji, kako sam ja mislio... Niste svi. Ali... ovaj... kakav je taj 
tvoj momak? 

- Dobar, dedo, vrijedan. 

- Da nije hrsuz? ... 

Alija, uplasen da dedo ne bi pao opet u buncanje i iskazao svoju 
pravu cud, koju je samo gramzljivost prikrila, brzo mu upade u rijec: 

- Momak je to, dedo, momak je to kakvog nadaleko nema. 
Posten... vrijedan, povjerljiv... 

- Ama kad ti, Alija, odes... - promuca dedo, pa se obrati Omeragi 
najsladim glasom koji je mogao izvesti iz svojih bolesnih grudi. 

- Cu li, Omere dragi, hoce nam Lepir odietjeti, he, he. Nismo mu 
mi Sarajlije dovoljno zahmedije davali. He, he... Ne daj mu, sinko, ne 
daj mu ni ti da ode, a ni ja mu necu dati... Eto, Alija sinko, dedo ce tebi 
ostaviti, ako umre... Ostavit ce ti, sinko, ... ovaj... he... he... moj Alija, 
sta ja imam, sirotan? ... Ama ipak, eto... da ti ostavim svu namjescu ove 
odaje... osim onoga dobrog jorgana... jer on ce... he, he, trebati za 



139 



ukopa. Evo Omerage, on ti je svjedok da sam ti poklonio. Pa, ovaj, 
sinko, ostani... 

Omeraga pogleda oko sebe po toj sirotinjskoj odaji i glavom mu 
prostruji misao: Tko bi te krpetine od Alije htio otkupiti? ... Lijep 
miraz! Sve polutrulo, sve od plijesni i starosti nagrizeno, tako da bi to i 
najsiromasniji seherlija bacio, i to kriomice, nocu, da nitko ne vidi, Ipak 
Omeraga progovori: 

- Lijepo je to od tebe, Hasan-dedo, ama Alija ide begu Jakupicu, 
najzgodnijem begu u Bosni, ide mu na kratko vrijeme, samo preko 
zime... A treba... Zarada golema. Posao haman nikakav. 

- Nemoj tako, Omere. Ne dajte mu vi, Sarajlije Ne dajte! - poce 
vec vikati starac. 

- Peke. Eto, necemo mu dati ako nas bude hotio slusati... - 
procijedi Omeraga namigujuci na Aliju. 

- Moj Omere, reci mi kako je na carsiji, kako pazar? 

- Masallah, dobro! Vec cujem da i valija mnogo njakije' begova 
ide u Stambol, beli ce neki novi... 

- Nova pljacka, reci slobodno dedi. Tko je izmslio te vrazje 
desetine, pa dace i poreze, harace, i tko bi znao kako se sve to zove? ... 
Ne more se ziv ostati. Uh, Bog hin... - nagli priljev krvi u dedine obraze 
izazva jak kasalj, poslije koga on pade iznemogao na dusek. 

- Dedo, ne zamjeri, meni je vakat - i Omeraga ustade. 

- Hajd, idem i ja! Eh, dedo, Allahemanet, nek ti je Allah na 
pomoci. Halali mi, br'te, a i ja cu tebi. Ja idem na put, pa, ako Bog da, 
kad se vratim, naci cu te... 

-... mrtva u zemlji, raspala, moj sinko... Ovaj, Alija - stenjao je 
dedo, - ostani, dina ti, eto... makar jos nocas, ostani. Ovaj... Omere... ne 
idi jos... Jako sad... sad, kad vec ne mogu... ne mogu... sa sobom... sad, 
kad me... zalite, od merhameta, jako sad... sad sam docekao da... i 
meni... i meni dode, ah, ovaj kasalj! ... i meni dode musafir... Pa vec 
bjezite...? 



140 



Omeraga dade znak rukom Aliji da sjedne. Osvijetljen 
plamickom lojanice, starac je izgledao kao da ce sad umrijeti. Nakon 
poduge sutnje, koja je dedi dala nove snage, a dvojici zanijemjelih do 
njega sve vecu stravu od toga prizora, dedo opet zamuca jedva cujno: 

- Omere... ako bas hoces... zahiru... ovaj... da mi donosis... 
donesi je ti... sam ti... ne salji... momka, jer strah me... strah me je... 
znas... misli svijet, misli... da ja... ovaj... imam... pa... 

- Peke, dedo! Sam cu ti svaki dan donosit iz carsije jelo dok ne 
ozdravis. 

Alija pogleda u Omeragu i po jedna suza kliznu mu iz oba oka. 
Dobar covjek! Pravi mumin, ah, da mi je njegov ahlak! Te misli mu 
navirahu u mozak, dok je dedo nastavio: 

- Ja... ovaj... ne mogu, ne mogu vise ustajati... 

- Peke, dedo, ja cu ti sam - odlucno, a skoro placnim glasom 
nastavi Omeraga - ocistiti kucu koliko mognem i umjednem, a po 
jednom u hefti dovest cu i moju hanumu ili kcer da ti porade... 

- Hvala ti Omere... Alija, o Alija... gdje si? 

- Evo me, dedo. 

- Slusaj, sinko, ovaj... reci hodzi Misirliji nek mi ponekad dode, 
ako hoce... ovaj... ako mu nije nesto na mene krivo... Znam: mrzi me 
on... Znam ja to, ali on je posten, posten... On ipak ne bi... Je li da ne bi? 
Ne bi ni opljackao, ni ubio bijednog starca... 

- Meazallah! 

- Peke... - i starac opet utonu u sutnju. 

- Eh, dedo - izusti poslije nekoliko beskrajno dugih minuta 
Omeraga. - Ja odoh, a Alija neka ti ostane jos... Evo ti, ne zamjeri, znam 
da ti ne radi ... Evo ti jedno desetak dukata od zekjata, nek ti se nade u 
hastaluku. A evo i tebi, Lepire, dva dukata, ama ostani uz dedu dok ne 
zaspi... Allahemanet! ... 



141 



Kad je dedo dobio u svoje kostunjave ruke dukate, neka mu 
nadnaravna snaga povrati cilost i on, milujuci novae, zaboravi cak i 
odgovoriti Omeragi ili zahvaliti mu se. 

Kad je Alija za Omeragom zatvorio vrata, ovaj mu tiho sapnu na 
uho: 

- Allah selamet, ovo Bog da stvara! 



142 



XIV 



Do videne Begove dzamije, koja je te noci obucena u bijelo mho 
smrznutog snijega na kupoli i po haremu izgledala kao velicanstvena 
cuvarica zaspalog sehera, nalazila se cetvrtasta sahat-kula, tada jedini 
javni sat Sarajeva, neosvijetljena, ali u kojoj je danonocrio Ibrahim bin 
Jusuf, Turkusa, znakom svoje trublje objavljivao cijele satove i 
polusatove. 

Na cetiri sahata po aksamu, dakle u mrkli mrak, tu pod kulom 
sastajali su se pasvandzije sa zaptijom i medusobno se nadzirali. Bas u 
ta doba Alija Leptir bio je izisao u Hasan-dedino dvoriste da se malo 
naguta svjezega zraka. Sve do tie je sjedio uz starca, koga su hrana i u 
sakama stegnuti dukati bili zavabili u cvrst san. 

Kad je Alija opet otisao u mracan halvat, jer je, da bi dedo 
mogao mirno spavati, bio odmah po Omeraginu odlasku utrnuo svijecu, 
dedo je vec bio budan. 

- Tko je to? - upita uplasen. 

- Ja, Alija. Spavao si, dedo, plaho, pa mi te zao bilo buditi, a ne 
mogoh otici i ostaviti otvorenu kucu. 

- Prizdij svijecu, sinko. Sta? ... Ti si sve vrijeme lozio? Rasipnik 
si ti, moj Lepire! He-he, kud bih ja kad bih tako lozio... - smijeseci se 
procijedi dedo. 

- Pa ja sam poradi tebe grij'o. 

- Neka si, neka. 

- Eh, ja sad mogu otic', je li? 

- Jok, sinko. Ostani, sjedi tu do mene. 

- Hocu, pa makar kuci ne stigo. 



143 



- Sad te, sinko, jako trebam. Hvala Bogu, imam snage da ti sve 
izgovorim sto sam odavno htio... Eh, Lepire, Alijica moj dragi, slusaj. 
Ovaj... ti si jedini na dunjaluku koji znas za ono moje sjerotinje u 
podrumu. Ti... i nitko vise... Cuj... Ja ne dam, ja necu da tko vise za to 
zna... Eh, nek' mi to nitko ne otme... Nista meni svijet nije dzaba dao. 
Nista! ... Rodio sam se fukara, gol... Babo mi je bio rob, pa mali 
trgovcic u... Eh, ne moras ti znati oklen sam... Razumijes li? ... Nista 
meni nisu poklonili osim mrznje, pa necu ni ja dati nikome... Sve sto 
imam... sve... stekao sam! Stekao... A ne dam! ... Pa, Alija, ja sam 
obnemogao, a ti ode... Tko zna hocu 1' te jos vidjeti... Osjecam da 
necu... A ima 1' tebi itko drag na dunjaluku? ... Ima, jasta! ... A volio bi 
ga vidjet! Ha? Eto: i ja volim svoj mal! ... Volim ga. Zelim ga vidjeti, 
zelim ga prebrojati... zelim... eh, zdravlje bi mi dalo... Pa, Alija, ima u 
mojoj kuci jos nesto, jos robe... To sam godinama kupov'o, sve komad 
po komad... A to ce... sve ce to na moje oci, kad ti odes, svijet oduzeti i 
raznijeti... pa, Alija... dina ti... tako ti onog ili one koju volis... ti mi 
nocas pomozi! ... Pomozi mi da sve smjestimo jos u podrum... Ha? ... 
Hoces li? ... Ja sam ne mogu nicim maknut... a kamoli nosit' teret... 
Ovaj... 

- Kako cu povezanih ociju teret nositi, dedo? 

- Velis: da ti oci ne vezem, ha? - uplaseno upita dedo, koga je 
naporan govor vec bio iscrpio. 

- Jok! Ja ti bez poveza ne bih ni isao! Necu! Necu da znam gdje 
je tvoje blago. 

- A zasto neces? - upita lukavo starac. 

- Jer tko zna, dedo - opet se Alija sjeti svoga sna - kad ti, ne daj 
Boze, umres, mozda bi me sejtan natjerao, a volim ovako. 

- Peke. 

- Ali kako cu corav nositi? 

- Kako? ... Cekaj, sjetit cu se. Ha! Eto, ja ti povezem oci pa te 
pet-sest puta provodam iz odaje u odaju, pa ti onda neces znati kuda si 



144 



dosao u tu odaju... Onda, sinko, odvezem ti oci, pa ti stvari preneses u 
drugu, pa opet... ha? 

- Jok! Bolje da ja povezanih ociju nosim pomalo, a ti me vodi. 

- Ja, hoces li moc'? 

- A sta ima to da se nosi? 

- Cupovi, cilimi, vuna, bakreno sude, eh, mabogme, svasta... 

- Ja hoce 1' sta od tog istruhnuti? 

- A ne pitas sta ce od mene bit? Zar ja necu istruhnuti, ha? 

Strasan je to bio nocni prizor. Alija se bojao da sve to sanja, ali 
ipak pristade na dedin prijedlog, pomoze mu ustati i zaogrnuti ga starim 
curkom. 

- Da ne ozebes, dedo? Bolje ti to ostavi, pa sutra po danu. 

- Hoces li doc'? 

- Ne mogu, valja mi se na put spremat'. More tko drugi. 

- Onda moramo sada. 

-De. 

Drhtavi starac mu poveza oci, pa ga povede, noseci u drugoj ruci 
lojanicu, njemu vec poznatim putom. Prvo uza stube, pa kroz mnoge 
odaje, pa niz okrugle stube, kao niz munaru, pa desno, pa lijevo... Aliju 
je obuzimala neka jeza, neki strah... Gle! On je nekako uvijek 
predosjecao kada ce vrata, kad stube, on je vec poznavao put u 
podzemnu magazu. Kada je dedo podigao uz velik napor poklopac sa 
svoje podzemne riznice, uzeo je Aliju za ruku i poveo ga natrag, 
sapcuci: 

- Sad smo sve otvorili, haj'mo sad po stvari. 



145 



Dugo su ta sablasna dvojica nocnika krstarila torn kucom jeze. 
Alija se znojio pod teretom cilima i drugih dragocjenosti, koje je nosio 
spoticuci se i oslanjajuci na slabasnog dedu, a jednom rukom, koju bi 
nekako oslobadao ispod tereta, pipkao kao slijepac. Kad bi teret donio 
do podruma, bacio bi ga u provaliju. Dedo je desto padao, kasljao, 
zastajkivao, ali je Alija primijetio svojim instinktom da tog starca 
celicna volja, neogranicena gramzljivost i vec upotpunjeno ludilo 
uzdrzavaju, dajuci mu snagu. Kada su vec nekih stotinjak puta 
prokrstarili kucom, svega se pet-sest puta odmorivsi, Alija posvema 
klonuo, prostenja: 

- Ne mogu vise, dedo! 

- De, de! ... Kad mogu ja... I tako necemo ni pola prenijeti. 

I nastavili su suteci i znojeci se. Sati su prolazili, sve veca i veca 
postajala je gomila nabacanih stvari u provaliji, koja je bila dedina 
riznica. U nju nisu vodila vrata jer je sva bila iskopana u zemlji, a dedo 
se u nju spustao ljestvama koje je izvlacio u cetvrtasti prostor nad 
skrovistem sto je bio takoder neka vrsta podruma. To Alija, razumije se, 
nije znao. 

- Sabah je, sigurno, davno prosao - procijedi izmuceni Alija, 
nakon opet dvosatnog rada. 

- Jos malo! - piskao je dedo, cija je ruka koja je podrzavala Aliju 
gorjela kao vreli zar. Toliko ga je vrucica bila obuzela usred te jezivo 
hladne zimske zore. 

Kada je Alija na svoja visoka pleca natovario neki neobicno 
tezak cilim i ponio ga niz zavojite stube, spotakao se i pao, a kako ga je 
dedo drzao za ruku, pao je i on. 

- Eh, dedo, vidis da ne mogu vise. 

- Ubi li se, sinko? 

- Jok. A ti? 

- Za me ne pitaj ! Meni je sam Bog dao kuveta. Ustani! 

- Ne mogu, dedo! Pritisko me cilim. 

146 



- Ne mogu ni ja, eeeh - i strasan se kasalj razlijeze kroz vlazan 
okrugao hodnik. 

- De, Lepire, oslobodi se, pa me digni. A eto, ovaj cilim jos, pa 
necemo vise... De! 

Alija se uz velik napor pridize, a cilim koji je bio sa sebe bacio 
skotrlja se niza stube. 

- Hajde, Alija, digni me. 

- Ne vidim. De si? ... Da skinem mahramu s ociju? 

- Dzaba, sinko! Mi vec nekoliko sati radimo u mraku, a ja, ovaj, 
znam, de sve stoji, pa sto dzaba trositi loj? 

Alija promisli kako ih je sam necastivi pomogao da on dosad 
noseci tako teske terete nije pao u mraku. On je i sam bio u nekakvoj 
vatri. Nije jasno shvacao kakva li to sila drzi tog starca na nogama, kada 
je on jos nekoliko sati prije lezao nepomican i polumrtav. Jedva nekako 
napipa dedu, koji je bio sav slomljen i koji je jecao, pa ga uze pod ruku 
i tako nekako pipkajuci doteturase do palog cilima. Alija ga jedva 
natovari na pleca i oni stigose nad provaliju umorni i protrnuli. 

- Eh, baci ga, Lepire. 

Iscrpljeni Alija zatetura i sam za cilimom. 

Taj trenutak bio je dovoljan vec posvema pomucenom Hasan- 
dedinu umu, da kao mozaik nazida na jednoj pretpostavci cijelu kulu 
crnih misli i da tako u sebi stvori pobudu za zlocin. 

»Mrak je«, pomisli. »Aliji su oci vezane... Nitko ne zna da je 
ovdje. On je svakako svima rekao da ide u Travnik... A zar mu se na 
putu nije mogla dogoditi nesreca? Vuk ga razdrijeti, ili razbojnici... A i 
koga ima on da bi za njega pitao? ... Svijet bi se malo cudio, pitao se 
gdje je, pa zaboravio... Ali kod mene, kod bolcsnog Hasan-dede, nitko 
ga trazio ne bi... A on jedini zna za skroviste blaga. Jedini! ... A kad-tad 
ce nekom kazati... ili ce sam... 

Ta rekao je sinoc... Bojao se ici nepovezanih ociju... A on je 
mlad, tako mlad! Zar za ljubav kakve ljepotice ne bi...?« 

147 



Ako ga gurne za cilimom, pa zatvori podrum, nitko... nitko mu 
blaga oteti nece! Cuvat ce ga Lepirov les. A gdje uz blago ima lesina, 
njega nitko ne moze naci, jer se iz kostiju izgradi zmija pozlatarka, koja 
cuva blago u zemljinoj utrobi i paluca... I onda nema, nema svjedoka 
koji bi znao gdje je Hasan-dedin mal... 

Sve te misli projurile su u tren oka kroz dedin mozak i on 
nagonski pruzi ruku, pa gurnu zaljuljano tijelo i... 

Grozan, bolestan, nenaravan krik, smjesa smijeha i placa, 
ljudskog i zivotinjskog, razlijeze se podzemljem, a dedo upali svijecu 
da bi mogao metnuti poklopac na svoju riznicu, u koju je, eto, spremio i 
jedan ljudski zivot... 

Alija, koga su umor i glad bili iscrpli, nije ni osjetio da ga je 
dedo gurnuo i - kad je poletio za cilimom u provaliju - zacudio se sto se 
nije ni udario, a nekmoli povrijedio, premda je ona bila duboka sest- 
sedam arsina. Onaj dedin ludacki smijeh rastrijeznio ga je. Podigao se i 
rukom dohvatio za tavanicu. Uto je zatreptala svijeca u dedinoj ruci. 

- Zar si ziv? - kriknu Hasan-dedo. - Kako se pope? ... Lepire, 
sinko, halali! 

- Sta da ti halalim? - upita uzbudenim glasom Alija, koji je tek 
sada shvatio zasto je pao. Dakle: dedo ga je htio ubiti. A spasili su ga 
dedini cilimi i ostalo blago koje je Alija svu noc bacao na isto mjesto i 
tako se nagomilali skoro do vrha podruma, do njegova stropa. Dakle: i 
taj se dio sna ispunio! Preko nagomilanog blaga uspjelo mu je izvuci se 
iz tame. 

- Alija, Lepire... - stenjao je placuci dedo - ja sam bijednik... 
ihtijar... bolestan... Ha-la-li! Ha-la-li! ... Oooh! 

- Ama halalolsun, samo me izvedi iz ovog dzehenema. 

- Cekaj da zabravimo podrum. Uzmi one merdevine, eno ih. 
Njima se spusta u podrum. Baci dolje. Nece vise u njega nitko ulaziti! 
... Nece! 

Alija poslusa, uze ljestve, pipkajuci oko sebe, i baci ih u 
podrum. 

148 



- Sad skini povez s ociju. 

- Necu. 

- Dobro. Onda hodi! - i dedo ga povede do zeljeznog poklopca, 
koji obojica s mukom smjestise nad provaliju. - A sada da nabacamo 
odozgor zemlju. 

I to su uradili. 

- He, he... Alija, za sve se dedo pobrinuo. Hajdemo gore. 

Kad su uzasli kroz hodnik i zavojite stepenice, dedo zakljuca 
vrata i kljuc sakri u jedan kut pod minder, U torn casu Aliji skliznu 
marama s ociju i dok ju je ponovno namjestio, vidio je, i protiv svoje 
volje, gdje je dedo ostavio kljuc. Vidio je i jos mnoge dijelove 
skupocijenog namjestaja, koje nisu stigli odnijeti, i to da se vec davno 
razdanilo. Ovo dedo, koji mu je bio ledima okrenut, nije ni primijetio. 

Kad su opet stigli u starcev halvat i kad je dedo s Alijinih ociju 
skinuo povez, ovaj je kriknuo. Za tu se noc Mula Hasan-dedo toliko 
promijenio da ga je strasno bilo pogledati, i cim se svalio na svoj dusek, 
pao je u duboku nesvjesticu. 

Jos neoporavljen od nemilog pogleda kojim ga je starac omjerio 
prije nego se onesvijestio, Alija opet protrnu jer mu se ucini da iznad 
onesvijestenog starca vidi lik svog Arapa iz sna, kako ga siba nekim 
korbacem, i kao da cuje strogi glas: »I ubit si ga htio, bijednice! Njega, 
koji te je jedini pazio! O, ti hrano dzehenema!« 

Zato Alija polulud izletje iz dedina dvorista, ostavivsi shorn 
otvorena star a kanata... 

Nikog u to doba nije bilo u mahali, inace bi se Alija sigurno 
uplasio. A poslije vise od pedeset godina prvi put je na kuci smrti, kuci 
sihirbaza, dozbojadzije, djecjeg plasila, kapija bila sirom otvorena, pa ju 
je vjetric mlatarao i potrzao... Pred samu ikindiju zatvori je izvana neki 
tihiprolaznik... 



149 



Ali-hodza je bas bio pri sastavljanju zapisa protiv jangije, koji je 
trebalo uglaviti medu grede vec dva puta gorjele staje, kada u topli 
halvat ude njegov posinak. Onako uzbuden, uplasen, iscrpljen, 
neispavan, bez uzeta, koje mu je usput spuzalo s ramena, blijed i jedva 
disuci, Alija se bez pozdrava spusti na minder i obuze ga bolesna 
drhtavica... 

- Pobogu sinko - uzviknu Ali-hodza i pride mu - sta ti je? Gdje si 
proveo svu noc? 

Alija je samo cvokotao zubima i njegove lijepe plave oci pocese 
kolutati po odaji, kao u ljudi kojih pamet putuje u beskraj... 

- Da ti dadnem malo vode? ... Da ti zovnem hecima Hajdara? 
Ozebo si, moj sinak, vidi: ijecerma ti otvorena, pa ti prsa gola... Nisi ti 
to naucio! ... Zagrni se. 

Alijino tijelo tupo i muklo klonu po minderu, a promrzle bose 
noge pocese mu udarati o pod. 

- Stani, sinko, da te dignem, ama de to bi? 

- Ne pitaj! ... Prouci mi sta protiv straha... Aj! ... dedo... ubi te... 
nemoj ga... nemoj! ... Ja mu halalim! Nosi taj bic! Nosi, molim te! ... 
Star je... Star . 

- Bunca, bogami, bunca! - progunda hodza, pa mu se nadnese 
nad lice, tako da bi ga mogao vidjeti, i poce: 

- Da nisi, nesretni sine, u onog sejtana Hasan-dede proveo svu 
noc? ... Da te nije opsihiriol 

- Jok!! ... Dedo... dedo... ne bij ga! ... Nemoj! On je star... on je... 
on... - bulaznio je dalje u vatri Alija. Od starceva milovanja i topline na 
njega nabacanih jorgana, polagano se pribirao. 

- Da nije dedo umro? Ama sta me je za njega briga? Neka ga 
sejtan nosi! Cekaj da ti jos jedan jorgan bacim na noge. Bi li sta jeo, 
sinko, podne je davno proslo... Bila mi jutros Safija i donijela pitu 
krumpiracu, a ovdje svarila grahnjacu corbu. Bili... 



150 



Ne dobivsi odgovora hodza pobozno ode do banjice, koja je bila 
u desnom kutu sobe, ogradena drvenim izrezbarenim vratima i 
stijenama, pa uze abdest i sjede do bolesnika, koga je vrucica sve vise 
tresla, pa poce duge molitve protiv strave i uroka. Pri kraju svake 
molitve triput bi huknuo nad glavom vec zaspalog Alije i odmahivao 
rukama, kao da zeli odagnati botest koja kao da plese oko nesretnikove 
glave tresuci ga u vrucici. 

Sve do mraka molio je hodza nad Alijom, a kada se ovaj, malko 
smiren, probudio i dosao k sebi, prve su mu rijeci bile: 

- Hodz-efendi, dedo te molio da mu odes. 

- Nek mu ide bolest! Stari hrsuz, sta od tebe poradi! Kako si sad, 
sinko? 

- Bolje, ama ti hajde dedi. 

- Necu, valjda, sad po mraku. Otici cu mu, samo za tvoj hator 
sutra ja preksutra. Da zovnem, sinko, hadzi-Osmanaginicu da ti stravu 
salije na olovo? 

- More i bez toga, babo, lakse mi je. A valja mi u Travnik. 

- Ovaki ne mores nikud. Kad ozdravis... 

- U Travnik, sto prije... To mi je zelja, vjeruj. 

- A jos prekjucer nisi o torn dao ni prosloviti. Ama neka. 
Druzina hotjela ujutro rano sutra krenut', dok nisu snjegovi zameli 
drumove i vukovi sisli u sela... Valja mi sad sici u han i rijeti im neka te 
pricekaju dan-dva, dok do kuveta dodes. 

- Sramota je da ti star ides. 

- Ne budalesaj. Ti lezi. Ja cu metnuti jos na vatru, pa odoh. 
Pohitjet cu nazad i povesti Hasu hadzi-Osmanaginicu. 

- Nemoj! Sto ce mi? ... Mogla bi na olovu vidjeti sta se nocas 
zbilo, a ja to necu. Rijec sam dedi dao da... 

- Zar ne bi ni meni kaz'o? 



151 



- Ne bi ti, hodz-efendi, ni pit'o, jer si me sam ucio da je bolje 
glavu izgubiti neg obraz... 

- De ti, Alija, spavaj. Ne vodi ni o cemu brige, samo gledaj da 
ozdravis. Jah! Uci ajet el-kjursiju. Ceteres' i jedan put... Znas li ti snagu 
te dove? 

- Slusao sam o njoj puno, ama joj ni prave manije ne znam. Bas 
da mi hoces kazat'. Ja jos ne znam o snazi te dove sve, ali ha je iz 
Kur'ana casnog, ha je Bozji govor, pomoci ce mi. Kazi mi, babo, 
njezinu snagu... 

Dugo je, sinko, ali da ti skratim: jedne noci putovali neki ljudi 
sumom punom razbojnika i zvijeri. Imali su uza se kubure i nozeve, a 
ipak ih je bilo strah jcr su nosili podosta blaga sa sobom, a bilo je i 
proljece, pa vukovi gladni, a mededi jako probudeni iz zimskoga sna. 
Ne videci dalje puta pred sobom, zalutali su u veliki gustis, pa nisu 
smjeli prije dana nastaviti puta. Zato teska srca odlucise zanociti. Medu 
njima je bio i jedan dervis mevlevijskog reda, jedan veliki ucevnjak i 
jos veci musliman, ahlakli covjek i tvrde vjere. A vjera je samo onda 
prava kada je covjek u njoj istrajan i kad je tvrdo, cvrsto vjeruje, ne 
pitajuci: kako to, zasto to? ... Helem, taj dervis ih tjesio. »Ne bojte se«, 
veli, »spavajte. Ja cu cuvati strazu sam.« I svi umorni od puta legose, a 
on cucnu u jedno cose i prouci cetrdeset i jedan put ajet el-kjursiju, pa 
ode u drugo, pa trece i cetvrto cose i svugdje tako. Zatim izmedu ta 
cetiri coseta povuce stapicem pruge i leze do ostalih. »Sto leze?«, 
upitase ovi uplaseno. »Rekao si strazu cuvati. « »Lezite i vi, Bog nas 
cuva i moja dova.« I svi, sinko, pospase... Negdje iza pola noci jednog 
od tih ljudi probudi zavijanje vukova, pa se trgnu i ustade, ali imao je 
sta vidjeti! Oko njih je bio visok bedem ozidan od sedre, a na cetiri 
coska sjedila su cetiri meleca i cuvali strazu... Eto, sinko, tolika je snaga 
ajet el-kursije, zato je uci... 

- A kazi mi njezinu maniju, babo, da znadem sta ona znaci. Ne 
umijem jos posve dobro arapski... 

- Dugo bi, sinko, bilo, a valja mi ici da ne bi sutra tvoja druzina 
bez tebe krenula. 



152 



- Peke, hajde, ama volio bih da mi pricas, znas, Ali-hodza, tvoje 
price uvijek su mehlem za moje ranjeno srce, a sad bi mi, cini mi se, 
donijele zdravlje... 

- Eto, kad se vratim... - i starac ode, a Alija skoro zatim zapade u 
cvrst san. 

Cetiri dana bolovao je Alija, ali njegovo mlado tijelo, pomagano 
celicnom voljom, odoljelo je bolesti, pa on vec petog jutra krenuo na 
konju u Travnik. Ispratili su ga: Ali-hodza, Arifaga telal, gazda Jesua 
saraf i Omeraga kazandzija, koji mu je porucio da ga je dedo pozdravio 
i zamolio za halal. Safija i njezina dobra svekrva bile su mu napekle 
pun zembilj kolaca i peksimeta, neka se na putu imadne cime zabaviti. 
Cim su se konji izgubili ispred pratilaca, gazda Jesua upita Omeragu 
pazi li on sad na »jadno deduko«, a kada dobi potvrdan odgovor, dade 
mu za dedu »ovaj dva prtokal i jedno struco kruh, sanki, ot njegova 
dobri ahbab Jesua zvano Bararon, prvo saraf u Bosna Saraj...« 



153 



XV 



Tuzan zivot provodase Ali-hodza Misirlija sam izmedu svoja 
cetiri zida. Svako bi jutro kad bi ustajao u ledenoj sobi da nalozi vatru 
procvilio: »Evo, vec je toliko dana kako od moga Alije habera nisam 
dobio.« Prolazili su mu tako dani, sumorni i bijeli, obuceni u snijeg, a 
zaogrnuti maglom i ledenicama... Cesto je dolazio Hasan-dedi, cija 
bolest je ponekad toliko popustala uslijed Omeragine hrane da je mogao 
cak na sat-dva oko podne i ustati. Cesto je s njim razgovarao o Aliji i 
oba starca odlucise da mu spreme haber neka se vrati, a ostavi drugom 
zaradu i begovo imanje. Ali su putovi bili toliko zavijani snijegom da 
nitko u Travnik iz sehera nije isao. Svojoj Safiji je rijetko odlazio. 
Daleko mu bilo vracati se samu po noci, a bojao se i jakih poledica, pa 
da ne padne, a na konak nije htio ici. Pogotovo mu je bilo tesko vratiti 
se u praznu, pustu i hladnu kucu. Zato je radije ostajao u svom halvatu i 
svake veceri dugo citao po svojim knjigama. 

Omeraga zanesen svojim velikim djelom da pomaze sirotog 
dedu, za koga govore da je bogatas, a nema ni postena jorgana, nije 
nikuda odlazio na sijela. Sva zabava bio mu je dedo, cijoj se njezi 
posvetio sa toliko volje i pobozne brizljivosti kao da mu je rodeni otac. 
Gazda Jesua mu je stalno navracao, raspitivao se o dedi, nudio mu svog 
dobrog slugu Rifata, koji »sve znade i umije«, da on dedi nosi hranu, ali 
stari Mula Hasan o torn nije htio ni cuti. Jedva je nekako dopustio da 
mu jelo donosi Omeragin momak Zajko, koji je bio toliko pitom i imao 
tako blage i glupe oci da je dedi bilo jasno kako je neopasan, kako taj ne 
umije ni vode zaiskati, a nekamoli njegovo blago oteti. 

Arifaga telal i dalje je svakog jutra sa svojim talambasom 
objavljivao novosti, kojih je poslije valijina odlaska u Stambol bivalo 
sve manje, a sastojale su se iz objavljivanja raznih obiteljskih zgoda, 
manjih prodaja ili porijetko i nekih vaznijih osuda kadije Hilmi- 
efendije. 



154 



Carsija je, dakle, zivjela tiho, pritijesnjena velikom hladnocom, 
a nedostatak Alije Leptira osim dvojice staraca slabo je tko osjetio. 
Brige su bile svedene na prepricavanja o cijenama konjskih to vara 
gorivog drva ili na raspravljanja o modrini nosova. Cak i rad je bio 
nekako labav, nekako kao zaleden. Terzije su svakog casa ispustali iglu 
i prinosili ruke mangalama s razgorjelim zarom drvenog ugljena, kazazi 
su sve brze i brze svrsavali puceta ili tkanice da bi se poslije dulje mogli 
odmarati kod vatre... Jedino je gazda Jesua imao pune ruke posla. Uveo 
je nov rad, dotle gotovo nepoznat u seheru, on sam je to nazvao 
»otlaganje stvaru za pomoc u zima«. Naime, poceo je davati male 
zajmove za stvari koje je primao na pohranu do isplate duga. Duznik 
mu je placao nesto malo »kamatu za cekanji« i jos i neku lezarinu i 
cuvarinu za zalozene stvari, »da ne izgubi i ne propadnaji«. 

Nesretni brak Ismet-efendije, njegova pogorsana bolest, pricanja 
o slabom postupku njegove majke Zehra-hanume prema nevjesti 
Almasi, koja je ohrdala kao grana, sve to nagnalo je cestite Sarajlije da 
tog duhovnika izbjegavaju, sto je na njega porazno utjecalo. Cim bi 
usao u kakvu kahvu, svi bi se od njega sklanjali. Cim bi s nekim 
zapodjenuo razgovor, ovaj bi odmah rekao kako mora zuriti, i trazio bi 
sto prije izgovor. Cak su mahaljani izbjegavali dzamiju u kojoj je on bio 
imam, misleci da nije dzaiz klanjati se Bogu iza takvog covjeka... 

Tako uljuljkanu varos probudio je iz tihog snatrenja dogadaj koji 
se zbio u »petak na sahat bes po jaciji«. 

Te se subote oko Arifage i pokraj velike studeni okupilo 
mnostvo carsinlija i poluotvorenih usta slusalo sabah haber o velikoj 
nesreci koja je prosle noci zadesila cestitog bakala Mehagu, ostavivsi ga 
preko noci bez velikog dijela njegova tesko i posteno stecenog imetka. 



Kada je u petak u aksam Mehaga zatvorio ducan i posao, na 
veliko cudo svojih susjeda, namjesto uz carsiju, niz carsiju, svi su se 
pitali kuda li on to ide. Neki su nagadali da ide zaranije u tekiju, neki 
opet da je posao u kahvu da se s kakvim trgovcem sastane, a neki pak u 



155 



cudu saptali: »Ode zetu.« A ovi su pogodili. Treba znati da Mehaga, 
otkako mu se kci udala, jos nije otisao zetu u pohode, jos nije primio 
Ismet-efendiju u ducanu - i pokraj mnogih i mnogih poziva preko 
razlicitih posrednika. Nije on mogao oprostiti kceri sto ga u posljednjem 
casu nije poslusala, a on je predvidao da ce taj brak biti nesretan. Znao 
je on svoju Almasu! Nije ona, to njezno i milovanja i mazenja zeljno 
bice, za goropadnika! 

Ali ga te dzume, cim su izasli iz dzamije, Ali-hodza Misirlija 
uze pod ruku i oni sapcuci podose do bakaluka ciji je ulaz za vrijeme 
molitve bio zakrcen prevrnutim tronoscem. To je znacilo: ni vlasnik ni 
posluga nisu u ducanu. Tko sta treba, neka priceka. 

Dugo je Ali-hodza pricao Mehagi o Ismet-efendijinoj bolesti, o 
nesreci njegove kceri i o potrebi da on kao otac ucini nesto. Predlozio 
mu da njih dvojica odu jos iste veceri Ismet-efendiji i rijese kako bilo 
taj teski bracni slucaj. Govorio mu je kako je on kao otac obvezan da tu 
uradi sta bilo. 

Mehaga je stalno odbijao da se mijesa u zivot svoje kceri, koja 
se protiv njegove volje, pa cak i poslije izricite opomene, udala. Pred 
jasnocom i iskrenim rijecima svog prijatelja on je ipak popustio. 

- Dobro, Ali-hodza, pa kad odem? Eto, ako se pomirim s njim, 
sta onda? ... Nisam im ja, brate, branio. Ona ga htjela, ona ga izabrala, 
ona ga uzela... Zasto im ne idem? ... Eh, jedino mi je to dijete! ... Za nju 
se borio i radio, za nju zivio, a sada da gledam kako vehne... Ne mogu! 

- Moj Mehaga, znas li ti onu: covjek snuje, a Bog odreduje. 

- Znam, brate, ama ona je sama pala, sama se ubila, a usput i 
meni srce slomila. A tek moj a jadna domacica? Nikad da se smiri, suze 
i ne otire... Sta cu im sad ja? 

- Ja li ih pomiriti, ja li... 

- Ja 1'? - upita jedva cujno nesretni otac. 

- Moj Mehaga, ako se dvije zvijezde ne slazu, ako se... 



156 



- Jok! Nek se meni ne vraca! Rijec nije dim. Rekla je. Rek'o sam 
i ja. U vaktu se moglo rastavit i povuci rijec. U vaktu, dok je jos cura 
bila. Govorio sam joj, Bog znade... A sad...? Ni cura, ni zena... 

- Ni prva, ni zadnja, moj Mehaga. Ipejgamberi su zene puscali, i 
ashabi... 

- Beli vala! I to se dogadalo... Ama sta cu im ja? Zasto da im 
idem? Mislis da je men lahko, moj Ali-hodza? Kad mi zena ode sceri i 
vrati se sva uplakana, ja... svo moje srce, citav moj vudud, tresem se, 
trgam, pecem... Ona je meso mag mesa, krv moje krvi, moj evlad... Moj 
Ali-hodza, ja sam sa sela dosao u seher da radim i steknem. Ozenio sam 
se da imadnem djece, da mi ne izumre pleme, da budem covjek i 
ispunim svrhu zivota. A kad mi se Almasa rodila, ja sam samo za nju 
zivio... Da joj ostavim, da im ostavim: njoj i njezinoj djeci... A ona... 
udade se za goropadna hodzu. I sad jos da mi sramotu nanese i da se 
vrati... 

- Pa, Mehaga, bolje da se ziva vrati nego da uz njega pogine. Ja 
1', ne daj Boze, izludi... 

- A kakav je on s njome, je li grub? 

- Koliko ja znam, nije. Voli je on, ama ona... 

- Sta: ona? 

- Ne more mu oprostiti, ne more ga gledati! Mrzi ga, Mehaga. 

- Zar svog covjeka, pod cijim je nikjahom, ciji hljeb jede, u cijoj 
kuci nocuje? 

- Sta tu zapodires protiv svog evlada?! Nego, hajdemo mi 
veceras iza aksama njima na veceru, pa ja 1' ih izmirit, ja 1'... 

- Moj hodza, dina mi, cini mi se da je onda moje dijete krivo, ne 
on. Vidis, ovo mi zena nije kazivala. Ona mi sve veli: Ismetova mati je 
najkrivlja. 

- Kriv... kriv... Ne trazi ti sad, Mehaga, nicije krivnje. Zlo je tu. 
Valja ga lijeciti, pa ma tko kriv bio. Eto, ako je Ismetova mati ljuta na 
tvoju seer, ako je ne more gledati, moj ahbabu, nije ni cudo. Mati, ko 

157 



mati! Nitko ne zna sta joj je u glavi. Sin joj bolestan, snaha ga ne trpi, 
pa ona mjesto da Ismeta ruzi, zapodire u Almasu, muci je... 

Tiho i uz bolno ozbiljan izraz lica, Mehaga procijedi nakon 
poduge stanke: 

- Peke, hodza. Odosmo veceras k njima. Pa... sve ce se vidjeti. 
Allah je kadar najvece zlo na dobro okrenuti, najtezu, muku ublaziti. Ti 
me, br'te, pricekaj po aksamu u dnu carsije u ascinici Esadage Pasica. 
Tamo cemo jesti, pa mrven posidjeti, utom ce i jacija... 

- Zar neces Ismetu na veceru? - usudi se upitati hodza. 

- Kako njemu? ... Ne pati me, dina ti! Hocu mu zenu odvesti, 
brak raskopati, svoju rijec i rijec svoje nesretne sceri pogaziti, pa jos da 
unjegajedem?! ... Jok! 

- Dobro, Mehaga. Ja im odoh javiti da cemo veceras po jaciji k 
njima. Usput cu jos i malo gazdi Jesui. Moram mu kazati da Hasan- 
dedo nece od njega nikakve hedije. Allahemanet. Eto me, odmah po 
aksamu, kod Esadage. 



Toga petka Mehaga nije znao sta u svom ducanu radi. Zbunjen i 
zamisljen, jedva je odgovarao na pitanja musterija. Nespretni segrt 
Uzejr dva puta je nekaznjen prosuo iz kese mliva, trojici musterija 
namjesto dvije junge masla i oku pirinca dao po jungu masla i dvije oke 
pirinca. Da je ikako mogao, Mehaga bi ducan zatvorio i, prvi put u 
svom cemernom zivotu, otisao hodzi Junuzu u han Kolobaru, da mu 
ogleda i da okusa dim afijuna. Slusao je da covjek ako samo dva-tri 
puta potegne iz hodza-Junusove nargile, ako popusi samo pola jedne 
gide, pada u neki polusan, odlazi u dzenet, nekako kao onaj Leptir ljeti 
na suncu... Ali, to zanosi pamet, isto kao i rakija, kao hamr ili ma koje 
drugo pice, a sve sto zanosi pamet grehota je. Sve sto opija, haram je! 
cak ako se covjek previse zanese u svoju srecu, pa povjeruje da je veci 
nego sto jest, da leti u oblacima, i to je vec haram. I to vrlo tezak haram. 
Znao je Mehaga za onaj ljetosnji ders muftije Skopljaka. Znao je da je 



158 



hamr najgori! Gori od zinaluka, od ubojstva, od lazi i kjufura. Muftija je 
govorio kako je Iblis u nekakvoj okladi pobijedio ucena hodzu, pa je on 
morao izabrati jedan grijeh. Iblis, nalet ga bilo, predlozio je tri grijeha 
hodzi na izbor. Hi da ubije dijete u kolijevci, ili da obljubi jedinicu 
svoga susjeda, ili da popije velik bokal hamra. Hodza je razmisljao koji 
li je grijeh od ta tri najmanji, i dosao do zakljucka da popije hamr. »Tim 
cu, mislio je, samo sebi naskoditi«, ali se prevario, jer mu je zestoko 
pice zanijelo pamet i razbudilo nefs, pa je onako pijan otisao da obljubi 
susjedu jedinicu, ali mu je dijete, koje je u kolijevci plakalo, smetalo 
uzivanje, pa ga zadavio. Jos je, poslije obljube, zeljan da dalje pije, 
ukrao i nekom gostionicaru puna tri bureta hamra... Uh! U gluho bilo! 
Bas je to nasihatli! ... A afijun je kao i pice! ... A i ducan je svetinja, 
ljudskog zivota treci direk... Iz njega se idara vadi, u njemu je cijela 
sermija, zato je Mehaga ostao u svom bakaluku sve do aksama. Jedva je 
docekao da mujezin oglasi molitvu, ili Ibrahim bin Jusuf sa sahat-kule 
objavi trubljom vrijeme zatvaranja carsije. 

Pognut, zeljan da ga nitko ne susretne, zurio je Mehaga niz 
carsiju prema Esadaginoj ascinici. 

Poslije vecere, da bi izbjegli pred svijetom razgovore o njegovoj 
nesreci, Mehaga pozva Ali-hodzu da se vrate u ducan i mirno odluce sta 
ce i kako ce govoriti kod Ismeta. 

Kako je hladnoca bila vrlo jaka, to su u magazi stalno gorjele 
cetiri velike mangale razgorjelog drvenog ugljena prekrivenog lugom da 
se »mrazli« roba ne promrzne. 

- Rasceprkaj malo tu vatru, hodza, da pristavimo dzezvu. 

- Bogme, opasno je. More iskra skociti. 

- Ama ne budi dijete, kad podemo, prigrnut cemo. 

Vec je jacija bila davno prosla kad se Mehaga odluci da podu. 
Na razgrnut zar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo pozar koji je 
tek na cetiri sata po jaciji primijetio pasvandzija, a koji je sat kasnije 
ugrabio velik dio Mehagina imetka. 



159 



Vec na sat-dva poslije jacije nikoga na carsiji nije bilo te mrazne 
noci osim cuvara i zaptije, koji su zakukuljeni u kozne ogrtace tapkajuci 
promrzlim nogama i hucuci u prste setali okolo po svojim podrucjima. 
Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, bas kao 
i bol, bas kao i ceznja... Pocinje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive 
zeravice, zahvati najprije cilim ili vrecu, ili ma sta u blizini, pa klizi 
podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo 
razbjesnjava i kad postane vidljiva, vec je mocna kao bujica koja nosi 
sve, vec je nesavladiva! A i bol je takva: bilo dusevna, bilo tjelesna: 
pocinje nekom rijeci, neugodnim djelcem bliznjega ili grcem, trzajem u 
nekom udu, pa sve vise i brze napreduje, dok ne dovede do teskog 
oboljenja ili do potpune dusevne potistenosti. A i ceznja je takva: 
pocinje nevinim pogledom na neki predmet ili u necije svijetle oci, u 
vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s ociju prenosi na srce, pa na 
um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postignes ono za cim 
ceznes, ili dok potpuno ne sagoris u njoj i ostanes pepeo, covjek 
ravnodusan, nesretan i tup... 

Zato se i veli: bol pece, a ceznja ispece. 

Kada su zutocrveni plameni jezici dostigli visinu munare bas- 
carsijske dzamije, kad je crni dim zagrlio crnilo nocnog neba, vec se u 
carsiji okupilo mnogo poluobucenih ljudi s dugumima, bardacima, 
kacicama i raznim posudama vode. Pokusali su, uzalud, da ugase oganj. 
Pokusavali kao i lijecnik protiv bolesti, kao utjeha protiv ceznje! 

Ulje, maslo, kahva i mnogi drugi dijelovi Mehagine sermije, 
njegova dugogodisnjeg rada i znoja, topili se i pretvarali zacas u crvene 
jezicce velike zmije, koja nad zaspalim seherom paluca i ujeda sve nove 
i nove ducancice, sve nove i nove krovcice susjednih magaza... Stradali 
su te noci i ducan saraca Huseina i kahva dervis-Mustafina i jos 
nekoliko krovova... 

Na uglu Bazerdana, peti iza Mehagina ducana, bio je u to doba i 
mali uski ducancic hadzi-Idriza kalajdzije. Fukara je hadzi-Idriz bio. Za 
svojih osamdesetak godina, od kojih je preko pedeset kuckao u ibrike i 
topio kalaj, stekao je tek toliko da ode na hadz i kupi kucicu. Vec skoro 
obnevidio, on je jedva toliko zaradivao da se prehrani. A bio je sam na 

160 



svijetu. Bez igdje ikoga svog. Zena mu umrla, poroda nije nikad ni 
imao. 

»Jangija, najljuci kadija!« 

»Jangija, sejtanska kandzija!« ... i mnoge druge poslovice o vatri 
saptali su okupljeni ljudi hucuci u promrzle prste i tapajuci u 
nalunama, firalama ili u samim vunenim carapama, nedovoljno 
odjeveni i strepeci od zime, od jeze prizora i straha za svoje ili 
prijateljske magaze. 

Kada je i hadzi-Idrizov ducan dosao u opasnost od vatre, posla 
svjetina da i njega obije, naravno u nazocnosti pasvandzije i zaptije, pa 
da robu iznese na sokak, kako su s okolnim ducanima vec bili uradili. A 
nitko, pa ni okorjeli kradljivac ne bi uzeo ma sta iz takvog ducana, jer 
opljackati pogorjelca, to ni lopovi nisu u ono doba radili... A robu treba 
iznijeti, neka steta bude barem manja... 

Mracan cars ij ski sokak, osvijetljen plamenom i jos sa nekoliko 
fenjera, koje su ljudi od kuce bili ponijeli, bio je pretrpan sto 
poizbacanom robom poslaganom na brzu ruku do ducana preko puta, 
sto zaptijom, znatizeljnicima i dobrovoljnim vatrogascima. Bas kad je 
svjetina posla da obije starcev ducan, ovaj se tiskao medu njom i vikao: 

- Ne otvarajte! Ostavite! 

Velicanstven je u torn casu izgledao taj pogrbljeni sjedobradi 
starcic pod sarenom ahmedijom. Mnostvo se pred njim s postovanjem 
sklanjalo praveci mu put, i on se brzo nasao pred svojom magazom. 

- Eh tako, nek ono samo gori! ... Jangija... sejtanska kandzija! ... 
I jangiju Bog daje! ... Sta hadzi-Idriz posteno zaradi, s halalom stece, 
nece izgorjeti! Sto meni Bog ne sacuva, beli vala, ni svijct mi sacuvati 
nece! ... Vec vi haj'te tamo gasite Mehaginu magazu! 

Neki mu odobravali, neki mu se izrugivali, neki ga samo gledali 
ne shvacajuci ga. AH se nitko nije vise priblizavao njegovoj radionici. A 
on? 



161 



Stao pred ducan i pribrano, pobozno, podigao ruke nebu, kao pri 
dovi, pri zavrsetku molitve, i tiho molio Boga da spasi svacije pravedno 
steceno dobro, a ostecenima podari strpljivost... 

Nekoliko starijih carsinlija okupilo se oko njega, pa cucnulo u 
polukrug oslanjajuci tijelo na cvornate stapove, koje su drzali objema 
rukama, i sap tali. Govorili su o vatri koja je kraj njih bujala, rasla, 
otimala i vladala. 

- Jangija cisti mal. Ona ga, znate braco, opere od pohlepe, kojom 
je stjecan. Ima ljudi, pa pravo zecata ne dijele, vele, puno je od ceteres 
grosa jedan, a jangija im onda uzme sve... Jangija je i mjerilo sabura. 
Cesto izgori mal i najpravednijeg covjeka; to ga Allah stavlja na kusnju, 
ispituje njegovu cvrstocu vjere, i blago onom koji moze okabuliti i 
gledajuci svoju robu u plamenu viknuti: »Hvala ti, veliki Allahu, i na 
ovoj milosti!« 

- Eh, braco, znate li vi da je u Imami Azama, velikog alima 
islamskog, izgorjelo jednom pola mala? ... Ne znate? ... Tuhaf! ... 
Ovako ti je to bilo: imao on, br'te, mala, koliko ni jedan ziv insan sto 
nije imao, pa jednom dade Bog i njemu pola od tog jangija pojede. 
Dosli mu javiti njegovi ahbabi snuzdeni i plaseci se da ga od zalosti 
damla ne udari. Sve pazili kako ce mu rijeti. A on? Ni cehre promijenio 
nije kad je cuo, ni cehre, kazem vam, nego samo pogledao u bradu 
svoju i uzviknuo: »Velikom Allahu sucur, a i vama, braco, kad mi 
kazaste.« Pa poslije nekoliko godina njemu dao Bog jos veci imetak i 
on poslao karavanu od hiljadu deva kroz pustinju u trgovinu. Strahovao 
cijeli grad da mu tolike deve ne izjedu ljute zivotinje, kojih tamo oko 
Habesa svakakvih ima, to su vam, br'te, i arslani i hijene, a jos vise ih 
bilo strah vjetra sto se samum zove, da ne zamete u pijesak cijelu 
karavanu. Helem sta da vam duljim, cijeli je seher u strahu zivio, osim 
njega, Imami Azama... Kad su dosli haberdari i javili da je karavana 
sretno prispjela i da je on zaradio na tovare zlata, on opet pogledao niz 
bradu, pa kazao: »Velikom Allahu sucur, a i vama, braco, koji mi 
kazaste.« Onda se svijet zacudio. Ko mali insani, bijedni insani, gladni 
robovi nefsa i sejtanske pohlepe! Pa jedan od njih upita Imami Azama: 
»Sto si«, veli, »i onaj put, kad ti za jangiju javismo, i sad, prvo u svoju 



162 



bradu pogledao?« A on, braco moja draga, ko pametan i evlijali covjek, 
znate sta je odgovorio? Rekao je: »Pogledao sam da mi brada, ne daj 
Boze, ne bi zadrhtala kad mi javljate za tuznu ili radosnu dunjalucku 
vijest.« Da mu brada ne zadrsce od veselja ili tuge! ... Brada, braco! ... 
Eh, onijen vaktova i ljudi! ... 

Starci su kimali glavama, a hadzi-Idriz jos je stajao uzdignutih 
ruku i molio se Bogu. Onda se jedan iz skupine javi tiho i bojazljivo: 

- A ja opet slus'o da je Imami Azam bio papudzija. 

- Nejse, koji je, da je. Taj, koji je tako umio svoje srce stegnuti, 
bio je velik, velik... Pa i hadzi-Idriz... 

Do pred samu zoru vatra je buktala, a onda je, kao i covjek kad 
ga bolest ili ceznja posvema iscrpi, klonula, gaseci se opet polagano, 
kako je i nastala, ostavljajuci za sobom crnu pustos, pepeo, zidine, 
iskrivljene posude, teneceta, kazane i nekoliko opecenih carsinlija, koji 
su joj se bili i suvise priblizili. 

- Hvala Bogu, dobro je. Moglo je i gore biti, pa sva butum 
carsija biti helac... - saptali su ljudi razgledajuci zgariste i razilazeci se. 

I krov hadzi-Idrizova ducana zahvatila vatra. Kroz tavanicu pala 
uzarena daska i slupala i pokvarila jedan ibrik. Kada je tu stetu, tako 
neznatnu prema opasnosti, u kojoj se radionica nalazila, i prema stetama 
susjednih ducana, ugledao hadzija, pobozno se okrenuo nazocnim 
ljudima i svecano, mjereci svaku rijec, otpoceo: 

- Eh, braco, Allahova emera! Sile velikog Hazreti Rabal Nista 
nekaznjeno ostati nece, nista nenagradeno! ... To je nama, sucur Allahu, 
hiljadama puta i u Kur'anu azimusanu odredeno. Vidite ovaj ibrik! To 
mi je kazna sto sam prije, ima sigurno desetak godina, slagao nekoj 
zeni. Dosla ona kupiti u mene nov ibrik, a ja im'o jedan koji sam vec 
bio upotrebljavao za abdeste, pa joj ga pod nov prodao. Ali, velikom 
Allahu sucur, eto nakon deset godina dosao je sejtan po svoje. 

Sav sjajuci od zadovoljstva stari hadzija pokazivase svima 
osteceni ibrik. 



163 



Mehaga bakal za pozar nije znao sve do osvita, kad je vec bio 
ugasen. Tek tada mu jedan susjed dosao kuci, klepnuo o zvekir na 
kantima i javio sluskinji, koja je otrcala i probudila hanumu. 

Kada je zena uplasena i uzbudena kazala svome muzu za tu 
veliku nesrecu, on se samo blago nasmijao i procijedio: 

- Zar i ta druga jangija? 

- Kako druga? - upita Mehaginica strepeci da joj, meazallah, od 
ruzne vijesti muz nije skrenuo s pameti. 

- Eh, moja sijeda, dvije su nas nocas vatre ispekle! ... Ama: 
Allah kjeriml 

- Idi, bolan, poleti dolje u carsiju! 

- Da trcim? ... Zeno, kamo ti pamet? Valja mi prije abdest uzeti i 
sabah klanjati, Bogu se zahvaliti. 

- Zahvaliti?! ... Cujes li, bolan ne bio, izgorio nam sav nas mal 
nocas! ... Hej! 

- Znam, zeno, cuo sam. Rekla si. - Sve tuzno, ali mirno govori 
Mehaga. - 1 mal nam je otisao... Eh, Bog dao, Bog oduzeo! Hvala mu na 
daru, na zlu kao i na dobru. Ali, cini mi se, draga moja, mnogo, previse 
za jednu noc... Dvije vatre... Boze, daj mi sabura! 

- Ama kakve dvije? Sta buncas, pobogu? - vikala je sad vec 
Fatima-hanuma u sav glas, a muz joj, uzimajuci abdest, odgovori tiho: 

- Dvije vatre, zeno. Izgorjese mi nocas i obraz i mal! Da Allah i 
dusmana od takvog taksirata sacuva! 



164 



XVI 



Kada je Mehaga svojoj zacudenoj zeni govorio o dvjema 
vatrama koje su ga te noci poharale, osiromasile i upropastile, kako u 
malu, tako i u dusi i u casti, ona ga nije razumjela. A i kako bi? Ta ona 
je vec spavala kad je on nocas dosao kuci. Vidio je putom i neku 
svjetlost u carsiji, vidio rumen na nebu, ali na nju nije obracao paznje. 
Jer, kako god se dolje u carsiji zario i sagarao njegov steceni imetak, 
tako isto, ne, sa jos vise zamaha i uz vecu i nepodnosniju bol, gorjelo 
mu i srce, gorjela dusa od stida, gorjeli obrazi od srdzbe. U njemu je 
sagarao njegov ponos. U njemu je sagarao njegov unutrasnji duhovni 
svijet, njegov jos iz mektebske skamije sazidan moral... 

Osjecao se porazen i ponizen pred samim sobom... Pobijeden... 
Otrovan... Jer on je nocas pogazio svojom rodenom nogom, pogazio 
svjesno i bez ikakva pritiska svoj ponos, svoju vjeru u ono: »Ovako 
mora biti, jer je ovako Bog ostavio da bude, ovako odredio!« ... Jest! On 
je nocas u zetovoj kuci, raznjezen nad patnjama svoje kceri, uvrijedio 
bolesnika. Okrivio ga. Izruzio ga. Slagao mu... Sve za hator kceri. Sve 
zato sto su suze krvi njegove krvi, mesa njegova mesa, suze njegove 
jedinice za tili cas u njemu porusile kule pravednosti, kule zakona i 
istine, kule njegova vjerskog shvacanja i njegova morala. On je svjesno 
i hladnokrvno okrivio, ne - cak i kaznio - nevina covjeka, goropadnika 
bolesnog, bijednog i nesretnog. Namjesto da ga utjesi, namjesto da 
dobrano izruzi svoju Almasu! ... Jest! Nocas mu je izgorio obraz! A 
njega su samo dva prsta na citavu tijelu! Njim se svaka svijetla i casna 
stvar izjednacuje! Obrazom se i Bogu moli, jer se njega spusta na crnu 
zemlju pri sedzdi\ A on ga je, eto, izgubio, okaljao, osramotio... Ah, da 
njegov babo ustane iz groba! ... Kako bi mu, torn starom seljaku, izasao 
pred oci? ... Uzalud ga je kada su odlazili Ali-hodza uvjeravao da je 
dobro ucinio, on je osjecao i znao da je ucinio nepravdu, da je bio 
pristran. Ali... 



165 



Ta Almasa je njegova! Ona je dio sama njega. Kad joj je bilo 
oko tri godine, bila je oboljela od ospica. Onda je on pune tri noci nad 
njom probdio uceci joj jasine i tundzina salavate. Onda je on kao lud 
oblijetao hecime, hodze i vidare... Onda je on bio spreman da svoj zivot 
dade zanju... 

Pa zar je sad, poslije nekoliko godina, mogao njoj suditi? 
Pravedno suditi? ... Kazati joj: kriva si! Trpi! ... Ne! I hiljadu puta ne! 
On nije pejgamber, on nije ashab, on nije nista vise nego covjek, otac, 
roditelj! ... 

Nikad! ... Nikad Mehaga taj dogadaj zaboraviti nece, niti tu 
hladnu noc! Niti jedan pokret, niti jednu rijec! Lahko ce preboljeti svu 
izgorjelu imovinu iz carsije, ali izgorjeli obraz, sprzenu srecu njegove 
jedinice Almase, ne! ... To se namaci ni povratiti ne moze! Makar zivio, 
kao prvi ljudi ovoga svijeta, trista godina! 

Iduci pretjerano polaganim koracima prema carsiji, Mehaga je 
opet prozivljavao sinocnji pozar svoga ponosa i duse, a ljudi 
prozivljavao su ga putom sretali pomisljali su da ga je to shrvala zalost 
za posudama, cupovima, hararima i vrecama robe. 

Ali tko bi ljude mogao uvjeriti u velicinu duse i celicnost morala 
bakala Mehage, povarosenog seljaka? 

Mehaga je usput pokusavao da skupi niti svih dogadaja od sinoc. 
A ti su tekli naglo, prebrzo, da bi ih covjek mogao srediti, onda su se 
zamrsili, tako zamrsili da ih nije vise bilo moguce razmrsiti, nego ih je 
Mehaga morao trgati, trgati naglo i bez obzira! 



Kada su sinoc, u petak, negdje oko pola sata poslije jacije 
zakucala dva u debele curkove umotana starca na Ismet-efendijina 
kanata, u kuci se tek bila stisala bura toga dana i na brzinu otrvene 
suze... 



166 



Jer ni dzehenemska vatra nije zesca od, ovdje u gluho bilo, 
nesloge u braku. A ona se u Ismet-efendijinu kucu uvukla isto kao i 
padavica u njegovo tijelo. 

Ne nalazeci lijeka bolesti, koja ga je sve cesce i nemilosrdnije 
bacala u okrilje posestrime neumoljive smrti, u pandze nesvijesti, Ismet- 
efendija je, tamo odmah iza Hadzilajskog Bajrama, morao napustiti 
dzamiju i posao u mektebu, morao drugom predati mjesto hatiba, i 
povuci se u kucu. On nije bio vise ni za kakav rad. A imanja je imao 
dosta. Nekoliko kuca, mnogo basca, begluka i cifluka, razbacanih po 
okolici grada. Imao je pune hambare i sehare. Ali tek onda se nastavila 
njegova patnja. Rad i carsija, dzamija i djeca u mektebu, gdje je 
poucavao djecu, bili su mu jedina zabava. Ali i to je izgubio. Tek onda 
kad je cijelog dana, cijele noci morao gledati, pritvrden cvrsto za svoje 
cardake i halvate, muku i neslogu, tek onda - ogorcao mu je zivot. 
Zamrzio je polagano, ali sigurno i duboko - sve. Zamrzio ljepotu jutra, 
toplinu sobe, bjelinu izbeharalih krovova i stabala, izbeharalih 
pahuljicama koje se stakle i prelijevaju u njeznim bojama osvijetljene 
slabim zimskim suncem. Zamrzio pijevca koji slobodno skakuce po 
dvoristu i pjeva. Zamrzio i svoje citabe koji su mu bili jedino veselje i 
jedina utjeha, nekada... Zamrzio je i ljude koji ga zale, kao da ga je 
zemlja vec zaogrnula u svoj ledeni zagrljaj. Zamrzio i zemlju, sledenu i 
tvrdu, iz koje buja i klija i zivi u proljece zelenilo i cvijece, a koje ce 
njega svesti u sebe, izjednaciti sa sobom, rastociti u hranu bijelom 
tulipanu i ljutoj koprivi... 

Jedino Almasu, nju nije zamrzio, nju je volio ali ta ga je ljubav 
teze mucila nego mrznja. Ona mu nije oprostila, njezina mu je mladost, 
namjesto zdravlja, donijela jos zesci otrov od svih njegovih jada... Samo 
majka, nju je jos volio cistom djetinjom ljubavi. Za njom, nad njezinom 
sudbinom i nesrecom, jos je pocesto u noci prolio pokoju suzu i saptao 
tiho da ga zena ne bi cula, da nju ne bi probudio. Saptao kroz grc suza i 
bola. 

»Eto, jadnica... voli me .. Pazi me... Aja? U svojoj bolesti cesto 
sam prema njoj nepravedan i zao. Allahu dragi, oprosti joj ako nekad 
placuci nad mojom bijedom ona u svojoj majcinoj ljubavi izusti koji 



167 



prijekor protiv svoje, protiv moje sudbine, koje su Tvoja volja... ako joj 
sabur ponekad posrne. Ona... mati moja... Jest, ona cesto i protiv Tebe 
Allahu, izusti koji prigovor... zao joj... krivo joj... tesko joj... Oprost 
joj, Allahu! Ona je mati, Allahu, mati, koja voli... Poradi nje, Boze 
spasi me! Spasi me za nju! Ona je to, moj dragi Boze, zasluzila. Ta oci 
je na molitvama isplakala... Spasi me, Allahu, makar i lijepom smrcu 
Umrijeti? ... Jest, Boze, to sam ja davno vec zelio... I osjecao sam da mi 
smrt nije daleko... I htio sam. Uvijek. I sad je hocu... Ali... sta sam 
sagrijesio? Sta? Nista, eto, ama bas nista nisi mi dao u torn zivotu, na 
ovom svijetu. Sabur... strpljenje... Dosta! ... Ne mogu! Ne mogu vise! ... 
Eto, mislio sam, ako umrem, ako sebe time kutarisem belaja i legnem 
do svog babe u kabur, mati ce mi ostati sama... sama... Allahu, a to je 
tesko... Zato sam se htio zeniti, dovesti joj kcer da njezina ljubav prijede 
na onu koju ja budem volio, koja mene bude voljela... Pa, Boze, kad 
umrem, da moju majku ona tjesi, a majka nju - tako bi joj, mojoj materi, 
koja me toliko voli, bilo lakse... Mislio sam tako... i nasao ovu!« 

Utom bi pogledao na zaspalu zenu do sebe; ali kakav pogled! 

»Volio sam ovu, volio, Boze, i mislio da de me njezina ljubav 
usreciti makar malo, makar trenutno... I majku i mene i nju! ... Allahu 
dragi, ti bar znas: ja sam dobro htio, dobro... dobro...« 

Uto bi vec zaridao i suze bi mu jos vise zamaglile mracnu sobu; 
ali bi nastavio: 

»Ona me mrzi, a majka nju mrzi... I sada kad umrem, majka ce 
mrziti nju, kleti nju, a ona? Sretna ce biti da me se kutarisala, pa ce 
ostaviti moju mater, ostaviti je jos samotniju, jos nesretniju nego da joj 
nikad snaha nije ni dolazila, i otici ce, odletjeti kao pticica u gnijezdo 
drugoj ptici... I drugog ce zavoljeti, drugom pokloniti one slasti za 
kojima ja uzalud ceznem, vehnem... Boze, mada me to boli, ja bih joj, 
cini mi se, i to halalio da mi nije matere... Mislio sam ozeniti se pa 
zadovoljan docekati sahat smrti, edzelnu... A sad? ... Almasa... Ja nju, 
Boze, i volim i mrzim. Ja nju zelim, zedan sam njezinih slatkih rijeci, 
njezine mladosti i miline, ali ne ovakvu kakva je... Nego bolju, bolju, 
ljepsu, plemenitiju... Onakvu kakvu sam je i zavolio... A sad? Sad... 
Allahu, ne mogu, ne mogu... Ni zivjeti, ni umrijeti... « 

168 



Poslije bi iscrpljen pao opet u duboku nesvjesticu uz trzaje i 
pjenu na usnama, ispod kojih stisnuti zubi skripe, skripe... 

Svaki takav napadaj prestrasio bi nesretnu Almasu, trgnuo je iza 
sna. Ona bi u takvim nocima, koje su postajale sve cesce, drhtala, 
plakala i uzrujano dozivala Zehra-hanumu, krsila ruke i podnosila 
strasne poglede mrznje i prijekora, koji su je kroz majcine suze sibali, 
kao da su ponavljali iste, cesto i uz prezir i mrznju izgovorene recenice: 
»Ti si torn najvise kriva, ti! ... I nocas si mu sigurno prigovarala i ruzila 
ga. Mog Ismeta, mog jedinca!« 

Iako su te oci nepravedno i bezrazlozno optuzivale, jer Almasa 
vec odavno nije prigovarala nikom nista, uvukla se u sebe, u svoju bol, 
njihov je pogled ipak nanosio Almasi uvijek velike patnje i priliv novih 
suza... 

Almasa je zavoljela samocu. A nema vece patnje od osame. Kad 
je covjek sam, onda ga um i srce svom zestinom prigovaranja kore i 
muce. Onda su bolovi tezi, a misli crnje nego da se ma kome, ma kako 
tuzno ispovijeda. Savjest je nekada zesci i okrutniji sudac od svih 
serijata i kadija koji su ikada postojali. 

A Almasa je cesto bila sama. Skoro svako poslijepodne... 
Zavukla bi se, zakljucala u svoj cardacic, cija dva prozora, lijepim 
zastorcicima zaogrnuta, gledaju u snijegom ujednolicenu bascu, ljeti 
tako sarenu i bujnu. Ona je svu pustos zime, svu jednolicnost bjeline, 
svu njezinu beskrajnu, svjetlucavu osamljenost osjecala u sebi sjedeci 
scucurena na minderu i zureci u bascu, u snijeg, dok je oci ne bi 
zaboljele i vidjele samo erne kruzice i tacke... Mangala s velikom 
dzezvom kahve, kutija sa puno duhana, jedini su bili predmeti na koje 
bi se osvrtala, koje bi dohvacala drhtavom rukom. 

Da Almasa pocem nije bila zena, da su pak Sarajlije znali za 
njezine ceste usamljene sate, provedene u promatranju snijega, sigurno 
bi joj dali neki nadimak kao i Aliji Leptiru, koji voli sunce. Govorili bi: 
voli snijeg, asikuje sa snijegom, Almasa - jejina. 

A misli u svim tim danima bile su tako slicne jedna drugoj, kao i 
ti dani, kao i ta kahva, taj duhan, taj snijeg i ta pustos... A ako bi nekad 



169 



u njima nastala koja promjena, kakav trag veselja ili nade, on bi se brzo 
rastopio, rasplinuo, nestajao, kao i stope u basci koje gnjece snijeg, ali 
ostavljaju mokro raskvaseno crnosmede blato, koje prve nove pahuljice 
opet brzo zametu... 

»Voljela sam ga«, pocinjale bi njezine misli, »voljela njegovu 
mladost, njegovo znanje, njegovu njeznost... Voljela ga, kao sto tica 
voli proljece. A on? ... On mi je lagao! On me je trebao samo za zabavu, 
za lijek... Lagao mi je, meni, koja sam mu sebe poklonila, kao sto pelud 
daje sebe cvijetu, kao sto kap poklanja svjezinu sasusenom listu. Lagao 
mi je, ne iz straha da ga ja ne bih, cini mi se, da mi je onda za vakta 
priznao, sazalila bih se i posla za njega...« 

»Ali on mi nije zatajio svoju bolest i lagao radi mene, zarad toga 
sto bi me previse volio a da bi mi mogao kazati prije najvece nuzde i 
nanijeti mi time bol. Ne! Moj Ismet je meni zatajio svoju bolest samo 
zato sto mu je neki hecim kazao da ce mu moj a mladost, moj a krv, moj 
zivot - biti lijek! ... Ja sam za njega bila samo kao Alijine vrane, 
Pasagini prasci ili Ali-hodzini zapisi... To... to mu ne mogu halaliti, to 
mu ni na smrtnoj postelji ne mogu oprostiti! Zbog toga ga mrzim, 
mrzim... A njegova majka? Zehra-hanuma? ... Ona mene krivi za jade 
svog sina, ona moju krv pije. Kao da Ismet nije i prije mene bio 
bolestan! ... Ona mi je u srce sasula otrov, u srce koje je trazilo med! 
Ona je najkrivlja... Ona mi je zlobno kazala zasto mi je Ismet zatajio 
svoju bolest. Radi tilsuma. I priznala je. Ona ga je navratila, ona, ona! ... 
Da me namami, da me zatvori u ovaj kavez! ...« 

»A on? Da me je volio, zar bi mogao poslusati mater?« 

»Ali sad je kasno. Kasno sve! Valja ovaj teret, ovu muku 
podnositi do smrti. Do kraja njegova ili moga... A ja mu ne zelim da 
umre... Jer sta bih ja...? Kuda? Kome? Ocu i materi? ... Jok! ... Ne bi me 
ni primili. Otac me jos ni obisao nije, moj babo! ... A Zehra-hanuma 
probubala po gradu da sam ja krvopija i njezin i sina joj... Mozda i 
jesam... Ali ja se ne mogu, ne mogu promijeniti...« 

Poslije takvih razmisljanja redovito bi je oblile suze, a Ismet- 
efendija bi pokucao na cardacna vrata. 



170 



Razgovori muza i zene bivali su u tim predaksamskim satima 
sutona sve kraci i zamjenjivala ih bolna sutnja. Obostrani prijekori 
ocima i mislima. 

- Maso, duso, ne placi. Doci ce, akobogda, sreca i tebi! ... Eto, 
ziva bila, draga moja, ako me ne mores, ako me mrzis... brzo ces me se i 
kutarisati... Ja to osjecam, Maso... ja cu skoro umrijeti, oslobodit te 
tereta moje bolesti... 

- Suti, Ismete, dina ti... Ne prijeti mi svojom smrcu. 

- Prijetim? ... Maso, draga Maso, ovo je vise nego pretesko. Ovo 
se ne moze vise podnijeti! 

- Sta hoces od mene? Sta? - zavikala bi zena i kroz suze 
nastavila: - Zar ti nije dosta sto si moju mladost otrovao? Zar ti nisam 
dala sebe? ... Za lijek. Jesam li ja kriva sto nije uspjelo? Allahu, zasto i 
ja nisam vrana, zasto za lijecenje tvoje goropadi nisi od mene uzeo krvi, 
ugusio me hamalskim uzetom? To bih ti halalila. AH ti si uzeo moje 
srce, moju mladost, Ismete, i moju ljubav, nade, to... to... 

- Umiri se! - zavapio bi Ismet. 

- Umiri se? Ne, Ismete, toga za mene nema! Ti mislis da ja 
cekam tvoju smrt? Ne, Ismete! Ako bi bilo sudeno da ti prije preselis na 
bolji svijet, ti bi se umirio, a ja? ... Mati tvoja bi mi dan i noc naticala na 
nos: »Ubila si ga!« 

- Maso, ne optuzuj moju majku! Radije, draga, idi... Eto, ja te 
puscam, kad god hoces, ali znaj, vjeruj mi, draga si mi, volim te, pa me 
boli, boli... Jer ja znam: ti me mrzis... 

Uznemirila bi se nesretna Zehra-hanuma cim bi osjetila da se 
njezin sin prep ire s Almasom. Uznemirila se i plakala... A njoj je bilo 
najteze. Od one noci kad je Almasa saznala za groznu bolest svog 
izabranika, jadna majka nije vise smirena lijegala u loznicu, smireno 
ustajala u sabah, nije imala, jadnica, ni ono sto ima svaka dusa pod 
nebom - lijep i lagan san, koji osvjezuje i snazi... A tek prigovaranja od 
sina: »Majko, trebao sam joj kazati. Majko, ti si me svjetovala!« ... i od 
nje: »Sta mi ne kaza za Ismetovu bolest?« 



171 



A jos kad bi njezino majcino srce sin razdirao placnim rijecima: 
»Majko, ja nju volim, a ona me mrzi, majko, voli je i ti! Neka nasa 
ljubav raznjezi njezino srce!« ... A ona je Almasu mrzila! Mrzila iz dna 
duse, jer nije htjela, nije mogla shvatiti da zenino srce nije kao majcino, 
jer zena je sretna kad od svog muza prima ma kakvu njeznost i miloscu, 
a majka pak, sretna je kada ih svom djetetu daje... 

Nemir i bol, brige i suze strle su Zehra-hanumu, a da ne bi 
izgubila nadu u ozdravljenje svog jedinca, jer joj je ona bila jedini 
oslonac u zivotu, jedini izvor zivotne snage, ona je prvo kao sumnju, pa 
brzo kao cvrst zakljucak, usadila u svoje bice misao, vjeru: Almasa je 
kriva sto se Ismet ne moze izlijeciti! Ona, ona! Dala mu je grubost, 
mrznju i prijekor, njemu - kome su trebali njeznost i ljubav... Zato je 
Zehra-hanuma mrzila kcer Mehage bakala i jedva cekala kada ce se taj 
brak rastaviti. 

Takva borba dusa, takva nesnosna zivotna tamnica docekala je 
Mehagu bakala, koji je, cim je u zetovoj kuci prosjedio sat, shvatio sve i 
odlucio dokoncati tu borbu; ali mu je zato izgorio obraz. 



172 



XVII 



Poslije odlaska Alije Leptira u Travnik, njegov poocim Ali- 
hodza uvidao je sve brze i sve ocitije koliko je tog hamala zavolio. 
Svaka ma i najmanja Alijina briga bila je i njegova briga, svaku 
hamalovu bol osjecao je i njegov zastitnik. A tko je znao u seheru o 
velikoj Alijinoj ljubavi vise od Ali-hodze? 

Semsa-hanuma, sretna majka Ahmedage kazaza, njegova zeta, 
jedina prijateljica Zehra-hanume, nesretne Ismetove majke, cesto je Ali- 
hodzi pricala o Almasinu zivotu. A i on im je odlazio sve vise i vise 
otkako je Ismet napustio rad u dzamiji, i tjesio ga. 

Osamljen u svojoj kuci, sjedeci izmedu teskih citaba, Ali-hodza 
je sprva tek letimice, ali poslije iz noci u noc, iz dana u dan, iz casa u 
cas, uvijek, razmisljao o sudbini dvoje mladih. On, iako hamal, posten i 
»dusa od insana«, koji bi joj svu srecu ovog svijeta donio svojom 
ljubavlju i njeznoscu. Ona: kci bogata bakala, zena bolesna ucenjaka, 
nesretna, vehne, pati se... A ona i ne zna za Alijinu ljubav. Ona i ne 
sluti! ... A da zna? Nekada, kao bogata djevojka, prposno bi se 
nasmijala hamalu koji se drznuo zavoljeti je, odbacila bi ga uz 
ponizujuci prijekor. Gorko bi se nasmijala njegovoj ljubavi sada kao 
zena i sigurno bi kroz plac razmisljala: bolesni hodza i zdravi hamal, na 
istoj deredzi\ Allahu dragi, kako je to sve cudno, zapetljano, bolesno... 
Jos od one noci kada mu je Alija priznao koliko voli Almasu, starac je 
pomisljao na mogucnost rastave braka, ali se nije nikako odlucio kako 
da tu zamisao pokusa privesti u djelo. Zato je Aliji i svjetovao da ode, 
pa, mislio je, ako je ne zaboravi, onda... 

Ali jednog petka, dok je snijeg u bogatim pahuljicama zametao 
putove, tacno petnaest dana prije onoga kad su Mehagi izgorjeli ducan i 
obraz, Semsa-hanuma je dugo sjedila kod svog prijatelja Ali-hodze; 
tada je u njemu sazrela zamisao u odluku. 



173 



Dvoje starih sjedili su dugo uz kavu i razgovarali o svemu i 
svacemu, ali najvise o Almasi. 

- Moj hodz-efendi, tesko je njoj. Nikoga nema. Babo nece za nju 
ni cuti. Majka joj nicim ne moze pomoci. Svekrva je mrzi. Muza mrzi 
ona. A tesko je, bogme, prijatelju dragi, insanu kada nema nikoga koga 
voli i tko ga voli. Eh, znas, da ona makar znade: eto, ima negdje netko 
tko ponekad i na mene misli... A Zehra sve ceka kada ce izmedu njih 
puci, pa da se rastanu... Tesko... 

Te veceri se Ali-hodzina stalna razmisljanja razvila u zakljucak: 

Eto, i meni staru insanu, zaigra srce kad na svoju djecu, ja 1' na 
onog mog Lepirana pomislim... A Almasa, kad bi za Alijinu ljubav 
znala... Ne vjerujem da bi kazala: na istoj su deredzi on i Ismet. A ako 
joj kazem? ... Onako zavijeno, ispod zita? More biti bi joj lakse bilo 
snositi... jer kad bi joj se sta stuzilo oko srca, mogla bi je razgaliti 
misao: ima netko u Travniku, daleko od mene, koji na mene misli, koga 
boli i moja bol, koji moju sudbinu dijeli dobrovoljno sa mnom... 
Estagfirullah! Sram me bilo! Kud me misli navode? ... Ta ona je pod 
nikjahom. Ona je vjencana pred Bogom i pred ljudima, a ja, sijedi 
magarac, hocu da joj govorim o drugom covjeku. Da je navedem na 
haram, na gresne misli... Ali ako se njihove zvijezde vise ne slazu? Ako 
im ponestaje zajednicke nafakel 

Cevrmom, koju mu je njegova Safija izvezla lijepim granama, 
Ali-hodza obrisa celo, pa uze svoje stare knjizurine i stade zagledati u 
arapska pismena. Ogledao je sudbinu Ismet-efendije, Alije i njihove 
zajednicke velike ljubavi - Almase, Mehagine kceri. I nasao je! I 
odlucio se... Mozda je taj citab odlucio sudbine triju dusa. 

»Vela havle, vela kuvete! Subhanallah!«, sapnuo je poslije 
dvosatnog ogledanja. »Ovaj citab, bogami, pravo govori. Eto: zvijezde 
im se ne slazu. Oni ce se razvjencati, ili ce Ismet umrijeti. A Alijina i 
njezina slazu se. Valja mi joj, dakle, provuci kroz usi. A srce mi kaze, a 
dusa moja mi kaze da s tim ne grijesim.« 

Kad je Ali-hodza, jedan od rijetkih gostiju u Ismet-efendijinoj 
kuci, Almasi, ne bas vjesto izvodeci ono »ispod zita«, ispricao Alijinu 



174 



ljubav, ona se nije ni prposno ni bolno nasmijala. Naprotiv, bila je 
ozbiljna, zalosna. Sjedili su sami u njezinu cardacicu. 

- I tako, biva, Almaso, eto... - mucao je starac. - Alija me cesto 
za te pitao... Pa ne znam kakav haber da mu u Travnik spremim... Ja mu 
uvijek javljam da si dobro, i znam: drago muje to... 

Zacrvenio se Ali-hodza od tih rijeci, jer on nije umio govoriti 
neistinu, gusila ga je... 

Kada su bili vec na rastanku, Almasa mu tiho, tik na uho sapnu: 

- Cudno je to, vidis, hodz-efendi. Meni je uvijek, i dok sam 
djevojka bila, Alija bio nekako bliz i drag. Ali kao na momka... jok, 
tako ga nikad pogledala nisam. A vidis: sretnija bih uz njega bila. 
Ovako sad... Da nas Allah Svevisnji sacuva... 

Ali-hodzi, kao svom prvom ucitelju, i Ismet se vrlo cesto 
ispovijedao. Preko njega je i pozvao Mehagu, da on, otac, svojom 
rijecju unese zracak svijetla u duboki mrak njegova braka. 



Kada su, dakle, oko pola sata poslije jacije te veceri, nekako u 
doba kad je vatra zahvatila prvu gredu Mehagina ducana, dva starca 
usla u Ismet-efendijinu kucu, docekala su ih tri lica na kojima su se 
susile gorke suze. 

- Selamun alejk! - uzviknu Mehaga, a prisli mu prvo zet pa kci i 
poljubili ga u ruku. 

Posto su sjeli na minder i Zehra-hanuma ispitala svog prijatelja 
za zdravlje, svi su utonuli u sutnju, dok Ali-hodza, nekako s mukom 
cupkajuci svoju bijelu bradu, ne otpoce: 

- Kako si, Almase hanum? Evo, ja ti doveo babu, u dobar cas. 

Kako ona nije nista odgovorila, otac joj, Mehaga, vrpoljeci se na 
seciji, upita Ismeta: 



175 



- Eh, sinko, kako ste? Kako se slazete?... Znas, cuju se po carsiji 
svakakvi haberi... 

Ismet-efendija takoder presuti odgovor, a Ali-hodza onda 
razveza o vremenu, o snijegu, o valijinu putu u Stambol, o Aliji Leptiru, 
(pri spomenu njegovu Almasa je lahko zadrhtala), ali razgovor je sve do 
kahve tekao kao voda potocica ispod debele kore leda... 

Posto su popile po dva velika cabenska fildzana kahve, obje se 
zene povukose u kuhinju, a tri covjeka, koji su sa zebnjom cekali ovaj 
cas, nijemo su se gledali. Ali-hodza onda otpoce, da bi skratio tu patnju. 

- Eh, Ismet-efendija, kako zdravlje? 

- Zdravlje? - izusti upitani tako bolno da se Mehaga sav stresao. 
- Sto pitas tako, sto ne velis pravo: kako bolest, kako goropad? 

- Nemoj tako, sinko - upade punac - proci ce to, ako Bog da! 
Evo, i ja ti dodoh na muhabet, u dobar cas. Da se, sinko, pomirimo, 
hoces li? 

Ismet-efendija bez rijeci ustade i pride bakalu, pa mu svojim 
celom triput dotace desnicu. Ova je drhtala, a to celo bilo je oroseno 
hladnim znojem. 

- Mehaga - progovori potom tiho Ismet - dragi moj punce, 
dopusti da te babom vicem. Moj je davno umro, a i bolje mu je, makar 
ne gleda kako mu se sin pati. 

- Ozdravit ces ti, sinko! Je li, Ali-hodza? Reci mu i ti, brate... 

- Svakako! Sve ce opet biti dobro, dok ti ozdravis. I zena ce te 
opet... 

- Ne govori o torn - prekine ga bakal. 

- Ne, babo! Pusti ga, neka govori... Ali-hodza nam je prijatelj... 
A ja sam ga molio da me tebi povede, ja li tebe amo dovede. Da nas 
pomiri bas poradi tvoje sceri, a moje zene. Ne treba, babo dragi, kriti 
ono sto jest. Ono sto svak znade... Ja sam bolestan, nemocan, eto, i iz 
posla sam mor'o izici. A ona, tvoja sci, nije sa mnom sretna... Ti si to 



176 



nasluciv'o, zato joj i ne dade da za me ide... Ja sam, babo, tebi lagao kad 
sam je prosio da sam zdrav... Jest, jest... ja sam kriv! 

- Prestani, sinko Ismete, nisam ja dosao da ti kadija budem. 

- Pusti ga, Mehaga, nek' izgovori... Moze Bog dat' da vas 
dvojica nekako opet Almasu urazumite i... 

- Sta to ti, Ali-hodza, zar moja sci nije urazumljena? Govori, 
Ismete, sine! Reci ti meni sve o mom djetetu. Ne slusa te? ... Ha? 

- Moj babo, slusa ona mene. Dobra je ona. 

- Dobra...? A meni dohaberili da se slabo slaze s tobom i s 
materom ti. Da vas ne slusa... Da tebe, sinko, estagfirullah, da tebe, 
svog covjeka, svog halala, ne voli... 

- Sve i da jest tako, babo, nije ona kriva... Zato sam te i zvao. 
Cuj me: Allah Silni hoce da se ja jos prije svoje smrti pobrinem za nju... 
Ona ne smije patiti toliko... Ona mora... Moj babo... da ti kratko 
reknem. Draga mi je Almasa, volim ja nju vise neg' oci u glavi. A te 
moje oci gledaju iz dana u dan kako ona vehne, kako ona nestaje... 

- Sinko, pa sta bi ti od mene hotio? 

- Ne znam. Nekad me spopadne zelja da te zamolim, vodi je. 
Pustit cu je. Mlada je... Naci ce srece... AH odmah poslije takve zelje 
zakuka mi citav vudud i lome mi se dzigerice... jer ne mogu, babo, 
zamisliti zivot bez nje... Volim je... volim toliko da bih pustio da ona 
ide... samo kad ja ne vidim... pa makar ja odmah crko za njom od muke! 

- Nemoj ti tako, Ismet-efendija - upade Ali-hodza. - Tako mi 
nikad necemo na bejan. Ako je hoces pustiti, reci njezinom babi i 
zamoli ga da je k sebi primi. A ako nece on, hocu ja. Ionako nemam 
sceri... Ali ako ti je toliko draga da je pustiti ne mores, onda... onda... 

I starac bespomocno zamlatara rukama. 

- Beli vala, sinko, ovo sto mi kaza... krupno je. Ja ti ne umijem 
rijet nista... - promuca Mehaga. 

- Moj babo, pomozi mi. Zato sam te i zvao. 

177 



- Hocu, sinko, ali kako? 

- Govori joj ti k'o otac. Reci joj: »Ismet te voli. Ismet ti halali 
sve muke koje si mu nanijela. Ismet... « 

- Stani! - poskoci Mehaga. - O kakvim ti mukama govoris? Zar 
moje dijete... 

- Eh, opet ti - upade Ali-hodza. 

- Stani, hodz-efendi. Sve cu ja Mehagi rijeti. Sve. Pa nek onda 
prosudi... Pitas za muke? Jest, vallahi, ona mene muci, ona mi jos 
ulijeva zuci u gorcinu moga zivota. Ali, nije to svjesno, moj babo, nije 
to hotimice... Kad sam ja nju prvi put ugled'o, prije tri godine u 
Ramazan, poslije teravije... srce mi zaigralo i odmah sam je zavolio... 
Poslije sam zarad lijecenja otisao u Stambol i uvijek mi je ona pred 
ocima bila. Kad sam se neizlijecen vratio... zaasikovah s njom... Vidio 
sam kako je njezna, kako je lijepa... i nisam joj mogao kazati svoju 
mahanu. Strah me je, Mehaga, bilo i stid... Pa ondar me i ona zavolje... 
Vidjeh, poci de za me... Duge sam noci mislio kako da joj reknem... I 
odlucio sam. Jesam, dina mi! Ali onda dode neki hecim i kaza mojoj 
materi da je i to tilsum protiv goropadi... Uzet curu koja ne zna... I lijek 
taj, govorili su joj, ne more promasiti... Ja sam ondar odlucio sutjeti... 
Od svakoga tko nju poznaje krio sam svoju tajnu, svoju nesrecu. I od 
tebe... Pa sam je zaprosio... pa doveo... ali eto ne bi fajde ni od tog... A 
ona misli, jer joj je mati moj a tako kazala, da sam ja nju samo poradi 
toga lijeka uzeo. Pa me muci... Pa me pece... Ona, Mehaga, rijecima, a 
iznutrica moja, savjest moja, ubija me ukorima. Tesko, pa eto ti de... 

Oba starca slusala su tu ispovijest uzbudeno i zalili su Ismet- 
efendiju, zalili njega, ali i njegovu nesretnu zenu. 

- Pa, sinko - olovnim glasom otpoce Mehaga - sta sada da 
uradim? Da joj kazem: »Ismet ti nije sakrio svoju bolest radi sebe, 
lijeka, nego radi...« 

- Poradi toga jer sam mislio... 

- Da te inace nece, je 1' tako? 

- Jok! Nemoj i ti, babo! 

178 



- Peke. A zasto onda, zasto? Znas li ti, nesretni sine, da si tim 
zatrovao pet insanskih zivota. Tvoj, njezin, materin ti, pa i nasa dva 
jadna, moje sijede i moj! 

- Je 1' me to i ti, Mehaga, koris? Je li me i ti proklinjes, mene, 
bijednu hastu, mene... 

- Ama, umirite se, braco - zavapi Ali-hodza. 

- Dobro, Ismete. Halali mi sto prenaglih, ali moja je to sci, pa 
covjek ne more prav biti, naginje na njezinu stranu... Govori dalje... 

- Pravo da ti kazem, zasto njoj nisam priznao. Ako ti to 
umjednem kazati i ako ti budes umio razumjeti srce bolesna covjeka 
koji voli... Eto, mislio sam, uz nju cu ozdraviti. Eto, mislio sam, ona ce 
mi oprostiti jer sam joj drag; ali, Mehaga, ona nije oprostila. Njezina 
ljubav nije svladala njezinu sebicnost. Ona nije mogla pregorjeti... Ona 
je, more biti, voljela Ismeta, a ne Ismet-efendiju. Razumijes li? Voljela 
covjeka mlada, zdrava i pametna, a kad je vidjela da je on svoju mladost 
i pamet iskoristio da joj prikrije truhlocu svoga zdravlja... Moj Mehaga, 
moj babo! Tesko je to. Nepodnosivo. Kad me ma tko krivi, to me boli, 
to me vrijeda. A, vidis, ja i sam sebe krivim... Mislio sam, vjerovao 
sam, pomirit ce se ona sa svojim kismetom, dijelit ce sa mnom i dobro i 
zlo... Ali... A sad... 

- A sad? - upita vec raznjezen Mehaga. 

- Eto, ti radi kako znas. Ako hoces, uzmi je. Vodi je natrag. 
Uzmi i sav moj mal, nek' imadne, jadnica, vise miraza... Samo mi 
materi, dok je ziva, ostavi nesto. Vodi je... drugom. - Kod ovih rijeci 
Ismet-efendija zarida i spusti glavu medu ruke. 

- Da je vodim, sinko? Zar ti vise nije draga? 

- Jest, jest! ... U tome i jest sva nesreca. Ona mene muci, ona 
mene mrzi, Mehaga, a ja nju volim. Volim je vise nego... 

- Ne prenagljuj, sinko! Ako ti nju volis, zasto da je onda puscas? 

- Jer ona mene ne voli. 



179 



- Estagfirullah! To ne smije biti! Ona samo, ko zensko kratke 
pameti, brbljusa i slusa sta joj govore. Ti si njezin covjek, tebe je ona 
izabrala, pa te mora voljeti onakvoga kakav jesi. 

- Opet ti, Mehaga! Ma cu li sta ti zet kaza? Ne budi, dina ti, tvrd 
ko planinska stijena. Tvoje je to dijete - uplete se Ali-hodza. 

- Znam, Ali-hodza, ali ako je moja sci, mora biti i moga ahlaka. 
Mora slusati svoga covjeka i svoju svekrvu. Mora podnositi sve sta joj 
je Bog dao... 

- Mehaga dragi - placnim glasom nastavi zet - pomozi nam. I 
njoj i meni. Ne ruzi nju, ruzi mene. Lakse mi je. 

- A slusa 1' Almasa tvoju majku? 

- Slusa je, samo se slabo paze. 

- Zasto? 

- Eh, mati ko mati. Njoj njezin evlad mora biti drazi od tude 
kosti. A Almasa, bogme, ne stedi u teskim rijecima protiv mene. 

- Zar moja sci? 

- Ne prenagljuj, babo. Hvala Bogu, vidim, tvoja pravednost je 
velika, islamska. Govoris kao da iz citaba vadis. Ali zivot nije tako 
pravedan. Zivot je, dragi babo, sagraden na ljudskom srcu, na ljudskom 
nefsu i na nasim zeljicama, zudnjama i strastima. A one cesto nisu bas 
takve kako je Allah Milosni odredio... Lahko je, moj babo, nekog 
otjerati na stranputicu, a tesko ga je s nje vratiti. More biti je i mene 
moje srce navelo na laz, iako mi je pamet govorila dan i noc: »Priznaj 
joj... Bolje da od tebe cuje nego od drugoga...« Ali kad sam joj pod 
asikli pendzer dolazio i cuo njezin glas, onda mi je srce govorilo: »Zar 
nju ucviliti tvojom bolesti? ...« Eh, hotio sam i da je ne uzmem, ali opet 
je srce nadjacalo... A u nje, vidis, opet bilo naopako. Njezina pamet, 
svijest da bolesnik nije insan, vec patnik i bijednik, nadjacala srce, koje 
govori: »tko je drag, drag je i goropadan, drag je i star, drag je i 
bijedan...« 



180 



- Ako je tako, sinko, onda srce moje Almase ne valja. Onda joj 
ni pamet ne valja. Ondar ona nije moj evlad, jer je ona kriva, a ne ti ni 
tvoja mati, kako mi moja sijeda govori. Onda ja od tebe molim halala 
sto sam ti tako nevaljalo, tako ruzno i prazno celjade dao. 

- Ja ovu praznu besjedu vise slusati ne mogu! Te kriva ona, te 
kriv ti, Ismete, te najstrag nista posrijedi, ja odoh, a vi, zet i punac, 
natezite se sve do sabaha! 

- Pravo imas, Ali-hodza. Sjedni ti samo, babo dragi, nisi ti mene 
razumio. Almasa je dobra k'o melee i ti si nju u cistu i pravu dinu 
odgojio. Ali, da ti mene jednom vidis kad me uhvati... Kakav sam, k'o u 
gluho bilo, bijesno pasce. Pjena mi oblije usta, oci iskolacim i citavim 
vududom trzam. Pa joj dojadilo, a i svakom bi. 

- Deder ti meni, Ismete, reci pravo ovo: hoces li ti moci 
pregorjeti Almasu? 

- Cini mi se, babo, da necu. Ali ti nju ipak vodi, molim te, jer ja 
cu, cini mi se, lakse umrijeti kad budem znao da je ona sretna... 

Mehaga namrgoden, velicanstven u svojoj muskoj odlucnosti, 
ustade sa secije, pride korak blize zetu, i glasom, koji je odzvanjao 
odajom kao odjek u prostranoj sumi, uzvikne tronuto: 

- Ustajem, sinko, pred tobom na noge. Covjek si! Halali mi sto ti 
dosad dolazio nisam. Tvoja bolest nije razlog da te zena ostavlja sada, 
kad ti je najvise potrebna... Ona mora ostati uza te, i njegovati te, i 
cuvati te, i voljeti te! Mora! ... Cujes li?! ... 

- De je ti natjeraj, stara siledzijo! - uzviknu Ali-hodza i sam 
skocivsi na noge. 

- 1 hocu! Zovni je, Ismete! 

- Ceknite malko i sjednite, molim vas. Ti si, babo, zdrav i 
mudar, ali ja sam bolestan, zato sam mozda manje mudar ali vise 
osjecam. Uzalud ti svoju seer ruzis. Nitko nju natjerati ne more da me 
ponovo zavoli. Ja to i ne trazim. Grehota bi i bila voljeti truhla covjeka, 
koji je vec desnicom zakoracio u kabur... 



181 



- Pametan si ti, Ismete. A ti, Mehaga, ostao si planinjak, makar 
da si seherske caksire navukao. 

- Ako sam planinjak - nasmija se smireni bakal - peke, ipak 
volim neg' da sam k'o ti hodza, a k tome i gradanin. Vi u seherima njake 
besposlice provodite, a na Boga zaboravljate. 

- Ih, zar ti to meni... hodzi? 

- Slusaj sta hodza govori, a ne radi... 

- Znamo mi to, Mehaga, i Ismet i ja, ama znas li ti onu: »u 
bakala bukadar je mala, samo mu je terezija, biva u dramima ponekada 
kriva.« 

- Ti okrenu u pjesme, Ali-hodza - nasmija se i domacin. 

- Neka, neka, samo ti zapodiri. Doci ces ti meni sjutra po seker, 
ama nejse... A ti, Ismete, viknider Almasu da joj kazem. 

- Mislis li, babo, da ce te poslusati? 

- Mora! I mora te voljeti. A ja je, evo ti rijec dajem i sebe za 
obraz vezem, odvesti od tebe necu! Mora s tobom zivjeti, mora te 
voljeti. Obraz je to, sinko. 

Kod ovih rijeci trgnu svu trojicu pad necega teskog za vratima. 
To je Almasa, koja je bila ponijela u cardak na sahanu tri velike rumene 
baklave, cula posljednje rijeci svog oca i izgubila svijest. Sad je svrseno 
sve! Svi su snovi skrseni, svi mostovi poruseni, sve nade uzalud! Babo 
je ne prima! 

Brzo doletje i Zehra-hanuma, a nekoliko kapi cabenskog jaga 
povrati svijest problijedjeloj zeni. Svi se povukose iz odaje osim nje i 
oca. Ostavili ih neka se sami izgovore. Ali-hodza sapnuo usput Zehra- 
hanumi: »Allah selamet!«, a ona njemu jos tise, da je sin ne bi cuo: 
»Bog je to, hodz-efendi, jos ce ona i sa gore padati, k'o i moj jadni 
Ismet. « 

Mucan je to bio pogled koji je Almasa otvarajuci oci primijetila 
kako luta po njezinu omrsalom i slabasnom tijelu, kako polagano klizi 
po njoj i upija u sebe svaki djelic nje trazeci onu oblinu, onu bjelinu i 

182 



ljepotu koje je tezak jad tog nesnosnog braka progutao, rastocio i 
opustosio. Prijekor i briga, ljubav i ocinska njeznost, sve to bilo je u 
torn mutnom pogledu. 

- Babo, ne gledaj me tako - prosaputa ona i mrsavi joj prsti 
pomilovase crnu, sa mnogo bijelih vlasi isaranu ocevu bradu. 

- Maso, sine, u tezak si me belaj ukopala. Prije vakta cu poradi 
tebe u kabur. Obraz si nam okaljala i pred Bogom i pred ljudima... 

- Babo, ne govori mi tako! - molio je dalje slabasan glas. 

Usutjese. Gledali se, pozeljeli se. Njezine oci, pune straha i suza, 
milovale su ocevu calmu, ocevo lice, bradu, ruke, a njegove, mutne i 
zarumenjele, trazile su u kceri srce, trazile ga da ga upitaju: »Dijete, sto 
mi nanosis ovoliku bol?« 

- Babo, ne ljuti se na me. 

- Dijete moje, u koje si grane dosla. Ih, kako ti je celo naborano, 
k'o da si ostarjela... Kako ti samo usnice drscu... Almasa moja, sta uradi 
od sebe... 

Prva oceva suza probi sebi put niz bradu. Prva nakon mnogo 
godina, ali zato gorca i krupnija nego more zenskih suza. 

- Babo, vodi me... Vodi me! 

- Jok, Almasa! Ne mogu! Rijec sam dao. A bogme, duso, kad 
covjek zrelo i trijezno promisli, ti si kriva. Ti si izabrala, ti si hotjela, 
nisi me poslusala... 

- Babo, halali! 

- Halalim ja tebi, dijete, sve. Ti znas dobro da osim tebe 
nemamo mati i ja nikog, niceg, ti si nam jedino veselje i razgovor bila, a 
sad si nam jedina tuga i briga... Moje dijete, kako mores biti tako male 
duse, tako tijesna srca. Ismet je, cini mi se, fin, zlatan covjek. Ako je 
bolan, pa Boze moj, ozdravit ce. Nije sve ni u zdravlju, dijete moje. 

- Babo, kad bi ti znao koliko ja u ovoj kuci patim. 



183 



- Patimo i mi. Majka ti oboljela. Svake noci prije nego u dusek 
legne, uzme onu cevrmu, koju si ti preklani izvezla, pa je ljubi, pa u nju 
suze brise... A ja? ... Bog dzellesanuhu, neka nam je na pomoci, svima 
butumilel Ali, dijete, smisli dobro sta cu ti sada rijeti. Smisli, pa onda 
govori dalje... Ti si vjencana. Pred Bogom i pred ljudima. Trojici si 
ljudi rekla jasno i glasno: hocu ga. Rekla bez icijeg prisiljenja. Rekla i 
protiv moje opomene. A onaj koji je drag zdrav, mora i bolan biti drag. 
Mora, duso moja. Mislis ti da bi tvoja mati mene ostavila kad bih, ne 
daj Boze, obolio? Hi ja nju. Nije, dijete, covjek zeni samo za uzivanje. 
Ni zena covjeku. Valja dijeliti i dobro i zlo. Tako Allah hoce, dijete 
moje! Tako treba da bude, tako mora biti. Kad sam 'vamo uljego i vidio 
te ovako slabu i blijedu, ujela me jedna guja, kada sam tvog covjeka 
saslus'o... ujela me druga. Prva za oci, druga za dusu, a sad, kad tebe 
cujem kako molis da poradi tebe ucinim ono sto Allahu drago nije, da 
bolesnu insanu zadnju utjehu oduzmem, sad me treca, najzesca guja 
ujeda za srce... Smisli ovo dobro, pa mi reci hoces li jos da te vodim? 

- Babo, ubij me, isijeci me na peke, samo me ovdje ne ostavljaj! 

- A zasto? - upita ledenim glasom otac. - Je li radi njegove 
bolesti? 

- Jok, babo. Ja bih njegovu goropad trpjela, i voljela bih ga, cini 
mi se, da se sav raspada, ali... 

- Zar ima jos neko ali? Govori! Govori, dijete, pa dina mi, makar 
nepravo uradio, makar se zamjerio i cijeloj carsiji, ja cu te kutarisati... 
Kutarisati te, dijete moje. Samo ti meni reci sve, k'o svom babi. 

Kako je brzo Mehaga zaboravio na danu rijec, na sve, kada je u 
ocima svoje jedinice procitao bol koja para srce i razdire mozak. 

- Tesko je to, babo, iskazati! Boli uspomena na sve to. Eto, on je 
meni lagao da sam mu draga, samo da bi mogao mojom mladosti 
izlijeciti svoju goropad. Pa me doveo... Pa preda mnom drugi dan pao. 
Ah, da ga samo vidis kakav je kad ga uhvati. Ipak bih ja to trpjela. Ali 
majka njegova... Zehra-hanuma. Ona, babo, mene mrzi, mene ruzi, iz 
dana u dan sve gore, veli da joj sin nece ozdraviti dok moja noga ne 
izade iz ove kuce, veli da sam ja nesreca njezina, ubojica njezina 



184 



jedinca. A kad joj ja nesto reknem, ma sta, babo, ona me onda nagoni 
da ga volim, da ga ljubim i milujem, a ja ne mogu, ne mogu. Zato ona 
vjeruje da ja njezina sina trujem da bi prije umro i oslobodio me. Neki 
dan mi kazala: »Poganico, ne vrijedis ni Ismetova nokta! Ti si 
krvopija!« Babo, dragi babo, ja ne mogu. Vodi me! Ruzi me, ubij me, 
samo me vodi... 

- Maso, sceri moja nesretna, sta uradi i od sebe i od mene? - i 
stari bakal pokri uborano lice vrelim rukama. 

Kada su poslije u odaju usli Ali-hodza i Zehra-hanuma, otac i 
kci se trgose. Strah koji je ukocio staricino lice i jeziv bespomocni 
hodzin pogled objasnili su im mnogo. Sigurno je nesretnika opet snaslo. 

- Almasa, hodi, dijete, mrven sa mnom - i obje zene izadose. 
Mehaga, drzeci glavu medu rukama, nije se micao. Samo mu se toke na 
prsima tresle od duboka uzdisanja. 

- Moj Mehaga - otpoce Ali-hodza, - nama je skoro vakat ici... 
Jesi li joj govorio? Uh, od Boga si mi brat, jest ovo tesko. Ni gledat' se 
ne more. Eto, ja svaki dan oblazim starog Hasan-dedu, i star i bolan i 
ruzan, ama nista ti to, Mehaga, prema ovome nije, nista... Da ga samo 
vidis. 

Moj Ali-hodza, ja jos veceras vodim svoje dijete iz ovog 
dzehenema. 

- Kako? - poskoci Ali-hodza. - Jos veceras? A malo prije rece... 

- Jest: malo prije, ali od tada se mnogo toga promijenilo. 

- 1 jest se puno promijenilo. Toliko da je ti sad odvesti ne smijes. 
Vidis. Zato sam te haman na silu ovamo i dovabio, zato da odvedes i 
spasis svoju seer. To smo bili smislili i Ismet i ja. Ali ti dode, kaza 
onom jadniku sto se sad grci i pjeni da mu zenu odvesti ne's, da ga ona 
mora voljeti... Ti mu to kaza, a njega tvoje rijeci obradovale. Kada smo 
izasli iz ove odaje, on viknuo materi: »Punac mi je, majko, zivot 
produljio. Vidjet ces, Almasa ce me voljeti. Vidjet ces, ona ce se sa 
svojim kismetom pomiriti. A i ne dam je, majko, treba ona meni! ... 
Moj Mehaga, da si ti te rijeci cuo, da si ti vidio tu mater kako svog 



185 



jedinca po kosi gladi, vjere mi, ti je ne bi odveo, pa neka ti je stoput sa 
srca otpala... Kasno je sad, Mehaga! On je brat mumin, on je bolan, 
njemu treba, br'te, ljubav, ljepota... 

- Tuhaf je to sto zboris. Te sad 'vako, te sad 'nako, te sad: vodi 
je, te sad opet: nemoj. Velis: on je bolan i treba mu njega, treba mu 
ljubav, ali... uz njega ce i ona oboljeti, eno je nestaje, kopni k'o snijeg s 
pramaljeca. Ona bi uz njega suhu svezala, ja je moram voditi. Pravo je 
malo prije Ismet govorio, nekad srce nadvlada pamet. Eto, i u mene 
osvojilo srce. Moj evlad, makar i kriv bio... 

- Nije ona, Mehaga, kriva. 

- Suti. Nije ni prava. Sve sam ja razumio. Ako bismo okrenuli 
po Bozjoj pravdi, Ismet kriv nije, ona je... Ali ja po njoj okrenuti ne 
mogu. Ona je moj evlad i zato je vodim iz ovog dzehenema. 

- Zasto onda malo prije rijec dade? 

- Rijec... Obraz... Cast... - i tezak se uzdah izvi iz Mehaginih 
prsiju. - Sve to ide, br'te, na jednu stranu, a oceva ljubav na drugu. I ova 
je u mene pretegnula. Zar bi ti svoju Safiju, ja li svoju Sediku... 

- Znam, Mehaga. Ali nocas ne smijes. Nije ni serijat s tvoju 
stranu. 

- Ni ti nisi, je li? 

- Mehaga, kako to budalasto zboris? Tko ti je rahmetli sina prvi 
osiso? Ja. Tko ti je, Meho, sina u raku spustio? Ja. Tko ti je, kad ono 
prije desetak godina obolje, tri mjeseca ducan cuvao? Ja. Pa zar da ja 
nisam na tvoju stranu? ... Tko te je ovamo veceras doveo? ... Govori! 
Ali, Mehaga, ipak je ruzno ovo sto uraditi hoces. Covjek se grci i trza, a 
ti mu odvodis zenu. 

- Trz'o se je on i prije, trzat ce, se i kasnije. S njom i bez nje. 

- Znam. Eh, hajdemo, pa sutra, ako Bog da... 

- Ali-hodza, o Ali-hodza, hodi, ziv bio! - cuse uto placan glas 
Zehre-hanume iz neke susjedne odaje. Oba covjeka poletjese tamo. 



186 



Izvaljen na duseku, ni ziv ni mrtav, lezao je Ismet-efendija, 
majka mu scucurena nad glavom plakala, a Almasa se sakrila u kut da 
ga ne vidi. 

- Neka ste dosli. Zvala sam vas. Ne mogu ga sama odici. Da mi 
ga je ispraviti i vodom politi... Uh, sinko moj, sta tvoja majka nesretna i 
cemerna doceka pod stare dane svoje! ... Vidite ga, gledajte ga, pobogu 
braco. Ne zna za se. A kako se pati! ... Kako ga trza... Nikad jos 
ev'vako... Moje dijete, moj Ismete, cujes li majku svoju? ... Cujes li? ... 
Vidi, Mehaga, dragi, kako je lijep. Vidi ga samo. 
Kako je samo blijed moj sin. A krv mu na ustima. Krv. Uh, tesko 
meni... 

- Umiri se, prijo... Proci ce to. Almaso, dijete, dodajder mi ibrik 
vode. Pohiti! 

- Evo ja cu, prijatelju. Ona nece, ne more ga gledati. Bogati, 
njezno ga podigni, de i ti, hodz-efendi, Bog ti dao. Izidi ti, Almasa, iz 
odaje... Ali-hodza, proucider mu sta, ziv bio... 

Majcin je glas cvilio, parao srca i zamagljivao oci dvojici 
staraca. 

Dugo su oko bolesnika oblijetali dok on dode k sebi. Svi su 
povjerovali da ga je Ali-hodzina molitva spasila. Uplakana majka 
poljubi ga u celo, a njegove prve rijeci bile su: 

- Gdje je Masa? Da se nije istravila? Kad me uhvati, nikad je 
nemojte blizu mene pustiti... 

- Kasno je, Ismete, mi odosmo. 

- Sjed'te jos, Ali-hodza, da baklavu izjedemo. 

- Peke, hodze slatko vole. 

- Slusaj, prijo - otpoce Mehaga - cini mi se da tebi moja sci nije 
bas draga. Reci ti meni. 

- Mehaga, sad poslije toliko mjeseci prvi put mi u kucu uljeze. 
Sad, kad mi je dijete bolesno i izmuceno. I pitas me: pazim li ja tvoje. 
Eh, da ti kazem: nije, nije meni tvoja Almasa draga. Ona krv pije mom 

187 



evladu. Njezini prijekori raku mu kopaju. Vidis, bajlisala se, a to mog 
jedinca uzrujalo, pa pao. 

- Majko, ne govori tako! 

- Suti! Dugo, dugo ja cekam na ovaj cas. Moram sad kutarisati i 
tebe i nju. Mehaga, dina ti, ne slusaj njih, slusaj mene. Ti si otac, ti volis 
svoju seer, a ja sam majka, meni je moj evlad najdrazi. Zato ti sad velim 
iskreno i bratski, vodi je sto prije. Vodi je, kud bilo. 

- Majko, ne govori tako! Majko, ako je tako, onda cu i ja svu 
nasu bijedu iskazati ovom sijedom covjeku. Svu... Mehaga, rijec si mi 
dao. Almasa mora ostati. Njezina mladost, njezina ljepota, to mi je sve 
sto imam, a to mi, vidis, rodena moja majka oteti hoce. 

- Slusaj, sinko, govorio sam ja sa svojom Almasom. Bog i dusa, 
vama zivota zajedno nema. 

- Zar tako? Zar sam zato malo prije, ja nesretnik, od radosti 
plak'o. Uh, zasto sam k sebi ikada dolazio! 

- Ne rujaj se, sine, duso... Mehaga, ziv bio, izidider da ga ja 
umirim. 

- Jok! Ja ne izlazim bez Almase. Jos nocas je vodim. Izludjet ce 
dijete uz vas. Prokleta neka je i ona dekika, kada te je, Ismet-efendija, 
ona ugledala Nek idu i rijec i obraz! Pusti je. Sam si to hotio. Tebi vise i 
tako nema nafake s njom. 

Za to je vrijeme Ali-hodza u drugom cardacicu tjesio uplakanu 
zenu. 

- Dijete, drago moje dijete, sve ce biti dobro. Bog ti je tako dao. 
A vjeruj mi, tebe tvoj Ismet voli, toliko si mu draga da bi te i pregorio. 
Ali ne idi od njega, grjehota bi bilo... Vidis: ja sam htio da odes, ja sam 
to radi Alije i tebe htio, ali sad, kad sam cuo i vidio, sad ti velim: ostani. 

Kada su pozvali Almasu, Ismet-efendija je vec bio pribran, samo 
se na njemu vidjelo da se u njegovoj dusi slomio te veceri jedan svijet 
nade i varljivih sanja iz podsvijesti. 



188 



- Alamasa, ti si i pred Bogom i pred ljudima moja zena. Moja te 
majka ne voli. Tvoj te babo k sebi prima. Hoces li ici? 

- Ismete, sto me patis? Sto me tako gledas i pred ocem i pred 
tvojom majkom? Pitas me, a sad da ja tebe pitam. 

-De. 

- Ismete, ti si moj muz. pitam te: sto si me dovodio u ovu kucu? 
Sto si mi obecavao cvijece i slasti, a dao snijeg, zimu i led... Voljela 
sam te, to Bog znade. A sad, Ismete, ako moj babo samo hoce... 

- Ama, dosta vise! Sta ste tu cijelu vecer nadrli nesto mudrovati, 
k'o en' oni fratri i ujaci. Govorite jasno! - uzviknu Ali-hodza. - Ne 
kidajte srca jedni drugima, ionako su vam iskidana. 

- Tako je, Ali-hodza. Almasa, ja li se odluci pa ostani, ja li hajde 
sa mnom. 

- S tobom cu, babo. 

- Almasa! Pogledaj me! - zavapi Ismet-efendija. - Pogledaj me i 
sjeti se da si me nekada voljela. Sjeti se i obecaj mi da ces mi halaliti. 
Lakse ce mi bit' umrijeti. Pogledaj ovu moju mater. Ona nije kriva sto te 
ruzi, k'o ni tvoj babo, koji je poradi tebe rijec svoju pogazio, pa halali i 
njoj... A idi. Slobodno idi, kad god hoces. Sutra cemo, ako hoces, nas 
trojica u mescemu i pustiti te. Ali, Maso, molim te, tako ti svega na 
svijetu, ostani uza me jos heftu, da te gledam, da te se nagledam... Ni 
dohvatiti te necu... 

- Peke - skoci Mehaga - nek' jednu heftu jos bude. Hajdemo, 
Ali-hodza. Allahemanet svakom tko ostaje. 

Kad je vec Mehaga iskoracio iz kuce, Zehra-hanuma dosapnu 
Ali-hodzi: »Sram ga bilo! Onaki covjek, a kakvu je zmiju na svijet 
rodio i odgojio. Bog mu platio! Izgorio, da Bog da!« 

- Suti, ne grijesi dalje duse, boj se harama, i tako ih imas dosta. 

Hladna zimska noc docekala ih je, njih dva pogurena starca, a 
kad su dosli do raskrsca, Mehaga, koga je put vodio desno, bas suprotno 
Ali-hodzinu, prosapta: 

189 



- Allahemanet, hodz-efendi. I zapljuni me de god hoces, jer sam 
nocas svoj obraz zapalio. 

- Allahemanet i ne budalesaj! Ti si nocas tri insana spasio... 

Rumenilo nad carsijom privuklo je Ali-hodzinu paznju, pa on 
otisao da vidi pozar. Kada ugleda uzareni Mehagin ducan, strese se i 
brzo pode svojoj kuci u Sumbul-mahalu, sapcuci: »Stara vjestica, sto 
nasluti. Izgorjet ce i njezina zloba, ako Bog da, u dzehenemu, a Mehagi 
neka Allah pokloni sabura i srece.« 



190 



XVIII 



Kad je, malo dana poslije pozara, nekoliko carsinlija, sve prvih 
esnaflija i aga, potrazilo Mehagu bakala na garistu, nasli su ga kako 
premece preostalu robu. 

- Sabur, Mehaga! Neka ti je Bog na pomoci. 

- Hvala, braco. Nafaka moja i celjadi mi izgorjeti ne moze. 

- Tako je. Nego, Mehaga, mi skupili nesto malo da ti dadnemo, 
nek sermiju opet skucas. Znas, od zecata. A veli se: koga je ja 1' voda, 
ja 1' vatra... 

- Jok, braco! Hvala vam. Meni pomoci od ljudi ne treba. Meni 
ce Bog dati. A ako on, milosnik, ne dadne... Dzaba je onda sto zecata. A 
ima jos potrebnijih od mene, podajte njima... 

- Peke, Mehaga, ako neces. Eto, makar primi od mene desetak 
vreca robe na veresiju: 

- Hvala. Ne smijem toliko. Ne mogu ti u vaktu platit'. 

- Ama, tko te pita. 

- Peke. 

Vrlo je rasijan bio tog dana Mehaga. Jedva je docekao da isprati 
prijatelje i komsije. Nije njemu bilo do sermije, do zarade, do ducana. 
Drugo ga je peklo. Mnogo teze i gorce od neimastine. Danas, na sahat 
pred podne, treba da se nadu pred kadijom on, kci i zet, Ali-hodza i jos 
jedan covjek kao svjedoci. Danas je trebalo razvrci ono sto je nedavno 
sklopljeno za vjecita vremena, brak Ismet-efendije goropadnika. 

Sinoc mu bio dosao Ali-hodza i uputio ga kako ce danas sve 
svrsiti i jos veceras vratiti kuci svoju Almasu. Kako mu se samo zena 
bila obradovala povratku jedinice kceri! Sve nesto po kuci lijetala do 
kasno u noc, udesavala Almasin cardacic, zaboravila, kanda, i na vatru i 



191 



na sramotu pred svijetom. Ta jedinica je to. Mali Avdija, njihov sin, 
umro je jos kao dijete od desetak godina. 

A on, Mehaga, svu noc nije ni trepnuo. Sve mu pred oci izlazile 
slike njegova jadna zivota. Nekako od pocetka, pa sve do zadnjih dana. 
I to nevezano: sad ovo, sad ono, tako da je osjecao kako se priblizava 
nekoj provaliji, nekoj praznini, ludilu... Gubio je vezu sa stvarnoscu, 
tonuo i rastakao se u sastavne dijelove, zlo i dobro u njemu se 
razdvajalo i borilo. Znoj ga je oblijevao... A do njega zena mu, Fatima- 
hanuma, poluotvorenih usnica u snu grlila svoje dijete i tepala mu: 

»Maso, duso materina, sve ce opet, ako Bog milosni dadne, biti 
dobro. A Bog ce dati, zasto ne bi? Tebi, mom dragom djetetu. I sretno 
ces se ti jos udati, Maso, duso moja, ne placi...« 

Negdje u zidu zapucketa nesto. - Mis li je, popac li je? - pomisii 
Mehaga i bi mu drago. Eto, moze na nesto misliti, na nesto sto nije u 
vezi s njegovim zivotom. AH pucketanje, kao za inat, prestade, a njemu 
pred zamagljene oci iz kuta sobe prilazila, mileci polahko, uzasno 
polahko, neka crna tacka i postajala sve veca, sve jasnija... Iz te tacke, 
posto mu se vec skoro nadnijela nad oci i narasla kao velik mjehur, kao 
neko crno sunce, koje mjesto topline siri hladnu jezu, pa se rasprsla, 
poletje milijun nekih malih iskrica, crnih, zelenih, zutih, raznobojnih. A 
iz njih, iz tog mnostva tackica u tren se izgradi slika, kao mozaik, kao 
da su te tackice nekom velikom nevidljivom rukom porazmjestene u 
sliku. Sliku njegova sela Dejcica, gore na planini Bjelasnici... 



Naherene kamenjare, pokrivene kaplamom ili slamom. Vec 
pocrnjele brvnare i klanice... Ona stara homara pred njegovom kucicom 
u dnu sela, izdigla se nebu pod oblake, ispod nje on, momak s 
komadinom jare u ruci. Jest, tako je on tu pred kucom, prije mnogo 
godina, stajao i snatrio o seheru... Te se veceri bio odlucio. Topla je to 
bila rujanska vecer. S obliznjeg dubrista culo se zujanje muha, a na 
nebu sjala zvijezda. Ista ona koju je jos kao dijete promatrao i pratio 
kako polagano klizi nebom. Htio je mali Mehan, jer tako su ga 



192 



komsijska djeca zvala, htio je ici za zvijezdom - u svijet. I te se noci 
momak odlucio. Ocu mu nije bilo pravo. »Ne idi sa svog ognjista, sa 
svog topraka, od svog mala, sinko! Stara je rijec: seher-dever. Nije to za 
te, Mehane.« Nato je sa sinije, koja je bila metnuta pred ognjiste s 
vecerom, zgrabio komadinu jare i izisao pod homaru... Jedno ga je samo 
vezalo za selo. Komsije Uzeira Muniba. Lijepa je to djevojka bila. 
Jedra, kao iz bjelasnickog kamena isklesana. Zdrava kao ona uvijek 
svjeza voda u jezercetu vise sela, gdje se goveda poje. A cista srca i 
duse, kao sto samo nebo umije gore u planini biti cisto za ljetnih 
popodneva... Bila mu je to prva ljubav, ona prva mila osoba cija 
nazocnost nam tako godi, koju osjecamo blizu sebe cak i kad je daleko 
od nas. A i ona ga je voljela. Nije sala asikovati tri godine iz noci u noc. 
A seoska asikovanja nisu kao seherska, gdje ima toliko djevojaka, 
toliko lijepih malih i velikih spletaka i lazi, toliko pjesama i dogadaja. 
Seoski momak ne ide pod prozor da sevdise i uzdise, makar i ne mislio 
nikada tu djevojku uciniti majkom svoje djece, on svoju izabranicu ne 
obilazi samo da joj sapuce beskorisne lijepe i zanosne rijeci, da je 
svojom nazocnoscu drazi, varaka, navodi na gresne snove i misli, ne, on 
u njoj gleda svog buduceg zivotnog druga, svoju jedinu, vec unaprijed 
odabranu i od Boga odredenu zenu. Zato joj mjesto tepanja i uvijanja 
govori o svojim i njezinim potrebama, o buducoj kuci, pa cesto po svu 
noc asikujuci govore samo o potrebi nabave stocne soli. Ipak ta 
asikovanja imaju svoju veliku draz, ona su potreba mladosti, potreba 
srdaca, sirovih i cistih seoskih srdaca. U njima se cesto sapuce o 
stvarima koje izgledaju nedokucive i velike, a koje su ipak uvijek bliske 
i ljudske, govori se o poljima na kojima ce, kada ih bude izabranica 
obradivala, rasti psenica sa zlatnim zrnjem, ili o kravi iz koje ce prstici 
voljene musti namjesto mlijeka med, zato sto je Zekulja ili Bjelava 
pasla travu na kojoj je draga leskarala u hladu, odmarajuci se od 
okopavanja kukuruza. Nedokucive, nemoguce stvari postaju moguce u 
tim asikovanjima! Momkova kosa moze presjeci napola zvijezdu, pa da 
se iz nje razlije toplina. Momkov konjcic Puto najbrzi je at u cijeloj 
padisahovoj zemlji... Ne znaju oni na selu skidati zvijezde s neba, niti bi 
te ukrase njihova svoda brali i njima kitili kose svoje drage, kad zumbol 
bolje mirise, a lala ima ljepsu, njezniju boju. Ne znaju oni ni za 



193 



osamljene otoke, ne traze nove svjetove, jer su u selu vec u osami, a 
njihov svijet im se cini najljepsim. S Munibom je Mehan tri duge 
godine proveo u upoznavanju medusobnih vrlina, zelja, misli i osjecaja. 
Njoj je uvijek prvoj, a najcesce jedinoj, povjeravao svoje boli, veselja, 
nade, ceznje za gradom. AH Muniba ipak ne bi ni za citav svijet posla s 
njim put sehera. Uzalud joj je govorio da mu je i beg obecao pomoci i 
uputiti ga u trgovinu. Ona nije htjela niti cuti za grad. Ljepse je selo, 
mirnije. Ona nije htjela, ili nije mogla shvatiti da bi se moglo sviti 
gnijezdo u mjestu gdje sve vrvi i gmize, gdje nema polja i zelenila, gdje 
krave ne mucu i janjci ne bleje. Mehan ju je uzalud molio da pode s 
njim. Ona ga je samo odvracala, vjerujuci da ce ga njezina ljubav 
zadrzati. A velika je ta ljubav bila, velika i cvrsta, ljubav, koja nije 
poznavala vece svetinje od momka, zemlje i svog ostvarenja u sretnom 
braku... 

Te je veceri posljednji put vidio Munibu. Nasao ju je kod 
Adema Trgalica na sijelu. Sjeo do nje u klanici, gdje je uz pjesmu i salu 
seoska mladez domacinu komusala kukuruze. I dogovorili se, ocima, 
razumije se: nocas, kad prvi pijevci zapjevaju... I dosao on pod prozor, 
dosuljao se polagano, kradomice. Ljut je Uzejrov pas, ljut i 
nepovjerljiv, ne razumije on, pasji soj, srce! A i zasto bi razumio, mislio 
je cesto Mehan, kad njima scenadima roditelji ne brane da se, kad je 
tome vrijeme, razlijecu i asikuju oko seoskih torova i hambara. Psi i 
marva, mislio je Mehan, po tome se i razlikuju od covjeka. Bog je ljude 
odvojio od njih i dao im pravo da uvijek, kad god im srce zaisce, 
proasikuju, a ne samo u odredeno godisnje doba. Ali im je zato dao 
zapt, pa nisu tako pogani kao zivotinje. Kod njih djevojka nije samo za 
uzivanja, vec i za neko slatko razgovaranje. Ali psi ipak nisu krivi sto su 
tako pozudni, jer oni ne umiju govoriti, a i slobodni su... A covjeku je 
Bog dao obraz da ga cuva... I nije mu lahko... Uh, da nije toga... kad bi 
on dohvatio Munibu, kad bi se dotakao tih prsa, kad ne bi bilo babe ni 
njezina ni njegova, kad ne bi bilo demira i tog ljutog psa, uh, onda bi... 
Tko zna, ne bi li bio jos gori od hajvana, koji ipak ostaje samo hajvan 
bez dara govora...! Hvala zato Bogu sto pas laje i rezi, samo ga valja 
ostatkom jare odobrovoljiti. 



194 



Onda je uzeo ljestve s ahara, kuda ih je jos sinoc sakrio, 
prislonio ih uza zid, popeo se toliko da mu je glava dosegla do demira 
na Munibinu cardaku, i taman kad ju je htio zovnuti, cu njezin glas: 

- Vec te cekam, Mehane. 

Dva puna sata milovali su se pogledima, rijecima, dahom i 
mislju. Drhtali su oboje. Razmak, koji je sprva asikovanja bio izmedu 
njih velik, jer je Muniba stajala uvijek u dnu cardaka, smanjivao se sve 
vise i vise. Za svaki plasljivi mali korak djevojcin trebalo je toliko 
toplih rijeci i uzdaha da bi Mehmed, ako bi umio u tim casovima 
racunati, trebao najmanje deset sati uzdisati i saptati dok bi ona do njega 
dosla. Deset sati! A svaki casak tako je skup. I tako dug, a ipak brzo 
proleti, prohuji. Osjecao je te noci da se topi, da kopni, da ga nestaje. 
Nesto je u njemu rovarilo, trgalo, raslo i udaralo jace nego pedeset 
muhtarovih bubnjeva uz Ramazan, kad objavljuje iftar, cas da je post za 
taj dan prestao. Morao je razdrljiti kosulju na prsima, da bi ono u 
njemu, ono sto kroz srce bije i lomata, imalo prostora da bi se sukobilo 
s mrakom noci i izgubilo se u njegovu sparnom miru. Onda je Muniba 
naglo, mozda zbog slicne ili jos vece lomljave u njezinim grudima, 
pretrcala razmak do prozora, scucurila se krotko i pitomo kraj prozora 
na minderluk i sapnula tako blago, da su se od tog momkove noge na 
ljestvama pocele grciti: 

- Jest, Mehane, cini mi se, cini mi se... da si ti meni drazi od 
sunca. Da si... 

Njezin ga je dah przio kroz zeljezne demire. Njezina blizina 
uveca u njemu nemir i on riknu kao lud, kao da ga je taj cas uzdigao 
iznad svijesti, iznad sela, iznad cijele silne turske carevine, iznad svijeta 
cak, nekud u nebo, nekud u dzenet ili u beskraj... 

- Muniba, bit ces moja! Samo moja! Jos nocas odosmo u seller! 

Ali rijec seher smuti djevojku. Ona klonu na minder i zaplaka. 
Zatim se tiho, necujno povuce u dno cardaka i odatle mu sapnu: 

- Ne da babo. 

- Ne pitaj ga! Pitaj srce, pitaj mene! - vrisnu momak. 

195 



Jok, Mehane! Bog pa otac! A ako ti odes, ako ti odes... otici ces 
bez mene i, Mehane, ne's imat' srece... Nes'... Ni u malu, ni u evladu... 
cujes li...? cujes li...? 



Mehaga zamlatara rukama da se otrese prikaze, i znojnim se 
tijelom zakovitla pod jorganom kao riba na tezgi ducandzije Ivana na 
Bas-carsiji. 

Uto ga probudena Fatima-hanuma upita sanjivo: »Zar jos nisi 
zaspao?« a on umoran, iznemogao, samo sto rukama razgoni one tacke, 
masuci njima po hladnom zraku svog mracnog cardaka. A vjetar vani 
kovitla snijezne pahuljice i prevrce po mahali neku praznu i razlupanu 
kantu, koja jezivo klepece... Onda opet tacke, sve nove, sve vece, te 
jangija, te Ismet, kako lezi sav u pjeni, te dan kada mu se rodila Almasa 
i kada je kao lud setkao po dvoristu svoje kuce, jer je susjeda, koja je 
bila kod porodaja, kazala da ne ide sve kako treba. Poslije se opet jedna 
tacka rasprsnu tik nad njegovom glavom i iz nje se stvori slika carsije, 
gdje se prije mnogo godina sastao sa susjedom iz sela, Beganom. On 
mu je ispricao kako je Muniba umrla kao djevojka od neke suhe, sta li? 
Sigurno za nekim momkom koji ju je prevario. Mehaga, tesko tome 
momku! ... Tesko! 

Zar je onda cudo sto je tog dana Mehaga bakal bio tako rasijan i 
zanesen? 

Kada je stigao u mescemu, zatekao je vec tamo, u odaji za 
cekanje s minderima unaokolo i kafedzijinim sobickom u kutu, i Ismeta 
i oba svjedoka, samo jos nije bilo Ali-hodze. Odmah nakon pozdrava 
upita nekako stidno zeta, koji je izgledao tako jadan i bolestan kao da ce 
tog casa preseliti u vjecnost: 

- Kamo nam Ali-hodza? 

- Nije jos stig'o, ama nejse! Mozemo cekati. I Hilmi-efendija 
ima neki drugi posao. 



196 



Sva cetvorica sjedili su duboko suteci u toj odaji za cekanje, dok 
je unutra debeli kadija Hilmi-efendija nesto raspravljao s najcescim 
gostom mesceme, sarafom gazdom Jesuom zvanim Bararon. 



Stigao bi Ali-hodza u mescemu sigurno i na pola sata prije 
ugovorenog da mu nije sinoc vec u gluho doba dosao neki momak kuci 
sa zurnom porukom Omerage kazandzije neka odmah side u 
Abdesthanu Mula Hasan-dedi, jer mu je vrlo zlo i cini se da ce preseliti. 

Kad je starac stigao pred kucu tvrdice, nemalo se zacudi kad 
vidje da su kanata shorn otvorena, a kada u sobi uz bolesnika ugleda 
desetak uglednih carsinlija, odmah mu bi jasno da je zaista s dedom 
slabo. Omeraga ga doceka sapatom: 

- Zlo, Ali-hodza dragi! Zlo! Svu vecer u vatri bunca i doziva 
Aliju Lepira... Zove ga, a hecim veli, ne more duse ispustiti dok ga ne 
vidi... Sta cemo, pobogu? Deder mu ti, dragi hodz-efendi, Bog ti dao, 
prouci nesto. Samo brzo! Nek se jadnik dalje ne pati... 

Ali-hodza se primace duseku na kom se stara tvrdica istom 
cvrstinom i zilavoscu borio sa smrti kakvom je kroz citav zivot vodio 
bitku za svaku paru, za svaki i najmanji predmet koji je posjedovao. 
Mula Hasan-dedo lezao je u nesvijesti. 

Ali-hodzi se ucini da ta bradica nikad jos nije bila tako kruta, 
cekinjasta, da te mrsave i izbocene jagodice jos nikad nisu bile tako 
zute, tako zgrcene i skoro modre, a da te poluotvorene ukocene oci, koje 
su dosad uvijek klizile hitro i lukavo, jos nikad nisu bile toliko 
pohlepne, gladne zivota i silom smirene. Ali tek ruke! Koza, modra i 
smezurana kao na suhoj sljivi, prekrivala je, samo ih jos bolje isticuci, 
tanke i zgrcene providne kosti saka, a prsti, omlohavjeli i bez zivota, 
lezali su na jorganu kao deset hladnih zmija, ispruzenih na pijesku i 
spremnih na ujed... 

Desetak upaljenih lojanica (sve ih je, razumije se, donio iz 
carsije Omeraga kazandzija usprkos onih mnogih, sakrivenih pod 



197 



minderlucima) titralo je cas zmirkajuci, cas opet plamsajuci. 
Crvenozute sjenke s njih plesale su po lieu onesvjeslog starca svoj 
mrtvacki pies. Nekolicina starijih carsinlija spustila se na okolne 
mindere i plasljivo saptala molitve, jasine ili ajetul-kjursije. Neki su 
molili za dedinu dusu, a neki pobozno i plasljivo otpuhivali i hukali, 
razgoneci necastive. Nalet ih bilo! A njih je, tih robova hromog Ibrice, 
po dubokom uvjerenju Ali-hodze, u ovoj odaji bilo vise nego i ljudi i 
svijeca. 

U onoj maloj polurazvaljenoj pecici pucketala je vatra, a kroz 
prozorcic se culo priblizavanje mecave i pjesma nocnog sjevernjaka, 
koji cesto Sarajevo posjeti s planina i zagrli ga svojim ledenim 
zagrljajem, pod kojim sve drsce, sapuce molitve, a smrzlo granje 
pucketa... 

Zabrinuta je lica stari Arnautin, hecim, nekom zelenom masti 
trljao mrsave noge bolesnikove. Ljut i opor miris tog »bir po bir iladza 
od svije boljetica osjem frenjka i goropascine, u gluho bilo« sirio se po 
odaji i borio se s mirisima upaljenog uda i Vejsilagina tutuna, koji se 
zario i pusio u velikoj drvenoj luli. Sve i da nije bilo od vrucine i blizine 
tog onesvjeslog starca zagusljivo u odaji, ova borba mirisa gusila bi vec 
sama po sebi. I bar da je netko ispustio ljudski glas! Bar da je netko ma 
sta kazao! AH svi su sutjeli. Usnice i brade drhturile su samo kod vecine 
od molitava. Samo se glave cesto njihale i nadnosile nad bolesnika, uz 
ono: hu... hu... hu... , da bi ajetul-kjursija otjerala svih sedam sejtana i 
sakata Ibricu po vrhu, a oko haste sagradila bedem od sedre, bedem, 
kog nikakva necista dusa prekoraciti ne moze... 

Zujanje sjevernjaka i praskanje zaledenih tresnjevih grana, 
klepetanje aharskog nezatvorenog drvenog kanata, i kucanje mandala o 
kapiju cuo je svaki carsinlija u odaji i svakom bi oko srea hladno i 
tegobno, a pogotovo Ali-hodzi. 

Onesvjeslog Hasan-dedu odjednom poce obilaziti zivot, kruzeci 
nad njim i cereci se. Hecim mu, sve se znojeci od napora, pritiskao 
noge... Odjednom, bas kad i huka vjetra zavrista nekako iznad glava 
svih scucurenih ljudi u odajici Hasan-dede, ovaj otvori oci i umorno, 



198 



nesuvislo, kao da nitko nije tu, kao da nigdje nikoga oko njega nema, 
sapnu tihim i isprekidanim glasom: 

- Lepire... Le... pi... re... ho... di... ho... di. Le... 

Skoro zatim opet izgubi svijest, a Ali-hodza poce tiho moliti mu 
nad glavom... 

Kad je mecava prestala, sve carsinlije sutke odose, ostadose 
samo Omeraga, hecim i hodza. Dedo je jedva dihao... Na trenove se 
osvjescivao, trazio Aliju Lepira i opet zapadao u duboku nesvjesticu. 

U zoru ode i hecim. 

- Ali-hodza, ziv bio, ostani ti! - zamoli Omeraga negdje iza 
sabaha. - Meni valja u magazu. 

- A meni pred podne u mescemu. Ovaj, Omeraga, dina ti, ne 
puscaj me sama uz ovu hastu. Znas, ja sam dosad u mom dugu zemanu 
na hiljade mrtvije' opremio i ne bi me strah... Bozje je to davanje... Ama 
ovaj: ni ziv, ni mrtav... A govore da ima bukadar mala... Ne zna nitko 
koliko... Pa me nekako sa dvije strane strah... Hem njega ev' 'vako bona, 
hem, br'te, da ne umre, pa da poslije svijet... 

- Ama, sta to zboris? Tko bi tebe? 

- On, Omeraga, on... I mrtav bi me, cini mi se, progonio i trazio 
od mene svoj imetak, iako ja ne bih, vjere mi, dirnuo ni u suho zlato. 

- Peke, ostat cu jos malo. 

Kada se razdanilo, Mula Hasan-dedo dode opet k sebi. Sad vec 
nije imao snage ni da dozivlje Aliju, samo je mutnim ocima kolutao po 
odaji. Dadose mu dva-tri gutljaja caja pomijesana s hecimovim 
ljekovitim travama, a u dnu case bjelasala se dva Ali-hodzina zapisa. 

- Dedo - nadnese se nad njega Omeraga - je li ti sada lakse? 

- Pet... pet... o... ka... tri... jun... jun... ge... eee... - probunca 
starac. 

Naskoro zatim zaspa, a u odaju ude Zajko, Omeragin sluga, da 
zamijeni oba starca. Ali-hodza, iscrpljen od bdijenja i molitava, otetura 



199 



kuci u Sumbul-mahalu, da »mrven prodrijema«. Kada se probudio, 
bilo je podne vec vrlo blizu, zato pozuri put carsije. 

Eto, to je bio razlog Ali-hodzinu zakasnjenju. Ipak je on stigao 
prije nego sto je kadija, Hilmi-efendija, zavrsio raspravu, razgovor, sta 
li, s gazdom Jesuom. 

Kada ovaj, erven u lieu od duga govora, a zadovoljan zbog 
uspjelog posla, izade iz odaje trljajuci ruke, Hilmi-efendija ga, sve 
nekako klanjajuci se i puzuci za njim kao Sejfulahov pas za komadicem 
pite, isprati sve do izlaznih vrata iz sudnice. Onda se uspravi, isturi 
povelik trbuh preda se, pogladi tamnozutu bradu, namjesti veliku calmu 
sve do nad oci i pride ozbiljan i dostojanstven Mehagi bakalu. 

- Eh, biraderi, hajdmo sad. 

Mehaga se tresao od uzbudenosti i stida, pa klecajuci usao u 
sobu za Ali-hodzom, koji je kadiju uzeo pod ruku i nesto mu saptao u 
lijevo uho. 

Zadnji je usao u sobu Ismet-efendija, blijed i sa zebnjom u dusi. 
Kahvedzija pokupi dzezve s peskuna i uze prebrojavati novae za kavu, 
pa videci kako se Ismet-efendija trese i koleba, udari ga prijateljski po 
ramenu i skoro podviknu: 

- Sve ce dobro biti, efendum. Hajr Insallah! 



200 



XIX 



Malo je u doba Alije Leptira bilo u Sarajevu zgrada na dva kata. 
Tek valijini konaci, begovski cardaci i jos poneka kuca, tako da su ih 
seherljani poznavali svaku. I ne samo to nego i tko u njoj zivi, kako zivi 
i ukratko - sve. A tamo na Mejtasu, novom gradskom dijelu, koji se 
dizao na njivama i sljivicima, uopce ih nije bilo. Tu je bila prva 
sarajevska zidovska kolonija, neki dobrovoljni geto, zvan kjifuthana. 

Kada je, uskoro poslije otvaranja prvoga pravog sarafluka, gazda 
Jesua Bararon sazidao u dnu Mejtasa svoju dvokatnu cardakliju i jos je 
izvana obojio zelenim i zlatnim sarama, a nad dvoristem izgradio 
drvenu divanhanu svu u raznobojnim oknima i svu i izvana i iznutra 
izrezbarenu, svak je u seheru saptao: »Ovaj je, bogme, najbogatiji u 
Saraju...« A nisu imali pravo. Jesua je samo umio zivjeti, uzivati zivot i 
njegove slasti, priustiti sebi svako zadovoljstvo, pa i raskos. Jer Mula 
Hasan-dedo, na primjer, mogao je kupiti citavo Jesuino imanje samo za 
svoje cilime. 

Arifaga telal prvi je uocio nacin na koji gazda Bararon stjece 
zlatnike. Uocio i prozivio. Ostao bez kuce, Jesua mu uzajmio, a on ne 
mogao vratiti i... 

- On ti je, br'te, sejtan u insanskom ruhu! - grmio je carsijom 
Arifaga, a narod poceo gundati, pa rezati i izbjegavati sarafa. AH malo 
dana poslije toga Arifaga zasao iz kahve u kahvu i samo sto hvali 
najplemenitijeg trgovca, »prvog od prvijen ljudi carsijskije«, dobroga 
gazdu Bararona. Svijet se zgrazao, nasao se u cudu, u nedoumici. 
Carsija se uznemirila. Razbila se u dva tabora. Jedni za gazdu Jesuu, a 
drugi protiv njega. Prvi dokazivali kako je on dobar i posten trgovac, 
kako pravo zlato mjeri, i radili s njim. Drugi opet, da bi dokazali svoje 
tvrdnje o nepostenju sarafovu, odlazili njemu i trgovali s njim, razumije 
se oprezno i cekajuci uvijek kad ce ih prevariti. »Eto, ako samo jednu 
hinlu ucini...« govorili su. Ali on im ih nije cinio, ili, bolje reci, oni ih 
nisu primjecivali. A rad i zarada gazde Jesue time rasli. 

201 



On je uspio Sarajlije izvuci iz njihova mira, uspio je da o njemu 
govore, o njemu snuju, s njim racunaju i s njim rade, za njega rade! 
Uspio je najvise bas preko brkatog Arifage telala. Prvo ga je upropastio, 
ali kad je uvidio da telalov talambas ne podlijeze nekom cvrstom 
nadzoru vlasti, on je, stono vele, »okrenuo cizu«. Pozvao Arifagu k sebi 
u magazu, zatvorio se s njim sam, pa ga poceo svjetovati. 

- Paseriko mio, slatko moja Arif. Ti ga nemajis pravo sto ga na 
meni ruzis. Ja ne tvoja dusman, ja tvoja ahbab. 

- Lijep ahbab! Dade mi ono mrven novaca da mater ukopam i 
zenu izlijecim, pa mi poslije uze i tapiju i kucu. 

- Moja drago Arif, to ja uciniu, sanki, za tvoja dobro. Da tebi 
naucim kako ne valja uzimat paras na dug. Bolje ji radit, zaradit. 

- Pa radim ja! Tko mi je kriv sto hamalu i telalu nikad ne pada 
na uze ni na talambas koliko mu treba. Eto, gazda Jesua, bio sam ja 
skupio... 

- Znaji, paseriko mio. Ti imalo mali paras i htio mene davat na 
paracesikl Taku mi ne pogodili. Sanki, ja imau sam pravo svako da ga 
ot tebi uzmim kuca. Serijat ga ji na moja stranu. 

- Pa sto me pozva onda, ha? 

- Da ti pomognim, moja ocnji vid. Ja tebi volim. Ti, sunca moj, 
ti moja pametno ahbabu. 

- Da mi pomognes? Ne zapodiri, gazda, molim te, jer, jer... 

- Cekaji! Ne se hiti sa tvou huja. Ne se uzrujavas, to skodi na 
zdravla i na srca i na dzigerice tvoji. A tebe zdravla trebaji za tvoj 
hanum i tvoji djeca. Cujis, moja Arifagu, moja slatko sinku, cujis, 
sanki, sta ja na tebe kazajim. Ja tebe dajim sutra jedno kucos bolj ot 
tvoju, i veci i novija i u bolja mahala ot seher. I ti ga mene platis na 
svaka hefta po kvatros grosos... 

- Kako? 

- Fino, sanki. Ti budis dali radit kako telal na kjarsija, a budis 
mene svako nocos doslo u magaza i svako uftorniku u moja kuca na 

202 



Mejtasu, i budis meni kazau prvom u seher koji mucaca hocit se udavat, 
i svaki put ako budi sta ko prodavat ili kupit zeliu. Ja budim kupio, 
prodau i svaki put davam na tebe za proviz. 

- Sta ti je to: na proviz? 

- Budis vidiu, paseriko mio. Bojnos nocos! ... 

Arifaga je brzo uvidio sto je taj »proviz«. Poceo stjecati, istina, 
vrlo malo prema svojim uslugama starom sarafu, ali dosta da ga po 
carsiji na sva usta hvali. 

Lijep je obiteljski zivot imao gazda Jesua. Pravi gazdinski zivot 
ispunjen dnevnim radom, a vecernjim uzivanjima u krugu svoje obitelji. 
Njegova Sarikija s tukadosom od teske damastske svile na pundzi 
ucesljanoj pod njega, bila je prava umjetnica u spravljanju koser 
gusaka, kokosi, pastelikiju i raznih poslastica, samo mu, nesretnica, nije 
rodila sina. Tri kceri je vec othranila i podgojila, tri lijepe djevojke: 
Rifku, Rebeku i najmladu a najljepsu Esteru. Ipak joj je Jesua skoro 
svake veceri prigovarao. 

- Sto mi ga, sinjora mia, mia draga Sarikiju, ne rodis jedno sin? 
Moja buki, moja uzdanica, moja nasledniku ot imanju i ducan. 

- Ne ja kriva, Jesua, i ti si ga krivu... 

U kuci je inace rijetko govorio domacim jezikom, vise je volio 
svoj zargon, jezik napola spanjolski, a napola smjesu jezika svih onih 
naroda, koji su pretke mu primili prilikom izgnanstva iz »sveto zemla 
Palestinu i bogato zemla Hispaniju«. 

Znao je gazda Jesua za red, kako u poslu, tako i u kuci, i cuvao 
ga, drzao ga se kao nekog nepisanog, ali zato pokorno slusanog zakona. 
Svakog sabata odmarao se i mislio o Jehovi. Vec od jutra bi se molio 
pokorno i skruseno, okajavao bi grijehe te sedmice i tukao se u prsa, a 
ako bi pomislio da su molitve dovoljne za opravdanje tih grijeha, a imao 
jos vremena, znao je moliti i unaprijed za buducu sedmicu. Jer sve je 
gazda Jesua radio s racunom, o svemu vodio rabos u glavi, pa i o 
molitvama. 



203 



Kceri ga pazile i postivale, i za svaku molbu ljubile u ruku. 
Estika, znajuci da je njegova miljenica, znala je tu povlasticu iskoristiti i 
moliti nesto za Rifku, koja opet zbog nekog asikovanja sa siromasnijim 
momkom nije uzivala velike naklonosti svog oca. Ipak je i ona dobivala 
svoj redoviti sabatski poljubac u celo, kao i obje sestre. Njezan je on bio 
otac, jos njezniji muz. Sarikija je od njega dobivala sve sto je zazeljela, 
a to redovito nije bilo mnogo, jer je ona bila skromna i povucena zena, 
koja se sva posvetila odgoju svojih kceri. AH se ipak sve u kuci radilo 
po nekom redu koji je on uveo, ne obziruci se pri torn ni na kakav 
zakon, osim na svoju volju. Tesko Rebeki ako bi on docuo da je 
progovorila s onim Atiasovim Aserom! Tesko Sarikiji ako bi njemu tko 
provukao kroz usi da je susjedi Zaliki ponudila, namjesto obicne erne 
kahve, »batulin od dva jajos«. AH su zato Arifaginici, ili ma kojoj 
drugoj zeni nekog njegova poslovnog prijatelja, smjele njegove ukucane 
nuditi sto su god htjele. 

- Treba ga znajit na tko i po koliku davajit. Ako dojdi fukaru, na 
nego dost da vidiji tako Hjepo kuca i taki fina kjilimu, ako dojdi bogato 
ot kog nemajis hasna, ne trebaji njemu puno, on imaji, i samo budi 
govoriu kako ti ne bojnos nakuhalo. Ako dojdi prijatelu ot poslo, na 
nego ne smijis zalijis, ja vec naplatim na drugi stran. 

I u svojoj magazi je gazda Jesua uveo i provodio svoj red. On je 
bio, stono se veli, povrsitelj svega, glava. A imao je i prava na takav 
postupak. Otac mu nije ostavio, kao onom Atiasu ili Baruhu, kese i 
kuce, nego dug, dvije sestre i slab papudzijski zanat. Sestre je valjalo 
poudati, dug isplatiti, a zanat mu se nije radilo. Jos kao mladic je na 
svom rabosu izracunao, jer su mu brojke uvijek bile najmilija zabava, 
da bi praveci papuce trebao ravnih trista sedamdeset i osam godina, sest 
mjeseci i dvadeset i tri dana, pa da stece dvije kuce na Mejtasu, pet oka 
zlata i, sto je najglavnije, magazu punu robe. A trista se godina ne zivi! 
... Zato je zanat zabacio i svom se zestinom dao na preprodavanje starih 
stvari, pa na trgovanje, i prije desetak godina otvorio sarafluk. Danas 
ima, mislio je, kao da je bar tisucu godina pravio papuce, i to sa cetiri 
ruke. Zar da onda nema prava zapovijedati? ... Bio je on zaista i iskusan 
i vjest i spretan trgovac. On je umio, na primjer, sve ono sto bi drugi 



204 



smatrali za najnepostenije, izvrsiti posteno i pri torn zaraditi. Umio je 
biti dobar kao kruh, a i zao, ali je i tu svoju zlocu znao obuci u dobrotu. 

Kada je u seher dosao Hilmi-efendija za kadiju, odmah je 
Arifaga telal doznao kako se u Travniku, gdje je prije sluzio istini i 
serijatu kao cuvar pravde i zakona, nesto zaduzio, pa sad mora stedjeti. 
Doznao je takoder da je kadinica, lijepa i jos pomlada Emina-hanuma, 
vrlo tasta zena, koja voli nakit i biser. Za te vazne dostave dobio je 
Arifaga zaista zavidan »proviz«. Ubrzo je Hilmi-efendija isplatio 
dugove, a hanuma mu okitila grudi divnom zlatnom i almasli granom... 
U svemu tome pomogao ih je »divan covjek gazda Jesua Bararon«. Ali 
ipak kadija nije ucinio sarafu nista mimo serijata, niti je to gazda Jesua 
trazio. Naprotiv, on je za sve usluge sarafu prilagodivao serijat, a svaki 
zakon, kao i novae, ima turu ijaziju. Mozda je zato i imao toliko citaba! 

Nekoliko dana prije nego se kadinica okitila granom gazda Jesua 
je na drazbi kao jedini i, razumije se, najpovoljniji kupac kupio cetiri 
kuce i sve magaze rahmetli Izetage bakala. Telal je, naime, bio obolio i 
nije stigao carsiji objaviti prodaju, koju je sudac odredio nekako 
prebrzo, prerevno. Eto, posten posao. A i redu je udovoljeno, jer je 
gazda Jesua volio sve, samo ne »nered« i »neposteno«. Zato je valjda uz 
novae stekao jos i ugled »covjeka prava i cestita«. 

Svojim bi kcerima uvijek govorio: 

- Trgovina, djeca moj, to ji najfinije poslu, dosti paras, malo 
znoju, ali puno pamet. Samo treba u svemu imat red i obraz. Bez obraz 
nema trgovina, a bez paras ne vrijede ni pamet ni obraz! Zato, moji 
slatki dijet, vi se ga udajite za trgovce, zanaciju ne valaji, ostariju i u 
ruki izgubiu kuvet, a pamet se ne izgubi, ona ne se ga ostari! 

Svaki momak koji je radio kod gazde Jesue hvalio ga je uvijek 
na sva usta kao izvrsnog poslodavca, koji dobra placa, i kod koga se 
moze raditi kako se hoce, jer se on nije nikad potrudio da ih upucuje u 
tajne svog stjecanja. 

Vec nekoliko mjeseci radio je kod njega mladi golobradi Rifat, 
priglup, ali posten momak. Eto, sad mu se daje prilika da se njime 
okoristi. 



205 



Odavna je gazda Jesua znao za Mula Hasan-dedu. Na mnogo je 
nacina pokusavao pribliziti mu se dok je jos bio zdrav, ali uzalud! Stari 
skrtac rijetko bi navracao u Jesuinu magazu, a i kad bi usao, dolazio je 
kupovati, a ne prodavati zlato. A taj dio sarafluka, osobito sa tako 
vjestim trgovcem kao sto je bio dedo, taj »skrto stvorenjos sigurno s 
puno grecko krv u debeli zili«, gazda Jesua nije volio. 

Cim je dedo obolio, Jesua je preko Arifage telala doznao za 
njegovu povjerljivost prema hamalu Aliji. Zato je i pozvao Leptira k 
sebi. Ali se ovaj nikako nije dao slomiti i udobrovoljiti. Nisu pomogli ni 
zlatnici, ni spletke, ni obecanja da ce time steci i da ce moci uzeti 
Mehaginu Almasu. I za tu ljubav je gazda Jesua saznao. Obavijestenost 
je majka trgovine, a vjestina osnova stjecanja, to je bila njegova vjera. 
Bilo mu je zao ispustiti takav posao, toliko blago koje je lezalo pred 
njegovim nogama, i stalno je mislio i smisljao kako ce se domoci 
dedinih dukata. Poslije kao da mu je sam »Jehova, silno sveopce 
gospodar«, pomogao, jer je Alija otisao u Travnik. Brzo je gazda Jesua 
uhvatio veze s Ali-hodzom i Omeragom kazandzijom, ali mu to nije 
koristilo. Stari skrtac ostao je uporan kod svoje odluke: »Nista necu od 
Jesue!« 

Rifat, kome je saraf htio povjeriti brigu o Mula Hasan-dedi, 
cekao je uzalud da pode k 'starcu i da ga njeguje i pazi. Onda je jedne 
veceri Arifaga uz izvjesce o dugu majstora Ive terzije majstoru Anti 
abadziji spomenuo kako Omeragin sluga Zajko svake noci cuva dedu, 
koji je vec toliko slab da »ni beknut k'o insan ne more«. Odmah 
slijedeceg jutra gazda Jesua otisao Omeragi da kupi »jedno savatli ibrik 
i duos tendzeras poveliki«. Pazario je brzo i, na veliko cudo Omeragino, 
nije se pogadao ni cjenkao, vec platio samo za malenkost manje nego 
sto mu je kazandzija zacijenio. Ipak je prosjedio u magazi vrijeme 
potrebno za pogadanje, samo sto ga je iskoristio za razgovor o »siroto 
deduko«. Pri torn je nekoliko puta toliko slatko pogledao u nezgrapnog 
segrta Zajka, da se ovaj crvenio od stida. A poslije mu jos pred 
Omeragom progovorio: 

- Moj sinku, ti dobro momakos! Za tebi budit trcalo pet mucacas 
u srmali nalun. A valjano ti, ja cul ... Dobri glas na daleku idit. Ti ga 



206 



pazis nasa dobro deduko. To veliki sevap! Kako na caba ici, vrijedi 
staro insan u bolest cuvati... Evo ti ot meni hediju. 

Zajko primi dukat, poljubi sarafa u ruku i jedva doceka da mu 
mogne sta pomoci. 

- Moja drago Omeraga, ja ga, staru celjadu, ne mogu nosit'. Nek 
Zajko, tvoja momak, meni donesi ibriki... 

Kad je uz starog Jesuu u njegovu magazu usao Zajko, sav se 
nekako zbunjeno meskoljio, toliko ga je usput saraf hvalio i kovao u 
zvijezde. 

- Eh, evo, gazda, ibrik i tendzere. I hvala ti, Bog ti svako dobro 
dao! 

- Sjedni malku, moja slatko Zajku, sjedni - tepao je lukavo 
gazda, a onda podviknuo: - Rifat! Donesi ti brzo za moja musafir Zajku 
i za men dviji paci ot najboli ascinicu. Hajdi, brzo! 

- Ama gazda, ovaj... 

- Ne, paseriko mio, ti moja musafir. Ti moja ocnji vid, moja 
slatku dzigericu... 

- Hvala ti na takoj casti, i de cuo i de ne cuo. Sto god od mene 
budes treb'o... 

- Sta meni ot tebi trebaji? Hahaha! Paseriko mio, nista, nista! ... 
Ovaj, sanki, kako ji nasa deduko? Velis, ne mozi govorit? 

- Vallaha, haman ne umije. A ters je njake narave da Bog 
zakloni... 

- Otnesis mu ot meni hedija i selamu, ali, he, he, ... ne kazajis ga 
na Omeragu. Eto... 

Dugo su jos razgovarali u zatvorenoj magazi. Mali Zajko ubrzo 
je postao orude u rukama sarafovim. Dogovorili da ce vec slijedeceg 
dana, odmah cim zatvori magazu u svog gospodara Omerage, doci Jesui 
i javiti mu kako je uspio kod staroga. Zajko nije ni znao kako vaznu 



207 



sluzbu vrsi. Imao je stalno pred Hasan-dedom hvaliti Jesuu i 
udobrovoljiti ga za njega. 

Odmah posto je Zajko otisao natrag u Kazandziluk, gazda Jesua 
se ogrnu curkom i otetura k Hilmi-efendiji, »kot moja kadiju«. Tu su se 
vise od dva sata dogovarali i natezali. Prijedlog starog sarafa nekako 
nije bilo lahko uskladiti s odredbama serijata i medzele. 

Zajko je druge veceri dosao u magazu tuzan. Nece dedo ni da 
cuje za Jesuu. Vratio mu i prtokale i samune i halvu, ostavio samo onaj 
jorganbez i sapnuo da ce ga prije negoli se njime pokrije dati dobro 
oprati... 

- Svejednu, moja sinku, deduko staru avaru. I boji ga se ot meni. 
Budala! Ali on mene trebaji. Kazi ti na nego da ga trebajim za jedno 
poslu, zajedno trgovina, sanki. On moze zaradit paras bukadar ot meni. 
A na nego paras potrebni u hastaluk. Sve ti fino nemu kazuvas, paseriko 
mio. Ovako budis govoriu: »Onaj saraf Bararon na kjarsija kupio roba 
ot jedna Tataru. Kupio, a ne znaji koliko vrijedi svilo iz Damasko i 
samiju ot Stambol. Pa nego moliu da procijeniji koliku paras to vredni. 
Budi to dobro platiu na deduko. ..« Razumis, moja Zajko, moja slatko 
dzigericu? 

- Ama ja razumijem, ali ne znam hoce li dedo, a ne vjerujem... 

Dedo je, na veliko cudo Zajkino, ipak htio. I te kako! Bas je 
nekako bilo pred podne kad mu je Zajko ispripovijedao zasto ga treba 
Bararon, pitajuci ga pri torn zerdetom iz Hajrudinove ascinice. 

- He, he... - sapnuo je dedo poslije nekoliko gutljaja - da... da 
cijenim? Procijenim? ... Hocu, hocu, toliko snage jos imam. Dovedi ga 
ujutro, dovedi ga, peke... 

Citava dva dukata hedije dobio je za to izvjesce Zajko od 
»zlatna srca«, kako je gazdu Jesuu nazivao. I sutradan krenuse Hasan- 
dedi. Saraf je iz svoje kuce na Mejtasu pokupio neke svile i samije, a 
neke - i to vrlo skupocjene komade - pozajmio od svog prijatelja Asera 
Fincija, dok je neke imao u magazi, a dobio ih od hanuma kojih ljudi ne 



208 



davahu dosta za teferica, ili od trgovaca kojima je - »zahmet ti je, dragi 
Jesua« - trebala koja kesa na dug. 

Cim su usli u odajicu i pogledali na dusek s koga se stari Hasan 
dedo vec nije micao, domacinu se nekako razgali pred ocima. Opet je 
vidio robu. Makar i tuzu. Zajko je otpuhujuci spustio tesko breme svila i 
samija s ramena na minder, a dedo, vidi ti Bozjeg cuda, pomisli momak, 
ispruzio ruke put samija, koje su virile iz zaveznja, pa se sam, bez icije 
pomoci, pridigao na duseku i posao ustajati. 

- Ne mozis ustanis, moja draga deduko? - poce mjesto pozdrava 
Jesua, priskoci dedi i uze ga pod ruku, pa mu pomoze da ustane na 
svoje tanke stakaste noge, koje su kao dva koscata piska neke rode 
virile iz presirokih bezli gaca. 

- Dr... drscem... bon sa ... Eh, pa... Jesua, kako si mi ti? 

- Ja dobri, gracia Deos, a ti, ako Bog dava, budis zdravo opet i 
kot mene ga budis kupiu dukatos, budis, budis. 

- Kakve dukate? - prasnu bolesnik. - Oklen meni da kupujem: 
meni birindzi fukari, ha? 

Ovaj nagli izljev rijeci iscrpi ga i on uz pomoc Zajka klonu 
natrag u svoj dusek. 

Svaku samiju i svaki komad svile gladio je dedo ocima i 
opipavao medu prstima. Oci su mu pri torn cas zasjale kao munje u 
mracnoj noci, cas opet zmirkale kao u macke kad nad pecicom drijema. 

- Ova svila, o... O, koliko? ... Koliko, ha? - sapnuo je Jesui kad 
uze u ruku najfiniju i najskuplju »tesku robu« gazde Asera Fincija. 

- Ja sam ga za nju dau po arsin kvarantas duos. 

- Skuuupo! ... Skupo, br'te, uh! ... Eto, po tries', po tries', cujes li, 
ja bih ti kupio. Bih, bogme! ... He, he... more li meni, k'o hasti, k'o 
starom ahbabu, k'o fukari? Ha? - i oci mu sijevnuse i sukobise se s 
Jesuinima. Ta cetiri sivkastozelena sitna oka, te cetiri gladne i pohlepne 
nezasitne hale, igrale su, plesale su, varakale se i - borile. 



209 



- Ne daji Boz'! Ti, moja deduko, znajis kolika to skupo! Ti hocis 
tries', a ja dalo vise, to ne mozi, to... A ovo tako firm roba. 

- He, he, sta ti znas, moje Bararonce! Fina, ama vidi, Bog te ne 
ubio, gladonja stari! - zapiska dedo. - Vidis gdje su je mrmci poceli 
gristi... Ne vrijedi to ni dva'espet, ama, eto... ja bih, ti, ovaj... dao... 

Ucas se gazda Jesua odluci. Ucas se kroz njegov mozak 
provuce, kao na nit nanizani dukati, misao: »Eto, ako mu dajim, on 
moraji platit. Budim vidiu gdje negovi dukatos...« 

Zajko, ne dolazeci k sebi od cuda odakle bolesnom dedi toliko 
snage i rijeci, za sve to vrijeme lozio je vatru u pecici i rezao finu 
visocku govedu pecenicu, Jesuin dar Hasan-dedi. 

- Dobri, moja deduko! - prostenja gazda Jesua. - Ja ti da'im ovo 
svila iz Damaskos za tries - pet. Ali, prvo, deduko, da procijenis mi ova 
drugo robu. Ovi samiji i ovi svili. 

- Peke, Bararonce, lopove stari! ... Ev' ovu, ovu vidis, samiju, 
uz'o si za gros dord! Ha? ... - i ispitivacki ga pogleda. 

- Jok, sanki, sam dau, bojnos mio deduko, sam dau alti. 

- Alti? ... He, he... a prodat moze za onbes bucuk Idrizagi u 
Bezistan. Reci mu samo da vrijedi igirmi bes. 

- A, sanki, koliku vrijedi? 

- Koliko? ... Eeh! Pa, ako si dao alti, znaj da si, ovaj, uz'o dzaba. 
Vrijedi ona u pol Stambola deset. 

I tako redom sve komad po komad. Dedo je procjenjivao, 
nadijevao cijene, kazivao cak i kome i po sto se moze prodati. Za svaki 
komad samije, za svaki arsin svile, kao i za svaki vez i urnek, davao mu 
je gazda Jesua poneku paru, koje je starac milovao i ocima i rukama i 
srcem. A vrijeme je odmicalo mimo njih. 

Zajko je, posto se bio najeo pecenice, nalakcen na minderu 
zaspao. 



210 



- Eh, deduko, sanki, meni ga 'i vakat. Ja idim. Sad ti meni, dusa 
moji zlatno, hocis platit ovaj svila. Petnaes' arsin po tridespet, to ji, 
cekaj malku, pet manji ot bes bucuk juz. 

- Jok, moje Bararonce, to je dvaes'pet manje od bes bacuk juz. 
Ali, he, he, mi pogodismo po tries'. 

- Ne, na moja casno rijecu, i tako mi moji dva oki, i tako mi 
mojazena i moji... 

- Jok! Dina mi, Bararonce, po tries', pa ovaj... 

- Dobri; deduko, za hator na tvoja hastaluk... 

- Helem, petnaes' puta po tries', to je, on, juz, onbes, ha! Tri 
stotine i pedeset. 

- Cekaji! Ti hasta, ne znajis na racun. Petnaes' put po tries' ga ji, 
ga ji... dord bucuk juz! Davaj, paseriko! - prostenje Jesua i podigne 
dedu na duseku. 

- Evo, naj ti! Tvojijen ceteres', sto si mi sad dao, a sinko, za ono 
cetiristo i deset, dat cu ti, ev' ove svijece i ev' ovaj... 

- Jok, sanki! - vrisnu Jesua tako da razbudi Zajka, koji je bas u 
snu sapnuo svojoj dragani, svojoj Uzejfi s Budakovica, na uho: »Uf, sto 
si medena!« 

- Ja tebe davam, sanki, roba na zijan, ali za zlatu, za gotovino. Ti 
imajis zlatu ja znaji, znaji... 

- Oklen meni zlato, ha? Oklen, bolan ne bio? Je li?! 

- Ja znaji: ti imajis... Ti bogato deduko, u tebe ga ima dukatos na 
tovari. Ti mene platila budis zlato moj, ili, karambal nema roba! Nema 
svili na sokak, nema skupo roba za tvoja stari svijecikiju! 

- Ama kad ti kazem, nemam, ne radim. 

- Ne ga lazis na men! Ti imajis zlatu na tovari, znaji to Jesua, 
znaji! 



211 



Jad i bijes nagnase svu jos preostalu krv u dedine bolesne vratne 
zile i one se napese, a on se podize na duseku, pa zakoluta ocima. 

- Oklen ti to znas? Oklen... scene cifutsko! Ha! Hoces me 
opljackati, orobiti, je li, stari pauce? Mene hoces u svoje sarafske 
mreze, mene? ... Mene, Mula Hasana? Ha? ... Nosi se! ... Gubi se! ... 
Nosi tvoju svilu, sto ce mi? Ne vrijedi! Jok! ... Zajko, lopove nijedan, 
sto mi ovo pseto dovede u kucu? U moju muslimansku kucu! Hej? 

- Umiris se, moja deduko, budim ja tebe dau na veresija bez 
kamatu, budim... Ja tvoja ahbab ot stari vaktu... Ja tebe volim kako 
bratu... Bojno, bojno... Ne trebajis vicis. Ti hasta, za to tebe budi boliu 
glavu... 

- Ti... ti da si moj ahbab! Vidim, bolan, na tebi da hoces pljacke. 
Moju sjerotinju hoces! Ali jok! Nitko nece dobiti moga! Ni paru, ni 
jaspru! 

- Jok! Moja deduko, budis mirno... Ja ga se za tebe brinuo, dok ti 
bilo bolesni. Ja davau na onaj Aliju Lepir prtokali i limuni za tebi... 

- Kome? ... Kome si dav'o? 

- Na Aliju Lepir. On mene sve kazuvalo kako ti bolesno, 
kazuvalo mi sve za tebi... 

- Kazivao ti sve? ... Pasji sin! Sve? ... Ha? ... Bas sve? Uh... 
Haramije! Bjes'te! Lopovi! ... Aj! ... Lepire! Lepire... Alija! Alija! Hodi! 
Lepire! ... Bjezi! Bjezi, Jesua! ... Bjezi... Aj! ... 

Starog tvrdicu uskovitla grc straha i bola, uznemiri ga - ubi. 
Dakle: Alija je sve kazivao torn Jesui. Zato se, lopov, i uvukao u 
njegovu kucu. Zato. Zna za dedino blago. Zna, pasji skot spanjolski! Pa 
sad dosao pljackati i robiti ga, okrasti. Izmislio da mu on cijeni robu, 
kao da sam ne umije. Samo nasao neki nacin da mu se uvuce u kucu. I 
on davao prtokale i hranu... Zato, zato se ne mogu oporaviti! Trovao 
me! Trovao polagano, pa sad dosao da vidi djelovanje otrova, da vidi je 
li vec vakat, jesam li vec krep'o... 

Jos je toliko snage pokupio da svojih zaradenih cetrdeset 
novcica podvuce pod jorgan, pa je onda pisuno: 

212 



- Polje! ... Polje iz kuce! Zajko, istjeraj dubre... Zovni mi Omera, 
mog Omeragu... 

Gazda Jesua brzo skupi svile i samije, pa zajedno sa Zajkom 
pobjeze. 

Od toga dana je Mula Hasan-dedo poceo naglo slabiti i 
danonocno buncati. Stalno je zvao Aliju Leptira, da ga vidi, da ga 
zdrobi, smozdi ili ubije, da ga moli, preklinje, daruje ma cim, samo da 
mu nikom njegova blaga ne da, nikom, nikom... Ne, Hasan-dedo vise 
nije znao misliti. Sva njegova svijest usredotocila se na bunovno 
dozivanje: 

- Alija, Lepire, Alija, A-li-ja! 

Ni Omeraga niti itko drugi za ovaj posjet ne doznadose, jer je 
Zajko umio sutjeti, a imao je i razloga. S jedne se strane bojao svog 
majstora Omerage, a s druge gazde Jesue. Hasan-dede se nije trebao 
bojati, jer je on od onog dana samo buncao i tako naglo slabio da je on 
na tri noci poslije toga morao letjeti po Ali-hodzu Misirliju cak u 
Sumbul-mahalu. 

Gazda Jesua se poslije toga posjeta zlovoljan vratio sa Zajkom u 
svoju magazu. Dakle, nije mu uspjelo. Ipak je vrijedilo sto je otisao. 
Doznao je da je Alija sigurno upucen u dedine tajne, zato se ovaj toliko 
uzrujao. Ali taj posao je, cini se, propao. No, on ne bi bio Bararon, on 
ne bi bio on kada bi ga se okanio! Zato je od onda stalno isao Hilmi- 
efendiji. Zato je, valjda, kadinici odmah dan poslije toga Rifat odnio dar 
od gazde Jesue za hatmu koju je prije mjesec dana ucinila Hilmi- 
efendijina mlada kci. Krasan je to bio prsten s velikim hakikom, cak 
donesenim s cabeiserifa. 

- Moja efendiju - pocinjao je gazda Jesua nagovarati kadiju 
svakoga dana poslije ma kakve rasprave - ti ne znajis da to ji pravo 
kako Bog odrediu. Staro deduko bolesni i razbaciva svoja mal. Eto, ja 
svjedok i posteno momakos ot prva kazandziju, onaj Zajko, ti ga znajis. 
On kupova ot meni svili za petsto i visi... On ne se pogadaji, on placaji, 
kako ti zacieniu... On baca svoja mal! On propasti sve! On vrlo 
lahkomo celjadu, sanki, i sebi budi upropastiu... Pa, moja zlatno kadiju, 



213 



za hator na pravda, na nasa padisah i nasi vakufi i vilajetu bosnjanski, 
sanki, ti morajis na nego napravit tutoro! Ima serijat! ... Ima zakonu! ... 
Dva vecili imajis: i meni i Zajko... A, paseriko mio, ja znaji jedno 
posteno dus, prava mumin ot bes vaktu namaz i trente dani Ramazanu, 
moja posteno i mudro amikos, Rifat! On budit vodiu briga na deduko 
kao vasiju ot serijat. On budit na nego metio lijekovi, hekjimos dovodit, 
a kjaba bedelos posalit... Ha? ... Moja Hilmi-fendiju? 

- Jok! Gazda Jesua, ne smijem. Nema serijata! Mula Hasan-dedo 
nema nikog svog, da je netko od njegove krvi, pa da taj... Ali ovako. Ti 
mu nisi nista. 

- Sam mu ahhab! 

- Jok, jok! ... Nego, ovaj... Mesela .. 

Ne pomogose sprva Jesui ni prijetnje, ni mito, ni obecanje udjela 
u poslu, kadija se nije usudivao. Vec je jadni saraf bio izgubio 
posljednju nadu, kad se, bas nekako vrpoljeci se u svom duseku do 
polugole Sarikije, prisjetio novog spasonosnog nacina. 

Od veselja poljubio zenu i zaspao uz nju snom pravednika... 



214 



XX 



- Bunedrl Bunedr? Na mojoj pestahti? Mahmute moj, slabo mi 
pazis na red! 

- Hilmi-efendija, ona cageta je donio sinoc juzbasa s Musale i 
naredio da ih ovamo na pestahtu metnem. Trebaju 1' ti? 

- Evetl AH ovim tapijama nije ovdje mjesto. 

- Sam si ih turio jucer na to mjesto, hcz/tim-efendi. 

- Suti, ti nista ne znas, ti si stoka! Donesi mi kavu i tutun. Kamo 
murecef? 

- Eno ga u sisi. 

- A sto ovaj prah nisi sa sise ocistio? Idi vec, donesi tutun. Sto 
stojis tako ukocen? Esek si ti! 

Tako je skoro svakog jutra Hilmi-efendija, sarajevski novi 
kadija, cim bi usao u svoju odaju u mescemi, vikao na nesretnog slugu 
Mahmuta. Nekad citabi nisu bili poravnani u policama, nekad namjestaj 
nije bio oprasen, nekad je nestao koji spis, nekad nije bilo crnila, nekad 
pera nisu bila zaostrena ili nisu bila na svome mjestu, nekad opet bilo 
preslabo ili prejako nalozeno, uglavnom: uvijek je mudri i uceni kadija 
Hilmi-efendija nalazio razloga da odvice svoju jutarnju huju, da je sruci 
na nesretnog Mahmuta, plecatog i pitomog slugu. 

Novi sarajevski kadija, covjek srednjih godina, roden negdje u 
nekom anadolskom trgovistu, sin mudrog i dobrodusnog turkuse, 
mogao je da nije bilo nekoliko nesretnih zgodica u njegovu zivotu biti 
cak stambolski kadija. Mogao bi on, nesretnik, biti i ciste savjesti, i 
posten, i ahlakli, i »potkovan svijem serijatskim sifatima«, da nije, eto, 
bilo tih zgodica. Svjestan je on da je murtat, da prima rusvet, da cak i 
krstu us luge cini koje ni bratu muminu ne bi smio, samo ako mu onaj 
posalje potajno cup masla ili debela brava dvizgu... Svjestan je toga i 



215 



boli ga. Ponekad se u njemu probudi salom uspavana savjest i prozima 
ga, trza, muci... Zato se, valjda, naucio i na afijun. Zato, valjda, ponekad 
i svojoj Mina-hanumi usred nocnog milovanja pogleda naglo na gola 
ramena i sapne: 

- Sejtan, zeno, nije crn, vec ruzicastobijel, kao ova tvoja ramena. 
A nije, vjeruj mi, ni ruzan, ima biserli zube, vruc dah, nabujale grudi 
kao dva jako ubrana zuckasta prtokala iz mog anadolskog vrta... I, zeno, 
sejtan nije ni tako strasan kad ga cujes. Glas mu mehak i nekako topao, 
sve cvrkuce kao pticica... I mudar je on, zeno, mudriji od mene... tvog 
jadnog Hilmice... 

U citavu svom zivotu, jos od dana mladosti, kad je sjedeci na 
koljenima pred raznim stambolskim muftijama i alimima ucio odredbe 
»najpravijih i najmudrijih zakona«, bio je Hilmi-efendija sklon nekim 
zgodicama. Eto: volio je zene, volio ih i trcao za njima. Pa zavolio uz 
njih i lijepu odjecu, dobru hranu i sve sto je otmjeno, raskosno i skupo. 
Valjalo se svidjeti, a on nije bio kriv sto ga Allah dzellesanuhu, ve 
anuhu maluhu, nije stvorio lijepim... 

Zbog svoje zaljubljivosti stradao je vec kao mladic. Prikradao se 
dotle oko harema nekog mocnog Stambolije dok nije protjeran u Bosna- 
vilajet. A tek ovdje u Bosni! Tu se iz jedne zgodice prvo rodila zgoda, 
pa zgodurina, iz koje posta nezgoda najveca, poslije koje Hilmi-efendija 
spade na rusvete. 

Bilo je to u nekoj kasabi. Bas se bio ozenio lijepom Emina- 
hanumom i odlucio uz nju prozivjeti kao vjeran muz ostatak svog 
ovosvjetskog gostovanja. AH onda dosla u mescemu seljanka neka 
vrane kose, ociju crnih i krupnih kao velike dvije najsjajnije zvijezde, a 
grudi joj samo podrhtavale pod debelom seoskom kosuljom... Mara 
neka, kci kmeta Ahmed-begova. Za njom Hilmi-efendija malo da ne 
izludje... Jos kad ona poce onako bistro i lijepo govoriti. Tuzila je svog 
spahiju zbog teskog zuluma koji je htio nad njom izvrsiti. Nasilje nad 
njom, miljenicom samoga bega, a najvrednijom u cijelom selu, nad 
njom tako obrazli zenom. 



216 



- Moj svijetli efendija, zive mi oci u glavi i tako mi moje 
pokojne majke, istina je sve sto ti velim... Sve od elifa do lamelifa, kako 
vi velite... Tako to vi Turci i ucevnjaci govorite, znam ja, hakim- 
efendija, i gospodski govor! ... Dos'o spahija u moju kucu, kadno moj 
cojek bio otis'o na njive da dubre razgoni... Znas, svijetli efendija, moj 
ti je Marko najvredniji kmet naseg lijepog beg-efendije... I star i 
posten... Mog'o bi mi, da prosti tvoj svijetli obraz, i djed biti moj 
Marko, a ne cojek, nu kako, on me uzeo siroticu, a meni je, Bog ti 
svako dobro dao, sad duznost i pred Bogom i pred ljudima da ga ko 
svog starjesinu volim i postujem i... Pa, moj lijepi hakim-efendija, da ti 
lijepo sve po redu recem... Dos'o mi spahija u kucu, pa mi nazv'o do- 
broj'tro i pomoz' Bog, pa se oko men mot'o, k'o da sam, oprosti, neka 
hanuma u jasmaku i svili... i htio mi, sram ga i stid bilo, na obraz 
udariti, zinaluk mi, kako vi velite, uraditi... Jest, jest! ... Govorila sam 
mu: Nemoj, po Bogu si brat! Nisi ti za me! Ja sam od druge fele, fukara 
sam ja, ma postena i vrijedna kmetica... Pa kad on nije poslus'o moje 
mudre i pametne lakrdije, nego navalio pa me uscin'o i za obraz i za... 
Uf, stid me je tebi, hakim-efendija, i rijet'... Ja sam ga onda, ev'ovako, 
mrven osinula ljevicom preko obraza. Bogami je lijeva bila, jer sam 
desnom pogacu mijesila. A on, moj efendija, odmah put mene k'o vuk, 
ja li arslan, pa me napade grepsti, cambati i biti, veli: »Zar na mene, zar 
na mene ruku?« ... Pa me, bogme, camb'o i mlavio i dimije mi, da 
'prostis, razbuc'o i povalio me poda se, ko slabo zensko celjade... Da ne 
dode moj Marko utom s njive, ode ti moj obraz... A znas ti da se bez 
obraza ni u crkvu ni u dzamiju ne smije... Zato sam i begu isla... A lijep 
je nas beg, znas: mlad i posten i nekako fin. Eto, kad te za desni obraz s 
ona dva svoja tankovijasta prsta uscine, da prostis, sva se nekako streses 
i milo ti u srcu... Eh, on to smije... Beg k'o beg! Ama onaj poganac spa- 
hija... Pa me, svijetli efendija, beg tebi spremio da ga tuzim sto mi je, 
ovaj, hotio udariti na obraz i ocrnit ga za sva vremena. Molim te, lijepi 
moj efendija, kazni ga strogo, po svijem serijatima i zakonima i 
odredbama i... 

Slusao je Hilmi-efendija sve te rijeci jedre i rascvale Mare i 
zamisljao se da je cas spahija, koji je »grebe i camba i poda se 
povaljuje«, cas beg, koji joj sa dva prsta zagriza u nabrekle obraze, kao 



217 



u zrele rumene jabuke. Slusao ju je, a ocima upravo pio svaki njezin 
pokret, uzdizanje grudi, sirenje nosnica kad se previse odusevi za svoje 
»birane rijeci pred mudrim kadijom«, ono vrcanje bedrima i pleckama 
kad pokazuje »ev'vako lijevom« ... Od tada se kadija sav izmijenio. 
Poludio. 

Ustao je sa svoje secije, odmaknuo pestahtu i kitabluk, pa prisao 
Mari i poceo je po tenhanluku ispitivati. 

- Je li te, mesela, ovako camb'o? 

- Uf, lijepi hakim-efendija, nemoj! - izvijala se Mara. - A hoces 
li ga kazniti? Zestoko kazniti, ha? 

- Evet, evet. Sve cu ja za te, sve... 

Iucinio je sve. 

Otputovao na sirokim sapima begova dorata na lice mjesta, u 
selo, da citav slucaj razvidi. A Mara koristila njegovu ljubav. Za prvi 
poljubac morao joj je kadija kupiti kravu. Za drugi vola... A poslije 
poljubaca dolazile vec njive i sljivici... Mara se rastavila sa svojim 
Markom, pa preselila u kasabu. Tu joj je njezin Hilmica nabavio divnu 
kucu i tri pauna u avliju. Emina-hanuma plakala u svojim odajama 
skoro svake noci. A kasaba zatutnjila, otislo nekoliko aga mladom begu 
i potuzilo mu se na takav pokvaren zivot kadijin. To je bruka i sramota 
kakva se ne pamti od postanka svijeta, a kakva se nece ponoviti do 
kijameta. Beg, koji je prvi okusio slasti Marinih milovanja, za osvetu 
izradio premjestaj kadijin u Travnik. Kadija mu je samo zahvalio, a 
kasaba se umirila i jos vise postivala bogobojaznog i obrazli beg- 
efendiju. 

AH Hilmi-efendija je i svoju »zlatnu almu iz dzenetskije' vrtova« 
poveo sa sobom. A Mara je znala za svoj »obraz« izmusti od bogatog i 
debeloga kadije pristojnu naknadu. Ogolila ga i zaduzila. Navela ga na 
rusvete i murtatluk. Tko je god sta htio u mescemi »izraditi«, odlazio 
prvo k Mari... Tako i mladi stasiti trgovac Ostoja. Ovoga Mara zavolje i 
dade mu osim Hilmi-efendijine savjesti jos i sebe. Jednog su petka njih 



218 



dvoje krisom napustili Travnik, a Emina-hanuma im od zahvalnosti 
poklonila vise uzdaha i elhamdulillaha... 

Otkako je izgubio Maru, Hilmi-efendija se posvema rasplinuo u 
svojoj zalosti. Cesto je iz gornje carsije silazio na Lasvu, zagledao se u 
vodu i mislio na Maru i dugove koje je radi nje ucinio. Ti ga dugovi sve 
vise podsjecali na nju, na njezina milovanja... Da bi sve to zaboravio, 
poceo je uzimati afijun. I, mozda iz griznje savjesti, priblizavati se 
njezno svojoj Emina-hanumi i kcerima Adili i Sefiki... 

Cesto je Hilmi-efendija pomisljao da se popravi. Tko mu god 
nije poslao neku hediju, sudio ga je strogo i tacno po serijatu. Svakog je 
Ramazana od bijao uciniti ma sta protuzakonito. Govorio bi svojim 
strankama poluglasno: 

- Jok! Ovako ne moze, nije po zakonu. Nego, biraderu, dodi ti 
po Bajramu. 

- Pa hoce l'onda moci? - pitala bi stranka spustajuci mu u skut 
kesu s rusvetom. 

- Evet... 

Kad je u svojoj bradi opazio bijele vlasi, Hilmi-efendija se, 
poslije neke petodnevne bolesti, odlucio pokajati, doci teobe. Necu 
vise! - grmio je sam u sebi i od neke gorcine i pokajanja treslo se sve 
salo na njemu. AH to je brzo proslo. Usao mu nekako u krv taj prokleti 
rusvet, a sebe je tjesio mumljanjem: »Nejmam kicme, mlohav sam i 
slab, pa de mi silni Allah oprostiti, a On mi je dao taj prokleti nefs.« 

Premjestili ga onda u Bosna-Saraj. Emina-hanumi odlanulo. 
Kupio joj cak i prsten... Ali onda je dosao gazda Jesua i posvema 
ovladao Hilmi-efendijom. On je, zapravo, bio kadija, njegove je zelje 
Hilmi-efendija samo oblacio u svoje odluke. Sarajlije za to nisu saznale. 
Naivan je to narod bio, davali su oni kadiji hedije i ne trazeci 
protuusluga, zato je on za njih bio dobar i prav kadija. Taj, potkraj 
zivota nezasluzeno steceni ugled, godio je Hilmi-efendiji, uzvisio ga 
pred samim sobom, i on je, da bi ga dokazao i uzdrzao, postao strog, 
ljut, ukocen i skrt na »mudrim« rijecima. A tu njegovu odluku za 



219 



poznom rehabilitacijom pred svojom savjesti najvise je osjecao nesretni 
slugaMahmut... 



Nakon dvije manje rasprave tog jutra dosao mu gazda Jesua 
vodeci za ruku svog »bojnos momak Rifat«, obucenog u novo i skupo 
odijelo. 

- Sabah hajrola, moja silno kadiju! 

- Allah rail olsun - skocio je pred mjenjacem na noge kadija. - 
Bujrum! Sjedni. Tko ti je ovo? 

- Ovo je... Nu, pozdravi, moja kolombo, ovaj silno efendiju i 
polubis ga na ruka... Ovo je moja dobro ahbab, mlado trgovac Rifatagu. 
Ja nego dovelo da ga, sanki, ti sa svoji oci vidis. 

- Lijep momak. Cok duzell Mesela, a zasto je dos'o, hajrullah? 

- On ne trebaji vise nis'. Idis ti, Rifat, paseriko mio, na moja 
magaza da budis tamo. Ja sve sam budim s efendija bojno urediu. 

- I gazda Jesua izgura Rifata, koji, jadnik, ni rijeci progovorio 
nije, iz odaje. Kad su ostali sami, izlozio je mjenjac kadiji sve potanko i 
polahko svoje nocasnje spasonosno rjesenje, kako da se docepa Mula 
Hasan-dedina imanja, a da pri torn ne stradaju ni serijat ni kadijina 
savjest. 

- To trgovina, moja drago kadiju, to dava cok paras i na tebi i na 
meni, i to ga budi sve posteno... To trgovina, a ne lopovluk, to ne 
alcakluk, ja sam ga, sanki, posteno kaki janji... 

Onda je izlagao. Hasan-dedo je star i toliko bolestan da vec ni 
govoriti ne moze, slabo cuje sto mu se kaze, a ne razumije vise nista. A 
Rifat, ona postena i cista dusica »kako suza ot nevina mucaca«, sin je 
dedina najboljeg prijatelja. To ce posvjedociti dva covjeka. Dedo je 
Rifata, dok je zdrav bio, volio kao rodeno svoje dijete i uvijek je zelio 
uzeti ga »na sinsko mjesto« i uciniti ga svojim nasljednikom. Eto, 
Hilmi-efendija neka ode dedi s gotovom napisanom vasietnamom i 

220 



gotovim spisom s muhurom o usinovljenju »na mlado Rifatu«, neka mu 
ih pred dva postena gradanina procita »glasno i jasno, kako govori sveto 
serijat«. Dedo ce, kako slabo cuje, nista ne razumije, a jezik mu oduzet, 
kimnuti pred dva vjerodostojna svjedoka, koje ce mjenjac vec dobaviti, 
glavom, a Hilmi-efendija ce za to dobiti nagradu, a to je, samo zato sto 
je tako revno i posteno izvrsio »sanki, tvoja duznostu na serijat, pet 
kesos dukatos«. 

- Sest, moj biraderu, ha? 

- Nu, dobri, ja ne skrto. Ja trgovac, to trgovina... 

Dugo su raspravljali i razglabali do u pojedinosti citav slucaj. 
Napokon kadija promuca sta bi bilo ako bi dedo ipak progovorio, i to 
kazao: ne! 

- Onda ti budis ne dobro cuo i pisis: da. 

- Jok dzanum! To je cisti haram. Jok! - skoci kadija. 

- A onaj vasietnama na rahmetli Pasaga Tabak, ne biu sanki, 
haram? ... Ti onda kako dobri ortaku ot mene si ga dobiu tres kesos 
tvrdi dukatos. To ne biu haram? 

Hilmi-efendija se pokunjio, uzmeskoljio, problijedio, ali je ipak 
odlucno kazao: 

- Jok. Ako dedo rekne jok, ja mu necu metnuti kroz citabe Rifata 
na sinsko mjesto. 

- Karamba! - skoci sada saraf. - Ti morajis ga na mene pomoc! 
Ti mozis... Ako umre deduko... 

- Peke - nasmija se kadija. - To je drugo. Ti onda kupi sve na 
malimejtu. Arifaga nece stici da objavi, dat ces mu jednu kesu, ja cu 
pohitjeti s prodajom i primiti tvoju ponudu, dat ces mi, biraderu, bes 
kesa, i... Hasan-dedin mal, tvoj je mal. 

- Ali pokusat morajis. Idis preksutra sa dva svjedok i got ova 
vasietnama. 

- Kako hoces, ali ja ti ne bih savjetovao. Rifat bi mogao... 

221 



- On glupo, ti se ga ne boj. 

- Peke, dok se smislim. 

- Ja na tebe posalim svjedoki... 

Dok su dva ugledna covjeka tako dijelila imanje skrtice Mula 
Hasan-dede, cekali su u predsoblju uz crnu kavu Mehaga bakal i njegov 
zet na razvrgnuce Almasina braka. 

Taj posao svrsio je Hilmi-efendija brzo. Vidio je na iskrivljenu 
Ismet-efendijinu lieu da ga svaki trenutak otezanja rasprave muci. 

- Eh: U ime Allaha, Sveopceg Dobrocinitelja, Milostivog! I u 
ime njegova poslanika i roba, Muhammeda, alejhiselatu ve selamu, i u 
ime serijata i padisaha sveceva koljena, danas, 18. rebiul evela, brak 
izmedu Ismeta sina Abdulahova i Almase kceri Mehage, po njihovu 
obostranom sporazumu, a u duhu zakona, razvrgnut je. Amin. 

- Stani, efendija! - upadne Ismet ozbiljan i tuzan. - Navedi ovdje 
da svojoj zeni, svojoj bivsoj zeni, poklanjam pola svog imetka i one 
cifluke u Velesicima... 

- Jok, sinko, to moja sci ne smije i ne more primiti. 

- More primiti, Mehaga, i, mesela, nemoj kvariti red u mescemi. 
Biraderi, padisah nase silne Turkije fermanom svojim dopustio je 
svakome, pa prema tome i Ismet-efendiji, da svoje daje kome hoce i kad 
hoce i posto hoce. Evet! I, ako on hoce... 

- Pek, neka bude. Hvala ti, Ismete sinko, u ime moje Almase. 

Ali-hodza, koji je za cijelo vrijeme te rasprave sjedio bez rijeci, 
ustade prvi i pride Ismet-efendiji. 

- Sinko, mi svi znamo da je ovo tebi tesko i da ni ti ni ona niste 
krivi. Dina ti, halali nam. 

Na ove hodzine rijeci rastuzi se Mehaga bakal, rastuzi toliko da 
mu suze, koje mu nisu navabili ni pozar ni nocasnje sanje o mladosti, 
navrijese na oci, pa i on pride zetu i sapnu mu: 

- Halali, sine! 

222 



- Halal vam svima. I hvala i tebi i Ali-hodzi i hakim-efendiji, k'o 
braci rodenoj... Ja sam odlucio... Moje je kratko... Zao mi samo moje 
nesretne matere... 

- Sinko - sapnu Mehaga - dina mi moga i casti mi moje, ako bi 
Allah dao da ti preselis na ahiret prije mene, ja cu prigledati tvoju 
mater, Zehra-hanumu, k'o svoju sestru. I pazit da joj nista ne uzfali. 

- Jok, hvala ti! To bi nju samo podsjecalo na sina i nevjestu i 
peklo joj rane na srcu... Njoj trebaju nova lica, novi vilajeti. 

- Tako je, mesela - umijesa se i Hilmi-efendija. - E dovale, 
biraderi, vakat je u dzamiju, eno vec dervis Mustafa, mujezin, dao ezan. 
Valja nam pohitjeti. 

- Veceras dodi po Almasu. I troja kola dovedi po njezine stvari. 

- Jok, Ismete, njezin ceiz ostaje tebi. 

- Eh, lahko je za to. Hajdemo! - zavrsi Ali-hodza, pa sva 
cetvorica izadose iz mesceme i pozurise put dzamije. 

Ali-hodza u haremu skide curak i dzube, osta u samoj kosulji, 
skoro razgaljena gornjeg dijela tijela, iako je zima rezala i zavlacila se u 
kosti. Valja abdest uzeti, valja se pripremiti pred Boga, pa zar da onda 
covjek obraca paznju na studen. Tijelo mu se samo pusilo, rumenilo i 
modrilo... 

Nakon molitve kadija, namjesto na rucak, navrati u gazda- 
Jesuinu magazu i sapnu mu neka pokusa od Ismet-efendije otkupiti 
jeftino kuce i zemlje, jer da ovaj hoce seliti iz Bosne. 

- I ja sam ga navratio da seli, rekao sam, mesela, da je bolje iz 
ovog gnijezda ici... 

- Neka si, neka, moja dobro ahbab... 

Kao nagradu za to dobio je zlatne nausnice sa po tri mala rubina 
za svoju kadinicu... 



223 



Drugi dio 



224 



XXI 



- Masallah! Masallah! Plah konj! E, moj Adil-cause, da ti je ovaj 
dorat veci i brzi i da su mu hamovi pozlaceni, pa da i ti nosis dug percin 
i zakovrcene brkove, vjere mi, bi ev'vaki bio k'o pravi Tatar... Hajd! 
Znam da hitis. Jesi 1' to, bolan ne bio, sad iz Travnika? Ne moglo se 
prije poradi snijega i smetova i vukova, je 1'? ... I jes' ova zima bila 
opaka. Pa podugo i potrajala! ... Evo, sucur Bogu, ima pet-sest dana da 
je malo ojuzilo. I snijeg se po polju zestoko topi... Cini mi se, i vrbe vec 
propucale. Sad de vrbopuc, eh, momci se zeniti, a cure udavati, sad ce i 
derneci... Sad ce, ako Bog da, i pramaljece... A nosis li bukadar habera, 
ha? ... Ja od jutros mor'o, vidis, cak ovamo klapnuti, nekom agi Abidu u 
han na Stup, da objavim danas na podnevnom haberu kako on hoce 
prodati svoje tri njive. Zato da ovoliko hodam! ... A on, Abidaga, lopov 
nijedan, zar nije mogao sam doci lijepo pred Ibrinu kahvu, pa mi rijeti? 
... Bas ce se nacekati dok mu musteriju nadem... Tezak je, moj Adil- 
cause, ovaj nas telalski posao, gorak hljeb... Uvijek sam, kako vidis, na 
nogama... Lakse je tebi, ti makar jases. Popnes se na ovog jedrog 
dorata, u bisage hljeba i sira i pite i pecena mesa, leda pokrijes gunjcem, 
pa sve usput pjevas... 

- Eh, moj Arifaga, nije bas tako. Smisli ti kako je to opasno i 
tesko putovati preko svijeta. Sve do Bosna-Saraja cak iz Travnika. Ama 
svakom svoj posao najtezi! Svakog svoja rana najvise pece! ... Nego, 
deder ti meni reci gdje je ovdjen najblizi han ili kahva, da se mrven 
okrijepim i ugrijem. 

- Ma, Bog te vidio, sto ces sad kad si vec na sahat pred seherom 
sjahivati i ici u kahvu! Hajde ti pravo na carsiju. Sabah je davno prosao, 
svi su vec ducani otvoreni. Navrati ja 1' Omeragi kazandziji: ja li 
Mehagi kazazu, ja li... E, to bi ti najbolje bilo, gazda Jesui u sarafluk, i 
popit ces pet kahvi k'o travnicki haberdar, i jos ces i hediju dobiti ako 
mu samo kazes novosti. 



225 



- Lahko je tebi, ti si jutros iz vruca duseka, od hanume, ama ja... 
Sav se, br'te, ukocio na konju, cetiri su sahata kako neprekidno jasem. 
Nocas se probudih porano u selu gdje sam bio zanocio, mislio ja, 
sabah... Znas: mjesecina bila ubijelila, k'o u po dana bilo vidno, a vec 
kad sam bio ustao i obukao se, smislio sam, bolje da pojasem i prije 
stignemu Saraj. 

- Eh, to je drugo kad si umoran, moj Adil-cause, onda hajdmo 
Vamo u Kapica han na vrucu. Nek se i ova tatarska doratina odmori. 
Nije konju lahko na ledima ovakvog laznog cekrkli Tatara nosati sad u 
Travnik, sad u Saraj'vo, sad u Zvornik, sad u... Ma ide 1' ti, bolan ne bio, 
do u Stambol? 

- Sto pitas, brkati karadozel Sve da ti istinu reknem kuda sam 
hodio, vjerovao mi ne bi. 

- Jasta, bezbeli, da ti ne bih vjerovao. Eto, i sad lazes. Kazes da 
si prohodio, a ti, alcace, nikud ni mak'o bez konja nisi. Ti si se, cini mi 
se, na torn dori i rodio. 

- Ih, Arifaga, kad mutis, bas mutis! Sve do lani sam imao 
zekana. 

Jutro se tek budilo, a carskim drumom osim ove dvojice, 
jednoga na konju, a drugog do njega pjesice, provlacili se jos samo 
sumaglica i vlazni vjetric ranog proljeca. Drum je bio sav uzoran 
mokrim blatom, a po stranama se jos bjelasali ili crnjeli poprskani od 
blata stoscici nametenog snijega. Arifaga telal imao je, eto, srecu da 
prvi od Sarajlija susretne tako zeljno ocekivanoga glasnika iz Travnika. 
Pred Kapica hanom Adil-caus sjaha, priveza konja i dade mu hrane, a 
poslije obadvojica udose u kahvu, sjedose na seciju i ucas se pred njima 
stvorise dvije povelike dzezve s toplim cajem. 



U hanu jos nije bilo nikoga osim njih dvojice. Posluzitelj Asim 
meo je desnu stranu velike prostorije, unaokolo okicene niskim 
secijama, prekrivenim tankim i jeftinim okolicama. 



226 



- Je li, Adil-cause, u Travniku sve zivo i zdravo? Ovo pitanje 
bilo je u ona dobra stara vremena obvezno, kao i odgovor: 

- Jest, Allahu sucur, djeca se radaju, a sijedo seli na ahiret s 
butum dini imanom i dobrijem spomenom! - iako obicno onaj koji pita 
nikog poznatog u toj kasabi nema. 

- Kako nam je Lepir? Ma, dina ti, reci ti meni je li istina da je on 
kalemli covjek? Eto, vodeka, smislider ti budala, govorili da on tvom 
begu ode za cuvara magaza i hambarova i da vodi rabose o kmetskim 
potrebama preko zime. Svijet k'o svijet! Oklen ce hamal... 

- Nije ti, Arifaga, svijet slag'o. Nije svak' k'o ti, telalcina, da 
napuse svaku i najmanju stvar k'o mjesinu. Jest, Alaga je u Travniku, 
bogme, cuvar, povjerenik svijetlog beg-efendije. I ne samo da je kalemli 
k'o pravi kadija, ja li krscanski ujak, nego je on, br'te i ilumli i razborit. 
Umije providati s begovom haznom posteno i pravo, tako da je svakom 
u nas drag. 

- Eh, Adil-cause, bas mi je to drago. A i jes' Alija dobricina. I 
vrijedan i pametan... 

- Pametan? Ma tko ti to kaze? Budala je on, Arifaga, budala i 
konj, gori neg onaj moj dorat! Magarac, esek, jesi li cuo... 

- Kako? Kome ti to mutis pamet? Sta to buncas? 

- Ne buncam, vec govorim. Budala je on, pa eto! Ama smisli ti, 
moj Arifaga, njegove curuk pameti! 

Svak' ga u Travniku voli i pazi k'o malo vode na dlanu, a on - 
ama da kazem copek, malo je! - sve ceka kad ce se beg vratiti, i vehne i 
cezne za ovom vasom kotlinom. Za ovijem supljim kazanom, 
Saraj'vom, koga su planine pritegle u zelene i kamene cengele, k'o roba 
kojem ne daju u slobodu. Sve on budala budalasta, ceka kad ce se Vamo 
vratiti. I da znas koliko je po meni selama spremio! Da je u svakom, ne 
d'aj Boze, dram, na pet mojije' konja ne bi' ih potovariti mog'o... Bilesi, 
poganac 'edan, naredio mi da potrazim onog hamala Muradifa, sto ga 
sipnja ugusi ziva, pa da mu dadnem hedije bes dukata, koje je spremio. 



227 



Pa moram jos danas u Sumbul-mahalu onom njegovu poocimu hodzi 
Misirliji... Pa moram u Abdesthanu Hasan-dedi... 

- Njemu ti je dzaba ici. Ima dva mjeseca kako je... 

- Zar jeumro? 

- Gore neg da je umro, moj Adil-cause! Dva mjeseca se pati i 
hrve sa smrti, nit' more govoriti, niti spavati. Vec se sav zgrcio i osusio. 
Vec i obenavio. Sav se u ranama raspada .. A onaj kazandzija Omeraga, 
cuvajuci ga i njegujuci sedam je dzeneta stekao i jos tri cabe sevapa po 
vrhu, ali je zato opet u carsiji u svom ducanu izgubio bukadar. Pos'o 
svoj, molim te, zapustio njegujuci obnevidjela tvrdicu, pa sam cuo da i 
kazandzije hoce novog esnafbasu birati. 

- Subhanallah, Arifaga! Bas ti sve znas, i sto treba i sto ne treba, 
k'o telalcina magarecije' usesa! ... A je li se vratio valija? 

- Nije jos. Kad ce vas beg? Mislim da ce oni svi zajedno 
dzematile. Ama njima nije ni hitnje, Stambol je to, uzivanje... 

- Slabo ti ga oni uzivaju, moj Arifaga! Bore se oni da u padisaha 
i u vezira nekako isprose manje dancije, jer... znas li, bolan, sta je beg 
dohaberio? ... Devet konja blaga trazi padisah od bosanskog vezira i 
begova... Hoce njakav novi rat... Cini mi se da se hoce neka farisijska 
plemena buniti. 

- Allah selamet! Od nas dvojice, beli vala, nitko nista oteti ni 
uzeti ne more. Vidis, i sjerotinja, moj Adil-cause, nekada valja! Gola 
leda tvrda od Budima! 

- Ama je zato i nama, Arifaga, potvrdo. Kamo puste srece da 
imamo, zar mi ne bi drage volje dali? 

- Jok! Plakali bismo mi gore za dukatima nego sto sad placemo 
ako nam parica izmakne. Imanje ti je, br'te, dunjalucki sejtan! On te 
ugrabi u svoje zlatne pandze, pa gusi... Vidis, Mula Hasan-dedo... Sta 
njemu vrijedi novae? 

- Da je on fukara, davno bi umro od gladi i zime. 



228 



- Fukara je on, Adil-cause. Mislis ti da on svoj mal trosi na 
lijekove? Jok, bratac moj li'epi, njega carsija uzdrzaje i pazi. Ista ona 
carsija koju je on godinama gulio... 

Po cetiri velika fildzana caja popili su i po nekoliko Ma duhana 
popusili uz sladak razgovor. Onda Adil-caus uzjaha dorata pa kasom 
krenu put carsije. Usput se zaustavljao skoro pred svakim ducanom, 
predavao selame iz Travnika, narudzbe trgovcima, poruke momcima od 
drugova. 

Umoran i ogladnio stigao je pred Omeraginu magazu. Volio je 
Adil-caus Kazandziluk. Volio je njegovu huku, njegovu pjesmu cekica i 
bakra i njegove cepenke okicene prekrasnim isaranim i pokositrenim 
posudama. A Omeragu je Adil-caus najvise volio u carsiji. On je njega, 
haberdara i vjecitog Jakupic-begova glasnika lutalicu, tako lijepo pazio 
i docekivao, davao mu hljeba i cevapa, kahve i duhana, da ga je ovaj 
smatrao nekim drugim ocem. Zato je njemu i navratio. Kod njega cu, 
mislio je, odmoriti se i rucati. AH Omeraga nije bio u magazi. Momci 
mu kazali: 

- Kod dede je aga vec od sinoc, a Zajko je otis'o traziti telala i 
imam-efendiju. Sigurno dedo umire... Da hoce, Bog do, vec jednom. 
Vakat mu i jest da preseli. Eto, nas aga poradi njega vec posvema 
zanemario svoj rad .. Svejedno, Adil-cause, svezi ti konja onamo za 
magazom za oni stupac, izuj se, pa hajd' unidi. Ti si nas, momacki 
musafir. Pa sta ima u Travniku? 

Sunce se vec priblizavalo sredini neba nad seherom, koje je, 
kako je skoro svaki carsinlija znao, »negdje izmedu munara bas- 
carsijske i careve dzamije«. To je bio prvi dan nakon toliko tuznih, 
hladnih i bijelih dana, kada se napokon mogao covjek na suncu ogrijati: 
travanj mjesec. Da je Alija po cem u Sarajevu - govorili su carsinlije - 
sad bi, makar sto je gore nad Kovacima snijeg jos do clanaka, a po 
putovima blato, ipak otisao na caira i pozdravio svog ahbaba. A, beli 
vala, lijep je njegov ahbab! Vruc i vjeran... 

Nasuprot Aliji, bilo je tada u Sarajevu ljudi koji tu nebesku 
buktinju nisu voljeli. Oni, mjesto da uzivaju u toplini - znojili se, a 



229 



mjesto da svjetlost suncanih zraka upijaju u se kao blagodat, zmirkali i 
gundali: »Udara u oci i zasjenjuje, zasuzi, pa cisto ne vidis zlato 
prebrojati.« Medu takve spadao je i Mula Hasan-dedo. Samo za dedu 
nije ni bilo cudo sto ne voli sunce, nije on volio za citava svog zivota 
nista ni pod suncem osim zlata, imetka, cilima i svake vrste robe. Volio 
ih i robovao im. Od onog posjeta gazde Jesue prije dva mjeseca dedo se 
nije oporavljao. Jezik mu se ukocio. Samo je, tamo do prije mjesec 
dana, ponekad, obicno oko podne, sapatom dozivao Aliju hamala. 
Njegovu kucu na Abdesthani, koju su sve komsije izbjegavale, kao da u 
njoj zivi povampireni necastivi, nalet ga bilo, cesto je oblazio, na veliko 
cudo gradana, ugledni kadija Hilmi-efendija. Nije dedo imao vise snage 
da otjera iz kuce onoga koga on hoce, nije on vise mogao biti »svoj 
gospodar«. Zato je kadija smio dolaziti, posjediti uz Ali-hodzu ili 
Omeragu, koji su na izmjenu uvijek bili kod dede. Nije se kadija usudio 
ni progovoriti o svojoj osnovi, o slugi Rifatu, jer su ga oba starca 
poznavala kao Jesuina momka, a sigurno su znali i to da on s dedom 
nikad nije imao veze, a pogotovo da nije bio sin njegova prijatelja. 
Videci sirotinjski, gotovo prosjacki namjestaj, kadija se cudio svom 
poslovnom prijatelju Jesui. Sto ce njemu te dedine dronje? Zato se 
poslije i okanio, ali su on i Jesua bili do u tancine izgradili plan o 
podjeli dedina imetka kad on umre. 



Omeraga kazandzija, namjesto da u ducanu, po svom starom 
obicaju, sjedi uz razgorjelu mangalu na mekoj kozici i razmahujuci 
svojim dugackim cibukom u desnici upucuje s momka na momka svoje 
zapovijedi, lozio je pecicu u dedinoj sobi kao pokorni sluga. Ali da je 
on znao da sada bas u njegovoj magazi sjedi Adil-caus, otrcao bi odmah 
u carsiju. Davno je on htio ispuniti posljednju Hasan-dedinu zelju i 
dovesti mu Aliju Leptira iz Travnika. Velik je to sevap - znao je to 
dobro kazandzijski esnaf-basa. Znao vrlo dobro. Kao sto je sevap 
zgazena i uprasena crva koji se na suncu muci skloniti u hlad i pokriti 
rosnim zelenim listom, ili kurbanu, posto je zaklan, prekriti oci da ne 



230 



vidi svoju krv, isti je takav veliki sevap covjeku koji umire ispuniti 
posljednju zelju! 

Omeragu je njegovanje i cuvanje starca nekako izmijenilo. 
Postao je rastresen, zanesen, razdrazljiv i osjetljiv. Sav se raznjezio. 
Kao da to nije vise bio onaj stari, ugledni i uvijek ozbiljni esnaf-basa! 
Nije bio vise ni toliko tvrdoglav i uporan u svojim odlukama, kakav je 
do sada bio, jer on je despotovao i pasovao medu esnaflijama, mada 
uvijek pravedan i dobar. Neki dan se pred skupinom esnafskih drugova 
na razgovoru toliko zauzeo za radnika Hasana, kome esnaflije nisu 
htjele priznati sposobnost i izdati testir o esnafluku. 

- Nije on jos sazrio. Neka se vrati svom agi i majstorise jos 
godinu. Ispit nije dobro polozio. Ibrici mu nekako heravi. Kalaj nije 
jednako rasporeden preko posuda... Nemaran je i nevjest, nije on za 
esnafliju. 

Hasan je moleci i nekako izgubljeno gledao u esnaf-basu, a 
Omeraga, na veliko cudo nazocnih esnaflija, poce tako mekim glasom, 
kao da hvali svoju robu pred nekim kasabelijskim trgovcem. 

- Svjestit ce on to, braco. Nitko se nije naucen rodio. A i mlad je. 
Pravo bi bilo da mu damo testir nek' se dijete oslobodi i ducan otvori. 
Eto, Becir-begova magaza u dnu Kazandziluka prazna je. Neka, biva, 
Hasan u njoj otvori radionicu. Morebit hoce da se zeni, pa sto mu 
otimati radost? Ja cu mu pomoci. Moj vrijedni Uzeir, prvi majstor u 
seheru, koji i od mene bolje znade, a kog sam ja vaktile ucio, odlazit ce 
mu svaki dan sprva i pomagati i upucivati ga. Tako ce dijete nauciti... 

I Omeraga dade majstorsko oslobodenje Hasanu, uvede ga u 
esnafski zbor, stisnu mu toplo ruku, pa ga jos ohrabri rijecima: 

- Sve ce, sinko, biti dobro, ako Bog da! 



I u tekiji mevlevijskog reda, gdje je Omeraga prije bio samo 
obican dervis pocetnik i dolazio tek jednom u dvije nedjelje, uoci 
svakog drugog petka, promijenio se. On je prije samo huktao sjedeci na 

231 



minderu i prizivao Bozje ime nekako tiho i bojazljivo. Nije cinio obrede 
zikr s onim zarom samopredavanja i zanosa kao ostali sejhovi, koji su 
njisuci se u okrugloj halki, u kolu, stojeci na nogama i tresuci se svim 
tijelom zabacivali glavu lijevo-desno u tako brzom i vratolomnom ritmu 
da su svoje pobozno talasanje prenijeli na gusti zapaljenim udom 
razmirisali zrak. Nije, kao drugi, pjevao pobozne ilahije na arapskom 
jeziku i svakog dana vrsio odredene obrede. Kao zaposlen zanatlija nije 
na to stizao. 

Ali otkako je uz dedu gledao borbu nemocna zivota s 
gospodaricom svih ljudskih sudbina - smrcu, otkako je gledao kako se 
zutocrveno lice dedino ucas pretvara u sivkastomodro, otkako je gledao 
kako muke bolesti mogu izobliciti tijelo, dusu, sve, Omeraga se 
uznemirio. Dolazio uoci svakog petka u tekiju. Starog seha, 
predsjednika i procelnika tekije i reda, poluslijepog hodzu Pasu, 
turkusu, ljubio smjerno u ruku i ustajao cim bi se ovaj pojavio na 
vratima. Ustajao je s ostalim dervisima da na nogama obavlja zikr. Ono 
njegovo prizivanje Bozjeg imena »Hu, Hu!« ili »La Ilahe illellah«, 
postalo je izrazitije, punije, iskrenije i zanosnije nego prije. 

Cilj njegova reda bio je, naime, tijelo i njegove teznje, to jest 
nefs, srce i pozudu, sve stvarno, sve ono sto covjeka cini covjekom, 
zivotinjom kojoj je dan razum, sve sto je opipljivo, sto spada pod 
pojmove danas, sutra, jucer, sve ovosvjetsko u zivotu - zapostaviti i 
zanemariti i podrediti se dusi, onom sitnom i nevidljivom ropcicu 
velikog, nedokucivog i vjecitog Allaha. A to dervisi postizu dugim i 
teskim vjezabama, obredima, postovima i zauzdavanjima nefsa. Tako je 
neki dervis, pricaju, pozelio pekmeza od sljiva. Pozelio toliko da nije 
mogao izdrzati, premda se bio zarekao tri mjeseca slatka ne okusiti. 
Devet dana ga je, vele, zelio, jer Iblis, nalet ga bilo, ne da mira, i 
pogotovo oblijece oko poboznih dervisa, a deseti dan pao u postelju od 
muke. Onda mu je seh dopustio da kupi taj pekmez. I on uzeo veliki 
canak, napunio ga i metnuo preda se. Onda se sjetio zavjeta, a i toga da 
seh, kao covjek covjeku, ne moze i ne smije oprastati zavjete Bogu 
dane, pa je gledajuci u pekmez uzviknuo: »Evo, nefsu, ja ti sve 
pripravih! Evo, ja kupih, a ti, prokleta pozudo tijela i trbuha, izadi iz 
mene, pa jedi! Kroz usta, beli, neces!« Takvi su, eto, bili dervisi. A 

232 



glavni obred je zikr. Covjek stojeci bosonog na hasuri dotle se njise i 
zabacuje glavu sve brze i brze sad lijevo, sad desno, dok svijest 
posvema ne odluta od njega. Prilikom zikra dervis ne osjeca, ne zivi, ne 
postoji... On se u trazenju dodira s vjecitim, s nadljudskim i bozanskim 
gubi, tone... I hukce, spominje ime Allahovo... Zanosi se, urlice, bode se 
nozevima i sabljama, skace na ostre sisove, pada u nesvijest... To je pra- 
vi dervis... I takav je Omeraga postao otkako se bio zauzeo da »pazi« na 
Hasan-dedu. 

I njegovi ukucani tamo na Hridu, hanuma njegova i djeca osjetili 
tu promjenu. Postao Omeraga nekako »mehak k'o pamuk«, nekako 
»dobricina, kakvi se samo u pjesmama spominju«. Nije vise onako 
strogo ispitivao najmladeg sina u vjeronauku. Svake je veceri donoseci 
djeci i unucicima, djeci svoga sina Akifa, bobe ili prtokale, pomilovao 
maloga Ibru, pogladio Disiju po glavi, a Osmancica upitao: »De si se, 
sinko igr'o? Da se nisi, jadan ne bio, ligur'o po klizavici? Cuvaj se! 
Mogu se lahko ligure izvrnut, a ti past.« 

A kci mu Rabija asikovala. Znao je za to, a nije joj, kao prije, 
tako strogo zabranjivao. Neka se mladost nauziva, ta smrt je tako gorka! 
... Zato se pravio nevjest, kao da ne vidi... Kao da ne zna... 

Svi ukucani zavoljeli jos vise »sijedog«, svi ga jos bolje pazili i 
postivali. I svi bili zadovoljni. Samo njegova hanuma, njegov »halal 
pred Bogom i ljudima«, u noci, lezeci uz njega na mekom duseku u 
dobro razgrijanom cardaku, kad bi se probudila, saptala bi ili samo 
pomisljala: »Moj Omeraga, lijepi moj covjece, ti kraj tog dede i sam 
ostario. Povukao si se iz zivota prije vakta. Mislis samo na ahiret, a ne i 
na mene jos mladu, jos zeljnu zivota i tvojih milovanja, tvojih tepanja i 
aslama, ja li smokava i prtokala u aksam, koje si mi uvijek prije donosio 
u dnu svog zembilja. Mislis samo na smrt, moj dragi covjece, a ja zelim 
jos zivjeti! Jos u nasim zilama tece krv. I to topla, ljudska krv, koja trazi 
svoje, svoja prava na radost, na zivot. Otkako ides tome dedi, ti si 
ovdje, u svojoj kuci, kod svoje zene, koja te voli - gost. Zeljna sam i 
vidjeti te, s tobom progovoriti. Osjetiti onu njeznost kojom si me nekad, 
prije puno godina, milovao i mazio... 



233 







Tekija na BendbaSi 



234 



Moj Omeraga, ti trazis sevape, ahiretske, onosvjetske sevape, a 
zanemarujes sebe, mene, djecu, ducan, svoj esnaf... Moj Omeraga, rano 
je za to. Ta jos si mlad, iako imas ozenjena sina. Mlad si i moj si! AH 
samo pred Bogom i pred ljudima... Moj si, ali mi te je oteo dedo. Oteli 
te od mene tvoji sehovi i tekija...« 

Za to vrijeme bi obicno kroz tanak zastor na prozorskim 
staklima skiljio u sobicu mjesec vedre zimske noci, a pucketala vatra u 
lijepoj bosanskoj peci zemljenjaci, iskicenoj raznobojnim loncicima. 
Omeraga bi takva razmisljanja svoje hanume pometao trzajima i nekim 
tupim rijecima izgovaranima u snu: »Hu... hu...« ili »Dedo... 
de..do..de..« 

Ipak je hanuma i voljela i pazila svog muza kao i prije, a radije 
bi, cinilo joj se, izludjela od nefsa i muke i ljubomore na tog sejtanskog 
dedu nego sto bi svom Omeragi rijeci prigovorila. Zadovoljila se 
nadom, koja je prozimala sve ukucane, radnike u Kazandziluku, pa i 
carsinlije...: »Brzom ce se dedo kutarisati, ako Bog da!« 

Omeraga je zavolio mir, nekako se sav uvukao u sebe. U magazi 
je izbjegavao govor. Pred aksam, kada bi samo svakog drugog dana 
odlazio kuci, dok je Ali-hodza bio kod dede na konaku, isao je 
polagano. Sve korak za korakom. I gledao cas u kaldrmu, cas u okolne 
naherene kucice, koje se nakitile oko vijugavih mahala, kao one erne 
piknjice na ledima bubamara... I mislio - razmisljao... Cas o svojoj 
mladosti i o svakom svom grijehu kojega se prisjecao, cas o silnom i 
nedokucivom Allahu, gospodaru dubokih mora i beskrajnih nebesa, 
upravljacu svim sto se dogada, kako hodom crva u gredi, tako i vjecitim 
kretnjama zvijezda, mjeseca, sunca, svijetla i mraka... Razmisljao je i o 
dedi, o njegovoj bolesti, o prolaznosti svega u svijetu, ili o Ali-hodzi i 
njegovu velikom znanju, o Aliji Leptiru... Zasto li ga dedo stalno 
doziva? Kada bi taj Alija samo mogao doci, sigurno bi se jadan dedo 
mogao rastaviti od duse. Ova ga je misao najcesce mucila i prozimala 
ga cijelog... Tako je zelio pomoci dedi! Zasto? Kada bi to pitanje 
poniklo u njegovoj svijesti, zastao bi na pola puta nasred mahale i 
glasno samome sebi kazao: »Stidi se, Omere, slab si, bijedan i jadan, 
gori od zivotinje. Istina, dedo ti nikada nije nista valjao. Nikad te, dok je 



235 



bio zdrav, nije ni pogledao. Cak ti je bio dusmanin i na svakom koraku 
pokusavao ti pakostiti. Ali, zar Bog milosni ne daje zivot i nafaku 
svakom, i onom cak tko ga ne vjeruje kako serijat odreduje. Zar sunce 
ne grije svakoga podjednako, i onoga tko ga voli, i onoga tko ga, kao 
dedo, ne voli. Zar pas ne pazi svoga gospodara i onda kad ga ovaj 
izmlati sto je gladan posegao za komadom mesa koji mu je bio na 
domaku?« 

Jedini covjek, s kojim je Omeraga volio razgovor bio je Ali- 
hodza Misirlija. On je kazandziji svojim istocnjackim pricama otvarao 
vrata novih, ljepsih i pravednijih svjetova. A kod bolesnika Omeraga je, 
iako sumoran i sutljiv, ipak bio zadovoljan. Svjestan je bio kako cini 
djelo milosrda, kako sebi »dunjaden ahiret stjece«. 

Cak ni priblizavanje proljeca, ozivljavanje svega vani u prirodi, 
Omeraga, zatvoren u ovu kucu smrti i jednolicnosti, nije primjecivao. U 
ovoj Hasan-dedinoj odaji, ma kako bila lozena pecica, uvijek je bilo 
jezivo hladno, uvijek zima kao i u dusi polumrtvog tvrdice... Uvijek, pa 
i tog prvog toplog travanjskog dana, kad je u seher stigao davno cekani 
travnicki haberdar Adil-caus. 



Omeraga se spustio na minder vise dede, izvadio iz caksira svoj 
teski cabenski tespih od pravog jantara i zanosio se u ponavljanje 
kratkih molitava za dusu Hasan-dede. Bolesnik je lezao nepomican, 
ukocen. Da je ziv, da kroz njegove modre zilice jos kola otancala krv, 
moglo se primijetiti tek na povremenom trzanju vratnih zila ili ruku, ili 
na cudnoj igri boja na njegovu upalom i nepomicnom lieu. Dedo je vec 
nekako otupio i za bol i za sve. On vise nije imao snage da vice kad bi 
mu u velikoj rani na ledima poceo busiti i rovati crv. Dedo vise nije 
imao snage ni da pokretom ruke ili ocima zamoli Omeragu ili Ali- 
hodzu, za koje je znao da su tu, neka mu malko nakvase ispucale i 
okrvavljene usnice, iako ga je neka nemilosrdna zeda rastakala u 
milijune sitnih dijelica koji su vapili: »Vode!« 



236 



Od prije skoro petnaest dana Mula Hasan-dedo bio je zivi les. 
Svi koji su vjerovali da ga na zivotu drze jos samo Ali-hodzine molitve 
i hecimovi iladzi, zamjeravali su ovoj dvojici, zasto svojim nasilnim 
sredstvima produljuju te patnje, koje nazivaju zivotom. Svijest Mula 
Hasan-dede, dok je jos mogla odrzavati makar najslabije veze sa 
stvarnoscu i zivotom, patila ga je i razdirala savjescu, gore i teze nego 
sama bolest. Govoriti nije mogao. Poslije onih rijeci starog Jesue, dedo 
je od silne uzbudenosti izgubio dar govora. Vijuge njegova memljiva i 
nekako oplesnjala mozga nisu vise slusale zapovijedi svijesti, nisu 
prenosile na jezik, otekao i tezak, ni jedne rijeci, ni jednog pojma ili 
misli osim onih mehanickih: 

- Alija, Lepire... Ali-ja, Le-pi-re, A... 

AH najteze peku one misli, oni jadi i gorcine, koje se ne mogu ili 
ne smiju izgovoriti. Najtezi teret ravnotezju covjecjeg uma i njegove 
»zdrave« svijesti je onaj koji se ne moze ili ne smije ni s kim dijeliti. 
Koji u njemu raste, raste kao usov na obroncima, ali ne usov hladnih 
snijeznih svjetlucavih pahuljica, nego vrelih plamenova upaljenih 
gromada od ugljena. Raste polagano, postupno, i pali, zari, razara, 
sagara... A tog usova, tog tereta ne moci osloboditi se, cak ne moci ni 
djelic toga prenijeti na drugoga! ... Zar je onda cudo da se Mula Hasan- 
dedo, bolesni skrtac, izgubio? Da je odlutao u mislima i onijemio? 

Jos dok je mogao bar misliti, jos dok se taj usov tek skupljao - 
dedo se otimao, borio s njim, ali je izgubio bitku, polozio oruzje, svoju 
svijest, svoj zivot, sve svoje, cak i skriveni imetak. Ovako je poceo rasti 
taj usov: 

Jos one noci, kad je htio ubiti Aliju hamala, kada ga je svom 
snagom gurnuo u provaliju, u svoj skriveni podrum na gomilu 
neprocjenjiva blaga, jos one noci prepuklo je nesto u Hasan-dedi. 
Srusilo se uz potmuli tresak i prasak. Srusilo se kao gromom pogodena 
drvena koliba negdje na poljani. Rusilo se bjesomucno i ludo, uzdizuci 
prah do nebesa... Njegova svijest, njegovo ja, njegova gramzljivost... 
Srusilo se i ostavilo razvaline i krhotine, na kojima se, przena vrelinom 
nekog drugog kobnog bijelousijanog sunca, izvijala i kobacala velika 
zmija sarulja, palucajuci gladna i opasna - dedina savjest... Onda, kada 

237 



je u mraku njegova podruma odjednom iz one duboke tisine, koja je 
nastala poslije muklog pada Alijina tijela, cuo Leptirov glas, glas ziva 
covjeka - dedo se stresao, pokunjio, izgubio i klonuo. Bilo ga strah, 
strah i Alije i sebe i svoga blaga i svoje savjesti. A tek Bog i smrt! Sve 
one strahote dzehenemske, i hladni i vreli i slani, i gubavi, i tko bi znao 
koliko vrsta patnja paklenih ima! Pa kabur! I ona dva meleca, koji ce 
pitati, nemilosrdno i nepodmitljivo: »Sta si radio? Kakav si bio?« ... 
Neko veselje, neizrecivo i golemo, iskreno i duboko, obuzelo je dedinu 
dusu kada je spoznao da nije ubio. Da nije uspio ubiti. I stid, golem stid 
pred tim covjekom... 

Poslije, kada je Alija uzbuden i bolestan otisao da vise ne dode 
pred dedine oci, poslije, kada je u svom duseku ostao sam, Mula Hasan- 
dedo, cimje dosao k sebi, zaplakao je. Tako je gorko plakao dabi svaka 
njegova suza nadgorcala zmijinu zuc. Bio se onesvijestio od stida i 
nagomilanog samoprezira kad mu je Alija onako velikodusno halalio i 
to da ga je htio od zivota rastaviti. Kada se osvijestio, bio je vec u odaji 
sam. I hladno je bilo. Vatra u pecici ugasena. Glad i umor su ga 
prozimali. Pa onda jos ona prokleta grebnjava miseva u duseklucima... I 
zed... Pred njegove zamagljene oci izlazile su prikaze prosle noci. Pa i 
cijelog zivota... 



Uvijek je radio kao crv. I stjecao, gomilao blago, veselio mu se i 
strahovao za njega. Cakje jednom otputovao u Sam da od neke hanume 
koja je ostala udovica kupi tri stotine nizova krupna bisera... I taj biser 
lezi negdje medu ostalim blagom u njegovoj magazi. Jednom prije 
mnogo godina prijavio je zaptiji u Brusi razbojnike koje su objesili. 
Gledao je njihove isplazene jezike i izbuljene mrtve oci, a poslije otisao 
u njihovo skroviste, koje nije bio prijavio, i pokupio blago. Ah, onaj 
krasan zlatni pladanj i one almasima okicene zlatne nalune! Pa onaj 
zeleni cup prepun dukata, i onaj manji... Sve je to dolje u podrumu... 
Dobro sakriveno... I puno jos, puno... Na desetine i stotine seljaka po 
Anadoliji i po gudurama Tavor-planine radilo je za Hasan-dedu, dok on 
jos nije bio dedo... Citava je krda ovaca on znao imati i preprodavati za 

238 



dukate, dukate... Mnoge i mnoge zemlje zasijavali su za njega sirkom, 
zitom, pirincem, a sve to je on mijenjao u dukate, u dukate... Pa opet 
one krupne vrecurine srebrnog i zlatnog posuda, kupljena sirom 
svijeta... Pa cilimi... Svu je Perziju obisao kupujuci blago. I Arabiju... 
Davno se nastanio u Bosna-vilajetu. Cuo je za neko zakopano blago 
»starije' vojskovoda bosanskije'« I njega je nasao. Kao i tolike druge 
zakopane riznice po Misiru i Siriji. 

Bog mu je sam pomagao pri stjecanju i trgovanju. Za cetiri 
velika vezira Mula Hasan-dedo cijeloj je vojsci prodavao odjecu i hranu 
i sablje i kalpake i stitove... Prodavao za skup novae... Konje je u 
velikim coporima upucivao s jednog kraja carevine na drugi. Brodove i 
demije je svoje imao, ali je sve to, cim se ukazala prilika da otme od 
ljudi koji lijep nakit ili koju vrecu zlata, pretvarao u skupo blago... 

Ali nije se on odricao ni najmanjih poslova. Ni telaluka ili 
preprodavanja masla i meda. Onim krscanskim ujacima, koji mile po 
svojim samostanima s nekim velikim indilama pod pazuhom, njima je 
prodavao sve sto trebaju. I prodavao im citabe... Zamjenjivao s njima 
hranu za starine iz Bosne... Pa tek svile! Onaj top u dnu podruma, dobro 
zavijen u stare krpe, potjece cak iz zemlje Kitaja, gdje su ljudi vecinom 
misirbabe, zuti u lieu i skiljava nakriva oka... Sve to, sve to neizmjerno 
bogatstvo, njegovo je i samo njegovo, starca Mula Hasan-dede! 

Zaradi tog blaga umalo da nije ubio hamala! Tog Aliju, jedinog 
covjeka u seheru koji ga je pazio i kome se bio nekako priblizio. Skoro 
ga i zavolio... 

Jest! I Mula Hasan-dedo volio je ljude. Ali samo jednu plecatu i 
misicavu crnu vrstu. Njih je za dobre pare prodavao. Pa i zene. Bijele 
kao labudovi, grudi im samo sto podrhtavaju kod pokreta... Jermenke ili 
Grkinje. Njihova je cijena bila najbolja! 

Znao je Hasan-dedo i za jednog budalastog pokajnika u 
Damasku, dervisa Abduselama, koji je sve svoje porodicno blago, 
stjecano vjekovima od njegovih predaka, trosio na oslobadanje robova. 
Njemu si mogao prodati i najmrsaviju kljakastu, sipljivu i staru 
izradenu robu za cisto zlato. Abduselam kupovao je i erne zene, cak i 



239 



one stare, corave, koje su promijenile pedesetak gospodara. Prvo bivale 
po haremima, pa po kuhinjama, pa po stajama kod blaga, pa na njivama 
beracice pamuka, pirinca, kahve, caja, pa kasnije prodane Mula Hasan- 
dedi za sitnicu, po deset za mali dukat... Dedo je i njih prodavao 
pokajniku Abduselamu, koji im je vracao slobodu i jos im cak davao i 
novaca da otpocnu onako istrosene i izmrcvarene »nov zivot«! 

Sve to, citav zivot, titralo je pred ocima bolesna starca, tu, u 
njegovoj bijednickoj, ocajno hladnoj sobici. Titralo i plesalo. A dedu 
pekla savjest, svijest da odlazi, da ostavlja sve sto ima, ostavlja - kome? 

Da vasijetom sve to pretvori u dzamije, u mektebe, u medrese i 
sirotista? ... Da njegovo blago bude prodano... »Tko daje vise?« Ne, ne! 
... Da svoje blago ostavi ikome da ga dalje cuva i uvelicava? ... Ali 
kome? Tko je toga dostojan? Koga on ima? Brata, sestru, zenu, dijete... 
Nikoga! Nikoga osim svog blaga, svoje bolesti... 

Otac mu je bio oslobodeni rob, esnaflija - papudzija u nekom 
maloazijskom trgovistu, a majka Grkinja... Obadvoje vec odavno umrli. 
On je odrastao u bijedi i gladi i naucio se mrziti ljude, a voljeti ono sto 
njih cini pametnima i velikima - zlato. Hamalio je po prljavoj Peri, dok 
nije stekao prvu kesu, poslije je islo lahko... Brzo je zaradivao i stjecao, 
jer nije poznavao ni umora, ni obzira. Duboka je bila uvreda kojom ga 
je svijet zapahnuo u djetinjstvu, njega, sina bivseg roba, sina fukare, 
ruzna, celava Hasana... Jos kao dijete naucio je mrziti iskreno i duboko 
svakoga, jer je i njega svak udarao, zadirkivao, ponizivao, jahao na 
njegovu ponosu kao na malenu sugavu magarcu. A zasto? Zato sto je 
bio bijednik, siromak! Steci! Steci! ... I radio je i stjecao je. Onda se 
nekako zaljubio u neku begovsku kcer. Ona ga samo ismijala, a beg 
naredio, te ga izbicevali javno na trgu pod obeliskom... Uvjerio se tada 
da nitko nije dostojan ljubavi, a da svijetom mjesto vjere, ljubavi i 
zakona, vlada zlato! Valja ga imati, pa biti jak! I on ga je imao... Ali 
stjecuci ga, izgubio volju za vlascu, nesto drugo je htio, drugo, vece! 
Oteti poganim ljudima sve zlato, sakriti ga u duboke podzemne magaze 
i gledati cijeli svijet siromasan, kao sto su njega gledali kao bosonoga 
trhonosu u Peri! ... Gledati svijet u znoju i radu, kao i onog bega koji je 
njega bio dao izbicevati, a koga je on poslije upropastio i prodao 



240 



Abduselamu u roblje. Dosavsi u Bosnu klonuo je, iznemogao. 
Zadovoljio se gomilanjem malog dijela svjetskoga zlata, makar toliko je 
uspio oteti... 

Ali sve sto je imao bilo je tako malo prema njegovoj pohlepi. On 
nije nikad zelio biti nekim vladarem ljudi, nekim carem, ne! On je htio 
vise! Htio je imati sve cim se ljudi kite! Sve! Sve zlato koje je zemlja 
izrigala iz svoje nutrine, sve almase... A sad, na pola puta, eto, to sve 
mora ostaviti. Kome? ... To gaje najvise peklo! Bio je pomisljao na to 
da naredi neka se iskopa ogromna raka i njega mrtvog pokopaju zajedno 
s citavim njegovim blagom. Smisljao, ali se zgrazao pri pomisli da bi u 
zemlji, u vlazi, crvi izjeli njegove sjajne svile i zlatom vezene kadife... 
A i serijat to ne bi dao, pa padisah! Jest! Padisah silne Otomanske 
carevine najveci je njegov dusmanin, jer on ce mu sve oteti u 
dancijama, u vasijetima i zakonskim odredbama serijata. Zato valja 
kriti... Dobro sakriti blago. I on gaje sakrio. Kada on umre, umrijet ce i 
to blago. Nece dopasti poganih ljudskih saka, nece kititi nicije grudi ni 
ramena, ne! 

Ali ako Alija hamal nije zmirio pod povezom, a ako je moljac u 
cevrmi izgrickao rupicu, kroz koju je hamal mogao viriti...? Drhtao je 
dedo pri tim mislima... Ali se brzo i tjesio. Ne bi onda taj hamal njemu 
vadio vlastiti noz i nudio mu da ga zakolje... Ne bi se onda Alija zakleo. 
Cista je to dusa i glupa. Jer Hasan-dedo je uvijek cistocu duse, postenje 
i cestitost smatrao nekim stupnjevima gluposti. Alija nece ni kazati da 
dedo ima blaga, ni koliko ga ima. Nije on to, on, glupi hamal, ni vidio 
sve, niti ga je mogao procijeniti. Nece kazati, pogotovo on, kad mu je 
pred Omeragom poklonio sav traljavi namjestaj te bolesnicke sobice. 
Taj protruhli dusek sav izlijepljen svakojakom necistocom, pa ta 
razvaljena pecica, pa ti sahani i taj poderani cilimak. Alija je glup i 
zahvalan. Taj ce ga poklon usutkati... 

Tako se tog dana Mula Hasan-dedo umirio, pa odlucio docekati 
smrt kao pobjednik! Ona nece uspjeti da mu, kao svim drugim ljudima, 
otme ono sto je za zivota stekao. Cekao je smrt i kabur. Uzdao se u 
svoju spretnost i smisljao kako ce odgovarati melecima u grobu. Cak je 
sastavio i svoju obranu na Sudnjem danu. U najvecem Allahovu citabu, 



241 



u Kur'anu azimusanu, zajamceno je svakom pokajniku oprostenje. A 
pokajanje i priznavanje vjere izrice se stanovitim molitvama. Njih je 
Mula Hasan-dedo znao i saputao... 

Onda je iznenada, kao grom iz vedra neba, dosao onaj poganac 
Jesua da mu on procjenjuje svile i samije. Dosao i pokrenuo usov kao 
juzni vjetar. I pored one zmije savjesti usadio u dedinu dusu jos zescu 
zmiju: strah, koja ne samo paluca, vec i ujeda i pretace svoj smrtonosni 
otrov u svaku zilicu, u svaku stanicu dedina mozga. Dosao je da vidi sta 
dedo ima, i rekao mu, priznao mu kako je Alija odao da dedo ima blaga. 
Odao, lopov! I sad ce, cim on umre, doci ovaj ridobradi Zidov, doci kao 
lesinar i traziti... Rusit ce zidove, lomiti tavanice, kopkati podrume ... I 
naci ce... Pred njim ce zasjati blago. I on ce njim kititi iste one ljude koji 
su dedu prezirali. A dedu ce izjedati crvi. I nece moci braniti svoj 
imetak, nece ga moci zastiti... 

Samo jedan covjek moze mu tu pomoci: Alija. Samo on. Dat ce 
mu kesu blaga, dvije, ako ga ne mogne nagovoriti za jednu, dat ce... A 
Alija ce se zakleti Bogom i Almasom i na sva cetiri velika i svih sto 
malih kitaba da nece nikome, nikome dati njegovo blago, da nece nikad 
traziti podruma... A njegova kuca? Ova lijepa cardaklija - srusit ce se... 

Izgrist ce je vrijeme... Neka se zakljuca, neka bude prava kuca 
smrti, paucine i sismisa. On ce izmisliti kako ce... I izmislio. Poklonit ce 
je pred kadijom nekome tko ne postoji. Nekom dedi u Samu ili u 
Brusi... Onda ce kadija morati traziti tog nasljednika i novog vlasnika 
kuce. I nece ga naci... Pa kad kroz sto godina, jer toliko ce kod sporosti 
turskih kadija, mislio je, sigurno potrajati traganje za nasljednicima 
nasljednika njegova izmisljena nasljednika, prodaju kuce, nece ona vise 
nikome valjati. Srusit ce je i na njoj, na njegovu blagu, sazidati novu. 
Njegovo skroviste nece pronaci. Ali za sve to, da sve to izvede, treba 
mu Alija. Zato je uzviknuo, riknuo, tako da se Zajko uplasio: 

- Alija! Lepire! ... 

Ali to su bile njegove posljednje rijeci. Svijest je stala, ukocila 
se. Usov se srusio. Nije vise prepoznavao nikoga, pa ni kadiju, a na 
svako pitanje promucao bi samo muklo: 



242 



- Alija, Ali-ja... Le-pi-re! 

Vec se na seher spustao mrak kao tezak barsunski pokrivac, kad 
je Omeragu, koji je na svoj tespih izmolio bas tri tisuce osamsto 
cetrdeset treci put svoju molitvicu, trgnuo dedin glas, nekako jeziviji 
nego ikad, nekako zvonkiji, neljudskiji, natprirodniji i strasniji: 

- Ali-ja... Ali-ja... 

Jecanje je zatim zacas prestalo. Omeraga se skamenio. Hladni ga 
srsi prozese... Dedo se podize u duseku, zanjiha se i zamlatara rukama, 
kao da goni, razgoni milijune Jesuinih lukavih ocica, pa tupo pade i 
omlohavi... 

Omeraga skoci, pride duseku, pogleda na dedu i zadrhta. 
Strepeci cijelim tijelom prihvati za jorgan i navuce ga na dedinu glavu, 
pa sapnu: 

- Allahrahmet ejled. 

Sa dzamijskih munara ocuse se u torn casu aksamski ezani, a u 
carsiji je Adil-caus u istom trenutku susreo Arifagu i uputio ga dedinoj 
kuci, govoreci da mu je tako porucio Omeraga danas u ducanu po 
svojim momcima. 

Ali-hodza Misirlija, s jos dvojicom mlade talebe, cuvao je svu tu 
noc mrtvaca... 



243 



XXII 



Oko Arifage telala skupila se povelika gomila carsinlija. Cekaju 
sabah haber. Cekaju - iako ih vecina zna sta ce telal reci. On stao usred 
sokaka, udario dva-tri puta u talambas, pa kaziprstom i palcem 
zakovrcio brkove i otpoceo: 

- Braco, sinoc je preselio na ahiret Mula Hasan-dedo, trgovac. 
Dzenaza krece iza podne namaza ispred Carsijske dzamije. Kako nema 
nasljednika, to ce kucu kadija muhurleisati i zapecatiti. Prodaju cu vam 
kasnije objaviti. Braco, molim vas da dedu ispratite do groba, ko naseg 
seherliju. Dalje, braco, jucer je stigao u nas seher travnicki haberdar na 
dobru doratu i donio nam travanjske pozdrave. Svoj carsiji mahsus 
selam spremio i nas vrijedni hamal Alaga, koga svi Lepir, zovemo. I 
platio je da triput te selame objavim svakom i moli vas, braco Sarajlije, 
da cuvate Hasan-dedu! Da ga obilazite i pazite, moli vas, ama eto, dedo 
je vec preselio... Dalje braco: iz mesceme javljaju da ce valija za 
nedjelju-dvije stici u seher, pa se sprem'te da ga docekamo. Dalje, 
braco, dolje na Stupu prodaje se lijep han i tri njive, upitajte Abidagu 
handziju. Dalje, braco... 

Iz gomile ispred telela izdvojise se dva covjeka i podose u 
sporednu ulicicu. Dva covjeka, koji se odavno nisu vidjeli, a koji su 
nekad bili vrlo bliski jedan drugom. Bliski, iako su se u zivotu vrlo 
rijetko susretali, a uvijek se izbjegavali. Mehaga bakal i Ismet-efendija, 
mladi duhovnik, punac i zet, tuzitelj i tuzeni pred Hilmi-efendijom, 
kadijom. Dva covjeka koji su se i voljeli i zalili istovremeno. Dva 
covjeka koji su oba opravdano vjerovali da su jedan drugom zagorcili 
zivot. 

- Sabah hajrola, Mehaga! Kako si? 

- Allah razi olah, sinko. Dobro je, Bogu hvala. A ti? Kamo se, 
bolan ne bio? Ta nismo se klali... 



244 



Bivsi zet ne odgovori Mehagi, nego nekako tiho i tupo okrenu 
razgovor na nesto njima obojici strano. 

- Eto, umrije Hasan-dedo. 

- Jah... Svi cemo... To ti je, sinko Ismete, od Boga. Hoces moci 
prispjeti na dznenazu? 

- Hocu, jasta radi... A i Alija nam svima selam spremio. Jos zato 
platio telalu. Fin covjek, bas fin. 

- K6 nas Lepir! Moj sinko, nije on dzaba svima nama drag... 
Kako tvoja mati, dobra Zehra-hanuma? 

- Kako? Da Bog da bolje! Nitko je, cini mi se, utjesiti ne moze. 
Hem sramota, hem moj a bolest, hem sto odlazi iz svoje Bosne... 

Svratili su u Mehaginu magazu. Ducan je vec bio popravljen, i 
zadnji tragovi pozara odstranjeni. Robe je opet bilo kao i prije vatre. 
Carsija je umjela neopazice pomoci svakog pogorjelca. Nekako ga 
krisom »zavijeno« pomoci, da se covjek ne bi uvrijedio! Jer je ponos 
Bosnjaka bio velik. Veci od svake bijede i neimastine. Ako covjeku 
hoces uciniti neko dobro, ucini to tako da on ne primijeti kako mu ti 
zelis pomoci. Jer pomoc je omalovazavanje! Tako su bar carsinlije, 
pogotovo oni esnaflije i trgovci, mislili. Mehaga je odbio vjeresiju, 
odbio cak i zacudno jeftine cijene koje su mu nudili trgovci. Prodao je 
nekoliko cilima iz kuce, zenine almasli grane i svoje bajramsko odijelo. 
A musterija navalila na ducan. Svi bakali su cak svoje musterije 
upucivali Mehagi. Svi iz susjedstva dolazili mu i kupovali maslo, secer, 
mlivo... iako im tolike zalihe nisu trebale. A svak je u ducanu 
izbjegavao govor o vatri ili o povratku njegove kceri. 

Tako je Mehaga brzo opet stekao sermiju. I vec smjerao da 
svojoj hanumi kupi ljepsi nakit od onog sto ga je ona odmah nakon 
pozara njemu predala uz rijeci: »Prodaj, moj Mehaga, ovo. Sto ce mi? 
Vraca mi se, eto, u kucu moj najljepsi nakit, moja Almasa« ... U njive i 
novae sto ih je zet poklonio njegovoj kceri Mehaga nije dirao. Nije htio. 
Po njegovu uvjerenju nije to bila »halal para«, nije bilo njegovo. To je 
bila tek naknada za Almas ine muke i miraz za novi okrpljeni brak. Ako 



245 



se bude netko htio ozeniti rastavljenom Almasom. A tesko onoj trgovini 
sto se osniva na novcu koji nije halal! Eto, znao je Mehaga za jedan 
takav zalostan slucaj u dalekoj proslosti. 

Negdje u Turskoj bio hadzija koji je svoj imetak zaradio kao 
mljekar. Imao je, vele, desetak krava, ali je ipak mijesao mlijeko s 
vodom. Bio mu drag haram, bila mu draga haram-para. Kada je skupio 
koliko mu treba za hadziluk da posjeti cabei-serif, otisao je demijom u 
Arabiju. Kada su bili na debelom moru, uhvati ih iznenada jak vjetar, 
nesto kao bura. Demija se najednom zaljulja i nagnu na stranu na kojoj 
je taj mljekar sjedio na palubi, a iz neba doletje galeb na jarbol demije. 
No vidi ti cuda. Galeb se pretvori u majmuna, a ovaj, ko vjesta 
zivotinja, spuza s jarbola, pa skoci na rame tog jcz/czn-hadzije i izvadi 
mu iz pasa kesu sa zlatom. Ostali ljudi na palubi zgranuli se. Majmun 
onda otvori kesu, pa se u tren oka vrati na vrh jarbola i poce bacati du- 
kate, jedan u more, jedan na palubu. Onda jos i progovori: »Vodi novae 
za vodu, tebi za mlijeko !« Kako je koji novcic padao u more, tako se 
demija sve vise i vise ispravljala, a vjetar prestajao. Kada je i posljednji 
dukat pao u vodu, majmun se opet pretvori u galeba i otprhnu put neba. 

Eto, tako je teska haram para, pa s njom zapoceti... Da te Bog 
sacuva! A i u imanju Ismet-efendije ima majcinskih suza Zehra- 
hanume. Ne, ne... 



- Sjedi, sinko, da popijemo kahvu. Bas mi je drago da te jutros 
sretoh. Sto se, sinko, klonis od mene? 

- Ne klonim se ja, moj babo - prosapta zbunjeno Ismet-efendija. 
Oslovio ga je babo, oslovio koliko iz ljubavi, toliko i iz postivanja. Jer 
on je svog punca volio. 

- Rijetko iz kuce izlazim. Vidis mi i na lieu da sam slab. Bolest 
me gusi. Nekako sam, dragi moj babo, zavidan onom Hasan-dedi... 
Spasio se, siromah... 

- Ne govori tako! Zivot je svakom drag. 



246 



- Meni nije. 

- Cudnovato! Bas si, sinko, ti duboko zagazio. Mora covjek 
voljeti zivot. Mora! Bog tako hoce! ... 

- Kako je tvoja sci, Mehaga? Je li se primirila? 

Ovo pitanje, i to jos tako jasno, tako otvoreno izgovoreno, posve 
zbuni Mehagu. Lice mu se zarumeni od stida i bola. Sta da odgovori? ... 
Je li se primirila? ... I to pita onaj koji je skrivio da je ona sada 
nesretna... 

- Almasa je, sinko, dobro - izustio je bezbojnim i tupim glasom. 

- Zna li da sam sve svoje prodao gazdi Jesui i da cu, ako Bog da 
i dalje ovakvu ljepotu, u danasnji dan s materom u Stambol. 

- Zar vec tako brzo? 

- Moram. Bjezim, babo. Bjezim da zaboravim, bjezim od 
uspomena, od svega sto me sjeca na... 

Ismet proguta dalje rijeci. U ducan udose neke musterije. 
Mehaga ustade s tronosca. 

- Oprosti, sinko, da pomjerim ljudima - rece i ostavi Ismet- 
efendiju sama. Sjedio je na cepenku i gledao u sokak. Brojao je 
kamenice kaldrme i pokusavao po odjecima koraka poznati tko to ide. 
Tezak i odmjeren korak - to je seljak. Lahak, skoro lebdeci koracic, 
jedva cujan - to je neki trgovcic ili kalfa... I podizao glavu da vidi je li 
pogodio. A ljudi tako prolazili... 

Rastresen i nekako tup, kao da je samo gost u ovom zivotu, kao 
da ga se nista ovdje na svijetu ne tice, cak ni njegova bolest... Cudan je 
postao nas Ismet-efendija otkako se rastavio sa zenom. U mjesec dana 
jednom izide u carsiju, medu svijet. I on da samo hoda pognut, kao da 
mu je makar pedeset na ledima. Prolaznike ne vidi. Malo koga 
pozdravi. Ako nekog slucajno gurne, ako prosto naleti na nekog, trgne 
se i tiho, nekako strano, kao da to uopce nije on, prosapce: 

- Aferdesum, nisam vidio. 



247 



I jutros je izisao u carsiju rano. Nesto ga u kuci boljelo i gusilo. 
Svu noc nije bio spavao. Misli su ga sibale. Volio je, jadnik, i da ga je 
uhvatila njegova goropadna trzavica nego te misli. I uzalud se hrvao s 
njima, kao s divovskim neprijateljima, uzalud je pokusavao oteti im 
korbac, koji ga je nemilosrdno i dusmanski udarao. Probudio poslije 
majku, pa s njom govorio. Obadvoje su osjecali da se igraju zmirke, da 
se varaju, da bjeze od istine i stvarnosti, od zivota i njegova bola. 
Govorili su o novom zivotu u Stambolu... Cim se razvidnilo, Ismet- 
efendijaje otisao iz kuce, pobjegao. Lutao je mahalama i udisao jutarnji 
zrak. A krasno je sarajevsko jutro sprva proljeca... Nebo bistro, modro, 
mirno i beskrajno. Nebo veliko i nedokucivo, suplje, a ipak tako drago i 
veselo. Gledao je Ismet-efendija dugo u njega, gledao i odmarao svoje 
snene oci od nocasnjih prividenja. Gledao - i bio sretan sto ne misli, sto 
se u njega uvukla neka tako spasonosna praznina. A onda - odjednom, 
bas kad je stigao do gradske kapije - stade. Sav se strese. Jer je i nebo 
pristalo uz urotu protiv njega. I ono je postalo njegov dusmanin, jer je 
gore na njegovim plavim visinama ugledao oblacic, koji se ocas 
razvukao, razvukao nad cijeli vidik, i iz koga ga je zvala - Almasa. 
Odjevena u iste one haljine koje je imala na sebi one prve noci, jedine 
noci kad je bila njegova posve njegova i tijelom i dusom. Onda, kad jos 
nije znala... I zvala ga rasirenih ruku k sebi gore u oblake, u nebo, i 
nudila mu zagrljaj. Zagrljaj, za kojim on, otkako je ne vidi, toliko cezne. 

Zazmirio. Brzo posao put carsije, put ljudi, da ma kog susretne. 
Prisao telalu da cuje novosti i da nekoga nade, s kim de ma sta 
progovoriti. I nasao punca. 

Jedan prolaznik ispred Mehagina bakaluka nazva mu selam i 
upita ga kada ce u Stambol. To mu bi spas, to ga je trglo. Onda je opet 
poceo brojati kamenice kaldrme i osluskivati korake prolaznika. 

Musterije izadose iz ducana. Mehaga sjede opet na tronozac. 

- Pa, sinko, kako sad zdravlje? Prica mi Ali-hodza da ti ide na 
bolje. 

- Bolje? ... Moj babo, izgubio sam ja vec nadu. A i sto ce mi 
zdravlje? 



248 



- Kako nauka, sinko? Govore po carsiji da sastavljas neki citab. 
Lijepoje to... 

- Jah. Znas, Mehaga, u bolu se covjek nekako raspada, nekako, 
kako bih ti kazao, izgubi se i postane mehak. Bol ga, br'te, razdere na 
dusu i tijelo. Pa onda dusa posve odvojena pati, a i tijelo pati... 

- Zar o torn citab sastavljas? - upita zacudeni bakal i plasljivo se 
zagleda u Ismetove oci. Da nije istina sto Suhret-hanuma veli, da je on 
»mrven senuo«? 

- Ma jok! ... Nego htjedoh ti kazati. Bol od mene, babo, nacini 
alima. Bol me nagna da uzmem kalem u sake i da sastavim citab o 
ahlaku izmedu muza i zene. Pisem o braku, kakvim ga serijat shvaca... 

- O braku? - uzdrhta Mehaga. 

- Eh. Ali slab je to rad. Ne mogu sabrati pameti. Jedva cekam da 
odem iz Saraj'va. Sto dalje, to bolje. Ne znam hocu li se i u Stambolu 
staniti... 

- Sto, bolan ne bio, sve svoje prodade onom sarafu? Mog'o si 
dat' i nekom muslimanu. 

- Mog'o sam - odgovori ravnodusno Ismet-efendija, a glavom 
mu sijevnu misao: »Kako je to sve strano i daleko od mene... - Zar da 
vodim brigu o torn kome prodajem. Jesua je dosao prvi i zatrazio 
imanje, ponudio dosta, pa sam dao.« - A onda je nastavio: 

- Svejedno je tko je kupio moj imetak. Svejedno je, moj babo, i 
sta ce od tog imetka biti. Sve je svejedno. Glavno je da odlazim. Necu, 
vam vise smetati. 

Goropadnik. Hodza koji nema ni dzamije ni mekteba. Hodza 
koji je morao cak i svoju... 

- Nemoj tako, sinko ako Boga znas! prekide ga Mehaga. 

Opet u ducan navalile musterije. Ismet-efendija se pozdravi, pa 
ode. Nije ni cuo kako je Almasa, spominje li ga i zalili ga... 



249 



Lutao je dalje carsijom. Zagledao se cesto u vrhove svojih firala. 
Ni sam nije znao kako se stanio pred Mehaginom kucom. Kada je 
ugledao isti onaj prozor s koga mu je nekad Almasa svojim milim 
rijecima poklonila jedinu slast zivota, kada je na torn istom prozoru 
ugledao opet kroz musepke lik svoje bivse zene i kad je cuo njezin 
uplasen krik i opazio kako je brzo pobjegla s prozora, Ismet je protrnuo. 
Osjetio je, da ce sad, tog casa, tu nasred mahale, pasti opet »s gore«. 
Zato je skupio svu snagu i potrcao kuci, kamo je stigao blijed, oznojen i 
srvan. 

- Toliko dugo ga jos nikad nije drzalo! - plakala mu je nad 
glavom majka, Zehra-hanuma, kad je kraj kuce pronesena Mula Hasan- 
dedina dzenaza, na koju Ismet-efendija nije stigao. 

A velika je to dzenaza bila. Carsinlije su ispratili dedu tog prvog 
toplog dana sve do groblja. 

Omeraga kazandzija, Ali-hodza Misirlija i njegov mladi zet 
Ahmedaga kazaz spustili dedu u zemlju. Carsija je medusobno pokupila 
sav trosak za ukop. Zapravo je Omeraga htio sve sam platiti, ali mu 
susjedi ne dadose da on sam pokupi sav toliki sevap. Cak je i gazda 
Jesua donio Omeragi cohu kojom ce pokriti dedu. 

- Ovo ot meni, ot sarafu Jesua zvano Bararon... Moja deduko 
biu, sanki, dobro musterija i veliko ahbab... 

Vracajuci se s groblja svijet se okupljao u manje skupine koje su 
vezle tihe razgovore o »cudnom rahmetliji«. 

Adil-caus uhvatio Ali-hodzu pod ruku, izdvojio ga iz skupine i 
zamolio da nesto malo sami promuhabete. 

- Peke, sinko! 

- Znas, trazio sam te i jucer, hodz-efendi... Alija me zakleo da ti 
samu dvije-tri reknem. Dao mi je i ovu poruku za tebe. 

Uto je iz njedara izvadio zavijutak tanke koze, na koji je Alija 
Leptir napisao prvo pismo u svom zivotu. 



250 



- Bogme, Adil-cause, trebao bi meni moj Alija. Nekako mi bez 
njega kuca prazna. 

- 1 ti njemu hodza. Njemu je tamo u Travniku dusa prazna. Sve, 
br'te, o tebi i seheru govori. 

- Eh... kad ce se vratiti? 

- Cim beg stigne iz Stambola... A nije mu to pametno. Bogme bi 
u nas co'jek postao. A, vjeruj mi, nije on za hamala. 

- Znam ja to, moj Adil-cause. Smislio sam ja sta cu s njime. Eto, 
Bog je meni dosta dao. Ja cu mom Lepiru otvoriti, cim opet doleti, 
magazu. Neka trguje. 

Steci ce, vjeruj mi, dosta i u Travniku, da malu magazu otvori. 
Vrijedan je on... i posten. 

- K6 moj posinak! - ushvali se Ali-hodza, a rastao je od 
zadovoljstva slusajuci kako njegova Aliju svak hvali i voli. 

- Porucio ti Alija da mu o rahmetli dedi sve potanko napises. 
Ima mjesec dana kako ga stalno spominje. 

- Vela havle! A i dedo njega sve do smrti zvao. 

- Zao ce, br'te, Aliji biti sto ga nece vise vidjeti. 

Sve do kuce u Sumbul-mahali razgovarali su o Aliji i Travniku. 
Caus je pricao hvalospjeve o Leptirovu postenju i vrijednosti. Ni rijeci o 
Almasi, ni spomena. Samo sto je pitao za Mehagu i Ismet-efendiju. 
Dakle, toliko je posten i toliko je voli, mislio je Ali-hodza, da cak ni 
njezino ime u Travniku spominjati nije htio, neka svijet ne zna da on za 
tudom zenom cezne. Ali - ako ju je zaboravio? ... Ne! To ne smije, to ne 
moze biti! 

Cim je usao u kucu, sjeo je na minder i otvorio lijepom 
bosancicom pisanu knjigu. 

Selam alejk, dragi babol 



251 



Bog dzelesanuhu dade mi srecu da me ti, svijetli moj hodz- 
efendi, poucis ovoj jaziji, pa ti sadaja, neuki hamal, mogu pisati 
. . . Dragi moj babo, zdrav sam, tijelo mi snazno i krupno, ama je 
ono u meni, srce li, sta li, bolesno i pati... Ne mogu, babo, 
zaboraviti Almasu. Kakojoj je? ... Boli li nju njezina nesreca? ... 
Ismet-efendija je sigurno jos pod onom mahanom. Cuo sam, 
babo, za njega novi lijek. Ima haman tri hefte i piso bih ti 
odmah, ja ti dohaberio, nece li Bog dati, da mu pomogne i time 
moju Almasu spasi muka i vratijoj mir. Ali putove zameo snijeg. 

Dragi babo, ovdje ima jedna baba Manda, ona veli da treba 
uzeti sedam drama zalfije, ali osusene, sest drama osusene krvi 
od jalove kobile, cetiri sasusene pacje dzigerice i jedanaest 
listica od divljih ruzica, pa svariti u trinaest juksuka vode cejrek 
i pol cejreka sahata. Uz to valja sa pet svjezih kabura uzeti po 
prasku zemlje, sve smijesati ipopiti. To je lijek. 

Dragi babo, kazi ga Ismetu i selam mu od mene. Ja toliko 
volim Almasu da bi me, cini mi se, njezina radost usrecila, a 
njezina sreca obradovala. Makar sto za njom vehnem. 

Doci cu u Saraj dim mognem. Zeljan sam te, da te u ruku 
poljubim i da ti ispricam svoje snove. Opet mi onaj Arap dosao 
na san. 

Poselami Safiju i covjekajoj i svakoga. 

Tvoj Alija 

Stari hodza, posto procita pismo, od neke unutrasnje miline 
zaplaka. Alija je, pomislio je, i bolji i veci hodza od mene. Alija cak iz 
Travnika pise nove lijekove za onoga koji mu je oteo jedinu ljubav. Ali, 
lijek stize za Ismeta kasno. Pravedan je i mudar Allah! Eto, Almasa vec 
dva puta pitala za Aliju. I Bog ce dati ... Bit ce Alija nagraden za svoju 
plemenitost... 

Poslije se umio, uzeo abdest i sjeo na koljena na svojoj 
ovnujskoj kozici, pa poceo Boga moliti za Mula Hasan-dedinu dusu. 



252 



Nekako pred aksam dode mu Suhret-hanuma, majka njegova 
dragog zetica Ahmetage. 

- Zar sama na sijelo? Kamo Safija? Dobio sam glas od Alijice. 
Pismo. Vidis, ja sam ga naucio... I tebi je pozdrav spremio. 

- Nisam ja tebi na sijelo dosla, vec dodoh po tebe. 

- Hajrullah, koje dobro? 

- Da Bog dobro dadne! Eto, malo prije je dolazila Zehra, mati 
onog efendije... 

-Pa? 

- Sina joj sve do pred ikindiju drzala goropad. Cim se osvijestio, 
molio je mater da tebe zovne. A ona dosla meni. Kone smo bile dok 
smo djevovale. Da je samo vidis... Sva posijedila kao ovca, pa oci od 
placa krvave. Tesko njoj, jadnici uz bolesna sina. 

- Odoh odmah. I novi lijek cu mu odnijeti. Javio mi ga Alija. 

U kuci Ismet-efendije sve je bilo ispremetano i na brzu ruku 
poslagano. Nekoliko radnika u dvoristu pritezalo zaveznje cilima i 
zakivalo sanduke s knji. gama. Zehra-hanuma doceka Ali-hodzu na 
pragu i sapnu mu: 

- Slab je zestoko. Strah me da je pomahnitao. Hoce odmah, jos 
sutra ujutro da krenemo na put, k'o da je Stambol ovdje u blizini. Pa te 
pozvao da nades Arifagu telala, neka brzo skupi arabe i konje. Dina ti, 
zadrzi ga. Ne more dijete onako slabo izdrzati puta... 

U svom cardacicu lezao je na duseku Ismet-efendija. Na lieu mu 
tragovi dugog nastupa ostavili pecat stravicnosti i muka. Sav je drhtao. 
Kad ude Ali-hodza, on se pridize da ustane pred starcem. 

- Lezi ti, sinko. Ne dizi se. Evo ja dodoh. Sta god hoces... Tihim 
i bezbojnim glasom Ismet ga prekide: 

- Hvala ti. Ovo je svakako zadnje sto mi mores uciniti. A ti si za 
to jedini sposoban. Sjedni ovamo do mene. Tako. Ja sam, hodz'efendi, 
odlucio odmah jos sutra, sto je moguce, seliti. Ne mogu ovdje vise. Sve 



253 



me podsjeca na nju. Iz svake kuce, iz svakog kamicka kaldrme viri 
Almasa. I gleda me uplakanim ocima, i proklinje. A ja nju, hodz'efendi, 
volim! Tebi mogu kazati... Ja nju ne mogu zaboraviti. Malo covjeku 
treba da bude sretan. Malo mu treba pa da mu i zimi dul u srcu cvate, da 
mu vrana pjeva kao slavuj, da mu lokva iz gleda kao mali srebreni 
denjiz, u kom se kobacaju i plivuckaju zlatne ribice... Malo mu za to 
treba - samo jedna zena. Dva lijepa oka, pramenovi mehke kose, jedna 
rumena ustasca i samo jedno srce od toliko koliko ih je Bog dao... A to 
je za mene bila Almasa. Iako sam, dragi hodz'efendi, bolestan i jadan, 
uz nju sam, cini mi se, bio zdrav. Jer i zadovoljstvo je zdravlje. Lagan 
sam bio kao tic, iako sam bio tezak kao tuc... Ali isto tako malo treba 
covjeku da bude nesretan, da mu usred ljeta srce opasu studen i led, da 
mu slavuj kuka kao kukavica, da mu najbistrije jezerce izgleda mutno i 
puno zabokrecine... Malo mu treba, moj hodz'efendi, samo mrznja jedne 
zene. Mrznja one koju voli. A jos ako zna da je ona tu, blizu njega, 
nadomak njega, da ga od nje dijeli samo nekoliko krovova, nekoliko 
mahala, goropascina i Mehaga bakal... Ne mogu vise, hodz'efendi, ne 
mogu! Moram ici! ... Bjezati daleko... Odmah... Sad... Razumijes me? 

- Razumijem, sinko. Ali ne more se za cas, tako na precac, cak u 
Stambol. 

- Ja moram. Ti, brate dragi, ti, mili moj hodz' efendija, koji si 
mog oca jos bio ahbab, ti mi pomozi da odselim. Ne cini mi odlazak jos 
tezim. Zar ti ne osjecas da ja ovdje ostavljam sve. Sve. Babin grob, 
svoje ognjiste, kucu svoju i imetak, koje sam prodao onom jehudiji... 
Sve, mladost, nade, komad svog ukrvljenog srca, Almasu... Ja ne selim, 
ja bjezim. Od nje, od sebe... Bjezim da spasim i nju i moju majku i 
svoju pamet. Osjecam da bih ovdje poludio... 

- Peke, sinko, kad je tako... 

- Tako je. Eto, jutros me sreo punac. Otisao sam u njegovu 
magazu. Htio sam ga moliti, pasti pred njim na sedzdu kao pred Bogom, 
moliti ga, preklinjati ga neka mi vrati Almasu. Onda sam, ni sam ne 
znam kako, dosao pred njezinu kucu. I vidio sam nju kroz musebak. 
Naslutio sam je samo, jer vidjeti se ne moze... Taman kad sam joj se 
htio javiti i sapnuti joj najljepse rijeci, onaje vrisnula i pobjegla... Ona 

254 



mene mrzi... Ne zali ona mene... Ne osjeca ona moje muke... I ona ce, 
kad-tad, otici drugome! I drugi ce, jest, moj hodz'efendi, tebi, tvojoj 
sjedoj bradi mogu sve ispripovijedati, i drugi ce nju uzeti. Uzeti je na 
ruke i nositi je po svojim konacima. Ruke i usne drugog dotaci ce se 
nje. I taj drugi de otirati s njezinih ociju suze strave koje ce lijevati kada 
se mene sjeti... I uz tog drugoga, uz njegovu njeznost, zaboravljat ce 
mene... Moj hodz-efendija, ja mrzim tog drugoga! ... Ja necu nikome 
dati Almasu... Ona je bila moj a... Ja ne mogu docekati ovdje tog 
drugoga... Ne mogu gledati po carsiji ni jednog momka. U svakome 
vidim tog drugoga. I svakoga mrzim... Um mi se vec muti... Razumijes 
li! ... Ja moram bjezati... A ti, moj hodz'efendi, ti ces paziti Almasu dok 
taj drugi ne dode... I dina ti, omiluj je svojim starim ocima kad je vidis. 
Omiluj je mjesto mene. Hi... jok! Ne gledaj je... Jer i u tebi jos zivi 
nefs... Oprosti... Vidis... Opet me uhvati bijes, opet se ne mogu svladati, 
poludjet cu, poludjeti... Vidis kud me dovede moja pamet! 

Zastao. Umorio se, pa zazmirio. A Ali-hodza ga sazalno gledao 
misleci pri torn. »Jadan si ti, moj Ismet-efendija. Jadan i bijedan, i ti, i 
tvoje znanje, i tvoji citabi, i tvoj imetak. Sebican si i sitan. Tvoja ljubav 
samo trazi, a ne daje. Ti mrzis onoga koji ce tek doci, a Alija hamal i 
mali covjek bez imetka i bez citaba, zalio je tebe, koji si bio, koji si 
imao, oteo njegovu ljubav. I jos ti salje lijek. Lijeci te za nju, za onu 
koju nije ni omilovao. Za onu koju voli tiho, iz daleka, kao sto covjek 
voli neku nedokucivu svetinju. Bijedan si, malen, Ismet-efendija, prema 
mome Aliji. I nisi dostojan Almasine ljubavi!« 

U odaju ude Zehra-hanuma. Bolesnik se trze, pa kad ugleda 
majku, progovori: 

- Hodz' efendi, evo te pred materom molim da svakog Ramazana 
mom rahmetli babi proucis hatmu za dusu... I... 

- Hocu, sinko. 

- 1 molim te da nades Arifagu i da mu naredis neka skupi arabe i 
konje i vodice... Ne pitam koliko ce iskati, samo sutra zorom moraju 
biti spremni. 

- Sinko, ne hiti tako - procvili Zehra-hanuma. 



255 



- Idite! - rece ozbiljno stari hodza. - Bolje je za njega da ide... 
Nego, Ismete sinko, da ti kazem novi lijek. Pisao mi ga iz Travnika 
Alija hamal, sjecas ga se. On tamo cuo od neke babe. Pise da ce, ako 
Bog da, sigurno biti od koristi. 

Drugoga dana pala pro lj etna kisica, tako da nisu mogli 
otputovati. Ali trecega dana, u petak zorom, bas kad se i Adil-caus 
vracao u Travnik, Ismet-efendija i njegova majka s dvije arabe i tri 
konjanika pratnje napustise Bosna-Saraj, da se nikad vise ne vrate i da 
budu u gradu zaboravljeni, kao i grob Ismet-efendijina oca, nad kojim je 
samo jos dvije godine, do svoje smrti, molio ramazanske molitve stari 
duhovnik Ali-hodza Misirlija... 



256 



XXIII 



Zar je cudo sto je Almasa kriknula kad je, prvi put poslije 
rastave svog nesretnog braka, ugledala bivsega muza? Ta tek je bila 
pocela zarascivati na njezinu srcu rana pretrpljenog razocaranja i straha. 
Zarascivati pod mehlemom nade i sanjarenja o drugom muskarcu. O 
Aliji, hamalu s uzetom preko ramena, koga kao djevojka sigurno ne bi 
ni svojoj najsiromasnijoj prijateljici preporucila. AH taj Alija ipak je 
nekako fin. Blag je i uvijek veseo. I zdrav... A koliko to zdravlje vrijedi, 
ona je najbolje znala, ona je uvidjela i iskusila. Osjetila. 

Nije Almasa bila zla, nije cak bila ni tasta, ni zeljna neke 
velicine, neke osobite casti. Naprotiv. Ona je jos kao djevojka snatrila o 
tihoj sreci. O zivotu goluba i golubice. I voljela je Ismeta. Ali koliko 
ljubav moze biti ustrajna i cvrsta, toliko je moze razocaranje rasporiti, 
smrviti, unistiti... A ona se u muzu razocarala. Nije ga mrzila. Zalila ga 
je samo i grozila se od njega. Bilo je strah. 

Tamna je bila svaka uspomena na njezin brak, tamna i oblacna, 
a ona je od njega ocekivala sunca i proljeca, radosti i neke drhtave, 
treptave, slatke srece. Taman se pocela prmirivati u kuci uz majku i 
prijateljice, taman joj pred oci poceo izlaziti Alija, ali ne s onim starim 
poderanim gunjcem i uzetom preko ramena, vec obucen u lijepo novo 
bajramsko odijelo, kad je ugledala Ismeta. I poruznio je nekako... 
Smrsavio, ishlapio. Postao providan. Pa kad je jos onako bolesno 
ceznutljivo pogledao put prozora... Kriknula je i pobjegla - majci. 

A majka Almas ina bila je dobra zena. Fatima-hanuma je imala 
ono najplemenitije svojstvo majcinstva: moc oprastanja svome djetetu. 
Voljela je ona svoju Masu. Kad je cula da joj je u carsiji izgorjelo pola 
muzevljeva imetka, samo je protrnula i stisnula zube da ne krikne. Ali 
kad je prvi put ugledala suze u ocima svoje Almase, tamo u onoj 
prokletoj kuci njezina zeta, kad je cula kako joj dijete pati uz muza, s 
Fatima-hanumina lica nestao je smijeh. Zaledio se. Ukocio se. Na 
njezino srce pao ocaj, kao mora sto pada, po vjerovanju seljaka, na 

257 



urecenu stoku. Zato se Fatima-hanuma toliko obradovala kad je cula od 
svog tuznog muza: 

- Ode nam, zeno, obraz! Almasa nam se rastaje od svog covjeka. 

- Nek ide obraz - uskliknula je - glavno kad nam se vraca dijete. 
Kad se kutarisa... 

Posljednji snijeg mokar i tezak padao je u gustim pahuljicama 
one veceri kada je otac otisao da dovede natrag u roditeljsku kucu svoju 
jedinicu. Fatima-hanuma nalozila u kcerkinu cardacicu, pospremila sve 
i otirala prasinu. S nekom velikom ljubavlju kitila je tu sobicu 
najljepsim stvarima iz citave kuce. Nije dopustila sluskinji ni da 
pomete... »Ja cu! Sve cu ja sama« - govorila je. »Za moje je to dijete. 
Neka osjeti kako je volimo i kako joj oprastamo. Neka se osjeti kod 
kuce, kod svojih... Njoj sada treba ljubav...« 

Kad je sve pripremila, sjela do prozora i cekala... Gledala je u 
dvoriste, u kojem se snijeg gomilao na starim uprljanim naslagama. 
Vlaga, ona pretproljetna teska i sumorna vlaga, uvlacila se i u kucu, u 
toplu odaju, u majcinsko srce... Ustala, presla u veliki cardak i 
pogledala kroz prozor u mahalu. Idu li vec? ... Kako ce je docekati? ... 
Ne smije pustiti suze. Mora se osmijesiti i ciniti se kao da nista nije 
bilo, kao da je Almasa bila negdje na selu kod rodbine ili u susjedstvu 
kod prijateljice... Ne smije joj pokazati kako joj je tesko pri srcu. Kako 
je boli. Boli i pati pretrpljena sramota, jangija i svijest da je zivot 
njezina djeteta slomljen. Jest: slomljen, raspolovljen, osakacen, 
obescascen, bez cilja... Rastavljena zena. Tako mlada, zeljna zivota i 
milovanja, njezina Almasa je, eto, skrsena! Kao otrgnuti cvijet, kao 
placem zagusena pjesma... Gledala je u mahalu, ali osim snijega i 
predvecernje omaglice nije nista vidjela. Nestrpljivost, kao i ona 
unutrasnja velika bol koja raste negdje iz zlicice pa do u srce, do u 
mozak - pekli su je... Onda navrijese suze. 

Kad je u sami mrak cula korake na dvoristu, trgla se Fatima- 
hanuma. Htjela je poletjeti i prigrliti svoje dijete, ali noge joj se ne 
mogose maknuti. Kao da se sva ona guta bola, ona nagomilana muka 
srucila na noge, pa poput neizmjerno teskih utega vuce k zemlji. 



258 



Prikovalo je na siljte pored peci... A nikad nije Fatima-hanuma svog 
Mehagu docekala sjedeci. Istrcala bi pred njega na dvoriste i prihvatila 
za trougli zembilj, u kom je iz carsije donosio namirnice i uvijek poneki 
dar. Prvo samo za nju, a poslije za dijete... 

Usput od Ismet-efendijine kuce Almasa je isla uz oca suteci. I 
strepeci. Krotko kao jagnje sto ga vode - s klaonice. Kao jagnje kome su 
u posljednji cas postedjeli zivot, ali koje je osjecalo noz pod grlom, pa 
ga sad muci svijest da mu je ostatak zivota poklon, milodar, a ne pravo 
na zivot... 

- 1 ne cmili kad ugledas mater - probusi Mehaga vec pred kucom 
sutnju. - Ne cini joj sve jos tezim. Nasmij se. Nazovi selam i poljubi je 
u ruku, kao da, sinko, s nekog sijela dolazis. Kao da je sve kao prije. 

Nije odgovorila, samo je tako duboko i potresno uzdahnula da 
Mehaga nastavi mnogo blaze i toplije: 

- Pa i jest, Maso, dijete moje, sve kao i prije. Sve... 

- Da je, bogdo... - i Almasa zajeca. 

- Nemoj, dijete, makar tu na testi... 



Usli su u odaju. Mehaga prvi, za njim Almasa. Fatima-hanuma 
svom snagom svlada one utege u nogama, pa skoci i u jednom koraku 
doprhnu do vrata. 

- Dijete moje slatko... 

Samo je toliko izustila, pa sve troje zapadose u grcaj. I Mehaga 
je plakao. I to pred zenom i pred kceri... 

Prva se sabrala majka, pa brisuci suze i namjestajuci kcer na 
siljte, gdje je kao djevojka najradije sjedila, progovori: 

- Svarila ti je, duso, majka tvoju najmiliju hranu. Sareni pilav i 
medene peksimete... No, ne placi, dijete! Sto me to ljubis pred babom? 
... Zar te nije stid? ... Ali, de, de! ... Samo ti placi, ljubi me... I to bas 



259 



ovamo, u lijevi obraz, gdje ti je najmilije. Lakse ce ti biti kad se 
isplaces... Zna majka zensko srce... 

- Majko, nesretna ti sam i zalosna. 

- Sut'! Ne vrijedaj Allaha! - prosaputa Mehaga. Sretna si, i od 
srece places. Cula si, valjda, sta ti rekoh. Sve je opet pa starom. Sve... I 
mati ti i ja, sve smo ti halalili i zaboravili. Cujes li: zaboravili, izbrisali 
kao da nikada i nije bilo. A i nije bilo, to si ti, dijete, sve samo usnila. I 
sad su budis, sad si se probudila. Veseli se... Zaboravi, kao mi. Izbrisi iz 
pameti, izbrisi, jesi li cula? Eto, i ja sam dvadeset godina rada i znoja i 
mladosti poklonio plamenu. Pa sta cu sad? Plakati? Jok! Bog je hotio da 
tako bude. A Bog je mudar i zna sta radi. 

- Tako je, Mehaga. Zaboravi, dijete, sve, k'o sto smo i mi. 
Izbrisi! Majka ce tebi, ako Bog da... 

- Zaboraviti... Izbrisati... Ah, mili moji, da se to more! ... Meni 
nije izgorio mal. Nisam ja, dragi moji, izgubila ono sto se moze namaci. 
Ah, tesko meni nesretnoj! Meni je izgorjelo srce, a izgubila sam 
mladost, izgubila sam radost zivota i... 

Bezobzirne li su bile te Almasine rijeci. Gorke su one bile za 
one dvije stare duse, koje su tu nad njom strepjele za nju. Znali su i 
Mehaga i zena mu da je istina sto Almasa govori. Ali ta istina boli... 

- Ne govori tako, dijete! - pribra se Mehaga. - A ti, zeno moja 
draga, hajde, nadi nam sta veceri, pa da poslije sve troje zamolimo 
Allaha da nam bude na pomoci. Jer on moze. Samo Bog! ... 

Cim bi Mehaga odlazio u carsiju, majka bi se priblizila kceri i 
razgovarala je, tjesila. Rijeci su joj bile med. Izmisljala je, sirotica, 
bajke, samo da zabavi Almasu. I pozivala djevojke iz susjedstva na 
sijela. Prijetila bi im prvo svim mogucim spletkama i zaklinjala ih i 
podmicivala cevrmama ili peksimetima, samo da pred nesretnom 
Almasom ne spominju njezinu udaju. »Nemojte, zive bile, dosta je njoj 
njezina jada, ne govorite o torn, ima drugo ma sta...« 

Majcina blizina, topli onaj mir rodne kuce i oceva prekomjerna 
blagost lijecili su polagano Almas ino ranjeno srce. A proljece se 



260 



primicalo. Sve je bivalo kao i lani, sve veselo i razdragano, samo se 
Almasina dusa nije mogla prilagoditi pomisli: nista se nije izmijenilo. I 
pokraj sve njeznosti ukucana, pa i komsinica, djevojaka ili uglednih 
hanuma od soja i plemena, Almasa je ipak najvise voljela samocu. 

Samo kad bi Ali-hodza dosao na sijelo, a to je sprva bilo vrlo 
rijetko, ona bi se malo razdragala i zazeljela drustva. Cim bi ostali na 
casak sami, starac bi progovorio o Aliji, a ona bi se zarumenjela i 
sapnula: 

- Da znas, hodz-efendi, kako mi je taj Lepir sad blizak. I kako 
me razgovara u samoci! ... I lijeci... 

- Doci ce on, kceri, da oblijece oko tebe, k'o oko dula sto su ga 
bili opsjeli osovi, da ti pjeva obnoc o mjesecini i sarenilu svijeta, pa da 
te ponese na svojim krilima pod dzenetske kapije. 

- Suti pobogu, hodz-efendi, da te ne cuju... A kad ce doci Alija? 
Kad de stici... 

- Stici ce on, sceri, kad meleci proljeca pometu zelenim metlama 
snijeg i udahnu u biljke bozanstveni blagoslov, pa zamirise svijet 
dzenetskim mirisima. Doci de on kad pupoljci pocnu pucati i kad se po 
svijetu razlije milina mjesecevih zraka. 

- Slatke su tvoje rijeci, hodz-efendi. Slatke i lijepe. Ipak me cudi 
kako me nije stid ovo s tobom govoriti. 

- Nije te stid, sceri, jer i sijeda brada voli ljubav. A ona se u tebi 
rada. Rada se kao sunce na istoku, i promilja svoje zrake da obasja 
srecom bregove i vode... Rada se kao molitva u cistom srcu, kao miris u 
jorgovanu, kao pjesma miline u dusi pjesnika... 

- Zaboga, hodz-efendi, ne spominji nikom ove rijeci. I ne govori 
o ovom Aliji kad se vrati... Cesto mi se cini da on nije ni u Travniku, da 
je tu, da mi govori... 

Uto bi u odaju usao Mehaga, a Almasa bi rumena u lieu otrcala 
u svoj cardacic. 



261 



Cim bi legla u svoj dusek, misli bi nailazile. Te misli i prividenja 
u polusnu, dok se tijelo umorno ili pohotljivo protezalo i meskoljilo, 
bile su jedina Almasina zivotna zabava otkako se vratila kuci 
roditeljima. Majka joj nije davala da ma sta radi, a otac joj ispunjavao 
svaku zeljicu. A zivot bez rada ili ma kakve brige prazan je. Valja ga 
necim ispuniti. Almasa ga je ispunila i izivljavala u tim vecernjim i 
jutarnjim polusnovima. Rano se ona budila, ali je dugo jos pod 
jorganom poluotvorenih ociju gledala u svoj zivot maste. U taj zivot, 
nekad tako lijep, da je pozalila kad bi je majka pozvala na dorucak, a 
nekad tako gorak da se silom otimala od tih misli. 

Sprva, dok je jos zivjela samo od dojmova teskog razocaranja, u 
svojim mislima vidala je samo Ismet-efendiju. Vidala ga nekad kako joj 
pod prozorom kao momak sapce blage rijeci i kako je zanosi. Pa onda, 
kako je prve veceri kad je posla za njega grli. Pa odmah poslije toga 
kako grca i trza se u nastupu. I pri tim prividenjima borila se Almasa s 
mislju: je li ga ikada voljela. Moze li djevojka kakva je bila ona voljeti? 
Je li ona radoznalost, ona luda zelja biti zena i vidjeti i osjetiti, 
prozivljavati sve ono sto zene tako brizljivo taje i o cem samo medu 
sobom ponekad sapucu uz sijevanje ociju i pritajeni smijesak, je li ona 
ceznja za promjenom, za zreloscu - ljubav? Je li ona ustalasana zudnja 
i podatljivost koju djevojka osjeca kad asikuje, ona neka varnica koja 
przi grudi i drazi njihove rumene bradavice, golica citavo bice i pari i 
susi usnice - je li to ljubav? Je li ona djevojacka njeznost prema momku 
kad osjeca da mu se svida, ona njezina zbunjenost - je li to ljubav? Ne! 
Uvjeravala je Almasa samu sebe. To nije bila ljubav! To je bila 
radoznalost, ludost, inat! ... To je bila nada! ... To je bio samo korijen, 
zacece ljubavi... Djevojka samo nazire ljubav, utire joj put... 

Ljubav je, mislila je, biljka koje se korijen usadi u djevojacko 
srce, ali stabljika, Usee i cvijet, oni mogu izrasti i bujati i zivjeti samo u 
sreu zene, u tijelu zene, u dusi zene - sretne zene. Djevojacka je ljubav 
san, a ljubav zene Java... 

A lahko je u tako plodonosno tlo kao sto je nevino i radoznalo 
srce mlade djevojke usaditi ljubav. Jos ako je sijac pametan, nacitan i 
lukav, kao njezin Ismet-efendija, i ako mu pomazu mjesecina, proljece i 



262 



oni valovi krvi u djevojci, pa i njezina ocekivanja nepoznatog. Lahko je 
bilo uljuljati u san o sreci cisto srce kao sto je bilo njezino, mislila je... 
Ali to nije bila ljubav! ... Jer samo zena moze voljeti. Zena svjesna sta 
daje i sta dobiva. Zena koja ne daje samo uzdahe, sapate i skrivene 
stidljive ceznje nego daje sebe - svu. Daje sebe svjesno i hrabro, a ipak 
nesvjesno i drscuci. 

Ako muz ne uspije njeznoscu i pravom zivotnom stvarnom 
ljubavlju polijevati i uznjegovati onaj korijen ljubavi u srcu mlade zene, 
onda - odlucno zakljuci Almasa - onda se korijen osusi, raspada i 
ostavlja u srcu samo krvav trag. Onda se radaju mrznja, sazaljenje ili 
ravnodusnost. Ako se zena iz ljubavnog sna djevojastva probudi u 
kisnu, blatnu i poganu javu braka, onda ta Java nije Java ljubavi, vec 
bola i mrznje, ravnodusnosti i ocaja. 

A zar zena nema prava da izbrise iz srca sve sto je ruzno i sto 
pece? Zar nema prava da usadi u nj novi korijen, da se uljulja u novi 
san? Zar zena koja se jednom razocarala nema prava da pokusa iznova? 
Da pokusa voljeti... voljeti drugacije nego kao nevina, neiskusna 
djevojka? Voljeti potpuno i zrelo... 

Kao posljedica ovakvih razmisljanja iskrsavao bi u Almas inim 
polusnovima Alija zvan Leptir. Iako se nikad kao djevojka nije 
zagledala u njega, sad je pouzdano znala da on ima velike modre oci, 
jake misicave ruke i vreo muskaracki dah. Znala je da je njezan poput 
barsuna i da umije milovati i ocima i rijecima i mislima. Znala je da 
umije voljeti... 

Sprva joj je vrijedalo zenski ponos sto je on hamal. Siromasak. 
Ali zar najskromnija vecerica i najuza sobica nisu dovoljne za dvoje 
koji se vole? Zar golubu i golubici nisu dovoljne pukotine pod strehama 
ili stari cadavi tavani? A Ali-hodza joj je kazao da de Alija otvoriti 
ducan. I ona ce mu donijeti miraz... A on joj nece prigovarati sto je 
rastavljena, bit ce zahvalan da ju je dobio onakvu kakva jest. Sretan de 
biti jer on nju voli. A i ona njega... 

Kad je na prozor njezina cardacica milo i ceznutljivo zakucalo 
proljece, Almasa je osjetila da onaj korijen koji je sama usadila u srce, 



263 



onaj korijen nove prave velike ljubavi, raste. Osjetila je da je i promolio 
stabljicicu iz srca... Cak da je pustio list! I vec cvate... Ogroman je to 
erven cvijet, zanosan i mirisan... Ne! To je vec tamnocrven plod 
najedrio i socan, tresnja li, hurma li... Jer ona je osjetila da nju miluje, 
grli topli zrak i donosi joj pozdrave i uzdahe njezina Alije. Njegove 
modre oci miluju nju cak iz Travnika, njegove ruke sire se i traze 
njezina bijela ramena cak preko pola Bosna-vilajeta. A ona se nudi, daje 
ludo i podatljivo... I daje se i trazi ga. »Ovo je ljubav!«, mislila je. »Ovo 
kad ga cekam, iako znam da nije ni ovdje. Ovo je ljubav, jer ne dajem 
samo sanje i kratke stidljive rijeci, vec dajem sebe svu, svu. Je li ovo 
grijeh?« ... To je nju bunilo i plasilo... Ne! To ne moze biti grijeh! To je 
prelijepo, preveliko, to je skoro sveto, to Allah voli. Ta on je stvorio na 
dunjaluk musko i zensko! 

Onda je ceznja postajala sve veca. Jer ona nije ni casa pomislila 
daje Alija ne bi htio. Onda je vec u svakom muskarcu trazila slicnosti s 
Alijom. Ali svi su bili bijedni, maleni prema njemu... 

Cekala ga je i izvirivala na prozor, kao da ce dogledati cak do 
Travnika. To prijepodne cula muske korake pred kucom. On je! Stao je. 
Sigurno gleda u prozor. Stigao je, stigao i dosao k meni... Jurnula je na 
prozor - i ugledala svoga bivseg muza, bijedna i bolesna. Ugledala ga i 
u njoj se slomio, razbio njezin san. Njezin mali svijet. 

Zar je onda cudo daje kriknula i pobjegla? 



264 



XXIV 



U vrhu stare Potur-mahale, u Travniku, tamo vec skoro u 
podnozju snijezne planine Vlasic medu mnogim naherenim i sitnim 
potleusicama uklijestena i nekako kao na silu utisnuta, bila je kucica 
stare, uzete i ukocene babe Mande. Svak je nju u Travniku poznavao. 
Govore da joj se nekad, prije mnogo godina, jos kad je u bedemima 
ogradenoj dzamiji, tamo u vezirskom gradu, bio mujezin onaj Fuadaga, 
koji je umro bas one noci kad se rodio sada vec plecati i prosijedi 
Mustaj-beg Jakupic, jos onda prikazala cudna slika. I da je od onda 
ukocena. 

Vec pedesetak godina lezi na svojoj slamnjaci i samo ocima luta 
po odaji. Govore da je ona dobra vidarica i da njezini savjeti i trave 
lijece bolje od hodza i fratara. Govore jos i to da je ona kaurska svetica. 
Jer njoj se prikazala Gospa. Katolici vjeruju u nju da je, meazallah, 
rodila Bozjeg sina. A to je hazreti Mejrema, majka Isatova, Bozjeg 
miljenika i poslanika... Govore da je Manda onda bila lijepa djevojka i 
jedra kao nabujala i sokovima prepunjena breskva, da je voljela mladog 
Turcina Enesa, vojnika iz vezirove straze. Govore po Travniku o toj 
ljubavi, pogotovo za vrijeme dugih zimskih sijela. Govore i muslimani i 
krscani. Pricaju tiho i pobozno. Rasplicu mreze Mandine tajne, a svi 
vjeruju da u njoj pociva nesto nadnaravno. Manda svakog lijeci i 
svakog utjesi. Njoj navracaju u usku sobicu i vezirovi causi, i juzbase i 
kajmekami, a i u bogate feredze sa zlatom izvezenim pecama 
ukukuljene hanume. Mandi dolaze i fratri, ujaci iz blize i dalje okoline i 
ispituju je i biljeze u velike knjige njezine dozivljaje i rijeci. Jednom je 
cak u brk kazala onom bivsem kadiji Hilmi-efendiji da mu dusa nikad 
sagledati nece dzeneta jer da je ona opoganjena rusvetom. 

Manda je - tako pricaju - svojom kostunjavom rukom omilovala 
jedno coravo cobance, i ono je, subhanallah, progledalo. Zahid-hodza i 
hadzi-Sulejman cak tvrde da je ona muslimanka jer im je jednom neka 
djevojka pricala kako ju je Manda savjetovala da uci kjelime i sehadete 



265 



i ajetul kjursije, pa da ce je oni cudni snovi napustiti. A katolici drzali je 
za sveticu i ljubili od glogova siblja izraden priprosti kriz koji joj je 
uvijek visio nad glavom. 

A Manda zivjela ukocena na slamnjaci, zivjela od milodara i uz 
pomoc komsinica, koje su joj sve po kuci uredivale i nju njegovale. 
Manda je zivjela s brojanicama u rukama i svojim prividenjem pred 
ocima. Zivjela i dijelila savjete... Dijelila lijekove svakome tko joj je 
dolazio, a fratrima pricala o pokori, o raju, o Gospi i o Kriznom putu. 
Znala je Manda i za svetog Josipa i za Hazreti Hidra. Znala je za 
velicinu svog dozivljaja, za njegovu uzvisenost i za duznosti koje joj on 
nalaze. Za duznosti da bude pobozna, pokajnica, i da dijeli svakome 
lijekove koje je u snu saznavala. Znala je Manda i za cara Konstantina, 
koji je nekada pronio sveti barjak krscanstva kroz Konstantinopolj, 
danasnji Stambol, znala je za onaj znak na nebu i glas Svevisnjega: »In 
hoc signo vinces«, znala i vjerovala da je i njoj dosao znak, veliki znak! 
Ona treba da po svijetu siri glas istine i poboznosti! Ona treba da bude 
dostojna svog prividenja... A i bila je u svakom pogledu. I Turci i 
riscani cak priznavali su njezinu vidovitost, njezinu dobrotu i paznju 
prema svakome. A Manda zivjela i pomagala... Znala je Manda i za 
kurbane i za hostiju. Postivala vjeru Turaka, a voljela svoju. Uglavnom, 
Manda je bila »cudo travanjsko«, nadaleko znano i opricano, jer Manda 
je vidjela Djevicu, blazenu Gospu, vidjela hazreti Mejremu... A to se 
zbilo ovako: 



Mnogo je jos bilo u Travniku staraca koji su poznavali mladog 
Enesa. Jedan je pricao da je bio toliko lijep kao da ga je Allah »za 
urneka muske ljepote na dunjaluk spustio«. Visok, plecat, bijel u lieu, a 
crnih brkova i ociju... On se zaasikovao s Mandom. Prvo joj dolazio 
pod prozore pred istu onu kucicu gdje je zivjela i kao djevojka sama. 
Roditelji joj umrli kad joj je oko petnaest bilo. Ubila ih kuga, koja je 
Travnikom harala. Manda je zivjela od teska rada. Kopala komsijske 
basce... Kad se zaljubila u Enesa, promijenila se. Srce joj zaigralo u 
grudima, a obrazi sagarali od rumeni. Tri su godine asikovali, onda je 

266 



Enesu obecala da de jedne noci zajedno u planinu... Obecala mu, iako je 
znala kakav grijeh namjerava uciniti. A Enes, mlad i lahkouman, jedva 
cekao tu noc. Trebali su se sastati pod Jakupica gajem kod onog 
osamljenog jablana, u koji je davno nekad udario Bozji mac u obliku 
munje i ogolio mu vrh... 

Mjesec je te noci sjao i vedro nebo bilo iskiceno zvijezdama. 
Ljeto. Toplina. Tiha noc bez vjetra. Manda je stigla prije i sjela pod 
jablan. Sva je strepjela u tijelu i cekala... Enes nije dolazio. Imao je 
nocnu strazu sve do na sahat dord po jaciji. Uzalud je cekao zamjenu... 
Manda je sjedila pod jablanom i u ceznutljivu cekanju buljila u 
mjesec... A mjesec joj se smijao i njihao se na nebu. Onda ju je 
omamila moc noci i ona zaspala... Sanjala je Enesa kako je grli, kako se 
nadnio nad nju i kako joj kupa lice i grudi toplim mlazovima svoga 
daha... Pa se onda Enes odjednom pretvorio u pcelu i poceo nad njom 
zujati i pjevati joj na uho, a iz njegovih pipaka kapao je med i lijepio 
usne i oci Mandine 

Cijuk neke zalutale sove probudio Mandu i ona se protegla pod 
jablanom. Jos ga nema... Manda se digla i ispruzila ruke u mrak, zvala 
je grijeh, zvala je njega... Cula je iz daljine sum. Granje je pucketalo. 
Mrve li ih to Enesovi koraci? ... Jest! On ide! Hodi! 

A Enes zurio put nje. On je dolazio da je povede sobom u mrak 
u noc, u grijeh u najsladi, ali i najopasniji grijeh... Mjesec je bio zasao, a 
tezak oblak ugasio zvijezde da ne gledaju slasti, da ne smetaju sparnoj 
noci i milovanjima, da ih ne vire i ne navabe time stid u duse mladih 
Enes je dolazio... cula je kako mu koraci postaju nemirni 
neuravnotezeni... On zuri... Zuri k njoj... 

Onaj oblak na nebu zaprijeti munjom. Sav se gaj potrese i 
osvijetli... Enes je vec stajao blizu Mande. Vec ju je vidio. Munja je 
osvijetlila njezine rasirene ruke... 

- Evo me, Mando! - uzviknuo je... 

Uto se pred Mandinim ocima otvorilo nebo i, u prijelomu stotog 
dijela sekunde, vidjela je kako iz njega, iz one beskrajne visine, uz 
munju silazi i lik blazene Gospe, lik isti onakav kao na njezinoj maloj 



267 



slicici, koju su joj, dok je cuvala komsijske krave, dali fratri... I cula je. 
cula tako jasno da je sva protrnula. 

»Mando, djevice i sirotice, pokaj se! Ti si posla da sagrijesis! 
Mando, trgni se! Mando, okaj svoju namjeru da nocas sagrijesis, 
zavjetom da ces do smrti ostati djevica! ... Da neces nikad poljubiti 
muskarca! Mando, gresnice, kaj se! Kaj se, i u svom pokajanju pomazi 
ljudima, lijeci ih od slabosti tijela i srca! Mando, poljubi kriz i pokrij 
oci rukama, jer ti si bila na putu da svoju mladost otrujes! Mando, pokaj 
se! ...« 

Onda je lik nestao, a na Mandinoj usni zamro rezak i ocajan 
krik... 

Enes joj se priblizio. Lezala je sva ukocena, rukama pokrila oci, 
u nesvijesti i hladna kao led. Ali je odskocio, strah ga bilo, sta li? ... 
Jablan se zatresao, zanjihao. Pred Enesom rasprsnu svjetlost koja ga 
zaslijepi, a u usima mu jak tutanj groma zaglusi Mandin krik. 

Trceci osvijetljen munjama i udaran mlazom nagle ljetne kise, 
Enes ju je onako ukocenu unio u kucicu na vrhu Potur-mahale i polozio 
je na slamnjacu. Vec drugoga dana Enesa su nasli mrtva na obali Lasve. 
Ubili ga ljubav i strah. A Manda je od tada »travanjsko cudo«, vidarica i 
pokajnica... 

Tu pricu o babi Mandi saslusao je Alija Leptir vec prve noci kad 
je stigao u Travnik od Idriza, starog begova cuvara lovista u Vlasicu. 
Put ga je bio iscrpio, pa kad je dosao u svoju odaju koju su mu bili 
pripremili, posto je beg tog istog dana, izdavsi mu naloge i upute, 
otputovao, Alija je legao u dusek, a stari Idriz sjeo do njega, skuhao mu 
caj i pricao... 

- Valja mi joj otici. 

- Zar si bolan ili si nesta usnio? 

- Umije li to ona i san istabiriti? 

- Umije ona sve. Kazat ce ti i sta ti je bilo i sta ce ti biti. 

- Jok, Idrize! Buducnost je Bozja tajna. 



268 



- Tako je. I Manda tako veli, ali ona kaze da ipak moze 
predvidjeti, jer da Silni Allah nekom izdaje sitne tajne ako se on za 
njegov rizaluk odrekao krupnih uzivanja... 

Mjesec je dana vec Alija bio u Travniku, ali nije otisao babi 
Mandi. Strah ga je bilo. »Ako ona zaista znade pretkazati buducnost, 
onda necu k njoj. Jer se bojim. Njezine ce rijeci razvaliti onu buducnost 
o kojoj ja sanjam na javi. Ako ona zna lijekove od svih bolesti, ne zna 
ga i od ljubavi. Jer Ali-hodza mi je pricao o torn kako je ljubav bolest 
neizljeciva. A on bolje zna od te Mande... Ako zna protumaciti snove, 
sta mi moze kazati? Usnio sam dedin podrum, vidio sam ga i u javi. 
Ako mi kaze: 'Bit ce on tvoj!', moze me samo navesti na grijeh da 
pozelim dedinu smrt i da mu otmem imetak, a ja to necu.« 

Zato Alija nije otisao Mandi. Radio je marljivo svoj posao i 
uzdrzavao begov imetak, a svijet je izbjegavao. Nije on primijetio 
koliko se djevojackih ociju ceznutljivo napajalo ljepotom njegove 
vanjstine. Alija je u Travniku zivio u polusnu. Razdvojio se u dva 
covjeka: u Aliju koji je vrsio naredeni mu posao savjesno i posteno, i u 
Leptira koji je stalno oblijetao oko Sarajeva, Ali-hodze, Hasan-dede i - 
Mehagine Almase. 

»Dosao sam ovamo ne bih li se udaljio od nje, ali mene je 
udaljenje njoj samo priblizilo. Volim je... Svaka moja misao vezana je 
za nju... I sve me vise veze. Eto, kad sam jucer ugledao s leda onu 
sluskinju Dervisu, protrnuo sam, pomislio da je ona. Ne, ja sam u 
Dervisi vidio Almasu. A kad se okrenula i onako zavodno pogledala u 
mene i nasmijala se, pobjegao sam u svoju odajicu i plakao...« 

Bila je hladna noc, snijeg je prestao padati, a mjesec se 
promaljao kroz prozorcic, kada je nov san, san o Almasi, ispremetao 
svu nutrinu Alijinu i njegovu tihu, veliku, ali neuoblicenu ljubav 
izgradio u ceznju. Od onda se u njega usadio nemir. Tezak i nesnosan 
vapaj koji je lomio i slomio citave svjetove u Aliji, citave svjetove 
patuljaka i divova iz prica sunca. Slomio je u njemu i onaj zivot maste, 
polusnova, i ugradio u zdanje njegova bica zelju, zarku zelju da ostvari 
ono o cemu samo snatri... 



269 




-*MsiS*"- 



CarSija u Travniku 



270 



Usnio je kako je proljece i kako u Almasinoj avliji cvate 
jorgovan. On se bio prikrao u tu avliju i cekao nju. Bio je dan. Sunce se 
igralo skrivaca s bijelim oblacicima na modroj poljani neba... Almasa je 
dolazila polahko iz kuce. Na njoj bijele dimije i erven jasmak. A kosa 
opustena, bez jemenije na glavi. Kosa, koju povjetarac mrsi i rasipa po 
celu, lieu, ramenima... Kad ga je ugledala, podatljivo mu se priblizila i 
svojim slatkim glasicem, koji odzvanja i plovi zrakom kao pjesma 
hurija, zahihotala... 

»Alija ... Hajd'mo, igrajmo se i mi skrivaca, kao sunce i 
oblacici...« 

Pa poletjela... A on za njom... Avlija se sirila u beskraj... Sve 
izmedu kamenica kaldrme jorgovani... Mirisu i bujaju... Onda ju je 
sustigao... Prigrlio... Ona se nije otimala... U njemu je rasla, sirila se 
neka neodoljiva slast, neka mehka, do klonulosti i iznemoglosti opojna 
milina... Osjetio je pod svojim dlanovima oblinu njezinih ramena... 
Osjetio pred svojim suhim i ispucalim usnicama njezine, rumene i socne 
poput slatke tresnje... Pa se te usne sljubile u beskrajno neko 
milovanje... 

I probudio se. Mjesec je kroz prozorska stakla zavirivao u 
njegovu dusu, kao da je pitao: 

»Zalis li Alija, sto je sve to bio san?« 

A on prostenjao: 

»Zalim, zalim... Ipak daj da sanjam dalje... Daj, mjesece, pa 
makar svoju ljubav prema suncu morao dijeliti s tobom.« 

»Ne, Alija, sunce je vladar dana-jave, a ja sam opet gospodar 
noci-sna. Ti volis sunce, neka ti ono dadne tvoju Almasu zivu, od krvi i 
mesa...« 

Skocio je s duseka i svoje vrelo tijelo rashladio kupkom s 
vodom iz duguma, na cijem se vrhu bila skupila ledena kora. Poslije se, 
malo smiren, spustio na kozicu i dugo molio Allaha. 

Drugog dana odlucno posao babi Mandi. 



271 



- Tvoja je ljubav, sinko, golema! - saptala je vidarica. - Tako 
golema da nju samo bol moze izlijeciti, bol ili njezino ostvarenje. 

- Ali Almasa je tuda zena. 

- Pricao si mi... Onda ti, sinko, mogu samo toliko pomoci da 
tvoju Almasu spasim muka. Ja znam lijek za njezina muza. 

- Kakav? Reci mi ga. Neka se ona ne pati, neka ona samo bude 
vesela... 

Starica mu onda kaza lijek. 

- Hoce 1' bit fajde? 

- Ako Bog i Djevica dadnu, sinko. Ali ako ti izlijecis tog Ismeta, 
sinko, onda Almasa nece nikad biti tvoja. 

- Svejedno! Duzanje covjek covjeku pomoci. 

- Tvoja je dusa, sinko, lijepa, kao dusa mog Enesa. Ti si velik 
covjek, moj Alija... 

- Svak mi to kaze. I moj Ali-hodza, i moji ahbabi, i ti. A ja sam 
malesan, zgrcen, sputan, osjecam to. De mi, ziva bila, reci sta o mojoj 
buducnosti. Vidis li ista? 

- Sjajna je ona, sinko. Toliko sjajna da mi zasjenjuje oci i ne 
vidim je. 

Od tada je Alija cesto odlazio babi Mandi vidarici. Kod nje je 
upoznao neke fratre i dugo s njima razgovarao o svacemu. Njegova 
bistra pamet svladavala je svaki razgovor i bogatila se svim znanjima, 
izgradujuci se i sireci. Jednoga jutra dosao je babi Mandi i sav uzbuden 
poceo joj pricati drugi san. 

- Sanjam ja, moja bako, kako sam u istom onom podrumu... 

- Kom podrumu, sinko? 

- U onom Hasan-dedinom, koji sam lani usnio... Da ti pricam. 

- Nemoj ! To je neki san prinovac u tebe. 



272 



- Prinovac? Ne razumijem, bako! 

- Vec si ga jednom snio i sad ti se prinavlja, je li? 

- Jest. I ispunilo se vec nesto, ali ovo sad... 

- Nikom da nisi spominjao taj san! Ni meni! Prinovce sne ne 
valja kazivati. Samo kad je uscap, onda mores doci pa mi reci. Ja cu ti 
onda sve protumaciti, a sad, sinko, izmoli nekoliko vasih muslimanskih 
namaza... i podijeli nesto para u tri turbeta i svijecu zapali presvetoj 
Djevici Mariji i svetom Anti, pa ce ti se san ispuniti. 

Alija nije zapalio svijece, nije cak ni molitve molio za ostvarenje 
svog sna. Ne ponovilo se to, da Bog da! Strasan je to san bio, i sada ga 
prati. 

Usnio on kako se u dedinu podrumu gusi od vlage i drsce od 
zime. Dedo ga poklopio onim kapkom, pa se on u gustom mraku 
scucurio u jedan kut i cekao smrt. Onda se pojavio nad njim onaj Arap u 
zelenu dzubetu, a u ruci drzao neku kruglju, koja zuckastim sjajem 
osvijetli podrum. 

»Alija, sinko... « progovorioe Arap. »Zlato u rukama Hasan-dede 
bilo je krpa, bilo je smetlje. Sad je ono tvoje! Hodi da te povedem u 
tvoje saraje, sad si Ali-pasa«.. 

Uplaseno je progovorio Alija na te rijeci, progovorio drhtavim 
glasom: 

»A Hasan-dedo?« 

»Njega smrt ceka pod pendzerom, ceka ga pred vratima, koja je 
zatvorio od straha pred njom. Idi, otvori ih!« 

»Ne smijem«, procvilio je. »Strah me.« 

Arap ga je uzeo za ruku, zapovjedio da mu stane na papuce i 
zazmiri... 

Kad je otvorio oci, stajao je pred dedinom kapijom u pustoj 
mahali Abdesthani. Bila je mrkla zimska noc, hladna i jeziva... Na 
crnom nebu ni zvijezde ni oblaka, nego neka mracna turobna tisina. 



273 



Onda naglo skrinuse ereze na dedinoj kapiji i kanata se otvore. On ude 
u dvoriste. Tko mu je to otvorio vrata? ... Njemu? ... Zar je on smrt, on - 
ja? ... Neka ga hladna ruka uhvati za rame. On protrnu... 

»Tko si?«, zavrista, jer nikoga nije vidio... 

»Ja, smrt. Mene se ne moze vidjeti, mene se samo osjeca, a moja 
blizina je hladna. « 

»Stahoces? ...« 

»Vodi me Hasan-dedi. Odvedi me k njemu. On me ceka vec 
mjesecima. Ceka me, ali ja ne mogu k njemu bez tebe...« 

Usli su zajedno u dedinu odajicu. Oko bolesnika u polukrugu 
sjede neki mali ospicavi i ruzni covjeculjci. Nad glavom mu gazda 
Jesua i nesto svojim gramzljivim rukama barata oko dedina zatiljka. 
Alija se nadviri nad dedu. U uplasenim dedinim ocicama procita strah i 
bol, a Jesua je svojim rukama iz dedina zatiljka cupkao dukate. Cupkao 
ih kroz pukotinicu na glavi. Zar dedo mjesto mozga ima zlato u glavi? 

»Spasi me, Alija«, mucao je dedo. 

Hitro je Alija priskocio i udario Jesuu po rukama. Ovaj je 
kriknuo i iskesio put njega zube, pa zarezao, zavijao kao gladan vuk... 

Onda se naglo izgubise i dedo i sobica i smrt, ostao samo lik 
gazde Jesue. Alija ga je svojim rukama davio 

»Puscaj, paseriko mio...« 

I on ga pustio. 

Opet je stajao u mahali pred dedinom kucom. Naisla zaptija i 
pocela ga tuci. 

»Ubio si dedu da ga opljackas! ... I mene si davio. « 

I zaptija svezala Aliji ruke na ledima i povela ga... 

Onda se odjednom nasao pred Hilmi-efendijom, cija se mala 
glava nekako posve uvukla u ramena. 



274 



»U tavnicu! Na vjesala!«, grmio je kadija, a Aliju cetiri snazna 
covjeka ponijeli kroz prozor i bacili ga u ponor, u mrak... 

Alija je letio kroza zrak, padao kroz oblake i usput gledao 
zvijezde, koje su se izmicale da ne bi na njih pao... 

Onda ga iznenada uhvatila neka ruka za siju i povukla udesno. 
Okrenuo se da vidi tko mu to usporava pad. Bio je Arap... 

»Zazmiri, sretnice, putujes u Stambol na oblacima. Putujes u 
svoje saraje i bit ces pasa i silnik, a kadija ce gorjeti u dzehenemu...« 

Zazmirio je... a kad je otvorio oci, lezao je oznojen na svom 
duseku. 

Pa zar da za ostvarenje ovakvog sna jos pali svijece i moli 
molitve? 

Tri osobe obuzimale su Aliju uvijek kad je bio sam. Obuzimale 
ga nekako i razgovarale s njim, kratile mu vrijeme: Almasa, Ali-hodza i 
Hasan-dedo. Boze, je li ozdravio, a ona - je li se smirila... Pa moj babo, 
kako se snalazi sam? Ima li koga tko mu vatru lozi i kavu sprema? ... 
Kad ce se dici snjegovi, kad ce stici beg iz Stambola, da se vratim... 

I snjegovi se otopili - digli. Proljece se prposno i nakiceno 
zelenilom pojavljivalo. Lasva zazuborila veselije. Carsinlije izmiljeli 
pred magaze i nisu vise grijali ruke nad mangalama. Babi Mandi 
dolazilo sve vise mladica da ih lijeci od ljubavi ili da im pretkaze sretne 
dane s izabranicama. Kad je Adil-caus posao u Sarajevo, Alija ga je 
citavo vece pred odlazak molio neka ne zaboravi predati neki od 
njegovih pozdrava. 

Travnik se budio iz zimskog sna. Sluskinja Dervisa sve cesce 
trazila Alijine poglede. Otisla i babi Mandi pa joj povjerila da skoro 
svake noci njega sniva, da joj kao neki kolutovi pritiskuju nabrekle 
grudi. 

- Alija, sinko, tebe jedna djevojka voli - rekla mu Manda kada 
joj je donio sira i vruc samun. 



275 



- Mene? Ah, ne govori mi to, znam da ona za mene i ne zna. A 
svaka moja misao vezana je za nju, mada ona vise nije ni djevojka. 

- Ne mislim Almasu, sinko, druga je to. Ona je ovdje, blizu tebe. 

- Za mene nema druge. 

Svake je veceri izlazio na drum i cekao povratak Adil-causa. 
Sedam je dana kako je otisao. Mora skoro stici. Hoce li mu Ali-hodza 
ista javiti o Almasi? 

A jednog jutra, bas osmog po odlasku Adil-causa, sunce, stari 
Alijin prijatelj, zagolica ga s leda svojim zrakama. Stajao je na sirokom 
dvoristu svog bega i nadzirao tovarenje usjeva za kmetove. Jedva je 
docekao da se i zadnji konj natovari, i zadnja zaprega, pa je zanesen 
pozivom svog ahbaba odlutao. 

Zastao je tek pred Jakupica gajem, na onoj cistini pod napuklim 
i sasusenim jablanom, o ciju su koru pobozni Travnicani Nazranije 
ovjesili raspelo kao uspomenu na Mandino prikazanje. 

Legao je na jos vlaznu zemlju, na travicu koja se tek pomiljala, 
poledice, zeljan milovanja svoga toplog ahbaba, upijajuci svoje poglede 
u njegove ognjene zrake. Ubrzo mu je sjaj navabio suze u oci, pa erne 
kolutove i mrak. Iz tog mraka onda izbi neko rumenilo, u kom ugleda 
Almasu. Ljepsa nego ikad, vesela i izazovna, zalijevala je iz nekog 
ibricica dule u nekoj velikoj basci. 

On, obucen u bajramsko odijelo, s tokama na prsima i mamuzli 
cizmama na nogama, isao je za njom i zastajkivao kraj svake raze. 

»Ne gledaj u me, kraj razice«, govorila je ona. »Ti si najljepsi 
cvijet u Allahovu vrtu. Tvoj je miris najcarobniji, tvoja boja najblaza, ti 
si...« 

»Ja sam tvoja, moj Ali-pasa. Tvoja hanuma i ropkinja.« 

»Ne govori tako, moja pasinice! Ja sam tvoj rob, moj pasaluk 
tvoj je, a moje najvece bogatstvo, to si ti!« 

Ispustila je ibrik, pogledala po basci ima li koga pa kad primijeti 
da su sami, obgrli ga i poteze na travu... 

276 



»Almasa, draga Almasa...« 

» Alij a, j edini moj ! . . . « 

Trgnuo se Alij a, rukama pokrio oci, pa ustao s cistine i posao 
put Travnika. Eto, i njegov ahbab sunce prica mu gresne price. O, 
Allahu, tesko je voljeti tudu zenu! Bolja zarada me zanijela, nije za 
koze sijeno, ni za hamala imetak! Cim imam bolje haljine, vec mislim 
pasovati i milovati kcer najbogatijeg bakala! Boze, povedi me na pravi 
put! 

- Alaga, Alaga! - izletjela pred njega na sokak Dervisa. - Pohiti, 
bolan ne bio, dolazi beg-efendija! ... 

- Sueur Bogu! Sad se mogu vratiti u Saraj'vo. 

- Zar ides od nas? - upita sva rumena od stida i sva trepteci od 
naglog udara zalosti i muke Dervisa. Ona ga je toliko voljela da nije 
mogla sebi zamisliti zivot bez njega. A eto, on sad hoce ici, ostaviti je a 
da je ni pogledao nije. 

- Idem, jasta radi. Bezbeli, idem kuci... Eh, sto sam sretan! ... 
Mala Dervisa otrca placuci ispred njega. 



drum. 



Citava travnicka carsija izasla pred bega. U daljini se usprasio 



Dolaze! Dolaze! 



Dolaze iz Stambola, od padisaha, sveceva koljena. Dolaze s 
divana o Bosni ponositoj. Dolaze i donose... Sta li? ... 

Gomila djece, bose i vecinom polugole, djece travnicke 
sirotinje, kao za utrku jurila u susret begu i njegovoj pratnji. 

Ne vraca se svaki dan Mustaj-beg Jakupic iz Stambola. Sila je 
nas beg! Ne boji se on ni padisaha, sveceva koljena, kad je rijec o 
Bosni. 



277 



Ponosito jasuci na svom plemenitom vilenom vrancu, beg je, 
rukom masuci desno i lijevo, pozdravljao gradane i raju. Djeci je iz 
velike kese, koja mu je visjela iz bisaga, bacao novcice vise glava. Bilo 
mu drago gledati kako se otimaju oko parica i ispreplecu gurajuci se i 
padajuci jedno preko drugoga ta sirotinjska djeca. Tuhaf! ... On svake 
godine izdijeli na stotine novih opancica i firalica i nalunica, a ta nasa 
bosanska djeca, ta nasa buduca dika, ta nasa buduca vojska, sve se vise 
mnozi i uvijek bosa. Ali se beg ipak radovao sto se ta uzdanica Bosne 
mnozi. 

Taman pred ulazom u grad susrete ponosnu povorku fra Grgo, 
stari i sijedi ujak, stalni posjetilac babe Mande. Beg, kad ga ugleda, 
zaustavi konja i rukova se s njim. Zacudena carsija zamumlja. 

- Nevjeri ruku daje! 

Ali beg se nije osvrtao na njih, on je volio sve ljude, a progonio i 
prezirao neljude, ma koje vjere bili. 

Alija je u dvoristu docekao bega. 

- Nosim ti, sinko, teske habere s Porte. I tebi i svoj Bosni 
butumile. Sutra mi dodi u cardake. 

Kad je sutradan izisao pred svijetlog beg-efendiju u cardak, sav 
okicen svilenim cilimima i oruzjem za lov, Alija ga zamoli da ga pusti 
neka se vrati kuci u Bosna-Saraj. 

- Zar vec, a ja sam dobro o tebi cuo. Zao mi je pustiti te od sebe. 
Najkrace: ne dam ti ici! Nedostaje li ti cega ovdje? 

- Beg-efendija, meni ovdje nista ne fali. Dobro mi je. Samo 
mom srcu... 

- Ha, znadem. Imas curu. Dobro, sinko. Hajde, pa nam je 
dovedi. I poselami mi Ali-hodzu. Evo ti hedije sto si me vjerno sluzio. 
Jedna velika i dvije male kese. 

- Puno je to. To ja ne mogu primiti. Daj samo jednu malu, i to je 
previse. Halal ti bilo sve sto sam ti radio, a i ti meni halali. 



278 



- Drz' novae, kad ti kazem! Ja to placam. Ja, Mustaj-beg. A koga 
ja nagradim, taj mora biti sretan! ... E, hajd' u Saraj'vo cim se Adil-caus 
vrati. Zajasi najboljega konja i napuni bisage hranom. 

- Hvala ti, beg-efendija! - i Alija ga poljubi u ruku. 

- Cekaj! - uzviknu beg, ustade sa svilenog siljteta, pride zidu, 
skide jednu skupocjenu sablju i dade je Aliji. 

- Opasi ovo, junace! Nisi ti za uzeta! Evo ti i kubura. A sad idi 
svojoj curi. Ali ako je ne dovedes... 

Puna tri dana cekao je Alija povratak Adil-causa. Puna tri dana 
plakala je Dervisa i molila Boga da »Coravi« Alija progleda, da vidi 
kako ona ima krasne plave oci, bujne kose, i toplo djevojacko sree, koje 
samo za njega bije. 

Ali Alija nije progledao. 



Cim je izisao iz beg-efendijinih cardaka, Adil-caus ude u Alijinu 
odaju da mu o svemu sto je u Sarajevu slusao pruzi podrobno izvjesce. 

- 1 ni rijeci nisi zaboravio? 

- Nisam, Lepire, nisam. Ne boj se. 

- Sve si selame predao? 

- Sve... osim jednoga. 
-A sto je taj jedan? 

- Jer mrtvi ne primaju selama. Mula Hasan-dedu smo pokopali. I 
ja sam mu na dzenazi bio. 

- Allah, rahmet ejled! 

- Jah, spasio se. Da znas na kakvijem je mukama bio. Ziv se 
raspadao... I sve tebe zvao. Eto, Omeraga govori da je volio pola svog 
mala dati, samo da te je mog'o za ziva dede dobaviti u seher. 



279 



- Eh - uzdahnu Alija. 

- 1 tvoj Ali-hodza, masallah! zdrav k'o drijen. 

- Predade 1' mu knjigu? 

- Jasta. Da znas kako je stari hodza bio sretan. Sve ga milovao, 
ono tvoje pismo, i u njedra ga turio. 

- Dobar je moj babo, dobar k'o majka, k'o hljeb. A je li mi on 
pisao? 

- Nije. Samo tri rijeci ti je po meni porucio. Evo, ove tri rijeci: 
»Alija, dodi odmah!« 

- I idem, odmah sutra cu pojahati najbrzeg konja. Sta ima jos u 
seheru? 

- Svasta. Jefto abadzija, zamisli, udao kcer Maru za onog doslju 
Radovana, stono po carsiji raznos'o i prodav'o one njakve drvene kutije. 

- Pa bas nek' su se uzeli. Lijepo je uzeti curu koja ti je draga... 
Ima 1' jos sta? 

- Ima. Ima! Mai' da najglavnije nisam zaboravio. Zimus u carsiji 
bila golema jangija. Izgorjela magaza Mehage, bakala, stono seer udade 
za onog efendiju. 

- Izgorjela? - upita uplaseno Alija. 

- Jest! AH bakal je, sucur Allahu, ziv i zdrav i opet stjece mal. 

- Bas mi je to drago. A kako je Ismet-efendija? 

- On? Eh, taj haber sam ti ostavio za najnatrag. On ti je, br'te, sa 
svijem kucanima odselio iz sehera! 

- Staaa? Kako? - provapi Alija, a nagli izljev krvi zarumeni mu 
citavu glavu. 

- Jest. Odselio u Stambol, kud li... Sav imetak prodao Jesui 
sarafu, pa pokupio njesto cilima i citaba u tri arabe i krenuo u Stambol. 

- Sa svim kucanima? 



280 



- Jasta, rek'o sam ti vec... Govore po carsiji da je pobjegao iz 
Saraj'va, vrlo se, vele, uza nj zena patila. K'o en'naka teska bolest! Pa on 
da umiri carsiju, da ne govore vise o patnjama njegove hanume, otisao... 
Jah! Gazda Jesua saraf ti je selam... 

Ali Alija vise nista nije cuo. Oglusio za sve! Odaja, Adil-caus, 
sve se pocelo pred njegovim ocima vrtjeti, kolutati, i on je pao. Pao na 
svoj lezaj i zaridao. 

- Sta tije, pobogu? 

- Nista. Izidi ziv bio, osedlaj mi najbrzega konja i poturaj mi 
kasnije malo jela i ovo mojih haljina u bisage. Ja jos nocas idem. Ne 
mogu ostati ni casa vise ovdje. Ni casa. Cujes li? Ne mogu! 

Adil-caus ode zacuden u begovu staju da osedla konja. 

Alija je osjecao lezeci nemocan na duseku da tone, da nestaje. 
Mrak mu je pao na oci kao tezak zastor, a pustos neka, praznina neka, 
otupile mu mozak da nije mogao misliti. Dakle: svrseno je! Nikad - 
nikad on Almasu vise vidjeti nece. Ni trag kud je hodala, ni njezinu 
djecu... 

Onda je u njemu ponikla i rasla odluka, luda odluka, luda i 
smjela, kakvu moze donijeti samo srce koje voli i pati... »Dedo je umro. 
Njegovo blago je moje, jest moje. Onaj Arap iz mojih snova je hazreti 
Hidr, ono je dobri! Jest, glavom on! A ako ja kupim dedinu kucu i 
pronadem podrum, postat cu bogat, silno bogat! Moci cu otici u 
Stambol padisahu i dati mu pola svog imetka i boriti se za njega. Postati 
pasa, vezir, ratnik. Eto, opasao mi je beg-efendija i sablju, pa cu u boj. 
Na pobunjena farisijska plemena... I poginuti negdje pod zarom sunca, 
poginuti za din, za padisaha, za nju. Ono pola imetka i pasaluk ostavit 
cu njezinu djetetu, njezinu sinu... Nek znade da sam nju volio, volio 
silno i toplo, i da nikad nisam na drugu zenu ni pogledao, ni pomisli... 
Ja zelim poginuti ovakav kakav jesam. Ne osjetivsi slast zene, ni 
njezinih poljubaca, ni njezine puti i mirisa mladosti i radosti... Cist. A 
Almasa... Zar je moguce da nju nikad vise necu vidjeti? Zar s blagom iz 
onog podruma ne bih mogao kupiti krasne cardakove i dulbasce za nju? 
Zar Ismet-efendija ne bi mogao umrijeti prije mene? ... Ne! Ne! To je 



281 



grijeh! Grijeh je i misliti na takvo sta! Ali ne zato sto je grijeh, nego 
zato sto bih cekajuci na tren da je vidim i omilujem ocima i srcem patio, 
gorio, venuo... Bolje da je i ne vidim vise! Bolje da poginem u boju... 

Umoran, slomljen i ostario zacas, Alija je krenuo put Sarajeva. 

Noc je bila krasna, mjesec se upleo u krosnje drvoreda s obje 
strane druma, zemlja je mirisala svjezinom probudene prirode. 

Konjanik se pognute glave njihao na sapima dorata i gubio u 
mracnom drumu... 



282 



XXV 



Razasuti po mnogim dolinama i ravnicama ove mirne idilicne 
zemlje Bosne, u ona zlatna legendarna vremena Alije Leptira, Omerage 
kazandzije i Mande vidarice, bijeljeli se okruzeni zelenilom samostani... 
U njima, u sjeni bagremova, oraha, hrastova, ili kakve stare razgranate 
sljive, sjedili su s krupnim knjigama u ruci »ujaci«, fratri. Bilo je 
samostana od »dviju fela i svetaca nazranskijeh«, a najvise franjevaca. 
Pridoslo je nesto i »istocnjackijeh, bizantinskijeh manastijera ili 
namastijera« okruglo gradenih i mracnih. Ovih je bilo manje, premda su 
i »vlasi« - novopridosli pravoslavni, ili »raja«, kako su ih zvali - imali 
vjersku ravnopravnost i cak i neke ovece povlastice. U ona vremena 
nije bilo vjerske nesnosljivosti, nije bilo mrznje ili preziranja jedne ili 
druge vjere, nije bilo uzrecica protiv »krsta su tri prsta«, ili »vjere sto 
straznjicu pere«. To se nije poznavalo. Ljudi su se medusobno postivali. 

Ujaci su bili rado gledani gosti kasaba. Mirni, dobrodusni, mudri 
i sutljivi, spremni da svakom dadu savjet. Muslimani ih nisu, sto se ono 
veli, ni kudili ni hvalili. 

»Krst krstu, a dzenet muslimanu«, bila je krilatica, kako po 
selima, tako i po kasabama. 

Oko Sarajeva, u torn zdravom i raspjevanom kuticu svijeta, bilo 
je vise samostana. Ujaci su obradivali zemlju i prodavali proizvode, ili 
obilazili svoju bracu u Kristu, svetili vodu i utvrdivali vjeru. Oni su 
prikupljali podatke o povijesti Bosne i biljezili ih na debele smotuljke 
papirusa, koza, praveci tako kronike i ljetopise... 

U Sarajevu su bili poznati ujaci fra Anto, fra Grgo i fra Petar, i 
jos mnogi drugi. Njihov samostan bio je najblizi seheru, pa su tu i 
nabavljali potrepstine, nabavljali najcesce od Mula Hasan-dede, koji je 
rado mijenjao robu za njihove proizvode umjetnina. 

Uzjahali bi ujaci negdje pred zoru na konje, novae poturali u 
bisage ili u kozne kese, koje su im pod odijelom visile o vratu, pa 

283 



carskim drumom kretali u seher, kud su stigli u sam aksam. Navracali 
onda ili kod majstora Joze ili gazde Andrije trgovca, a nocivali bilo kod 
nekih poznatih, bilo u hanovima. Drugog dana pokupovali sto im treba i 
vracali se, tako da bi do pola noci stigli natrag u samostan. 

Tog proljeca umro stari fra Grgo, a fra Petar i fra Anto odlucili 
da ne polaze vise zorom u seher, vec poslije vecernje molitve, tako da 
stignu nekako ujutro na carsiju, pokupuju robu i slijedece noci budu 
natrag. Tako ce ustedjeti nocivanje izvan samostana. 

Negdje vec posve blizu Sarajeva, na pustom drumu, jahali su 
ujaci te veceri polagano, dok je mjesec na njihove tamne habite rasipao 
svoj bjelicasti mlijecni sjaj... Jahali su misleci o pazaru, o seheru, ili o 
Bogu, njihovoj svetoj misiji na zemlji, ili o ljubavi prema prirodi i 
bliznjem, o ljepoti te noci, o blagodati proljeca, o novom usjevu... Jahali 
su i ne sluteci da ih iz grmlja vreba sest sjajnih, gladnih i zakrvavljenih 
ociju drumskih razbojnika - pljackasa... 

Nad rubovima drumova, u razmaku od dva do tri sahata jahanja, 
bili su poredani hamovi za odmor i okrepu konja, a karaule i zaptije bile 
su rijetke. Izmedu dva hana blizu sehera bilo je najopasnije putovati. 
Izmedu hanova coravog Pase i plasljivog Marka. 

Paso-coro bio je plecat i razvijen stari gorostas, ali ga pice i 
ceste tucnjave nekako smlatile, pa je sav rad bio prepustio svome 
momku Andelku, koji je nekako prebrzo stjecao zlatnike. Marko, 
vlasnik drugog hana, bio je kukavica i nikoga ne bi prijavio zaptiji, a 
nocu han zakljucavao sa tri velike brave i ne bi ga otvarao putniku i 
nahodniku, ma kakva kisa padala, ma kako gusti snjegovi vijali, ma 
koliko gladnih vukova ganjalo nocnike. 

Izmedu ta dva hana nadomak Sarajeva zagospodarili razbojnici. 
Javljeno je to vec zaptiji, ali sad nisu imali vremena izasiljati vojsku u 
sela da ih trazi. Suma jos nije olistala, prema tome se ne mogu sakriti, a 
valija dolazi, pa treba imati ljude za sjaj an docek. 

Tri nevaljalca ulijevali strah i trepet u nocne prolaznike 
drumom. Tri razbojnika svega, tako da se u njihovoj druzini nije, hvala 
Bogu, znalo ni tko zapovijeda, ni tko je predvodi. Bivsi janjicar Uzeir, 



284 



podlac i kradljivac, koji je zbog svojih zlodjela bio odstranjen i iz 
najozloglasenije vojske padisahove, susreo u Pase-corinu hanu 
besposlicara i seoskog ubojicu i ukoljicu Mrguda, vise pijana nego 
trijezna, pa su uz rakiju i tutun osnovali druzinu. Njima se kasnije 
pridruzio doseljenik odnekud iz Makedonije Dimitrije, kog su svi zvali 
»pile«, jer je najradije krao pilice, vjestije od pet lisica, i trojka je bila 
gotova. Imali su po kamu, Uzeir cak i kuburu, a Dimitrije topuz. Imali 
su uz to gladne zeluce i svaki bar po jedno umorstvo na dusi. Njihove 
pljacke nisu bile sprva ni krupne, ni drske. Iz sela dizali janjad, kokosi, 
telad, sirove iz kaca, ili cesce i s kacama zajedno, pa i dukate za nakit s 
djevojackih vratova. To je bio Uzeirov posao. Znao se, aleak, dovuci do 
Fatuse ili Plemke, progovoriti dvije-tri, pa onako neopazice strgnuti joj 
s vrata nakit, sapcuci o ljepoti noci, ili o svojim janjicarskim, razumije 
se izmisljenim, pustolovinama. Kasnije vec trojka dobi neko 
samopouzdanje i silu. Kod nekih seljaka provalili cak i u kuce 
nagarenih lica i izvrnutih kapa, da ih ne bi prepoznali, jer za 
ustanovljenje krivnje pred kadijom treba dati jemin, pa povezali celjad 
konopcima za vezanje volova i odnijeli koliko su mogli. Nekog postenja 
su ipak imali, naime, ostavljali su ponesto i tim domacinima... 

U pustoj kolibi udaljenoj od sela bar pola sata hoda, iz koje je 
prije mnogo godina sva celjad pomrla od neke bolesti, pa je seljaci zvali 
»ukleta koliba necastivog« i za ziva Boga u nju ulazili ne bi, eto u toj 
kolibi napravili sebi seljaci-razbojnici prenociste i slagaliste opljackane 
robe. 

Slabo su izlazili na drum, a i kad bi, napadali bi samo pojedince 
jahace, ili seljake koji gone kola ili stoku. Te noci izasli bas u lov na 
kokosi u obliznje selo, kad su na drumu zaculi topot konja. Mjesecina 
im je smetala da napadnu, ali po savjetu Mrguda ipak zauzese busije da 
cekaju tko ce naici. 

Fra Anto je njisuci se na konju zadremuckao. Eto, vec pet sati 
jasu... Noc je tako tiha i tako omamljuje. Pred ocima mu plesu slike iz 
Svetogpisma... 

Fra Petar mislio je upravo na slucaj gazde Stipana. Eto, on, taj 
smjerni i pobozni Sarajlija, otkako mu je zena umrla pri porodaju prvog 

285 



djeteta, pa ostao sam, htio se zavjetovati da nikad vise nece pogledati u 
zensko. I pitao fratra bi li mogao u samostan, pa makar za vrtlara ili 
slugu... Jadni gazda Stipan - uzdisao je fra Petar i gurnuo svog druga, 
koji je vec spavao na konju. 

- Isuse i Marijo! Sta je? - trgnuo se fra Anto. 

- Ne spavaj na konju. Znas da smo bas sad prohajali mimo Corin 
han. 

- Pa? Zar ti vjerujes seljacima da ovdje ima razbojnika? 
Pogledaj, brate, na te njive i te brezuljcice, pogledaj na drum, sto ga 
kupa mjesecina prije svog zalaska, zar ovdje da ima lopova? 

- Svejedno, pricuvajmo se. 

- Cuva nas Bog! Pusti me da spavam. Sutra valja kupovati i biti 
bistar... Hajd, Alate, janje moje, hajd! 

- Jadni gazda Stipan! ... - uzdisao dalje fra Petar... 

Uz drum se u siblju razmjestali razbojnici. Mrgud je sapnuo: 

- Svega dva vratra. Dobro je. Ti, Dimitrije, onog sto spava, s 
leda. A ti, Uzeire, onog prvog preteci. Iskoci, pa preda nj: Pare! 

- A ti? - upita strogo Dimitrije. 

- Ja cu, dok vi napadnete, cuvati strazu. 

- Mudar li si, copece vlasko - istisnu kroza zube Uzeir. - Jok! 
Jok! Ti onoga s leda, ja pred onog sprva, a Dimitrije ce cuvati strazu. 
Jesi li cuo! 

- Dobro. Suf! Spremaj se! Evo ih. 

- Hocu 1' kamom u leda? - upita Mrgud. - Jok, necemo ih biti, 
pogance, steta za oruzje. Opljackati, pa nek ih sejtan nosi. 

- Dobro! Ali bolje bi bilo... - javi se Dimitrije - pa ih baciti u 
jarak... 

- Sut'! Evo ih. 



286 



Bas je fra Anto u snu vidio posljednju veceru i slusao slatke 
rijeci Jude Iskariota, kad osjeti da mu je netko, brzo kao vihor, s leda 
zaskocio na alata i jednom ga rukom stegnuo za grlo, a drugom mu 
zacepio usta. Obojica su pali s konja koji je mirno stao i glupo 
promatrao kako sitni fratar pod krupnim Mrgudom uzalud mlatara 
rukama. 

Kada fra Petar ugleda pred sobom Uzeira, htjede vrisnuti i 
osinuti konja pa projuriti, ali je razbojnik bio brzi, pa uhvatio za 
stremen debelog i uhranjenog ujakova dorata i riknuo muklo i zlocudno: 

- Sjasi, pogano simsile, dok te ne ubih... 

- U pomoc! - kriknu ujak, a Uzeir ga mlatnu sakom u zatiljak, 
tako da se onesvijestio i srusio kraj konja. 

- Brzo! - iskoci Dimitrije iz jarka. 

- Pohiti, Uzeire! Vadi pare! 

Fra Anto se otimao i hrvao s Mrgudom, a kad ovom to dojadi, 
izvadi kamu iza pasa, pa zamahnu... 

Uto cuse topot konja na drumu. Noz ispade iz Mrgudove ruke, a 
kesa s fratrovih njedara ukliznu u razbojnikov dzep. Mrgud kriknu: 

- Evo ti, pasce pogano! - pa ga udari sakom, ali fra Anto izdrza 
udarac i posto cu da dolazi neki konjanik, uzviknu svom snagom: 

- U pomoc! Pogibosmo! 

Prije nego se Mrgud mogao podici s klonulog duhovnika, osjeti 
jak udarac neisukanom sabljom po glavi i srusi se kao vreca uz fra 
Antu. 

- Zar tako, lopovi? - Vec je uto konjanik mlatnuo i Dimitrija, 
koji izdrzavsi udarac pobjeze glavom bez obzira. 

- I ti... I ti... I jos muslimansko odijelo nosis! ... Lopove, 
lopove... Tebe cu sasjeci! 



287 



Uzeir izvadi kuburu i opali put konjanika, ali ga ne pogodi, a 
ovaj sjaha, isuka sablju, pa sijevajuci ocima poletje put njega. Uzeir 
htjede pobjeci, ali uvidje da ne moze. 

- Stani! Poganceru nijedan! Stani! Obraz si izgubio i pljackas! ... 
Nije te stid udariti na ujake, na goloruke papazel ! Mrcino, tko te je vjeri 
ucio? Ubojico! Hoces borbe, krvi? ... Na ti je, brani se! 

- Ne bij, beze, ne bij... Eto, idem s tobom do zaptije. 

- Kukavico, kamo pare sto opljacka od ljudi? 

Konjanik ga je lijevom rukom stezao za vrat, a u desnoj drzao 
sablju. Bivsi janjicar stajao je nemocan. Ruke su mu krvarile i boljele 
ga, jer ga je jednim udarcem sablje ovaj nenadani spasitelj putnika 
fratara pogodio u obje ruke bas kad su se bile zarile u bisage na fra 
Petrovu konju. 

- Nemam nista. Sve je uz njih! Pusti me da bjezim, a kunem ti se 
Svemogucim Allahom da necu vise nikad... 

- Kakva tvoja zakletva, lopove lopovski, ali, eto, pustit cu te. A 
za uspomenu na tvoj lopovluk, ponesi ovo! 

I konjanik zapanjenog Uzeira svom snagom udari nogom pod 
leda. 

Mrgud se pridize, pa dohvati kamu i podmuklo udari fra Antu, 
koji se nije mogao u trenu snaci i shvatiti sta se zbiva. Ranjeni fratar 
vrisnu, a neznanac skoci na razbojnika, ocas ga sveza njegovim 
vlastitim seoskim pasom i ponese ga na ramenu do Uzeira, koji se bio 
srusio nasred druma od dobivenog udarca. 

- Evo ti druga, kopilane! 

Ubrzo je uz pomoc fra Petra, koji se bio digao, privezao oba 
razbojnika za drvo ukraj druma. Ranjenog fra Antu polozili na konja, 
ukradenu mu kesu vratili u njedra i odjahali brzo put Markova hana. 

- Hvala ti, beg-efendija, tko si da si, sto nam zivote spasi! 

- Allahu zahvalite kad na vrijeme stigoh - odgovori konjanik. 



288 



A to je bio Alija Leptir. 

Udaljenost od Travnika do Sarajeva, za koju je brzi caus Adil 
trebao bar tri dana i dvije noci, Alija je na svom konju, koji je jos bio 
opterecen teskim tovarom odijela, savladao za dan i dvije noci. Samo bi 
se toliko odmarao po hanovima ili selima, dok bi nahranio konja. Jahao 
je on preko rupa i blata drumom, jahao ne gledajuci na krasnu okolinu, 
koja se zelenjela, ni na nebo, koje je sve nekako pjevalo pjesmu 
proljeca. Jahao - a u mislima se borio sa svojom odlukom, sa svojim 
nefsom, koji ga je gonio Almasi, i s poraznom mislju: Ne vrijedi 
pasaluk bez ljubavi. 

Sta cini covjeka sretnim i zadovoljnim - mislio je, dok je dorat 
pod njim hrzao - sta mu daje zivotu milinu i smisao? Vjera? ... Cvrsto 
uvjerenje da je zivot prolazan, da je na zemlji samo »musafir za 
nekoliko godina.« Vjera, koja mu na svako pitanje daje odgovor: Bog 
sve odreduje. I pokret zvijezda i broj plodonosnih jajasca u zabokrecini. 
Vjera, koja ga uci da ce svako zlo biti kaznjeno, a da nikoga bez grijeha 
nema, koja uci da ce svako dobro biti nagradeno, ali tek na onom 
svijetu. Vjera, koja govori: Kaj se, ako osjecas grijeh kako te mori, kaj 
se i bit ces spasen. Spasen na ahiretu, na onom drugom, boljem, 
pravednijem, vjecnom svijetu. Vjera, u kojoj je sve velicanstveno i 
nedokucivo... Ne, zakljucio je Alija, vjera ne daje zivotu milinu i 
smisao, vjera ne cini covjeka sretnim za ovaj zivot! Ona mu daje nadu, 
ona ga drzi udaljena od grijeha i zla, ali ona nije svrha zivota, nego je, 
naprotiv, zivot svrha vjeri. Jer bez zivota nema vjere. Mrtvo celjade ne 
vjeruje. Vjera samo zauzdava prekomjernu slast, a sladi pretesku 
gorcinu. 

Dok je drum klizio ispred njegovih ociju, mislio je dalje, 
pustajuci Dori da sara slijeva na desni kraj druma. 

Imetak, blago, cini li ono zadovoljnim i sretnim? Je li zivot 
ispunio svoju svrhu kad je covjeku dao zlata u izobilju? Je li takav 
covjek sretan? ... Imanje olaksava zivot, imanje daje udoban zivot, zivot 
sitosti tijela, daje odijela, jelo, konje, ali daje i brige o uzdrzavanju sama 
sebe, daje i strah da ne bi bilo oteto, daje i sklonost grijehu u namjeri da 
se nagomilava... Ali ono ne cini sretnim! Radi njega se i dunjaden i 

289 



ahireten pati, boji, strepi, gori. Na ovom svijetu u gramzljivosti i borbi 
za stjecanjem, a na onom svijetu u dzehenemu... Eto, Hasan-dedo je 
imao blaga, eto, Ismet-efendijajebogat... 

AH sva ta nagadanja o svrsi zivota i njegovoj pravoj slasti trazio 
je Alija, samo da bi se othrvao vjeri, koju je u njega usadila ceznja: 
Ljubav, i samo ljubav dvoje mladih, svrha je zivota, ljubav je slast 
zivota, njegov konacni cilj, njegovo upotpunjenje, samo ljubav cini 
sretnim i zadovoljnim. Kad covjek voli, onda je i bogat, onda i u Boga 
vjeruje, pa mu zahvaljuje na sreci, tek onda je njegova molitva prava, 
jer on onda sapuce: 

»Velik si, Allahu, velik si i dobar! Kada si stvorio onakvo srce, 
kao sto je njezino, onda, Allahu, u tvoje savrsenstvo nitko ne smije 
sumnjati! Hvala ti, Boze, sto si stvorio nebo i njegovu beskrajnu 
modrinu, jer samo pod tim i takvim nebom moze hodati ljepota kao sto 
je njezina. Hvala ti, Boze, sto si stvorio sunce, jer samo zrake tako 
velikog i tako sjajnog sunca mogu sarati sjencice na njezinu krasnom 
lieu. Hvala ti, Boze, sto si stvorio ruzu, jer je samo takva mirisna i 
njezna ruza dostojna da kiti njezinu kosu. Hvala ti, Boze, sto si stvorio 
noc i mjesecinu, povjetarac i slavuja, jer samo oni mi, Boze, pomogose 
da se priblizim njezinu sreu! ... Hvala ti, Boze, sto si stvorio nju za 
mene i mene za nju, sto si nam dao srea da kroz nasu ljubav spoznamo 
Tebe, sto si nam dao oci da gledajuci jedno u drugo spoznamo tvoje 
savrsenstvo, kad si nas takvim stvorio. ..« 

Eto, to je prava molitva, zakljucio je Alija i u mraku druma 
zatrazio lik dragane. 

AH i bol uzdize, to mi je govorio Ali-hodza. I neispunjiva ceznja 
stvara velike ljude! ... Ipak, Boze - mislio je - ja ne zelim biti velik, ja 
necu da postanem evlija, niti kao baba Manda da se zavjetujem na 
odricanje od onih slasti u koje si Ti udahnuo najljepse svojstvo svoje 
neogranicenosti - ljubav! Ja sam malen, malen kao crv, koji gmize 
svojoj zenki, malen kao tica, kojoj si dao u grlo milinu samo zato da se 
svidi svojoj zenki... Ja necu svoju krv ubijati zavjetima, ja se necu 
odreci onoga sto stvara i ushicenje i grijeh. 



290 



Ja necu, a moram! Ipak, Boze, zahvaljujem ti. Zahvaljujem ti sto 
mi bar dajes misli u kojima sam uz nju. Zahvaljujem ti sto dopustas 
melecima da ovako kao sad meni u mraku pokazuju njezinu sliku... 
Bas iz ovakvih misli trgnuo ga je poziv fra Petra: 

-Upomoc! ... 

Kada su stigli do Markova hana, Alija sjaha i zakuca balcakom 
sablje na teska hrastova vrata. Ranjeni je fra Anto na konju stenjao, 
trebalo se pozuriti previti mu ranu. Iz hana, i pored zestokog Alijina 
kucanja i laveza povezanih pasa iz dvorista, nije se nitko javljao. 

- To je, beze, Markov han. On ti nikom ne otvara po noci. 

- Ne zovi me, ujace, begom, ja sam Alija. A ovaj mora otvoriti... 
Hej, ti, hadzija! - razvika se tako gromko da su i psi, uplaseni od tog 
naglog glasa u noci, zasutjeli, pa samo poceli tiho rezati ili cviliti. - Hej! 
Cujes li! Otvori! Ili cu ti, vjere mi moje, sad provaliti ta vrata, pa makar 
sva gvozdem bila okovana! 

Ni ova prijetnja ne izvabi iz hana drugog glasa, osim hrzanja 
nekoliko konja iz hanske staje. 

- Otvori u ime Boga, mi smo od razbojnika napadnuti fratri - 
javi se i fra Petar, a drug mu, iznemogao od rane i gubitka krvi, pade s 
konja. Alija mu pritrca, podize ga na ruke i onako drzeci ga pride 
vratima, pa tako snazno udari u njih nogom, da ona zacvicase, 
zaskripase, zatresose se i prasina odvaljene zbuke iz kutova posu 
ranjenog fratra. 

- Ama otvaraj! Cujes li! Otvaraj, dok se nisam ja, Alija Lepir, 
razljutio! Na rukama drzim ranjena covjeka. Cujes li? Hej! ... 

Na prozorcicu iznad ulaznih vrata pojavi se cupava glava 
bunovnog handzije. Gazda Marko nije uvijek bio tako plasljiv, nije 
zatvarao s prvim mrakom han i nije drzao tolike pse cuvare. Ali otkako 
su mu jedne zimske noci usle u han prikaze i pocele cupkati objesene 
osusene govede pecenice i raznositi pokucstvo, on se skamenio i uplasio 
toliko da stalno drsce. Htio je on i napustiti han. Molio je bega, vlasnika 



291 



hana i okolnih njiva, da ga premjesti u neko selo, a metne drugog 
handziju, ali uzalud. 

- Ti nemas zene, becar si, sam si. Budi gdje i jesi! 

A protiv bega nije mogao nesretni kmet Marko nista. Drzao je 
prije i momke, ali cim koji sazna za prikaze, bjezi od hana »stotinu 
konaka«. A te prikaze bili seoski besposlenjaci i pijanice, zakukuljeni u 
plahte, pokupili sve Markovo meso, pa mu jos onda Ismet Bujundzija, 
najopakiji seoski skitnica, sapnuo u uho kroz stisnute zube: 

»Po aksamu hana ne zatvaraj ! Dolazit ce ti nase basnene sestre i 
duhovi povampirenih janjicara na konak. I platit ce ti sve pravim 
ljudskim kostima.« 

Pa mu jos neku koscurinu provukao ispod cekinjastih brkova. 
Zato se Marko zakljucavao s prvim mrakom, na konak pustao samo 
poznate seljake, a svakog upucivao bogatom Cori. 

- Nejma ni po sahata na konju. 

Nije Marko znao da je Corin momak, vjesti i dosjetljiv Andelko, 
bio pokretac citave te momacke pustolovine. Znao je Andelko kako ce 
obogatiti i Coru i sebe i kako ce prolaznici kroz taj dio druma placati 
njemu cestarinu, bez carske ili pasinske naredbe. 

Tolika lupnjava, pa i svijest da pred hanom stoji ranjen covjek, 
ipak djelova na gazdu Marka te ustade i kroz prozorcic viknu: 

- Hajte, braco, Cori! 

- Otvaraj! Zar ne vidis ranjena covjeka? A han je han. Za 
nocnike i namjernike je i metnut ovdje. 

- Otvori, Bog te blagoslovio, sinko - vapio fratar. 

- Evo me... Sad cu. 

Drzeci u drhtavoj ruci upaljenu lucovu glavnju, Marko otvori 
vrata, pa Alija unese fra Antu i polozi ga na siroko »kreve«, hasurama i 
prljavim ostacima nekadanjih cilima, pokrovaca, ponjava i vreca 
pokrivenu uzvisicu uz citave tri stijene prostrana hana. 



292 



- Vode i malo ciste krpe - zamoli fra Petar. 

Brzo su previli ranu na ramenu ranjenika ujaka, a njeznost i 
briga Alijina otvorise srce i fra Petru i plasljivom handziji. 

Zora je svitala, rumena i svjeza, a pijetlovi u hanskom dvoristu 
zakukurikali... 

- Meni je vakat u Saraj'vo, ujace. Gradske su kapije vec 
otvorene, a necu stici sigurno ni do pred samo podne. 

- I ja bih, sinko, isao, ali sad ne mogu. Nego hvala ti, i Bog te 
pomogao. Blagoslovljen da si... 

- Hvala i tebi na tim rijecima. Ona dva svezana hrsuza trebalo bi 
predati zaptiji. 

- Kaznit ce njih Bog! A i kaznjeni su kad su obraz izgubili. 

- Takoje, ujace. 

- Evo ti, dragi Lepire, nagrada od skromnih prijatelja, sluga 
Bozjih. 

- Hvala, brate, ne treba. 

- Treba, treba - javi se i fra Anto. - Da ne bi tebe... A ja tebe 
znam jos iz Saraj'va, kad si hamal bio. Zar se ne sjecas da si mi prije tri 
godine nosio tovare od Hasan-dedine kuce do na Bas-carsiju. 
Promijenio si se od onda, nove haljine, sablja... 

- Ali sam ostao isti. Sjecam se, kako se ne bih sjecao. 

- Eto, vec onda si mi se svidio. Kazao si onda, sjecam se: »I vi 
ujaci ste ljudi. I vi u Boga vjerujete.« 

- Pa i jest tako. 

Obogacen jos jednom velikom kesom, Alija Leptir vracao se u 
seher, a jutro je sve vise osvajalo dijelove Bosne od noci. 

Istog je tog jutra Arifaga otkazao vjernost gazdi Jesui i jedva 
cekao da nekoga nade i rekne mu: 



293 



»Onaj Jesua je lopov. Kadija je, da Bog zakloni, mlahkonja. A 
danas ce otici Hasan-dedina kuca...« 



294 



XXVI 



Najstarija kci debelog i brkatog Arifage telala, Dzemila, bila je 
udata za ekmesciju Muradifa. Sretan je to bio brak, blagoslovljen sa tri 
»zlatne jabucice«. A Muradifaga bio vrijedan esnaflija. Njegovi samuni 
bili su najmeksi, najbjelji, najukusniji. Cak je i valiji od njega odnosio 
momak svakog jutra po dvije pletenice pune samuna i ekmeka. Cureke 
za djecu, male tjestene ibricice, pravio je Muradifaga tako vjesto da to, 
kako je Mehaga kazaz govorio, nije hljeb za jela, vec za gledanja. Ipak 
Muradifaga nije stekao velik imetak. Ni toliko koliko je trebalo za 
popravak njegove stare kuce, tamo blizu Atmejdana. A, bogme, kucu je 
trebalo, stono vele, ponoviti, jer je sva bila rastresena. Kamarija se 
naherila, stepenice oklimatale kao zubi njegove dobre majke Atifa- 
hanume. Pa i krov popustio, a o aharu, u kom mu lezala kravica, da i ne 
govorimo... Zato se odlucio uzeti malo duga. A kome bi do gazdi Jesui? 

- Dajim ga ja tebe, moja slatko Muradif... Koliku ga hocis? ... 

Brzo je kuca Muradifage osvanula ponovljena, obijeljena i kao 
nova. Brzo je dospio i rok placanja... Stidio se Muradifaga, crvenio, ali 
da bi puncu progovorio... Jok! Iako je znao da Arifaga »dobro stoji« 
kod sarafa. 

- Paseriko mio, ga je vaktu na tvoja dug. Budis platiu? 

- Pricekaj heftu-dvije, ziv bio... 

- Ne moze, sanki. Sta ti mislis da Jesua imaji dukatos na tovari? 
Bojnos. Ti ne mozis platis. Mi idimo na kadija. 

Znojio se Muradifaga, cijele noci nije ni spavao. Samuni osvitali 
nekako nedosoljeni, nedopeceni. Curecici i ibricici postali nezgrapni, 
razlijepljeni i neukusni. Momci u ekmescinici primjecivali na svom 
majstoru brigu, pa ga vise nisu, kao prije ljutili medusobnim 
zadjevicama. 



295 



Kad su dosli pred Hilmi-efendiju, nesretni pekar se sav tresao od 
stida. Kako ce on tako ucenoj glavi, kao sto je hakim-efendijina, 
opravdati svoje zakasnjenje s placanjem? 

- Jesi li ti, Muradifaga, duzan, efendum, ovom covjeku cetiri 
kese? 

- Nije cetiri. Tri kese i osam dukata. 

- Ne pitam, biraderu hazretleri, koliko, nego jesi li duzan? 

- Jesam. Ali, hakim-efendija, ja cuplatiti... 

- Ne mozi! - upade tuzitelj. - Ne mozim ja, sanki, cekat do 
kijametu! Paras trebaji da zivi, da idiju iz jedno ruka u drugi... Nego 
sanki, ot ovaj dug nek meni, svijetlo hakim efendi, ovaj Muradif dava 
onaj bakca na Atmejdan sa sklivi i orahi... 

- Kako, pobogu? Da ti dadnem bascu? Sto ce mi kuca bez 
basce? 

- Jok! ... Hakim-efendija, ziv bio, i djeca ti sretna bila, ne daj 
mu. To je otimacina. Ja cu platit, ja cu... 

- Ne govori tako krupnim avazom - upade strogo kadija - u 
mescemi si. Covjeku si duzan, i on ima, biraderu hazretleri, svako 
pravo... 

Spetljali tako Muradifagu, pa mu momci gazde Jesue drugog 
dana podigli tarabe izmedu basce i kuce. Njegove tri »zlatne jabucice« 
nece imati vise gdje da se igraju, niti ce njegova Dzemila moci tefericiti 
u sjeni oraha. 

Tek tada je Arifaga doznao za to. U ovaj posao svog »postenog i 
vrijednog prijatelja« Jesue nije telal bio upucen. Odmah mu otisao u 
magazu i molio ga. 

- Pusti, ziv bio. Eto, ja cu za Muradifa platiti. 

- Ne mozi, paseriko mio, ne mozi! Onaj bakca trebaji meni za 
moja Rebeka u miraz. Njeno momakos, sanki, kasap, budit tamo kraviu 
kuca... Bojnos, bojnos, ne trebajis ga se ljutis... 



296 



AH Arifaga se ljutio. Otisao i Hilmi-efendiji. I ovog uzalud 
molio. Kadija mu pokazivao citabe, dokazivao kako je sve po zakonu 
uradeno. 

- E, cekaj, lopove! Cekaj, krvopijo! Cekaj, ti sarafska slatkousta 
halo! Cekaj dok se Arif pomustafi. Jos samo ovaj dedin posao, jer pravo 
je da njegovo dobijes bas ti. I jeste jednaki. Pa onda... onda... Kad se 
valija vrati... Sve cu ja njemu javiti kako ti stjeces sa sirotinjskijeh leda. 
Imao si u meni, beli vala, prijatelja. A sad dusmana imas. Jest: 
dusmanina! 

Postao je Arifaga svjestan da u zajednici s Jesuom ne radi 
postene stvari. Sprva je vjerovao da je to samo »trgovina, sanki«, a kad 
je uvidio da ta trgovina nije, »kako je Bog milosnik ostavio«, bilo je vec 
kasno. Zavolio je Arifaga zaradu, a gazda Jesua ga je kod svakog posla 
uvjeravao da je sve sto cine »pravo kako zrak ot suncu«. A imao je 
Arifaga j os neudatu kcer i dva sina na zanatu. 

- Ali sad je gotovo! Teobe ja Rabum, teobe estagfirullah! Necu 
vise! Nikad vise nista javljati onom sarafu. Neka nade drugoga. Puno 
Saraj'vo telala. Samo jos ovo dedino... 



A »ono dedino« bilo je smisljeno i izmedu kadije i Jesue do u 
tancine dogovoreno i odluceno. 

Prodaja ce biti na dan valijina dolaska, kad carsinlije budu 
obuzeti docekom, a nitko nece misliti da kupuje Hasan-dedinu kucu. 
Zar je cudo da telal zaboravi objaviti tu sitnicu prilikom skupljanja 
seherlija za docek? 

- A, efendum hazreteli, tko ce nam bit' cefili, svjedoci? Jer 
znas... Kod takve prodaje treba... Mog'o bi, mesela, vakuf... Znas, 
biraderu slatki, mogli bi trazit' da se uvakufi k'o mal bez nasljednika. 
Duga dedo nije imao, a ukopala ga carsija. 

- Ja sam, sanki, davau kjoha ot moji paras. Ja imaji pravo da 
trazim taj prodaju za taj dug. 

297 



- Eh, eh... zaklimata glavom kadija. 

- Svjedoki? Cefili... Budi, moja zlatno kadiju, budi, efendija 
moj, koliko ga hocis, i sve ot prva kazas ot seher! 

I nasli su trojicu. Hadzi-Dervisagu, asciju koji je jedan od 
najstarijih i najuglednijih u svom esnafu. Vec desetke godina ne radi 
nista jer je gluh kao top, a »otkako ga damla udariu, ne vidit dobri, i, 
sanki, muca kot govor, kako macka kad predajit«. On je i viden i sojli, 
njegovu rijec nitko nece poreci, a on sam nece je ni iskazati. On ce biti 
sretan sto mu je kadija ukazao cast i postovanje, pa bas njega pozvao da 
pribiva tako vaznu cinu. Uz njega, kao predstavnika Nazranija, gazdu 
Savu Kopca, takoder »vrijedna starinu«, koji jos nikad nije odbio gazdi 
Jesui kakvu uslugu, jer nije mogao zaboraviti kako ga je ovaj jednom 
spasio od propasti i ocrnjena obraza pozajmicom, koju je - kao posten 
covjek - vratio uz veliku nagradu. 

- Jos i Antu Pekmu - zavrsi kadija, da bi i sam nekoga odredio i 
tako pomogao svom poslovnom prijatelju. - On je bir insan bez mehane, 
osim sto zaspe k'o top, kad se mrven nauzije afijuna. 

Arifaga je bio upucen da de na dan valijina dolaska, tacno na 
»sahat uc po podne namazu«, Hasan-dedina kuca biti prodana u 
mescemi, prodana sa svime sta je u njoj, a novae biti razdijeljen izmedu 
vakufa i drzave. 

Cak jos i trojicu »coravi musteriji« odlucio je gazda Jesua 
povesti, neka zakonu, pobogu, bude posve udovoljeno. Njegov Rifat 
nudit ce dvije kese, Salamon Danonce tri, Mitar, zvan vjetrogonja, 
cetiri, a on, gazda Jesua Baraon, kao najbolji nuditelj, kupit ce kucu za 
»dva veliku i pet mali kes«. 

Samo jednog se gazda Jesua bojao: Omerage kazandzije. Ovaj 
»ludo glava s veliko strah i poboznost u seb'« govorio je, naime, da 
hoce otkupiti dedinu kucu za bozji rizaluk i u njoj nastaniti Aliju 
Leptira, za koga ce on sam zaprositi »onaj puscato zena ot bolesno 
hodza«. Ali i to je gazda Jesua izbjegao. Omeraga je, hvala Jehovi, 
bolestan, a dok ozdravi, sve ce vec biti kako treba. 



298 



Na Arifagin gnjev saraf nije racunao, kao ni na Arapa iz Alijina 
sna. Nije racunao gazda Jesua ni s mrtvim dedom koji je iz groba 
pazljivo nadzirao svoje zakopano blago. 

Arifaga je tog jutra lutao carsijom, trazio nekog povjerljivog 
covjeka, koji to ne bi razbubao carsijom kao on, telal, da mu isprica 
kakav je Jesua, »covjek brez duse i ahlaka...«. 

I nasao ga. Nasao pred Begovom dzamijom. Najpostenijeg 
ihtijara kog je poznavao. Bio je to - Alihodza Misirlija. 

U Ibrinoj kahvi, za malom dzezvom prave »mehlem mrkuse, 
koja svu maglu s ociju skida«, poceo mu se ispovijedati. 

- Ali-hodza, je li velik haram nesto od svijeta kriti? 

- Ako je tajna nekog covjeka, koja zajednici ne moze stetiti, a 
tog covjeka spasava, onda to nije haram, vec je cak duznost pravog 
insana. 

Zbunio je ovaj odgovor Arifagu, brkovi mu zadrhtali, pa on, da 
samo strese sa sebe gnjev i bijes, procijedi: 

- Onaj Jesua je lopov. Jest! Ali-hodza, lopov je on. 

- Znas li to, sinko, pouzdano? 

- Znam. 

- Koga je prevario? 

- Svakog! 

- Ne govori tako. Mene nije. 

- Ti ne mijenjas zlato i ne prodajes kuce. 

- Beli vala! Ali smisli ti, sinko, ovo prije nego sto takve rijeci 
izgovoris. Potvoriti nekoga, grijeh je. 

- Ali ako ja znam daje on vec godinama... 

- Ako si znao prije godina, trebao si onda javljati. 



299 



Uplasilo to Arifagu, pa posao iz kahvane, a Ali-hodza 
odgegucao Mehaginoj kuci da malo »razgovori« onu nesretnu Almasu. 



Kada je Alija umoran i zaprasena odijela ujahao kroz gradsku 
kapiju, bas je gazda Jesua posao u mescemu. Na pola puta zadrza ga 
stari trgovac Baruh i pozva k sebi. 

- Hitim. 

- Brzo cemo. A zarada ti ga ne fali. 

- Bojnos. Brzo! - A kadija i njegovi svjedoci neka cekaju, 
pomislio je, onaj posao mi je siguran. 

Moja Sarikiju dobit ce od Hasan-dedina imetka najbolje svilene 
haljine i tri nova tukadosa... 

- Masallah! Masallah! 

- Stize! Kako si? Kako si? Pa, vidi ti sto se obuk'o! 
- 1 sabljuopas'o! 

- Bogme, pravi beg! Tko bi rek'o, da si to ti? 

- Ih, sto ti je plah dorat! Umori li se? Kako je bilo u Travniku? 

- Znas li, bolan, da smo vec mislili: ti... valija... Stani, bolan, tu. 
Sjasi! Do sahat-dva stize valija. 

- Hahaha! Sva carsija izisla pred Ali-pasu Lepira! I cekamo te na 
nogama... Hahaha! ... 

- Kud si, alcace, izabr'o bas kao i valija? ... 

- Nece on vise hamaliti. Vidi ti sabljurine za pasom naseg 
Lepira! 

- Doletio s pramaljeca... Pravi Lepir! 

- Alaga, kako si? 



300 



- Kako si, slatki nas Lepire? Falio si nam. 

- Meni na veceru! 

- Jok! Meni, ja sam preci. 

- Nece on nikom, ode on svom Ali-hodzi. 

- Merhaba. 

- Merhaba... 

Zacudilo Aliju kako je skore citava carsija izasla cak do izvan 
gradske kapije. Veselilo ga sto ga tako toplo docekuju. Odgovarao 
svakom, ali se zurio da sto prije stigne svom poocimu i da mu se izjada. 
A carsinlije se smijale, veselile, dolazi valija, cekaju ga. 

Pusta je bila carsija kad u nju ujaha Alija. Pusta od ljudi, ali 
okicena barjacima i robom. Svi trgovci povjesali robu na razapeta uzeta 
preko sporednih sokaka, neka valija vidi sta oni sve imaju i kako ga 
docekuju, nece li mu time omeksati srce i morati placati malo manje 
dancija. 

Pred Taslihanom susrete Aliju Arifagu telala. 

- Haj, haj! Evo Lepira! Sjasi! Moramo pop it po jednu! Moramo! 
Ja cu po mustuluk Ali-hodzi! 

- Neces, Arifaga. Hocu da ga iznenadim. 

- Dzaba ti je sad mu ic' kuci. Nije tamo. Malo prije smo nas 
dvojica pred Ibrinom kahvom sidjeli. Sjasi, pa da negdje jednu slijemo. 

- Peke. Haj'mo Omeragi. Nejma ga na izvanu medu ostalim 
carsinlijama. Ne docekuje on valiju, ima pametnijeg posla. 

- Bon je, hasta. 

- Zar? Otici cu mu veceras na Hrid. 

- Vidi ti Alage. Zar zgodne ljude obilaziti, a sa mnom fukarom 
neces ni na kahvu. 

- Ama hocu. Kuda cemo? 



301 



- Haj'mo Mehagi kazazu. 

- Peke. 

Na cepenku kazazova ducana sjeli. Dva momka u dnu ducana 
prisivali su neke sirite. Mehaga bio otisao na gradske bedeme pred 
valiju. 

- Pa, Alaga, kako si? 

- Sto da ti reknem? Vudud mi je dobro, ali srce... 

- Eh, znam ja tvoju bolju. Volis Saraj'vo i sunce. Je li? I jos 
nekog volis... Zna, bolan, Arifaga sve. 

- Suti o torn, ziv bio! ... Umrije nam dedo? 

- Jah, Allah rahmet ejled. 

Pred Arifaginim ocima uto puce. Alija je dedu pazio kao oca. 
Aliji je dedo mozda htio ostaviti svoju kucu. Sigurno! Zar bi se inace 
gazda Jesua toliko obradovao njegovu odlasku u Travnik? Da popravi 
sve grijehe koje je zajedno sa sarafom ucinio? Da izda tajnu prodaje 
koja se bas sada vrsi? Bas u ovaj tren, jer eno Ibrahim bin Jusuf, 
turkusa, upravitelj sahat-kule, trubi tri puta. Da se tako oslobodi more. 
Da tako osujeti torn mrskom Jesui zaradu. Ali sta bi to koristilo? Kadija 
je mlahkonja i pod utjecajem sarafovim. Alija nema nista napisano i 
muhuleisano, a nema - vallahi - ni novaca da otkupi kucu. A i sto ce 
mu? Ako se pak prodaja ne izvrsi, nece on dobiti obecanu kesu nagrade 
od Jesue. Ipak se odluci i poteze Aliju za rukav novog aginskog gunja. 

- Slusaj, Alaga. Tebi cu rijeti, more bit ce ti bit drago cut'. 
Prodaje se Hasan-dedina kuca i sve u njoj. 

- Kada? - skoci Alija kao gromom osinut. 

- Sada. U ovaj cas. I znas tko je kupuje? Gazda Jesua. 

- Idem. Idem tamo - uzviknu Alija i vec se nade na sapima svog 
dorata. 

- Kud si poletio, Alaga? Ma ne prodaje se kuca tamo gdje jest, 
na Abdesthani, nego u mescemi. Potajno. 



302 



- Kako potajno? Kakav je to serijat? 

- Kakav? Onaj iz Hilmi-efendijinih citaba, moj Lepire. Covjek 
se nije ni posteno ohladio u grobu, a vec mu imetak ode na bubanj. I to 
danas, na dan valijina dolaska. Neka se ne nade drugi kupac. Sve to 
more kadija uciniti za Jesuu, i sve to je pravo, i sve po serijatu, a mome 
zetu, mome Muradifu, ne moze spasiti bascu, pa sad da moj a Dzemila 
nema kud izici iz kuce u hlad... 

AH Alija nije vise cuo zadnje rijeci. Njegov konj je jurio kroz 
carsiju k mescemi, tako da su mu iz kopita frcale iskre... 

»Ode, odjaha budala«, mislio je Arifaga. »A nidje pare nema. Za 
ono sto je od bega dobio, kupio te fine haljine da se dopadne Ismet- 
efendijinoj puscenici... A tako to s nama i jest, s nama sjerotinjom. 
Jurimo kao vjetrom gonjeni da nesto dokucimo i stignemo, a kad tamo - 
ugrabio to onaj bogati, bez pol muke... Eto, i Alija juri za dedinom 
kucom... A Jesua vec kupio, pa kad je isprazni i pokupi starceve dukate, 
prodat ce je nesretnom Aliji i ovaj ce je do smrti isplacivati. Tako i sa 
zenom. Kad je se nasitio bogati bolesnik, dat ce je zdravom siromasku, 
da je do smrti hrani i slusa od nje: »Eh, sto je moj prvi covjek bio fin i 
zgodan. Svasta mi je donosio, a ne k'o ti'...« 

Mislio je tako Arifaga telal, ali je ipak bio zadovoljan. Eto, 
osvetio se sarafu i oslobodio se more. Nije on bio svjestan da je tako 
moralo biti, da tako Bog hoce, da tako hoce onaj Arap iz Alijina sna, pa 
cak i dusa tvrdice Mula Hasan-dede. 

Bas kad je Alija stigao pred mescemu i uletio kao lud u Hilmi- 
efendijinu odaju, odgurnuvsi pri torn kadijina slugu Mahmuta cak u kut 
predsoblja, zacuse se s gradskih kapija trublje i bubnjevi: Valija stize... 
»Jasa, jasa! Zivio valija!« 

U basci Mehage bakala, u sjeni tek olistale tresnje, sjedili su na 
siljtetu Almasa i Ali hodza. Fatima-hanuma im bila donijela svjezu 
pogacu i sahan mladog sira, pa ih ostavila neka se izrazgovaraju. I ona i 
muz joj primjecivali su da uz starog hodzu, pred kojim je nekad kao 
dijete naucila sve temelje i »direke Islama, svoje uzvisene vjere«, 
Almasa nekako cvjeta. Hodza je najbolje utjesi. Sigurno joj govori o 



303 



Bogu i dzenetu. Ostaviti ih same, to je bio cilj starih. Molio je Mehaga 
Ali-hodzu: »Dodi nam pocesto. Eto moja domacica se ne skriva ispred 
tvoje bijele brade. Otidi malo mojoj sceri i po danu, kad nemas posla. Ja 
sam u carsiji, zena radi po kuci, a ona - jadno dijete - zatvori se sama u 
cardacic i misli...« A Ali-hodza dolazio i pricao s Almasom o Aliji. Nije 
on Aliju spominjao Mehagi. Ima to, mislio je vremena, dok se vrati, dok 
se u trgovca pretvori, dok mu ducan otvorim... 

- Almasa, sinko, eto nam se vraca valija. 

- Valija... Eh, Ali-hodza, da je, bogdo... 

- Znam sta hoces rijeti: Alija. Doci ce i on... A onda nece udarati 
bubnjevi, nego tvoje srce. Onda nitko nece svirati u trublje, nego ce tice 
u granama pjevati pjesmu srece... Eh, razmeskoljio se ja pred tobom, pa 
i ne vidim kako te stid. Ali ne stidi se mene. Ja znadem kako vasa srca 
biju jedno za drugo. 

- Znas li, Ali-hodza? Pa kad znades, reci mi otkad me Alija voli. 

- Otkad? Nema, dijete, ljubav pocetka... Vidao te je kao dijete, 
rasla si pred njim, a s tobom rasla i njegova ljubav. 

- Pa zasto mi onda nikad nista ne kaza? 

- Ljubav se ne odaje. To je tajna koju dvoje moraju osjetiti. A 
vidis, dijete moje, Bog je htio da ti prvo osjetis muke, da bi poslije 
mogla u potpunosti uzivati slast. Da ti ona bude slada nego drugima... 

- A hoce li me Alija uzeti ovakvu? 

- Hoce li? ... Pitas. Eh, dijete, znas li njegove rijeci: »I da je stara 
i slaba k'o onaj Hasan-dedo, i onda bih je htio.« 

- Je li bas tako kazao? 

- Bas tako. 

- Ah, kad li ce doci? 

- Kad? Mozda je vec i dosao. Cekam ga svakog dana. Ali dijete, 
ti ces prije saznati daje dosao, nego ja. 



304 



- Prije, Ali-hodza? 

- Prije, dijete. 

- Kako? Kako cu doznati? 

- Eto, ako budes osjetila da ti je u srcu nesto puklo, pa da ono 
brze kuca, znaj... Alija je tu. 

- Zar? 

Ali je usutjela i zazmirila jer je osjetila kako joj je u srcu nesto 
puklo i kako ono brze kuca. 



305 



XXVII 



Na mekanom mindere, unaokolo hakim-efendijine odaje, 
posjedali svjedoci. Stari hadzi-Dervisaga dremuckao je, ne znajuci ni 
zasto ga je sluga Mahmut doveo. Gazda Savo znacajno se ogledao po 
odaji, osjecajuci visinu svoga trenutacnog polozaja i radujuci se sto mu 
se dala prilika da se oduzi za usluge tako valjanu trgovcu kao sto je 
gazda Jesua. Anto Pekmo, jos u bunilu od afijuna sto ga se jutros 
nauzivao, bio je nekako rastresen i glupo je pogledom lutao po odaji. 
Njegove misli bile su kod krcmarice Ivanke, koja mu je nekada, jos kao 
mladicu, poklonila komadic svoga velikog srca. Nije gazda Anto uvijek 
bio propalica i afijunas, nije uvijek bio bunovan i zanesen u polusnove, 
bio je nekada viden trgovac, ali ga je, stono vele, smrvila ljubav. 
Zavolio, nesretnik, djevojku tude vjere. Muslimanku. Slucajno je 
jednom ugledao njezino nacas otkriveno lice, prolazeci kraj neke cesme 
na kojoj je ona tocila vodu. I ona se u taj cas prevarila i pogledala u 
njega, i dogodilo se cudo. Odmah su se zavoljeli ludo i nepromisljeno. 
Sakrila je lice, ali ga on nije zaboravio. Nasao je zgode da je opet 
susretne i potajno s njom progovori. Tako se zacela njezina i njegova 
sudbina. Razumije se da mu je njezin otac nije dao. Ali to nije bila 
glavna zapreka njihovoj sreci, jer bi Aisa za svojim Antom i pobjegla da 
se nije razboljela i umrla bas osam dana prije nego sto ju je Anto htio 
odvesti svojoj kuci. To ga je ubilo, razlupalo u njemu kucicu radosti i 
nada, koju je bio sazidao na pretpostavci da ce Aisa biti njegova. Ali ni 
to nije bilo sve. Nazranije doznali za tu njegovu ljubav prema nekrstu, 
pa bacili na njega prokletstvo: iskljucili ga iz svoga kruga, a muslimani 
ga, njega, lopova, radi kojega umre cura Aisa, nisu pimili u svoj. Od 
onda, je Anto Pekmo postao propalica. Odao se picu, pa afijunu, a 
ducan mu polagano, ali sigurno propadao. Sada je vec posljednji covjek, 
koji je za jednu gidicu afijuna spreman na sve, razumije se da to »sve« 
ne smije biti nista neposteno i necasno. U to sve spada odbijanje klempa 
po usima u pola carsije, ili skakutanje pred drustvancem veseljaka na 



306 



jednoj nozi... Sad je sjedio ovdje da bude svjedok, i za to de dobiti gida, 
a ako bude bilo sta nepravo, grijeh nije njegov, nego kadijin. 

Hilmi-efendija se zagledao u svoj citab, koji je pred njim stajao 
otvoren, i mislio na one kese koje ce dobiti. 

Uto udose kupci: Salamon Danonce uvukao je jedva svoj 
ogromni trbuh, opasan crvenim trabolozom, kroz kadijina vrata. Bio je 
on nekada mocan trgovac, ali otkako je naucio hebrejski i procitao 
Talmud, zazelio se Gan-Edena i svijestan da je on, i to bas on, Salamon 
Danon, covjek izabran i probran, da on ne smije biti kao gadni Goj, da 
mora biti velik i posten, poceo se zanositi molitvama i tako zanemario 
trgovinu. Uz to ga je i nagomilano salo na trbuhu, koji se kao neka 
brana dizao ispred Salamonovih ociju i zaklanjao mu zemlju i noge, 
smetalo da bude hitar i brz. A ta su dva svojstva krila trgovine. Zato je 
gazda Salamon popuznuo u poslovima, ali je u seheru medu svojim 
suvjernicima bio poznat kao covjek koji ce bratu Izraelicaninu uciniti 
sve. Znao je Salamon po pet-sest dana oblijetati onako debeo i tezak 
oko zidovskih trgovina i skupljati dobrovoljne prinose: »da ga udajim 
onaj siroto mucaca ot Aser«, ili »da ga sakupimo po kvatros grosos 
svako trgovino i da ga dajimo na onaj boher Jakab, da posali na svoja 
majka u Uskup hedija«. Iduci sokacima saptao bi cesto: »Semal Izroel 
Adonaj, ehod«, a na poziv ma kog trgovca ulazio bi mu u ducan i 
pomogao sve sto je mogao. Onje za dobro svog subrata Jesue Bararona 
dosao da bude »kjoravo musteriju za utvrda ot pazar«, i znao je da smije 
goniti do »tres kesos mali«. Gazda Jesua se, cim je debelog gazdu 
Salamona upleo u ovaj »dobro poslu koji ga radijim vec godina dan pa 
sad trebaji puno kamatos da mi ga donesiji« pokajao kad je za vecila 
izabrao bas tu postenjacinu, ali je brzo odagnao svaki strah. »On ga ji 
nas, on budit za men sve uciniu, ja sam ga danas dau za onaj boher tres 
dukatos.« Cak se i poveselio sto mu je, eto, prvi put uspjelo gazda 
Danona uvuci u jedan »svoj« posao. Koliko je, naime, Salamonce bio 
debeo, nezgrapan i trom, isto je toliko bio ugledan medu seherskim 
jehudijama. Vise je kod sarajevskih Zidova vrijedila njegova rijec od 
trideset, od stotinu pa i vise rijeci i zakletava gazda Jesue. A Jesua je to 
znao. A znao je i to da mu Salamon, uza sve »hediju sto ih, sanki, dajim 
za svaki nasa dobro i za spasanji ot ders« mnogo ne vjeruje, da mu cak 

307 



prigovara sto izravno, u ducanu, sto poslije molitve pred hramom. 
»Nemoj ga, Jesua, na zlo da ga mislijis, nemaj druga vjero da varajis, 
svako gresno dukatos je grijeh, svako. I goj je covjek, i nego trebajis da 
pazis, jer tesko ga nam ako nas i ovdje zamrziju...« I ovog se laznog 
nadmetanja na rasprodaji jedva primio. »A sto ce ga na teb' taj kazas od 
deduko?« Gazda Jesua se nasmijao: »Za nase ga dobro! Ona ga ji 
daleku ot Mejtasu. Ja ga kupujim i u taj kazas dovedem majstori, 
popravim, i tu budu nasa mladi boheri imali svoja stan i skola.« To, 
naravno, razoruzalo gazdu Salamona i on - pristao. U mescemu dosao 
prvi. 

Odmah za njim uvukao se plasljivo i mali Rifat, obucen u 
bajramsko odijelo. On je izvrsivao nalog svoga gazde, a bio je sretan da 
sad nije »prosti momak sto magazu mete«, vec kupac jedne kuce. 
Kupuje kucu, nije sala! ... Toliko se bio uzivio u tu ulogu age da je sve 
do mesceme isao uzdignute glave. Ali dosavsi u sudnicu, pokunjio se, 
uplasio se i izgubio. Jedva je cekao da izgovori one od gazde naucene 
rijeci i da pobjegne. Da se vrati i skupi »onaj stari slamo na basamakos 
ot podrum«. 

Ova prva dva kupca tek sto su pozdravili kadiju i nazocne 
dubokim naklonom (koji je gazdu Salamona stao mnogo muke) i 
temenom, pa sjeli na desni kraj minderluka, ude u odaju i treci. 

Tko u seheru nije poznavao Mitra vjetrogonju? Mozda samo 
stranac koji nije u gradu prenocio. U svakoj su krcmi vjetrogonju vidali, 
na svakoj skupini, i to uvijek nasmijana i raspjevana. Mitar je, naime, 
bio dozbojadzija, sihirbaz. Umio je - vjerovali vi ili ne - iz jedne cevrme 
izvabiti tri goluba i citavu hrpu jaspri, umio je Mitar obendijati covjeka, 
pa da ovaj - ih, sramote i piske! - kukurice kao horoz na dubristu. A 
Mitar vjetrogonja bio je omilio, kako medu djecom, tako i medu 
odraslim. Tko ne bi volio Mitra, kad je on, stono vele, sveznan. Umije i 
»ogledati«, istina ne kao Ali-hodza ili Daut-hodza, ali za »dzinski 
vjetar« i »urok« bio je dosta vjest. Bio je Mitar i pozgodan, imao dvije 
kuce i - kako sapucu - u svakoj po jednu zenu. Mitar je gazdi Jesui 
obecao doci tacno u »sahat uc« i obendijati i kadiju i svjedoke. 



308 



Sva tri kupca osjecali su se nelagodno na svojim sjedistima kao i 
na cejrek po ugovorenom vremenu gazda Jesua nije dosao. 

Anto Pekmo, dosadujuci se i osjecajuci potrebu za novom 
kolicinom »rajske varke«, kako je zvao afijun, javi se nekako plasljivo. 

- Hakim-efendija, da pocnemo. Vakat je. Uc je prosao. 

- Jok. Cekajmo. Doci ce jos koja musterija. Doci ce... - prekide 
ga gazda Savo. 

- Oklen znas, gazda Savo? - upade strogo Hilmi-efendija, jer 
ugovor izmedu njega i Jesue bio je cvrst. Ni jedan svjedok ne smije 
znati da je i drugi upucen u tajnu prevare. Ni jedna »corava« musterija. 
A sto se tice hadzi-Dervisage - on i nije znao, samo je bio svjestan da 
cini Bogu ugodan posao. 

- Ma, eto, red je pricekati - ispravi se gazda Savo. 

Zar je saraf Jesua mogao predvidjeti da se Savo Kobac i Anto 
Pekmo ne trpe? Nije mu to Arifaga telal nikad kazao. A Anto je mrzio 
gazdu Savu od onda kad mu nije dao novaca da kupi gidu, iako je prije 
toga pred njim igrao. Mrzio ga je duboko i jedva ugrabio prvu priliku da 
mu se osveti. Onda progovori: 

- Hilmi-efendija, pocnimo. Dok se ova tri vrijedna i postena 
kupca - gledao ih je pri torn tako zlobno da se gazdi Salamonu zatresao 
trbuh - ispitaju, doci ce i cetvrti, pa kupiti kucu. 

- Ma, eto, ceknimo jos, mesela. Serijat veli: kad se sta prodaje, 
valja skupiti dosti musterija, time ce, ako Bog da, efendum hazretleri, 
dedina kuca dobiti na cijeni. 

- Pa telali su objavili - usudi se drsko kazati gazda Anto - tko je 
hotio, dosao je. 

- Cekajmo jos Anto. Red je. Cuo si sta hakim-efendija govori. 

- Da priupitamo, gazda Savo, najstarijeg medu nama... Eh, 
hadzi-Dervisaga, da pocnemo? Ha? - i Anto se okrenu starcu. 



309 



Nesretni Dervisaga videci da se nesto govori, a htijuci pokazati 
kako i on sve shvaca, kimnu glavom i prozbori: 

- Peke. Kako vi velite. Ja sam kail. 

- Eto vidis - upade gazda Savo - on hoce cekati. 

- Jok, on je kail da pocnemo. 

Hilmi-efendija, bojeci se Pekmine izdaje, jer je bio uvjeren da 
Anto hoce njega uhvatiti u nepravu radu, pa ce - uf, ne daj Boze! - 
onako pijan od afijuna svijetu kroz usi provuci, prekide prepirku. 

- Peke. Da pocnemo. 

Sigurno se - pomisli - Jesua na kraju predomislio i promijenio 
osnovu, pa poslao Salamona da za njega kupi Hasan-dedinu kucu. Ipak, 
trebao je takvu krupnu promjenu pravovremeno javiti. 

Bas kad je uz mlataranje rukama i silnu galamu Mitar 
vjetrogonja, najbolji nuditelj, viknuo: 

- Cetiri kese i ni grosa vise! - otvore se naglo vrata, kao da ih je 
vihor rastrgao, i u odaju upadne Alija. Mali Rifat zadrhta. 

- Selam Alejk! Evo... pet malih kesa. 

Svi nazocni u odaji nisu se u trenu mogli snaci. Hilmi-efendiju 
obli hladan znoj. Prvi se snasao gazda Savo. 

- Oklen tebi, Lepire, te haljine i te pare? I kupujes dedinu kucu... 
ti, hamal! Mani se sale, vec hajd' na tvoju ledinu. Tko ti to pozajmi 
odijelo, pa ti jos i sablju opasa? Beli za dzumbusa sto nam valija dolazi. 

- Ne melji svasta, gazda Savo. I ne pometaj prodaju, jer ako bi... 
ako bi... znao bi, vallahi i padisah kako se brzo prodade dedin mal. 

Te rijeci ukocise Hilmi-efendiju. 

- Sest! - ljutito podviknu gazda Salamon. 

- Jedna velika i tri male - stize ga Alija. 

- Jedno veliki, i tri mali i tres dukatos! 



310 



- 1 cetiri dukata! 
- 1 bes dukat! 

- Stan'te ljudi, stan'te! - umirivao ih kadija da dobije na vremenu 
i time doceka gazdu Jesuu. 

Rifat se scucurio u kutu na minder i blenuo u ostale. Sta se to 
zbiva? Gazde jos nema! Mitar vjetrogonja, svijestan da je dosao njegov 
cas, pokusavao je obendijati Aliju, ali to ne ide tako lahko. Njegove su 
oci nekako jace, a i ne gleda on u Mitra. Obendijan je svakako, pomislio 
je, pa se uvali u minder sretan sto gleda tako uzbudljiv prizor. Tolika je 
graja bila u odaji od nadvikivanja debelog Salamona i Alije, da je jedini 
Anto Pekmo cuo trublje i talambase. Priblizava se, pomisli on, valijina 
povorka. 

- Biraderi, polahko! - moljakao je dalje kadija... 

- Nek' se oni gone - upade Pekmo - vise ce istjerati. 

Gazdu Savu zanijelo nadmetanje. Cudio se odakle Aliji tolik 
novae. 

- Dvije velike i jedna mala kesa - upade Alija. 

- Dvije i dvije! 

- Dvije i tri! - zavrsi Alija umoran. 

Gazda Salamon, tvrdo vjerujuci da je Hasan-dedina kuca 
vrednija i od pedeset kesa, poskoci i viknu. 

- Duos velik i kvatros mali kes'! 

Alija ustuknu. On toliko nema. U tren oka ugleda pred sobom u 
torn gustom zraku mesceme lik svog Arapa iz sna, ugleda i Hasan-dedin 
lik. Oba mu u zboru saptali: »Goni dalje! Goni! Pa nocas unidi u kucu, 
pa u podrum, napuni ako treba i sto kesa, samo kupi! Otmi od 
Salamona, koji kupuje za Jesuu.« 

- Tri velike i dvije male! - uzviknu na to, a Salamon se zgranu, 
pokoleba, da u sudnici nasta muk. 



311 



- Tres veliki, dviji mali i bes dukat! 

- Tri velike i tri male kese! Cujes li, Salamone, okani se ti... 

- Ne smetaj, ne smetaj! - upade kadija. 

Salamon klonu. Vise on ne smije nuditi bez Jesue, a ako ovaj ne 
dode i kuca pripadne njemu, Salamonu - o, sema! Izroel! - a on nema ni 
prebijene pare... uza se. 

- Tri velike i tri male - ponovi Anto Pekmo Alijine rijeci. - Da li 
itko vise? 

- Daje li tko vise? 

- Prvi i drugi i treci put! 

Svi su otirali znoj cevrmama s cela, a kadija osjecajuci kako mu 
pet kesa rusveta izmigolji iza pasa i kako gubi povjerenje svoga gazde 
Jesue, izusti strogim glasom: 

- Alija, i kuca i sve u njoj tvoje je. U ime Allaha, Sveopceg 
Gospodara Milostivog, u ime serijata i padisaha silne carevine, ja, 
kadija, u nazocnosti trojice pravih i postenih cefila od sve tri vjere, 
ovijem tebi predajem kucu Mula Hasan-dede Anadolije, za tri velike i 
tri male kese. 



Jok! 



Pare na srijedu! - poskoci gazda Salamon. - Nejma cekanja! 

- Ne mijesaj se u serijat! Ja sam kadija. 

- Pare! Pare! - vikao je Salamon. 

- Jasta neg' pare! - javi se i gazda Savo. 

- Ne moraju sve biti! Ne moraju, je li, hadzi-Dervisaga? - 
podsmjesljivo upade Anto Pekmo. 

- Evo vam dvije velike i tri male. Ostalo donijet cu sutra do 
podne. 

- Sutra do podne. Peke. Custe li, cefili? Custe li... - i kadija 
pokupi novae. 



312 



Svi su stajali zgranuti. Dakle, Alija je imao novaca, mnogo 
novaca. Stare pozutjele tapije izvadi kadija iz dolafa i predade ih 
hamalu. 

- Kam' kljuci? - viknu Alija. 

- Sutra, biraderu, dok isplatis - rece nesigurnim glasom kadija. 

- Jok! Odmah meni ti, efendija, daj kljuce. 

- Kljuce, kljuce! - javi se i Anto Pekmo. 

Tu rijec cini se da je i gluhi hadzi-Dervisaga cuo ili samo 
naslutio po izrazima usta, pa da i on koju rekne, makar i jednu, neka se 
vidi da i on prati tok citave prodaje, izusti tiho: 

- Kljuceve, efendum, podajte mu. 

Kadija osjeti kako se cijela odaja okrece oko njega, osjeti se 
nesiguran i izgubljen. Kako ce on sada Aliji dati kljuceve kada ih nema? 
Ta tko je mislio da ce se sve ovako svrsiti?! Sam sejtan Ibrica doveo je 
tog prokletog Pekmu, on, i nitko drugi, nadahnuo je svojim poganim 
znanjem Aliju da kupi kucu, sam dav'o. A Jesua ne dode. Sto li? ... 
Nesretan ti sam! Kljuceve je Hilmi-efendija, naime, jos dan prije dao 
sarafu. A kako ce sad? Kako? Jos da nije taj hadzi-Dervisaga ovdje... 

- Pa, efendi si benum, ti kupi kucu - otpoce da samo dobije na 
vremenu. - Neka ti je hajirli, biraderu hazretleri. 

- Amin! 

- 1 nek' u njoj steknes za hadziluk - javi se jetko gazda Savo. 
- 1 meni nesto za mustuluka valja ti, br'te - kaza Pekmo. 

- Peke, braco. Hvala vam, ali meni se hiti kuci. Konj mi je dolje 
pred mescemom svezan. Molim te, Hilmi-efendija, kljuce. 

- Dobro, dobro... Nego da popijemo jednu, stari je to, biraderu, 

adet. 

Ja ga ne piju ot hamalu! 
- 1 ne treba tebi, gazda Salamone! 



313 



- Anto, ne budi taki! - poskoci Mitar. 

- Cekajte, ljudi, da vam ispricam kako se... 

- Nije meni do price, aferdesum! Daj mi, ziv bio, Hilmi-efendija, 
kljuce... 

- Ovaj, biradaru, sad cu, sad... 

Uto se s hodnika cuse koraci, i prije nego je kadija mogao izici 
da obavijesti pridoslog o svemu, u odaju ude odmjerenim i 
dostojanstvenim korakom gazda Jesua. 

- Karamba! - opsova Salamon. 



- Evo ja, sanki, stignuo. Mali zakasniu! Vi cekala... Ja znaji... 
Pa, nitko ne daji vis'? Nitko? Peke... Ja, sanki, kako siroto trgovac, ne 
mogu daji visi ot pet kes'. 

- Kasno je, gazda Jesua, procijedi Anto Pekmo - kuca je 
prodana. 

- Moja je, gazda Jesua, moja. 

- Tvoja? ... Kako? ... Cekaji! ... Ja ne razumiju, sanki, to ne bilo 
cisto rabota! ... Tvoja... Ti, Lepir, sanki, ti doslo u Saraj... kako ti... ne 
mozi! Jok! Ne mozi! Hilmi-efendi, sanki, paseriko mio, ja daji sest kes', 
daji sedmi, dajim ga ja tri veliki i pet mali... Dajim ja, sanki... 

- Kasno je - nasmija se Alija. - Ja kupio, ja platio... 

- Platiu? Platiu? I vi, ljudi moj, to kazati da to j' istina? To salu, 
hahaha! Aliju hamal kupiu kuca ot deduko! ... Hahaha! Trebaji mal 
dzumbus za ovaj dan, na dolaska ot valiju... 

- Nije sala, gazda Jesua - odbrusi Alija. - Reci mu i ti, hakim- 
efendija. 

- Jest, efendum, Alija je kupio kucu. 



314 



- Kupiu? ... On ne trebaji taj kuca. On ne smiji, sanki, to kupit! 
... To ne cisto, to ne po serijat! - razvika se saraf. 

- A da si ti kupio, bilo bi cisto, je li? 

- Ti, Lepir, suti, tebi ne pitaji nitko. 

- Nemojte tako, biraderi! Kupljeno i placeno. 

- Niji sve! Niji! Samo dviji veliki i tres malo kes - javi se gazda 
Salamon. 

- Dajim ja dvostruko! 

- Kasno je sad! Kasno! Kuca je moja! Po serijatu, po serijatu, ja! 
Daj kljuce, hakim-efendija. 

- Odmah, biraderu, namah! ... Hajd' malo Vamo, Jesua. 

I Jesua ode s Hilmi-efendijom u susjednu odaju. Za njima 
izmigolji i gazda Salamon. Svi ostali pratili su ovaj dogadaj s velikom 
paznjom, a nesretni hadzi-Dervisaga sada tek nije razumio nista. Ipak to 
nije htio pokazati, pa je progutao pitanje: »Zasto sad odose kadija i ona 
dva trgovca u malu odaju?« 

- Mogu 1' ja ici? - upita Rifat uplaseno gazdu Savu. 

- Sto to mene pitas? Pitaj svoga gospodara, budalo okalaisana, 
magarce kratkouhi. 

- Nemoj tako, Savatija, ako Boga znades! Aga je to, zar mu ne 
vidis po odjeci? 

- Ti Anto, suti! Ti si svemu kriv! 

- Nije on kriv, nego Jesua -javi se Mitar. - Sto ne dolazi vaktom. 
Misli on, kadija ce cekati. Nije kadija k'o ja i ti. Ni k'o onaj Anto. 

- Sta mene petljas u svoje marifetluke? Nisam ja sihirbaz! 

- AH si mahmuran i opsihiren svojim otrovom. 

- Peke, braco. Je 1' nama vakat? ... Lijep dan, masallah! 

- Tako je, tako je, hadzi-Dervisaga. 



315 



- Velis: nije lijep? A sto, pobogu? 

- Ama lijep je, jastaje! - podviknu Mitar. 

- Zar ce kisa? Oklen ti to, Mitre, vadis? U Bozje emere ne valja 
se petljati. 

- Ma kakva kisa, hadzija? 

- Evet. I ja velim. Bas neka je hasul bilo. 

- Sta hasull - prasnu u smijeh Mitar, a i svi ostali, cak i Rifat, 
nasmijase se. 

- Bas i jest smijesli. Hamal, pa tolike pare! Vidis sta stednja 
uradi. Drag je nama svima Alaga. 

- Neka ga dav'o nosi! 

- Tako je, gazda Savo. Vrijedan, pa eto ti, de! Sad vec smijeh 
postade glasan, tako da se damlaisani ascija uozbilji. 

- Sto se smijete, djeco? U mescemi smo mi. A velis, Savo, 
jeftino uzeo. Pa nekaje. U moje vrijeme bilo je i jeftinije... 

Dok su se ovi tako zabavljali, Alija je sjedio na minderu, daleko 
od svega toga. Lice je bio sakrio medu ruke i nije cuo ni smijeh ni da ga 
je gazda Savo otjerao davolu, a i da je cuo, ne bi se naljutio. Njegove 
misli lutale su izmedu zlata i Almase. Eto, kuca je njegova. Zlato i 
biseri i cilimi i sve to njegovo je. Ali sta to vrijedi bez nje? 

- Pa, sinko, Allah mubarec ejled! - javi mu se hadzi-Dervisaga, a 
on mu se zahvali i poljubi ga u ruku. 

- Ti se, bogme, okuci. Sad da ti je jos samo zena, pa bi sve bilo 
kako treba. 

- Nemoj mi, ziv bio, gazda Pekmo, zene spominjati. 

- Sto? Ne ujedaju zene... Eh, da znas sto je to slatka celjad! ... 
Eto, bila jednom u krcmarice Ivanke... 

- Suti o torn pred sijedim hadzijom. 



316 



- Ti, Mitre, mene ne uci. Makar ti ne! Ti, koji mijenjas zene k'o 
kosulje. 

- Cesce jos, vise jos! On se u godini dvaput zeni, a samo jednom 
preoblaci. K6 sihirbaz, obendija te i ti ne vidis da mu je kosulja crnja od 
zemlje i da po n'oj gmizu... 

- Gazda Savo, ako te... 

Rifat se glupo smijao, Dervisaga prevrtao svoj tespih, Alija 
sanjario, Anto Pekmo mislio na afijun, a u sujednoj uskoj sobicici 
Hilmi-efendija zucljivo rasprvljao s gazdom Jesuom. Drustvo 
Salamonovo nije im nimalo smetalo. 

- Sto prodaste priji meni, sanki? To ne lijepo, to... to... 

- Mesela, sto nisi dosao? 

- Zakasnju! Imalo sam ga posla! ... To ti napravis da ne vaziji... 

- Ne more se vise. Daj mi kljuc. 

- Kluci? ... Ne dajim, paseriko mio, ne dajim! Sutra, kat on 
donesit drugo paras... Sutra nek' budi kuca na nego. Cijela kuca... 
Razumijis. Do sutra mene ne trebaji kuca... A ja tebe davam deset kes i 
na tebe, Salamon, dva... Sutra... Unos nocos meni dost... 

- Ne more to, efendum! Ti ne smijes u muhurleisanu kucu uljeci 
i iz nje nista iznijeti. 

- Ne smejis, Jesua, to grijehu! Ti budis ne islo u Gan Eden. 

- Sut', makar ti, mio bojnos Salamon... 

Tako je i taj zadnji naum gazde Jesue propao. Nakon nekoliko 
trenutaka izvadi iza pasa dvije oke tezak kljuc i skoro placuci predade 
ga Hilmi-efendiji. Ovome svanu! Kamen mu pade sa srca, spasio je 
obraz! I nece vise, nece sigurno vise u takve poslove, makar nikad ne 
donio zeni nakita, makar nikad ne okusio vise gresne slasti zabranjenog 
ploda kod one propalice Suhre, koju mu je, skrivenu u velikom 
hamalskom sepetu i pokrivenu zeljem, donosio na ledima hamal 



317 



Abdulah, kad je kadinica odlazila na selo. Nece vise... Estagfirulluh! 
Teobe ja Rabum... 



Jesua se odjednom lukavo nasmija. Prisjetio se posljednje 
spasonosne mogucnosti i ucas se pred njegovim ocima zasjase dedini 
dukati... Odakle Aliji hamalu i bijedniku kese? Odakle? I kad je stigao u 
seher? Kad? A cuo je Jesua da su nocas opljackani fratri... Pa, ako je 
Alija bas malo prije stigao... Hi, zar ovaj hamal nije mogao provaliti u 
dedinu kucu? A on zna gdje je blago! Zna... Ne, to je sve ipak 
nemoguce, jer Alija je posten do gluposti... I pobozan. A fratre je napao 
neki isluzeni janjicar, a Alija nikad nije bio... »Ali, ako ga ja tuzim na 
kadija i on odidi u hafs, on ne budi sutra mognio isplatiti ostatku ot 
cijena, prodaja ne valaji po serijat i ja ga budim, sanki, na drugo prodaja 
kupio i ne budim ga tada vis zakasniu, nek nosi vrak to tres dukatos ot 
moja ahbab Baruh... A Aliju u zatvor ne pomagaji kluc. Moja budi 
dukatos, moja... I zastedijim rusveto na kadiju. Ne! Ne budim ja... Jesua 
Bararon ne skrto kako deduko, daji na kadiju i na moji staro pobozno 
Salamonci, neka sebi kupuji puno maces na Pesah...« Onda je 
progovorio tiho i oprezno: 

- Hilmi-efendiju, sta bilo... bilo. Kuca ne moj. On sat ot Aliju. 
Bojnos, mio slatko kadiju, ja ga se ne ljutim. I tebe moja Salamon, ja 
zahvalim na sve. Bojnos. 

- Eto, Allahu sucur, hajd'mo sad u odaju... 

- Hajd'mo, Jesua, hajd'. Dava tebe nasa silno Jehova na drugi 
stran. 

- Cekajite malku, ne valaji hitnju. Hilmi-efendi, moja zlatno 
jabuka i posteno i ilumli glava, ja tebe hoci pitat, sanki, jedno pitanju. 

- Bujrum! - slatko izusti kadija, koga je laska mjesto ljutnje tako 
usrecila da je zaboravio na svoje pokajanje i pomisljao kako mu Jesua 
moze jos kadtad valjati. 

- 1 ti, mio bojnos Salamon, i tebi to pitaji. 

318 



Onda je zasutio da se odmori i sabere, a u onoj dvojici da 
izazove sto vecu radoznalost. To je bila lukavstina koja je sarafu uvijek 
pomagala. Ljudi se zanesu u cekanju neceg velikog, pa i ne primijete da 
kasnije odgovaraju onako kako to gazda Jesua hoce. On, zapravo, u 
pitanjima obicno odredi i odgovor. Na primjer: »Ovaj sahat ti veli bes... 
Jok, reci: alti«. A siromah musterija bas htio izustiti: »I bes je mnogo«, 
ali - nekako cisto smeten - odgovara prosto: »Peke...« 

Tako je i sad otpoceo: 

- Ti, Hilmi-efendija, poznajis nasa Lepir? 

- Poznam. 

- 1 ti, moja bojnos Salamon? 

-Ija. 

- 1 vi ga znajte da on lijeno celjadu! Da on na meraja, u suma ili 
u baksa spavaji na sunca cijeli dan. 

- Tako je. 

- Tako ji... I govori sa sunca. Senula malo nasa Lepir... 

- 1 znajiti da on, Alija, biu hamal ot vazda i da ziviu kako fukara. 

- Jest, vallaha! 

- Jest, jest, moja Jesua, tako ji. 

- 1 vi znajite, moji bojnos ahbabos, da Aliju nemaji ni kuca kako 
pravi insan, nego koliba koji daji na cesim. I da ziviu kot Ali-hodz' na 
milost i na posluga...? 

- Tako je. 

- Takoji, i onbiujeftino hamalu... 

- I vi, braco moj, vi znajite da Alija voliu onaj hanum ot Ismet- 
efendi... 

- Ja to, efendum, ne znam. 



319 



- Ja znaji, hakim-efendi, ja znaji. Znaji Salamon. On sve 
sanuvao na nju, dok je bila mucaca. I sad mislim da on na nju misli... 
Znaji Salamon... 

- 1 sad o njoj sanuva! I sad! A vi znajiti da ona puscala od svoji 
mus? 

- Znam, bogme, ja sam ih rastavio po serijatu. 

- Znaji i ja! To bilo na zakon i vjera i postenji i adetu kot 
muslimani uredeno. Sve znaji Salamon... 

- Peke... - odmjeri tiho gazda Jesua. - A vi znajiti za lubavu? 
Ona upravo i luda... 

- Znam! Tako je! - uzdahnu kadija. 

- Ona grijehu, i blizu grijehu, i vodi grijehu - piskao je znacajno 
kimajuci glavom gazda Salamon. 

- Tako j'. To prav'... Ona vodit na grijeh. Ali vi, sanki, ne znajite 
rec' od kud na Aliju, sanki, toliku paras! Vi ne znajiti! Cula vi mene! ... 
Vi ne znajiti! ... 

- Ne znam, bogme! 

- Ne znaji! 

- A vi znajiti da on biu ga u Travnik kako momakos kot 
Mustajbeg. 

- Znam, vallaha. 

- Znaji, Jesua, i ja. Sve znaji Salamon. 

- A vi znajiti koliko se placuva na momakos ot jedna godinu? 

- Jedna kes'! 

- 1 dvije, ako je, mesela, sahibija dobra srca. 

- Ali on ne biu godina, ni edna godina, sanki. Pa, ahbabos moji, 
ot kut na Aliju duos veliki i tres mali kes'? 

- Otkud? 

320 



- Ot kut? 

Odgovorila su oba slusatelja napeto. 

- Vi ne znajiti. Znaji Jesua Bararon, sarafu u kjarsija. 

- Ti znas, mesela? 

- Ti znajis, moja Jesua? 

- On tih paras ukrau! Ukrau ot duos ujakos na drum. I raniu 
jedno ujak... To ja cuo ot majstor Stipan, on biu na drum... Kot nekakav 
Marko u han. Jedno beg njih spasuva. 

- Aman ja rabi! Aman ja rabi...! 

- Cudo! Ah, Dios mio, Dios mio, ti mislis da Aliju... 

- Ja ne mislim. Ja znaji. Ot kut kot nego paras? 

- Otkud! 

- Ot kut? 

- 1, vidis, moja zlatno kadiju, ovaj cijeli prodaju ga ne vrijedi, jer 
ti dobiu haram paras. 

- Cekaj! - uzdrhta kadija, videci vec kako ga valija pohvaljuje, 
kako je svojom pronicavoscu i mudroscu uhvatio i zaptiji predao 
drumskog razbojnika... - Cekaj da pitamo Aliju. 

- Ne, moja kadiju, ne pitaji! Lopof, sanki, nikad ne kazuva: ja 
lopof... Treba radit' na serijat... 

Uto kadija drhatvom rukom izvadi iza pojasa kese dobivene od 
Alije i postavi ih na pestahtu. Gazda Salamon se zagleda u te kesice 
napravljene od mjesine. I gazda Jesua se nadviri, pa slavodobitno 
dograbi jednu veliku i tutnu je kadiji rod nos. 

- Vidis. Moja zlatno hakim-efendi, sanki, vidis... Na kesa 
napravleno uno krestos, uno pravi nazranski krestos... To ot ujakos! To 
haram para ot kradu i to ne mozis davat na padisah, niti na vakufa. 

-Ah! 



321 



- Bas lopov! 

- Lopof! 

- Lopof! Vidis, moja kadiju, a sad ja tebe kazuvam... 

- Jok! Meni vise ne treba. Zaptiju cu dovest i s njim u zatvor. 
Hrsuz! Tko bi rek'o, mesela, za Aliju... ? 

- Cekaji, Hilmi-efendiju, cekaji! ... Morajis radit s glava, ne s 
ruk'. Kako trgovac, kako ja, Jesua. 

- Kako? 

- Kako? - upita vec posve zanesen i gazda Salamon. 

- Alija imaji sabla? 

- Ima. 

- On budit napraviu hrsum na mescema. On iskaji kluc. 

- Isce ga. 

- Isce ga. 

- On hoci, moji bojnos ahbabos, unicit u kuca ot deduko i 
ukradnut dukatos. 

- Ne dam ja njemu kljuc. Jok, biraderu hazretleri, ne dam 
hrsuzu. 

- Cekaji, moja Hilmi-efendiju! Tvoja posteno i velika dus' 
govori hitro. Ti morajis davat kluc. On kupiu po serijat, pred posteni 
svjedoki, sve prva ljudi iz kjarsija. Ti morajis, sanki, davas po serijat na 
nego kluc ot kuca. AH on hrzus, ti i nega i kluc dajis na zaptiju... A on 
sutra iz zatvor ne budi doslo i doniu kusur! Ne budi, sanki, ne budi. 
Tako prodaja ne vala, sanki, i budit druga. 

- Tako je, beli vallaha. 

- Tako ji, moja pametno Jesua. 

- Hajd'mo sad prijeko u odaju. 

- Hajdemo. 

322 



- Cekaji... Cekajite... Alija imaji sabla... Ostro sabla ... - saptao 
je lukavo saraf, trljajuci ruke svjestan da je uspio. - A Aliju more bit 
budalu... Poludiu, pa nas zakoli... 

- Jedan je on, a nas je bukadar ... 

- Znajim ja to. Ja ne kukavico... AH, paseriko mio, moja zlatno 
kadiju, ako on ubiji tebi, tebi najbolj alim ot cijelo Bosna vilajetu, to 
budi steta... A to ne trebaji. Ti otvori odaja i zovis Mamut i zaptija i... 

- Peke. 

- Tako ji - zavrsi drhtavim glasom debeli Salamon. 



Dok su ovako razgovarali sapatom, u drugoj odaji, u mescemi, 
Aliji Leptiru se otvorilo nebo i on je slusao pjesmu hurija. Bio je sretan, 
presretan, kao da je u samom dzenetu. Naime, na zadirkivanja o Alijinoj 
zenidbi, Anto Pekmo onako slucajno spomenu: 

- Pa Alija, sad kad kucu imas, mog'o bi uzeti i Mehaginu 
Almasu. 

- Nece on puscenice! - podrugljivo upade gazda Savo. 

- A sto ne bi? Eto, Ismet-efendija odselio u Stambol. Almasa se 
pustila pred kadijom i jedva ce docekati... 

- Plaho sunce grije, masallah - prekide ga hadzi-Dervisaga. 

A Alija se zgranuo. Nije vjerovao svojim usima. Almasa je 
ovdje! Almasa je slobodna! ... Ah! I sunce sja kroz prozor... Sunce, 
njegov ahbab... I kucu je kupio. I imetak ima. Zasto vea taj Hilmi- 
efendija ne izlazi? ... »Ah, Boze, neka mi samo od srece srce ne 
prepukne...« 

AH govoriti, odgovarati na glupa pitanja dvojice carsinskih 
zanovijetala nije mogao. Gledao je tupo sjajnim i sretnim ocima u 
scucurenog slugu Rifata, koji je dremuckao. Uto ude u odaju Hilmi- 



323 



efendija - sam. Saraf je predlozio da je bolje ako njih dva, on i Salamon, 
ostanu u susjednoj odajici, dok se Aliji ne oduzme sablja. 

- Jedva jednom! - sapnu Anto Pekmo. 

- Alija - promuca kadija - evo ti, mesela, kljuc... Evo ti ga... Ah, 
lijepe sablje, biraderu, sav balcak sedefli. Daj da je vidim... Otpasi je. 

- Hitim, hakim-efendija. 

- Eh, hiti on po Almasu... 

- Ti, Mitre, suti. Nije tvoja briga kud cu. 

- Daj, biraderu, dina ti, da vidim tu sablju. 

- Kad me zakle, evo ti je, gledaj. To je sablja najsretnijeg 
Sarajlije Alije, bivseg hamala, a od sada trgovca. Evo ti, gledaj! 

Kadija sav drscuci prihvati sablju, povuce je iz korica, ali bas 
kad ju je isukao dopola, ote mu se iz grla prigusen krik... 

- Stan'te svi i cekajte. Svi! - rece strogo i uleti kao mahnit u 
odajicu gazdi Jesui i Salamonu noseci Alijinu sablju. 

- Ote li je, moja kadiju? Bas ti si vjesto covjek. 

- Eh, sad ji mene odlaknulo! - sapnu i gazda Salamon. 

- Biraderi... Gledajte... Na ovoj sablji... gledajte... Krv... Krv! On 
je i ubio! ... Ubio, biraderi! Velik je to haramija! Velik! - govorio 
isprekidano kadija, dok mu je podbradak drhtao od uzrujanosti. 

Zaista su na sablji bili tragovi krvi ranjena razbojnika Uzeira, 
kojega je odmah ujutro uhvatila zapti j a na drumu. 

- Krv! - uscudi se gazda Jesua. Njega je ta cinjenica izvela iz 
ravnoteze, jer on je dobro zapamtio kako mu je gazda Stipan kazao: 
»Ujake je napao bivsi janjicar, udruzen s dvojicom iz raje. 

- Cija ji sabla, Hilmi-efendiju? Ti znajis? 

- Evo, evo... na njoj pise znak... Mustaj-begova! 

- Mustaj-begova? - poskoci gazda Salamon. 



324 



- Alija je, efendum hazretleri, ubio Mustaj-bega! Ubio ga, pa mu 
ukrao konja i, mesela, pohitio da ubije i rahmetli Hasan-dedu, a usput 
napao ujake! ... To je jasno! To je, biraderi, zlocinac! ... On nije leptir, 
mesela, on je... on je... zlocinac! On je lesinar! Evo zaptije. Hajd'mo 
sad, biraderi! 

- Jok! - prostenja gazda Jesua. - Mi idimo, ja i moja ahbab, na 
mali vratu. Mi ga imamo posla... Ti svrsi sam s razbojniku. I moja Rifat 
neka odma dojdi u magaza... Hodi, moja Salamon... 

- Peke, biraderi. U danasnji dan bit ce nova prodaja. 

Jedva je kroz uska vratasca izvukao trbuh gazda Danonce. U 
predsoblju su susreli cetiri naoruzana strazara zaptije. 

Dok je kadija pokazivao krvavu sablju trgovcima, Alija je stajao 
nestrpljivo nasred odaje i cekao. 

- Je li nama vec vakat? - upita Anto Pekmo nazocne i ustade na 
noge. Za njim se digli i gazda Savo i Mitar vjetrogonja, pa otisli. 

- Kuda, braco? - pitao je hadzi-Dervisaga. 

- Oni odose. Hajdemo i mi - odgovori mu Rifat. 

- Velis da jos sjedimo, peke. Meni se ne hiti. Rifat mu htjede 
nesto viknuti, ali ne stize jer u odaju ude kadija sa sabljom u ruci. 

- Vala, nek' si jednom izbio. Hitim, hakim-efendija. 

Videci da su sva tri jaka i sposobna covjeka otisla, da je ostao 
sam s takvim razbojnikom, jednim uzetim starcem i jednim glupim 
momkom, Hilmi-efendija zadrhta od straha, pa mjesto odgovora viknu 
kao izvan sebe: 

- Mahmute, uvedi zaptiju! 
U isti tren u sobu banuse sva cetiri oruznika i stadose Aliji za 



leda. 



Drz'te ga! Brzo! 

Kojega? - upita bradati predvodnik zaptije. 



325 



- Ovoga. To je hrsuz! To je ubojica! 

Alija, ne shvacajuci sta se to s njim zbiva, skoci put kadije, ote 
mu sablju i pode izlaznim vratima. 

-Stani! ... Stoj! Drz'te ga! ... 

Cetiri naoruzana covjeka sprijecise put zgranutom Aliji, 
zgrabivsi ga cvrsto za ramena. 

- Sta je to? Sta hocete od mene? - snebi se Alija. 

- Ti si... ti si, mesela, ti si... za vjesala! Ti si ubio Mustaj-bega, 
pa opljackao fratre, pa... 

- To nije istina! Sta ti to, hakim-efendija, buncas? 

- Polje! Gonite ga u zatvor... 

- AH braco, sta to s mene radite? Sta sam vam ja kriv? 

Vec su ga oruznici silom izgurali u predsoblje. U odaju se cula 
njegova vika: 

- Pustite me! Vi ste svi pomahnitali! Sta vam je? 

Hadzi-Dervisaga, ne shvacajuci ovu naglu promjenu zgode, 
upita kadiju: 

- Sta je to? Kud ga to vode? 

- Ubio je covjeka! - viknu kadija. 

- Ubio? - javi se uplaseno Rifat, pa skoci s mindera. 

- Sta velis, hakim-efendija, ukrao pare? 
- 1 to, Dervisaga, ito! 

- Koliko? Kome? 

- Ama sto pitas, mesela, kad si gluh. 

- Ukrao kruh? Pa za to ne treba odmah cetiri zaptije! 

- Nije kruh! Nije, biraderu, nego je pare ukrao, kese. 



326 



- Nejse? ... Ma sta: nejse? Nije to tako... Tuhaf! Znam ja Aliju, 
dobar je on covjek. Prav... 

- On je ubojica! Cujes li? Ubo-ji-ca! Ubio je Mustaj-bega. Mus- 
taj-be-ga! - vikao je kadija da se sve orilo. 

- Od kakvog Mustaj-bega? Zar ima neki Mustaj-beg pekar? 

- Ma kakav pekar? ... AH sto da ti dzaba pricam... 

Uto u odaju ude onaj predvodnik zaptije i stade u kut. Rifat se 
dovuce do Dervisage i viknu mu na uho: 

- Ubio je Alija Mustaj-bega i pare... 

- Ubio? - strese se Dervisaga. - Ubio? Oh! Allahu dragi! ... 
Ubio? velis... I pare? ... Pare se, sinko, ne ubijaju, vec se kradu. 

- Kradu, jasta! Ti, budalino, hajd' svom gazdi! Sta stojis tu? - 
uzljuti se Hilmi-efendija. 

- 1 ukrao, velis - upita gluhi kadiju, a Rifat pobjeze iz odaje. 

- Evet! Evet! 

- Devet? Devet kesa? 

- Jok devet. Jednu s krizem, ovakvu - kadija prstima napravi kriz 
- od ujaka. 

- Kriz? ... Oklen Mustaj-begu kriz? ... Da nije bio poturica 
kakva, ha? 

- Jok! Jok! Uh, tesko je s tobom... 

- Sta, pobogu... 

Onaj predvodnik zaptija, ne mogavsi docekati da se razgovor 
zavrsi, upita kadiju: 

- Hilmi-efendija, pred mescemom je razbojnikov konj, kud cemo 
s njim? 



327 



Uzbuden i sav smeten od razgovora s gluhim hadzijom, kadija 
nije ni cuo sta mu govori straza. Svijest da Alija jos nije odveden, uveca 
u njemu nemir, pa uzviknu: 

- Kud ces s njim? U zatvor, kad ti kazem! 

- Zar i njega? 

- 1 njega, mesela, bas si esek! 

- Ma nije esek, nego konj ! 

- Konj! Konj, pravo velis. 

- Pa zar i njega? 

- Bas njega, jasta radi! 

Strazar se jos kolebao i cudio, a Dervisaga upita sav erven u 
lieu: 

- Pa, velis, ubio pekara Mustaj-bega, poturicu, zato sto mu u 
hljeb metnuo kriz, ha? 

- Ma jok, biraderu! - vec skoro placnim glasom viknu kadija, pa 
poce prstima i rukama objasnjavati gluhom navodna zlodjela Alijina. 
Zbunjeni strazar pomisli da je i kadija poludio, ali ipak, radi svake 
sigurnosti, ponovo upita: 

- Hocemo li ga makar u han, pa za jasle? 

- Kakve jasle, esece, u zatvor sa tri brave! 

- Bas u zatvor? 
-Bas! 

- Sa tri brave? ... A hrane, hocemo li mu dati sijena ili zobi? 

- Oh! Sijena? ... Idi! ... Idi! ... Podaj mu pilava varena na vodi 
bez masla i samo po sest juksusa vode na dan. 

- Sest? 

- Sta ti je sad ova zaptija skrivila? - upita hadzi-Dervisaga. 



328 



Glup je! .. Idi vec! - 1 strazar ode gundajuci: 
Ti si, Hilmi-efendija, stariji. Naredba je naredba. Kako ti 



kazes. 



Kroz kratko vrijeme izadose iz mesceme hadzi-Dervisaga i 
kadija, a nesretni sluga Mahmut uze metlu da je pocisti... 



Blizu sudnice, u kahvanici Avrama Pinte, jedinog Zidova 
kahvedzije u seheru, sjedili su gazda Salamon i Jesua Bararon. 
Razgovarali su tiho, iako se po kretnjama ruku i po ocima moglo vidjeti 
da se znacajno prepiru. Njihove rijeci u zargonu nitko nije mogao cuti 
jer su bili sami u kahvani. 

- Moj Jesua, ne valja. Ne valja sta ti radis! Tvoje srce je ogrezlo 
u zlatu i ti vise nisi posten. Vidis, ti si htio zadrzati kljuc dedukine kuce 
i u noci provaliti... To je, Jesua, grijeh! Velik grijeh! 

- Eh, Salamone, ne bih ja uzeo sve... Samo malo... 

- Tko hoce malo, hoce i sve! A ti nisi tako glup da bi ostavio 
zlato onom lopovu. 

- Tako je, pticice moja, sad pametno govoris... Ali, vidis, ja sam 
opet smislio i sad ce sve biti posteno i Jehovi ugodno. 

- Nisi ti smislio. Alija je lopov. 

- To sad i ja vjerujem, pticice moja, sad... kad sam vidio krv na 
sablji. 

- Pa ti si to i prije znao. 

- Ne. Alija je uvijek bio posten... 

- Ali, ta oni fratri i kriz na kesi... 

- Jest. Onaj kriz ne mogu ni ja shvatiti. Meni je gazda Stipan 
izricito rekao da je ujake napao neki bivsi janjicar. 



329 



- Sta? Kako? ... Ti nisi bio siguran dae Alija Bojnos Dios! ... Ti 
si, Jesua, onda, onda... A ni u hramu nisi bio u sabat... Ti si proklet! Ti 
si, Jesua, ti si... 

- Trgovac sam ja. Eto, ako Alija bude nevin, mislio sam njega ce 
pustiti. Za svaku sigurnost nisam ulazio u odaju kad su ga uhvatili. Ni 
tebi nisam dao. Zasto praviti sebi neprijatelja? ... Ali sutra je valijin dan, 
sud ne radi. Alija iz zatvora nece moci donijeti novae. Prodaja ce 
propasti... Ne vrijedi njemu kljuc. A ja cu kupiti kucu... Ali samo Alija 
zna gdje su dedini dukati. Zato cu preksutra otici kadiji i moliti ga da 
pusti Aliju. On ce vjerovati da sam ga ja spasio, i tako ce mi postati 
prijatelj. Pokazat ce mi gdje je dedino zlato, a ja cu njemu dati deset 
kesa... Ali sad vidis, kriz onaj i krv... pobrkase mi racune. 

- Proklet si ti, Jesua, proklet! I ti nisi trgovac, ti nisi Zidov, ti nisi 
izabran da budes u Gan Edenu! Ako ja to kazem rabineru... 

- Ti neces kazati. 

- 1 necu... Ali ti se pokaj! Eto, treba za novi hram... 

- Dat cu ja. I kajem se. Evo i tebi kesa! 

- Necu! Necu tvoje pogano zlato! 

- Suti, Salamone, zlato nikad nije pogano! 

- Zlato je pogano u tvojoj ruci... Idem... i necu vise nikad tebi 
pomagati. 

- Salamone! propiska zalosno Jesua, jer on je mnogo drzao do 
tog pokajnika. - Vrati se! - Ali ovaj je vec odgegao put carsije. 

Gazda Jesua zaboravio Avramu Pinti platiti kahve. 
Sjedio je smusen, nesretan. Prokleti Salamon! To njegovo odvratno 
postenje sto ga je dovelo gotovo na prosjacki stap! Ne zna on sta je 
trgovina! Misli on da se moze zivjeti ovdje, u tudem svijetu onako kako 
su stari Zidovi zivjeli u Palestini, ili u Spanjolskoj. On nece kazati 
rabineru, dobro, toga gazdu Jesuu ne mora biti strah. Ali ce, koliko ga 
Jesua poznaje, upozoriti Zidove u carsiji, a oni njemu vjeruju. Izgubit ce 
Jesua njihovo povjerenje, ako ga je i do sada uopce imao. Nece mu 



330 



navracati u ducan. Saznat ce to grad, pa ce njegove kceri ostati bez 
momaka. Zato skocio s mindera i pojurio za debeljkom. Sustigao ga na 
dnu Bazerdzana. 

- Salamone! - viknuo za njim. 

On se okrenuo i tu mu, na sred carsije, u po bijela dana, i to dana 
sto ce se pamtiti, jer, eno, dolazi valija, odbrusio tako glasno da su se 
ljudi za njima okretali: 

- Sta ti hocis ot men'? Ti ne moja prijatelj, ti ne Zidov, ti ne 
covjeku, ti - ti pihavicu i sramota i las! Zbog takvi kakav si ti nasa 
narodu proganjaji na cijelo dunjaluk. Nasa posteno i vrijedno narodu! ... 

Gazda Salamon se pjenio u svome bijesu, a Jesua prvi put u 
zivotu - pobjegao ispred te razbjesnjele opasnosti u sporedni sokak, pa u 
svoju magazu. 

Upravo kad se htio zakljucati, ugledao Rifata kako nemarno 
baca skupi fermen, pa viknuo: 

- Pazi ti, kopilanu jedno na moja roba! Ne ga taku bacaji ovaj 
fini fermen! 

- Oprosti, gazda! - procvilio Rifat. 

- Sad dobri. Zatvori dukjanu. Danas je dan ot valiju. Nema 
pazar... 

Te veceri dosao je gazda Jesua tuzan svojoj kuci na Mejtas. A u 
noci, lezeci uza svoju Sarikiju, sapnuo joj je: 

- Sinjora moj, tvoja Jesua, sanki, veliku gresniku! 

- Zasto, mio bojno Jesua? 

- Ne kazuvam... Ne kazuvam... Molte se na Jehova silno za moj 
dus' i ti, i Rebeka, i Rifka, i Estika, moja sunca na svijet. Semal Izrael, 
Adonae ehod! ... Semal Izrael Adonae... 

Sarikija ga pomilova po glavi i izusti vise za sebe: 



331 



- Moja Jesua ga danas nesto pogresiu. Sutra budi molitva cijelo 
dan i veliki pomoc dava na sirotinja. A preksutra budi sve zaboraviu. 

Bojnos nocosl 



332 



XXVIII 

- Mustuluk, Ali-hodza, mustuluk! 

- Hajrulah, Arifaga? Da ti ne isces mustuluka sto je valija stig'o? 

- Ma jok! Zar bih ja zato tebe ovden, pred tvojom dzamijom 
cekao do aksama. Dosao je... dosao je... 

- Da nije moj Alija? 

- Jest, on glavom. Stigao je iza podne. 

- Cudim se sto nije meni dosao. 

- Zar nije? 

- Nije. Ja sad stigoh od kuce. Kad sam se od tebe rastao, otisao 
sam Mehagi bakalu, a od njega kuci. Pisao sam zapise. Nije meni do 
docekivanja valije. 

- Ni meni, vallaha! Ama ako tebi Alija nije dosao, onda je zlo. 
-Zlo?... Kakvozlo? 

- Eh, Ali-hodza, da ti sve lijepo po tenhanluku kazem. A do 
aksama ima jos pola sata... Eto, sami smo u haremu na sofi. Alija je 
otisao u tri sahata po podne u mescemu. 

- Sto ce tamo u ta doba? 

- Da kupi Mula Hasan-dedinu kucu. 

- Zar se vec prodaje? 
-Vec. 

- Velahavle, a je li Omeraga iz Kazandziluka znao za to? 
-Nije. Onje hasta. 

- Sto mu nisi javio? Znao si da je on musterija. 



333 



- Znao sam. AH, dragi hodz'efendi... kako da ti kazem... 

Suton se polagano spustao nad dzamijsku kupolu. Voda je 
sumila na sadrvanu usred harema. Negdje izdaleka cuo se glas nekog 
sarhosa, koji se zaranije napio, pa pjeva... 

Arifaga je isprekidano pricao starome hodzi o gazdi Jesui. 
Kazao mu je sve. Hodza ga slusao i cesto kimao glavom. 

- 1 tako sam ja zbog proviza izgubio obraz, bete! 

- Teoba te je spasila. Obraz ti nije izgubljen, samo mrven 
okaljan. Uzmi abdest na sadrvanu, pravi abdest iz srca i duse, pa ces ga 
oprati. A nikome ne kazuj ovo sto si meni. Nikome... Jesi li cuo! ... 
Samo ti Jesui reci da neces vise u te marifetluke. Jer kad bi rekao, 
pukao bi glas po carsiji: Arifaga suruje s Jesuom i pomaze mu nistiti 
svijet raznim marifetima. A to ne bi valjalo. Treba sakriti svoju 
sramotu. Sakriti, br'te, jer sto je bilo, bilo je. Jesua nije varao, on je 
samo koristio nase postenje i neukost. Ali on ce nas nauciti i on ce nam 
otvoriti oci. Naucit de nas da ne vjerujemo laskanju, nego samo u 
Boga... 

- Hvala ti, Ali-hodza! 

- Eno, sinko, mujezin daje vec ezan. Sad cemo u dzamiju, a ja cu 
kuci. Moj me Alija sigurno ceka. Jesua nije kupio kucu. Znam ja to, 
osjecam ja to. Hasan-dedina kuca je, br'te, prazna i gola. Alija je nju 
kupio, vidjet ces! Kupio ju je za sebe i za svoju buducu zenu. Ja cu mu 
dati novaca. Sve sto imam, ako mu samo treba... 

Vracajuci se iz dzamije, Ali-hodza je sve nekako letio, samo da 
sto prije vidi svog imenjaka. Zavolio ga je on vise nego rodeno dijete. A 
dobricina je njegov Alijica. Nece on njega, starca, ostaviti sama, kao 
kceri. Eto, ima ih on dvije. Starija se udala u Travnik, pa samo od god' 
do god za nju cuje, i to uvijek kad je rodila novo dijete, ili osunetila 
sina, ili izlijecila ospice maloj Suhri... Ali njegova kci nikada ne pita: 
»Kako si, babo? Osjecas li se osamljen? ...« Pa i druga - Safija. Ona se 
toliko zanijela svojom srecom, svojim Ahmedom, svojom »majkom« 
Suhret-hanumom da mu uvijek kada im dode u posjete prica samo o 



334 



svojoj sreci. A tko pita za njega? Za staroga hodzu? Ima li uvijek 
dovoljno nanesene vode s cesme, nacijepanih drva ili dogotovljene 
kahve? Tko to pita? - Alija. I to cak po causu iz Travnika! Cija je 
ljubav, dakle, veca? - zakljucio je Ali-hodza sav sretan pred ulaznim 
vratima u Sumbul-mahali. - Cija? Alijina, jakako! Zato mi je drazi nego 
rodeni sin... 

Iznenadio se Ali-hodza kad u kuci nije nasao svog posinka. 
Iznenadio se i uplasio. 

- Nesto mora da mu se dogodilo. Zlo, veliko zlo, kako je Arifaga 
naslutio. Da nije, ne daj Boze, napao na Jesuu pred kadijom? Da nije 
izlazeci iz mesceme pao pod nekog konja iz valijine pratnje? Da nije... 

Uto hodzino lice zasja nekom velikom radoscu... Kod Almase 
je! Pod pendzerom, sigurno... Ali za asikovanje je rano. Tek sto je 
aksam prosao... Sigurno je - poce se starac tjesiti - dosao ovamo, mene 
nije nasao, pa otisao sretnik pravo Almasi, otisao zaranije. Netko mu 
kazao da se ona rastavila, pa on... A kome bi prije javio za radosnu 
vijest da je kupio kucu na Abdesthani... Pokvario nam, lopov moj, 
veselje. Nama dvojici staraca: Omeragi i meni. A lijepo mi bili smislili. 
Ja mu ne htio javljati nista da bi se nauzivao gledajuci ga sretna kad mu 
govorim: »Almasa se rastavila od Ismeta i ceka te.« A Omeraga htio mu 
opet kupiti kucu, pa da mu otvorimo ja i on ducan... Sretan je on, moj 
zlatni Lepir, dva on oca ima. Ama kakva dva - svu carsiju, svu, jer ga 
svi volimo... 

Ali ako je bio u kuci, morao je ostaviti kakav trag. Konja u 
aharu, bisage na minderu... Zna on gdje ja kljuc ostavljam pod pragom, 
serbez je on mogao unici... 

Upalio je lojanicu pregledao svu kucu, a nemir u njemu rastao. 
Bas kad se ogrnuo curkom da ide potraziti Aliju, cu klepetanje zvekira 
na kanatima. 

Brzo i veselo je izletio na dvoriste i otvorio, ali na kapiji je, 
namjesto Alije, stajao Mahmut, sluga u sudu. 

- Aksam serifi hajr olsun, Ali-hodza. 



335 



- Allah razi olsun. Unidi. Sto ti u ova doba? - upita Ali-hodza 
Mahmuta, Hilmi-efendijinog slugu koji je stajao u vratima. 

- Haber nosim. Haber od Alije. 

- Gdjeje on? 

- Zar ne znas? U tavnici je, u zatvoru. 

- Kako? Zarad cega? Brzo, brzo mi pripovijedaj! 

- Hocu, hodz' efendi. Jok, nemoj me u kucu uvoditi. Mogu ja i 
ovdje na avliji jer hitim... Kad je zaptija odvela Aliju u hafs, on me 
zamolio da ti javim. Otidi mu. Znam ja da on nije ni kriv ni duzan. 

- A sto ga, pobogu brate, zatvorise? 

- Ne zna ni on. Hilmi-efendija pozvao zaptiju i zatvorio ga. Veli 
Alija da je to sigurno gazde Jesue maslo. Znas: Alija bio kupio dedinu 
kucu, pa... 

- A zasto ga zatvorise, to ti meni reci! 

- Ne znam, a ne zna ni Alija. Nesto mu, veli, kadija svasta 
namlatio u glavu. Te kako je Mustaj-bega ubio, te neke fratre opljack'o, 
te, bilesi, da je Mula Hasan-dedu otrov'o... 

Ali-hodza zanijemio. Zar tako sta da se dogodi pa da se mjesec 
ne razlije po nebu, da se sve rijeke ne ispare ili sva zemlja ne uskljuca 
kao mandra na vatri? ... Zar njegovu postenom Aliji, koji je praviji od 
sto kadija, da nabesaju takva zlodjela?! ... Allah selamet! 

Zajedno s Mahmutom othitao je dolje natrag u carsiju da - iako 
je vecer - potrazi nekoga od nazocnih na prodaji i dozna sta se to zbilo. 

»Jer ja cu ga, ako Bog da, rijesiti te ljage i sramote, makar 
samom valiji mor'o ici. Makar, Mahmute, mor'o pod stare dane u 
Stambol! Sta misle te haramije pogane da covjeka samo zato sto je 
siromah i posten smiju tako okrivljavati. Sram ih bilo! Tko su da su! 
Sram bilo i Hilmi-efendiju! Sto ne gleda sta radi?« 



336 



Kada je prozurio kraj kuce Mehage bakala, ucinilo mu se da je 
kroz prozore cuo neki glasniji razgovor i plac, ali on na to ne obrati 
paznje. Zurio je onu carsiju... 

Zaustavio se tek pred Kolobarom, jer je ugledao dva fratarska 
konja, koja je poznavao po osobitim bisagama. Usao je u zadimljenu 
hansku kahvanu, gdje je, na veliko svoje cudo, zatekao najuglednijeg 
seherskog hecima kako nesto razgovara s jednim ujakom. Prisao im je. 

- Pa to si ti, fra Petre! Kako si? 

- Dobro, Ali-hodza. Otkud ti u ovo doba? 

- Od kuce pravo ovamo. Trazio sam bas nekog ujaka i nadoh, 
evo tebe. 

- Koje dobro? 

- Nije dobro. Zlo je. Veliko zlo. 

- Mili si mi brate, sta je? - upade i hecim. - Eto, nocas vec drugo 
zlo da cujem. 

- Drugo? 

- Jest, Ali-hodza. Vidis, ovog naseg ujaka napali sinoc 
razbojnici, haram hin bilo! Eno, u maloj odaji tu, u hanu, lezi ranjeni 
drug mu. 

- Napali vas? - upita Ali-hodza zivo fra Petra. 

- Borne napali nas. I da ne bi jednog Sarajlije, pogibosmo ti mi, 
brate, k'o poklana janjad. 

- A tko vas spasi? 

- Alija. Onaj, stono ga vi zovete Lepir. 

Ove rijeci ne iznenadise samo Ali-hodzu i hecima, nego i sve 
ostale u hanu. 

-Aferim mu! 

- Hvala mu i od mene! 



337 



- Bas je Alija covjek i po. 

- Zlatna dusa. 
- Junak. 

- Tako vi seherljani! - uzviknu Ali-hodza prijetecim glasom. - 
Tako vi govorite, a ipak niste ustali da obranite nesretnog Aliju! A znate 
li gdje je on? Znate li? Znas li ti, ujace, ti fra Petre, stara moja ahbabino, 
da je Alija u hafsu, jer vjeruju da vas je on napao. Sramota! 

- Isuse i Marijo! Ma sta mi velis! - skoci fra Petar. 

- Vela havle! - uzviknuse svi u hanu. 

- Ujutro, Ali-hodza, cim sunce izide, dodi po mene pa cu ja s 
tobom u mescemu i, duse mi, sve cu ih tamo redom... 

- Hvala ti, fra Petre. 

- Sutra mescema ne radi - javi se hecim. 

- A mi cemo kadiji kuci - zavrsi Ali-hodza i pode da potrazi 
nekoga od nazocnih u sudu ne bi li cuo jos koju pojedinost o Aliji. 

Stigao je tako pred tekiju i tu nasao hadzi-Dervisagu, ali od 
njega nije mogao saznati nista. Gluhi hadzija govorio mu je o pekaru, o 
krizu, o nekom hljebu, tako da je jedva docekao rastati se i pobjeci od 
njega, jer je Dervisaga svakoga volio na sate dugo ispitivati o svemu i 
svacemu. A nitko nije rado vikao tako da ga u trecu mahalu cuju, a 
subesjednik ipak ne. 

Poslije jacije, vec u mrkli mrak, susreo je pomp ij ana Mitra 
vjetrogonju, koji mu je ispricao tok prodaje, a o nekim navodnim 
Alijinim zlocinima nije nista znao. On je otisao prije kraja rasprave, jer 
se zurio da na tako vazan dan nesto zaradi svojim dozbojadzilukom. 

Zabrinut i umoran vratio se Ali-hodza kuci. 



338 



XXIX 



Abdurahman Zahirovic, stari cuvar sarajevskog zatvora, vec je 
preko dvadeset godina na zadovoljstvo cijelog sehera vrsio tu tesku, od 
oca, djeda i tako dalje, naslijedenu duznost. Nije u to doba bilo tesko 
nadzirati ono pet-sest zatvorenika. Brave su bile jake, zaptija sigurna, a 
sto je najglavnije, svi opasniji tati odvodeni su u kulu ili u stari grad. 

Abdurahman je bio nadaleko poznat po svojoj mirnoci i 
hladnokrvnosti. Nekad je on bio jaci »od dva konja«, tako su bar pricali. 
Sad je ostarao, ali se jos trojice poslabijih ne boji. I uvijek je miran. To 
je zatvorenike dovodilo do ludila. Sto bi mu god oni dobacivali, on bi 
im samo smijuci se odbio na ludost. Ali tog je dana Abdurahman, stono 
kazu, izgubio vlast nad sobom, uzrujao se. Razvikao se, kao mahnit, na 
predvodnika zaptije. 



seheru. 



Koga mi to dovedoste? Aliju zar? Najpravijeg covjeka u 

- Ubojica je on i kradljivac. 

- Ti si ubojica, Ibrahime, a ne on! Sramota je to. 

- Samo ti mene zatvori. Pustit ce mene vec ujutro, ako Bog da. 
Otisao je Mahmut mom babi - rekao mu Alija. 

- U najmracniju celiju, u onu s tri brave - upade Ibrahim zaptija. 

- Peke. 

Kad je za Alijom zakljucao zeljezna vrata, Abdurahman se vrati 
iz podruma, jer su zatvori samice bili tamo smjesteni, i nemalo se 
zacudi kad vidje da ga Ibrahim jos ceka. 

- Sto cekas? ... Idi na duznost. 

- Jos jednoga treba zatvoriti. 

- Koga? 



339 



- Izidider u avliju. Nece on sam da uljegne. Ono, i ne moze kroz 
ta mala vrata. Trebalo bi mu skinuti s leda bisage i sedlo. 

- Bisage i sedlo? - urliknu ne razumijevajuci Abdurahman. 

- Jest! Po naredbi svijetlog hakim-efendije moras onoga konja - i 
Ibrahim, silom zadrzavajuci smijeh, pokaza kroz odskrinuta vrata 
strazarnice c eno, vidis ga, zatvoriti u celiju s tri brave. I ne smijes mu 
dati za jelo nista osim na vodi varen pilav i po sest juksuka vode na dan. 
Jah, i svezat bi ga trebalo u gvozda. 

- Huknider mi, Ibro, pod nos! - zapovjedi Abdurahman. 
-Sto? 

- Da vidim koliko si popio, luda glavo, pa sa mnom salu zbijas. 

- Nisam ja pijan! Naredba je to. 

- Naredba od kadije? 

- Jasta radi! 

- Uh! Allah selamet! Je li to on pomahnitao, ili se, estagfirullah, 
napio u Ivanke? Prvo zatvori najpostenijeg hamala, pa ondar sprema u 
hafs konja! I sest, velis, juksuka vode? 

- Sest! 

- Da nisam Abdurahman Zahirovic, sigurno bih te sad od huje 
mlatnuo po glavi ili bi me od cuda udarila kap, ali ovako... Naredba je 
naredba. 

- Beli vala, Abdurahmanaga. Ama kako cemo konja kroz mala 
vrata? 

- 1 kako cemo ga svezati u gvozdeta? Haj, Ibro! Ja bih rek'o, sve 
je pomahnitalo danas. I kadija i ti i ja. 

Smijuci se izadose u dvoriste, s nesretnog Dore poskidase bisage 
i sedlo, pa ga s komadom secera u ruci dovabise do vrata. Okolni 
strazari sve se skupili i gledaju cudo nevideno. 

- Eh, sutra ce telali, beli vala, imati sta pricati. 



340 



- Bit ce smijeha, k'o nikad dosad! 

- Hilmi-efendija pomahnitao! 

- Jok, bolan! Konj zgazio sigurno muhu, pa mu hoce suditi. 

- Hi je nosio na ledima kradene stvari? 

- Sutite, nesretnici! - dreknuo Abdurahman. - Zar ne vidite da 
konj a vasom vikom plasite, pa nece kroz vrata. 

- Podrezi munoge! 

- Ti za glavu, Ibro za rep ! 

- Ne ulazi, Doro! Tamnica je to! 

Konj je mirno stajao pred zatvorskim zasvodenim vratima. 

- Haj'te sestorica ovamo u pomoc! - viknu Ibrahim. 

- Hahaha! 

- Konj a da unosimo? Da nas konj zajase? 

- Vrati se ti, Ibro, pa javi kadiji: ne more konj stati u hafs. Neka 
grade veci! 

Abdurahman, osjecajuci da ga ismijavanje strazara, koje je 
uzimalo sve vise maha, pocinje ljutiti, nape se sav, pa uhvati Doru za 
grivu i svom mu snagom uvuce glavu kroz vrata. Nesretni konj nekako 
proturi i prednje noge, ali zadnje noge i rep ostadose na dvoristu pred 
zatvorom. Dorat se baci na leda i zarza. Prednjim je nogama lupetao po 
zidovima predvorja zatvora, a zadnjima udario zaptiju Ibrahima tako 
jako da ovaj pade. Prag je konju zuljao leda, a noge mu mlatarale po 
zraku. 

Sada se smijeh strazara vec orio po dvoristu. 

- Sad je pola konja u tavnici, pola na slobodi! 

- Eh, ovo ti je bas po serijatu! 

- Jalan kadija, jalan i serijat! 

- Sutite da vas Abdurahman ne udari po glavi! 

341 



- Ne smije on sad, sad je konjski tamnicar. 

- Nosi te vrag - viknu Ibrahim i povuce konja za rep. Dorat je 
bio opet sav u dvoristu. Lezao je na ledima, nekoliko puta se ritnuo po 
zraku i opet se uspravio. Iz zatvorske zgrade izade Abdurahman, ljut 
kao nikada do sad. 

- Slusaj, Ibro, vodi ga natrag pred mescemu, vodi ga u... 
dzehenem! Samo ovdje mi ga ne ostavljaj! Nije zatvor za konja, vec za 
magarca, kao sto je Hilmi-efendija, jesi li cuo... 

- Rek'o sam ja njemu, pit'o sam ga, ali on meni: esece! 

- Onje esek! 

- Esek, esek! - smijali se strazari. 

- Nesto ipak moramo uraditi s konjem - sav ce izvan sebe 
Abdurahman. 

- Ja sam smislio sta cete, pa da bude sve posteno i potaman - 
umijesa se neki mladi strazar. 

- Sta, pobogu? 

- Ti njega lijepo u nasu staju, svezi ga za jasle, a o konopac 
objesi tri katanca. Na podne mu podaj pilava i vode, a staju izvana 
zakljucaj. 

- Tako je! 

- Tako je! - vikali su i ostali strazari. 

- A na noge mu metni gvozda. - Smijao se neki drugi strazar. 

- Pas ti se mesa najeo! Sad cu ja tebi! - i Abdurahman se zaleti, 
ali ga zadrzase drugi uz smijeh. 

- Vela havle, kijamet, pa eto ti de! - zavrsi kljucar pa ude u 
zgradu, slusajuci zvonki smijeh, koji se cuo cak dolje u vlaznim 
celijama. 



342 



Dok se ta vesela zgoda odigravala u dvoristu, Alilija se spustio 
na kameni lezaj u svome mracnom zatvoru, cudeci se i ne znajuci bi li 
se smijao ili plakao. Sjedio je tup i nijem. 

Zar je cudo da nista nije shvacao od svega sto se s njim zbilo 
otkako je susreo Arifagu telala? Zatvorska vlaga, onaj nijemi mrak i mir 
gusili su ga. Kad se umirio, poceo se polagano prisjecati svega. Kupio 
je kucu. Sutra mora platiti ostatak, a on ce sigurno ovdje camiti. Jesua 
ce onda ugrabiti dedin imetak. Sta mu vrijedi taj kljuc za pasom? Sto 
mu je kadija htio oteti sablju? ... Sve se to smutilo u njegovoj glavi... A 
onda se sjeti da je Almasa puscenica. Ona je slobodna! Ona ga mozda i 
ceka. Ako ne ceka njega, nekoga sigurno ceka. Nekoga da lijeci njezino 
ranjeno bice - a taj netko moze biti on, mora biti on... 

Ustao je s lezista i doteturao u mraku do vrata, pa udario o njih 
sakama. Jeka gvozda razbije tisinu, ali samo nacas. Zatim opet mir, i 
mrak, i vlaga. 

Alija se baci na koljena i lomeci ruke zavapi: 

- Allahu dragi, sta je ovo? Ukrali mi kucu, ukrali mi zlato, 
posteno steceno od bega i ujaka, ukrali mi i nju... Almasu, ukrali mi 
sunce... Zasto, Boze! ... - pa zaplakao. 

Dugo je tako sjedeci na koljenima, kao pri molitvi, krsio ruke, 
dok se ne prisjeti svoga sna. Zar oni ruzni ospicavi patuljci nisu bili 
nalik na one svjedoke u sudnici, zar ga nije kadija bacio u ruke zaptiji, 
kao ono u snu kroz prozor? ... Zar on sada ne pada, sve dublje u mrak, u 
vlagu... Samo Arap! Jest! Njega jos nema... 

- Ovdje sam, sinko! 

Ucini mu se da je cuo, pa se uhvati za glavu da mu usijani 
mozak u naponu ne probije lubanju, pa da ga ne izgubi, sada bar ne! 
Sada, kad je tako blizu srece, sada, kad je proljece, kad sunce negdje sja 
i kad je Almasa slobodna... Opet mu se ucini da cu glas Arapa. 

- Ne boj se sinko! Misli na svoju ljubav, tako ce ti vrijeme, dok 
te moja moc ne oslobodi, brze proci. 

343 



Kad je to cuo, naglo je osjetio kako gubi svijest, kako tone... 

Kucanj na zeljezna vrata trgnu ga. Je li to Arap? Je li to Hasan- 
dedin duh? Tko li? 

- Alija sine - cu Abdurahmanov glas - jesi 1' gladan? 

- Jok ja! Nego... pusti me, ziv bio, treba mi zraka, zraka... 

- A neces pobjeci ako te pustim? 

- Zasto da bjezim? Kuda da bjezim? Sta sam skrivio? 

- To ja ne znam, sinko, ali znam da si me uvijek slusao, i slutim 
da si prav, zato cu te ispusiti iz tog mraka, pa te uvesti u moju odaju. 
Budi tamo do sabaha. Noci na mom duseku. Ujutro cu te opet ovamo 
vratiti. 

- Hvala ti, ziv bio! Nego, Abdurahmanaga, otvori i unidi ovamo 
da te spremim u carsiju. Otici ces ujutro sabahile Ali-hodzi... 

Teska se vrata otvorise uz ocajnu skripu i Alija, zaslijepljen 
sjajem iz vidjelice, teturajuci izade u vlazni kameniti hodnik. 

U cuvarevoj odajici, okrijepljen jelom, ispricao je Abdurahmanu 
kako je cuo od Arifage za prodaju, otisao, kupio i nastradao. 

- Nego, ti ziv bio, ujutro sabahile... 

- Hocu, sinko. A ti lezi, umoran si. Jahao si dvije noci. 

Brzo je zaspao i opet, kao vec nekoliko mjeseci, sanjao kako je u 
nekoj dulbasci s Almasom. 



Aona? 

Otkako je osjetila da joj je u srcu nesto puklo i da ono brze kuca, 
uznemirila se i neki topao mlaz mekoce i slasti obuzeo je svu. Kad je 
Ali-hodza otisao kuci da zavrsi neke zapise, ona se podigla sa siljteta u 
basci, pa obilazila grmove ruzica s pupoljcima i rascvale jorgovane. 



344 



Onda je odjednom osjetila da tu svoju veliku radost, koja i gusi i miluje, 
mora s nekim podijeliti, mora nekome povjeriti. Ni jedne prijateljice 
nije bilo tu. Rahima je otisla na obdan svojoj rodbini, Adila i Sefika su 
premlade... Mula hanuma je ne bi razumjela... A majka? ... Sprva je bilo 
stid, pa strah, ali napokon ne izdrza i ode u mutvak. 

- Rumena si, Maso, i sva nekako k'o mirisom poljevena. Sretna 
mi izgledas i oci ti sjaju, Allahu sucur! Dobro mi izgledas! 

- Majko, ja sam sretna... sretna... Majko, more li bit' zemlja brez 
vode? 

- Jok, duso! - nasmija se Fatima-hanuma i ispusti iz ruku tavu s 
vecerom. 

- A more li bit' ljeto brez sunca? A more li biti proljece brez 
cvijeca? ... 

- Maso, duso, znam sta ces sad pitat'. 

- Ne znas, majko... 

- Znam, zena sam. Osjecam to po tebi vec odavno. Ti ces sad 
rijet': »More li zena bit' brez co'jeka?« Je li, duso? ... A koji je to? Koji? 
I hoce li te? ... Babo mi je tvoj bas preksinoc govorio. Volio bi te on 
udati nego, estagfirullah, na hadz otici. Znas, ondar bi dusmani 
usutjeli... Puscenica... Pa, dijete, ima li koji? 

- Ima, majko, ima. I draga sam mu, a i on meni drag... 

- Koji je to? Znam li ga ja, dijete? 

- Cekaj, majko! Cekaj, duso moja! Cekaj da te prvo poljubim. 
Ne mazi se toliko! Golema si ti vec! ... Eh, reci. 

- Prvo ti meni, mati, reci: je li sva sreca u imanju? 

- Nije, duso - odgovori uplasena Fatima-hanuma, ali se brzo 
ispravi, bojeci se da joj se kci nije zaljubila u nekoga golju. - Nije sva 
sreca u imanju, ali jest pola! Sigurno pola, duso Maso... Jer kad je insan 
sit, onda voli, a kad je gladan, onda, bogme, ili zali ili mrzi svoga 
druga... 



345 



- Velis pola, majko! A reci ti meni, zar ona koja uz onu drugu 
polovinu, uz imetak, nije osjetila srece, nije osjetila ni zehre, a nekamoli 
pola, zar ona, majko, nema prava da je sad trazi? 

- Ima, duso, ima. Reci vec materi koji je to? 

- Cekaj, majko! A pitam ja tebe je li cast koju ti ljudi daju prava 
cast, ili je ljepota ahlaka i duse? 

- Stani! Stani! Ne govori ti meni, dijete, zanovijetli! Nisam ja 
hodza, zena sam ja. Reci mi! 

- I hocu. Znas li, majko, da ima covjek dubokih plavih ociju, 
mehke brade, a jakih misica... 

- Od ociju i brade se ne zivi duso. Reci, sirotice moja, koji je taj? 

- Znas li Aliju, sto ga zovu Lepir? Fatima-hanuma se uhvati za 
rub peci da ne posrne. 

- Zar hamal? 
-Jest majko! 
- 1 drag ti? 

- Jest, majko! 

- Uh, nesretna ti sam! 

- Zar mi ne das da ja budem sretna? 

- Dala bih ja tebe, Maso dijete, dala bih te svakom bratu 
muslimanu, ali babo, zar ne mislis na njega? Zar on tebe, svoju diku, 
svoj najveci mal da dadne hamalu? 

- Nije Alija vise hamal. Stekao je on u Travniku i otvorit ce 
ducan u bezistanu. 

- Zar ti je i to vec kaz'o? Otkad ti dolazi pod pendzer? A ja 
vjerovala da je on u Travniku. 

- Nije on meni, majko, jos nikad progovorio. 

- Nije ti progovorio? 



346 



- Nije. Jako je malo prije stigao. 

- Malo prije? Oklen znas? 

- Srce mi moje kaze. 

- A kaze li ti ono ikad, sceri, koliko tvoji stari radi tebe pate? 

Zaplakale se obje, pa Almasa pobjeze natrag u bascu. 

Kad je za vecerom Fatima-hanuma oprezno pocela razgovor 
navoditi na ponovnu Almasinu udaju, Mehaga je sav zasjao od srece. 

- Vakat bi bio pomisljat' da udamo Masu. 

- Ne govori, mati, tako pred babom. 

- Neka, neka, Maso - izusti Mehaga. - Nisi ti vise dijete, a 
bogme, ako budes nasla nekoga... Opet cu ja tebe opremiti. Opet... 

- Sta ima, babo, u carsiji? 

- Nejse! A, sinko, biva, bi li ti... Bi li opet u brak? 

Ovo pitanje ocrveni Almasine obraze, a Fatima-hanumi ispade 
kasika iz ruke. Mehaga se veselo nasmija. 

- Bogme, nesto ima! Hajrulah? ... Ha mojoj staroj kasika iz ruku 
ispada, onda njesto ima... 

- Nejma, Mehaga dragi... Pa, dosao nam valija? 

- Jest! I odebljo je u Stambolu. Ama velika se danas sramota nad 
seher nadvila. Idem ti ja ispred mesceme, kad vidim da zaptija goni 
hrsuza. 

- Sta je uradio, sram ga bilo! - upita Almasa. 

- Sta? Strasno, dijete moje! Ubio nekog bega i opljacko dva 
ujaka... 

- Tko to? - plaho de i uzasnuto Fatima-hanuma. 

- Onaj od koga se nitko nadao ne bi. Alija hamal, sto ga Lepirom 
zovu... 



347 



U taj cas Almasa kriknu, briznu u plac i pobjeze, posto je samo 
izustila: 

- Nije to, babo, istina. Moj Alija nece... Mehaga se okameni, a 
Fatima-hanuma mu sapnu: 

- Sueur Bogu, eto bas je njega bila zavoljela. Sam Bog nam dade 
da se hrsuz u njemu pokaza. Zaboravit ce ga... 

- Zar je za njega, za hamala, hotjela moja sci? 

- Jest. Bas mi danas kaza. 

- Nesretna ti je, Allahu, moja Almasa! Ali, zeno, eto... da je on 
posten, da je onaj stari, vallahi bilahi! ... Cujes li! ... Dao bih mu je... 
Nije ni cudo da se ona, zensko, u njega zaljubila. Da ti pravo kazem, 
drag je on i meni bio. Tko bi rekao da se u onom janjetu krio takav vuk? 
Allah selamet! 

- Mehaga dragi, lijepi moj covjece, sta smo mi Bogu zgrijesili da 
nam je dijete tako nesretno, tako deverli glave... 

- Sve jos more Bog na dobro okrenuti. 

- Bojim se, Mehaga. Zena more jednom voljeti, more i dvaput, 
ali... 

- Sabur, zeno. 

- Prevec je, Mehaga moj lijepi! 

- Ne govori tako. Saburom je dzenet pokriven. 

Kad se te noci Mehaga, lezeci u svom duseku, zavodio u san, 
zadrhtao je jer je opet vidio erne tacke kako mu igraju pred ocima. Opet 
je ugledao lik svoje prve cure iz sela Dejcica, svoje nesretne Munibe, 
koja je umrla zeljna njegovih milovanja, opet je jasno cuo njezine rijeci, 
njezine posljednje rijeci: »Ne's imat' srece! Ne's! Ni u malu, ni u evladu. 
Cujes li!« 

Mehaga se duboko zamisli i osjeti kako mu suze klize niz oci pa, 
kao da je Muniba tu pred njim, prosaputa: 



348 



»Halali, Muniba, halali! Ti si uvijek bila mehka srca. Skini svoju 
kletvu. Skini je, ne poradi mene, jer ja sam kriv. Priznajem i kajem se! 
Eto, mal mi je izgorio, neka je. Ali skini je s moga djeteta, s moje 
Almase, koja nije kriva. Skini je, tako ti Boga, tako ti nage nekadasnje 
ljubavi!« 

Dugo nije zaspao. Cuo je vec i prve pijetlove. Onda mu je dosao 
san, divan san, tako da mu je osmijeh zatitrao oko prosijede brade. Bio 
je na nekoj livadi. Ugledao Munibu u divnoj zlatom vezenoj odjeci, a 
ona mu govorila: »Mehane, davno sam ja tebi halalila, jer tko voli, ne 
moze proklinjati, tko voli, moze samo plakati i nadati se .. Bit ce tvoja 
Almasa sretna... Sretna ce biti, veseli se, Mehane...« 



349 



XXX 



Jutro je svitalo, rumeno i veselo jutro, i potiskivalo silom svijetla 
mrak prohujale noci. Jutro je podizalo nakostrijesene pijetlove i 
probudilo im u grlu silne glasove. Jutro nad seherom zaigralo pies 
novoga dana, novog zivota i novih nada. Mujezinovi pozivi »Allah je 
najveci!« plovili su kroza zoru na valovima ustreptala zraka. Zvonjava s 
crkvenih tornjeva dozivala je carobnom glazbom jutra vjerne na 
molitvu... Ali-hodza Misirlija, poslije neprospavane noci, umoran i 
smrknut, bas se ogrtao svojim curkom, kad ga s ulice pozva poznati mu 
glas: 

- Hodz'efendi, jesi li ustao? 

- Sabah je, brate Abdurahmane, sabah je. Davno sam ti ja na 
nogama. Cekaj da skinem mandal s kapije. 

Prije nego je stari kljucar stigao da pozdravi duhovnika i da ga 
poljubi u ruku, jer on mu je prije desetak godina ogledanjima u citabima 
i zapisima vratio mir poslije dugogodisnjih glavobolja, prije nego je 
stigao ma sta izustiti, hodza ga upita: 

- Kako je moj Alija? 

- Dobro, hodz'efendi, prenocio je u mojoj odaji, tek sam ga pred 
zoru opet zatvorio. Znas: naredba. A on je prav, hodz'efendi, kao dijete. 
Ni kriv, ni duzan. 

- Znam ja to. Je li te on spremio? 

- Jasta radi. I to s vaznim haberom. 

- Zna li on tko ga zatvori? 

- Sluti, br'te. On vjeruje da ga je zatvorila ujdurma ja gazde 
Jesue, ja onog debelog Salamona, da bi mu oteli dedinu kucu. Zato me 
je k tebi i spremio. 



350 



- Pa sta veli? 

- Cekaj, hodz'efendi, pozadugo ce potrajati dok ti sve po redu 
kazem. 

- De, br'te, pohiti! Valja meni po fratra u han, pa kadiji kuci, jer 
je valijin dan, a ja ne dam da moj Alija ni dekike, da je kabil, ostane 
dalje u hafsu. 

- Bogme, ja ga pazim koliko je moguce. 

- 1 treba da ga pazis! Nego govori, vidis da hitim. 

- Peke, i treba da ga oslobodite! A bas je sve to zanovijetli. Cak 
mi naredili da njegova kojna zatvorim i da mu... asicare budalascine... 
povezem noge i dajem za jelo samo nemascena pilava i, pobogu si mi 
brat, svega sest juksuka vode na dan! 

- Konju? 

- Bas konju, lijepi hodz'efendi! Pa zar ovo nije k'o pred kijamet? 

- Da Bog sacuva! Nego, sta porucuje Alija? 

- Sad cu ti rijeti, sve potaman. Pamtio sam usput sve rijec po 
rijec, da ne zaboravim. 

- Hajd'mo u bascu, ljepota je, tice pjevaju... Jadni moj Alija... 

Sjeli su na dva povisoka panja u hodzinoj basci, a miris rosom 
okupanih biljcica zanosio ih je i milovao. Na nebu se vec pojavljivala 
ona bjelicasto-modra pruga jutarnjeg vedrog ruha... 

- Efendum, govori! 

- Slusaj, hodz'efendi. Porucio ti, brate, Alija, da odmah ha ja 
dodem skupis para i isplatis kucu. Znas: on je pazario za tri velike i tri 
male kese. Dao je dvije velike i tri male. Treba jos jedna velika. Mora 
odnijeti danas do podne. 

- Ih, ja toliko nemam. 

- Alija kaze ako ti ne bi im'o da zaisces od Omerage. 



351 



- Dobro. 

- A sad stani da ti sve reknem, pa ces se ibretiti k'o i ja sto sam. 
Alija je meni nekako uvijeno kazao, a veli: ti ces razumijeti, jer ti, biva, 
to bolje znas. On veli da ti ono znas kako je on lani u pramaljece usnio 
jedan san i vidio nekog Arapa. Kaze da si mu ti rek'o da ce mu se taj san 
za godinu dana ispuniti... Pa on veli da je ono sto je vidio u snu vidio i 
na javi, u Hasan-dedinoj kuci. Kaze da to i ne bi smio kazivati, ali da 
mu je... vidi ti cuda i emera... onaj Arap u zatvoru dolazio i kazao mu 
kako tebi smije poruciti... I to da mu je Bog dao, bas njemu! Pa veli, 
dalje, da ti, dragi hodz'efendi, odes kadiji i reknes mu odakle Aliji pare. 
Beg mu je Jakupic za vjernu sluzbu dao jednu veliku i dvije male kese, 
jednu malu je kroz godine scedio, a jednu veliku dali mu ujaci fra Petar 
i fra Anto, sto ih je spasio od hrsuza. Molio te je da ih potrazis ili po 
nekom porucis u han kod strasljivoga Marka. Tamo su bili. Veli dalje 
da je i sablju i konja i kuburu od bega dobio na peskes. I jos mi veli da 
odes njegovoj curi, nije mi rek'o koja je, jer veli, mog'o bih ja kome 
rijeti, pa ako ga zli ljudi otjeraju u zatvor, neka se makar ne zna koja mu 
je cura bila. Jah, da joj, biva, odes i da joj ispricas kako on nije hrsuz, 
kako je na njemu necija pogana objeda, jer, veli, vidio ga je curin otac 
kad ga je provela zaptija. I selam ti je mahsus, hodz'efendi... 

- Peke! Jah, Allahova emera, i san se ostvaruje... Silan je, 
Abdurahmane, nas Allah, njegove putove nikad covjek nece sagledati. 
Njegova je milost prostranija od sirokog neba, a dublja od denjiza. 
Njegova je mudrost sjajnija od sunca i velicanstvenija od neba u noci 
okicena zvijezdama... Njegova je ljubav, Abdurahmane, neizreciva i 
neusporediva ni s cim na svijetu, ona mirise u svakoj ruzici, ona pjeva 
iz svake tice, ona kuca u svakom srcu... A Bog je, Abdurahmane, od 
svega pac, ni na sta ljudskog nalik, a ipak je u svemu. Vidis: Bog daje 
kome on hoce, Bog oduzima od onoga od koga on hoce. Oduzima 
onome cija je dusa skrta, a daje onome... Eh, velis: ono iz sna vidio... 

- Jest. Nije on meni kazao sta. 

- Pohitajder, ziv bio, natrag u zatvor i poselami ga od mene. 
Reci: babo ti je selam. Babo, tako reci, cujes li? 



352 



- Peke, ja odoh - i kljucar ustade s panja. - Cekaj! Ponesider mu 
halve i pite i svega sto ovako rano mores u carsiji uzeti. Evo ti dukat... 

I ne zaboravi: babo ga je poselamio. Jah, i od cure mu selam 
spremi! Reci: ona te voli! Slobodno reci, Abdurahmane... 



Omeraga kazandzija, iscrpljen od bolesti, bas je bio ustao s 
kozice na kojoj je molio svoj derviski sabahvird kad mu javise da je 
dosao Ali-hodza. 

- Zar tako rano? Bujrum! 

- Vazno je, Omeraga. Obuci se i ti, pa idemo vaditi Aliju Lepira. 

- Vaditi? Oklen? 

- Iz tamnice? 

- Iz tamnice? ... A sto, kako? 

- Zaibretit ces se kad cujes kako mogu prava zdrava insana... 

Zaista se Omeraga cudio i uzdisao dok je slusao kratku Ali- 
hodzinu pricu. Odmah se obukao, za pas zadjeo veliku kesu zlata, pa 
posao zajedno sa starim Alijinim zastitnikom. 

Mada je bilo jos vrlo rano, carsija se tek otvarala, i to samo neki 
ducani, jer je vecina u znak valijina dana ostajala kod kuce. Mada su 
zurili i nisu narocito trazili da ih tko slijedi, ipak je pred Kolobaru prije 
te dvojice stiglo jos nekoliko uglednih ljudi da spasu hamala. Bio je tu 
cak i Enes-beg, pa Arifaga telal, pa Mehaga kazaz, pa Ismet-efendija 
muftija, pa gazda Kojo, gazda Mitar, majstor Jozo, majstor Izidor Levi i 
jos neki. 

- Stigoste li to, ljudi? - upita fra Petar. - Hvaljen Isus, braco 
krscani, kako si, maj store Jozo? 

- Uvijeke, fra Petre, dobro sam. Dodosmo da spasimo nevina 
covjeka. 



353 



- Svi cemo! Svi cemo! - javise se i neki stariji posjetioci u hanu. 

- Da svijet znade sav bi seher na nogama bio! - ljutito podviknu 
Enes-beg. 

Kada je povorka prolazila ispred magaze gazde Jesue, ovaj, 
odgurnuvsi Rifata s vratiju, pride Ali-hodzi i poce: 

- Sabah hajr'la. Kako ti, moja zlatno efendiju? 

- Nikako, gazda Jesua, nikako. Idemo svi vaditi iz hafsa covjeka 
ni kriva ni duzna. 

- Koga, moja efendiju... 

- Znas ti bolje nego mi! - odbrusi Omeraga. 

- Ja znaji? Ja ne znaji, sanki, nis'. 

- Alija Lepir je u hafsu. Moj posinak Alija. 

- Aliju? ... To ja znaji. Pricalo mi ga Salamon... 

- A znas li zasto? 

- Znaji. Kot nego nasla kadiju, paseriko mio, una sabla krevavi i 
kesa s dukatos, na koji bila krest. 

- Jest, to su mogli i naci - strogo upade ujak. - Sabljom je udario 
razbojnika koji je mene htio zaklati, a kesu smo mu dali mi, ujaci, za 
hediju. 

Pred Jesuinim ocima se zamagli i malo da ne pade. U torn casu 
sva se nocasnja kajanja u njemu nagomilase u vrisak. U vrisak koji se 
ne izgovara, koji ne izlazi iz utrobe, nego ostaje u njoj da rovari i pece. 
On je prava covjeka svjesno optuzio. On je htio ukrasti. On je prevario 
kadiju... On je - pravo je Salamon kazao - gresnik i nece u Gan Eden... 

- Idem i ja s vam'. Hocim kutarisat moja Aliju. 

AH cim je to izustio, ovlada njime strah. Kako ce kadiji na oci? 
A zasto da ide? Ima ih i bez njega dosta. Kadija je, na kraju, kriv, a ne 
on. Ako on ne ode s njima, nego pozuri u zatvor da obide Aliju i odnese 
mu neke poklone, jos ako mu pozajmi i novae da isplati kucu, spasio se 



354 



grijeha i, jos po vrhu, steci ce u Aliji prijatelja, koji ce mu rado dati 
zarade i dio dedina imetka. Istina, to je malo, ali ce lahko poslije na 
posten nacin doci do dedinih dukata, Alija je i glup i posten. Sam 
Jehova nadahnuo je Omeragu - pomislio je - kad ovaj kaza: 

- Ne trebas nam ti, ima nas iovako prevec. Jesua se obradova, 
krik u njemu zamuknu, a nada mu razvedri uborano lice. 

- Tako ji, kako ti, sanki, kazalo. Ali, ako trebaji jedno cefil na 
postenju ot Alija, ja budim uvijek za nego kazau najbol... 

- Ako za njega treba cefil, evo mojih pedeset dimova kmeta! 
Evo moje krvlju dusmana natopljene sablje! - uzljuti se ponosni Enes- 
beg. 

- A ja cu se zakleti da je on posten kao zlato - zavrsi tu prepirku 
fra Petar i povorka nastavi put. 

Veliku graju, koja se cula iz skupine mladica sto su opkolili 
jednog strazara, culi su i svi u povorci, pa Enes-beg podviknu: 

- Sta tuna galamite? Na posao! 

- Beg-efendija - javi se iz skupine mladi Ismet, sin Jusufage 
kazaza - ne ljuti se. Ali moramo se smijati! Moramo! A smijao bi se, 
vallaha, i ti! 

- Hahaha! 

- Hihihi! 

- Ma, sta vam je? - upita i Omeraga. Uto pred tako ugledne ljude 
stupi mladi zaptija i sav rumen od stida rece begu: 

- Ja sam kriv. Ja sam im pricao. 

- A sto stare hikjaje po cesti tumacis? Alcace nevaljali. 

- Jer bi se i ti, beg-efendija, nasmijao kad bi cuo da je nas uceni 
hakim-efendija, bas jucer, na dan valijina dolaska spremio u hafs... 
konja! 

- Konja? - uscudi se beg. 



355 



- Jest, dina mi! I naredio da se zatvori u podrumske celije, da se 
sveze u bukagije i da mu... ama, zar to nije smijesno? ... daju na dan 
samo sest juksuka vode i cancic nemascena pilava! Hahaha! 

- Hahaha! 

- Hihihi! 

- Jest, bogme, to sam cuo i ja. 

- 1 ti, Ali-hodza? - zatrese se sad i beg od smijeha. 

- To je - sad vec ohrabreno poce strazar glasnije - konj Mustaj- 
bega Jakupica iz Travnika. Fina pasmina. Dorat za utrke... 

- Smij se, carsijo, smij se, Saraj'vo, kad imas tako ucena kadiju! 
- povika Enes-beg, pa se okrenu Omeragi i sve kroz smijeh izusti: 

- Hajd'mo sad onom konj-kadiji, da mu ja reknem koga zatvara! 
... Nece on, dina mi, nama Sarajlijama vise dugo kazivat serijata... 

- Svak more pogrijesit, beg-efendija. 

- More, hodz' efendi, ali ne smije! Zar kadija? Nisam ja, kao ti, 
dobricina. I Bog kaznjava krivca, pa moramo i mi. Hilmi-efendija neka 
svoje citabe seli u neku kasabu. Tamo, ako hoce, more i horoze 
zatvarati, sto po desetak zena drze bez nicaha... 



Obradovao se kadija kad je sa svog prozora vidio kako mu 
dolaze toliki ljudi. Emina-hanumi, koja je sjedeci na cilimu do njegovih 
nogu pjevuckala neku tursku baladu o ljubavi, rekao je blago da se uputi 
u haremluk, a sam presao u musafirhanu i strogo viknuo svome slugi: 

- Otvori seherlijama i velika nam dva serbetnjaka kahve donesi. 

»Oni dolaze da mi zahvale sto sam seher velikog hrsuza spasio. 
Pa i Enes-beg! Eh, sto ce me valija nagraditi! Mudra sam ja glava, eto, 
ama da nije onih zgodica, sad bih mogao u Stambol...«, mislio je veselo. 



356 



- Bujrum, musafiri! Bujrum! Sabah-hajrolsun i dobro jutro! 
Bujrum! Znam sto ste dosli... Znam! Bujrum, beg-efendija, Vamo u vrh 
mindera. Oh, masallah, Ali-hodza! Plaho mi izgledas, biraderu. Nasul 
kjeif? ... O, bujrum, Omeraga, bas neka si mi, efendum, i ti, 
kazandzijski esnafbasa, dosao! Oh, masallah, Mehaga! ... Bujrum, 
gazda Kojo. O, samo ti unidi, dragi ujace, bujrum! Eh, kako ste mi svi? 

Uvijao se Hilmi-efendija oko pune sobe uglednih gostiju, 
svakome prisao i namjestio po jedan jastucic na minderu za leda, da se 
mogu nasloniti. 

- Velis, znas, sto smo dosli? - otpoce olovnim glasom Enes-beg. 

Kadija protrnu. Ovi nesto traze - prode mu kroz glavu. Da nisu, 
kojom nesrecom, doznali za onaj rusvet sto ga je od seljaka primio prije 
nekoliko dana radi onog prokletog pekmeza? 

- Kad znas, bit ce i nama lakse - izusti Omeraga tiho. 

- Znam, znam - nasmije se na silu kadija. - Dosli ste radi onog 
Alije. 

- E, bas je tako. Radi njega - javi se i fra Petar. 

Kadiji odlanu. Sav se zatrese od nekog zadovoljstva, ustade, pa 
se zakocoperi nasred odaje, po svom obicaju sustegnu misice, tako da 
mu se trbuh podize, pa poce mjereci svaku rijec: 

- Eh, biraderi moji, efendum hazretleri... Ja vam zahvaljujem, 
mesela, na velikoj casti koju mi dajete. I, mesela, opet vam hvala kad 
ste dosli. Sve sam ja, efendisi benum, izvidio i utvrdio. Alija je, 
masallah!, u tamnici. Sa tri brave!... Carsija se ne treba bojati za svoj 
halal-mal. Hrsuza sam ja sam uhvatio i raskrinkao. Sam ja, vjerujte mi! 
I, mesela, i ti, moj ujace, vrati se u svoj samostan sretan... Turkijska 
zaptija i moj a kadijska pravda, sve u duhu serijata, osvetit ce, sigurno 
znajte, efendum, vasu pretrpljenu muku... I, biraderi, hvala vam i opet! 
... Sve je u redu, sve... Alija, koga zovu Lepir, ubojica je i hrsuz, zato je 
uhafsu i, mesela... 

Svi nazocni slusali su otvorenih usta od cudenja ovaj hvalospjev 
kadije samom sebi, samo je Enes-beg, podrugljivo se smijeseci, uzivao 

357 



gledajuci u tog Turkusu. Enes-beg nije volio Turkuse. Bar ne one manje 
cinovnike i duhovnike koje je Stambol slao u Bosna-vilajet. Vecina njih 
bila je takva da su ih slali, samo da ih se dolje u Turskoj rijese. A jos 
kad je Enes-beg kao mladic slusao u nekom hanu razgovor takvih 
»ucenih« Turkusa, koji su dosli soliti slanu pamet Bosnjaka, od onda ih 
mrzi. Cuo je on dobro one podrugljive primjedbe: »Krk Bosnjak bir 
adam«, »Bosnjak - bosl« i jos neke. Cuo ih je, iz usta glupih, debelih i 
od sala ishlapljelih, ili kostunjavih i od mrsavosti osusenih Turkusa, od 
onog sitnog narodnog izroda zemlje Turske sto su ga slali u Bosnu na 
manje polozajcice, vjerujuci da su za raju i takvi dobri. Od onda ih ih 
Enes-beg mrzi i svake godine salje u Stambol po dva-tri siromaha da 
uce i napreduju, ali ne da se vrate kuci, nego da ostanu u Stambolu i 
tamo samom padisahu pokazu kako je Bosnjak bistar i pametan, kako je 
sposoban i za sejh-ul-Islama, ili velikog vezira... Zar je onda cudo da 
Enes-beg prekide Hilmi-efendiju podrugljivom upadicom, koja razvedri 
celo svim nazocnima: 

- 1 velis, u hafsu je. A kamo mu konj? 

- Konj? ... Mesela ... - zbuni se kadija. - Konj? ... Kakav konj, 
beg-efendi? 

- Onaj u bukagije svezani i u tamnicu zatvoreni dorat, kome 
samo po sest juksuka vode na dan odredi. 

Ucas popustise kadijini trbusni misici, a glava mu se sva nekako 
uvuce u ramena. 

- Nego, slusaj ti, hakim-efendija. Mi smo dosli tebi da pustis 
Aliju, odmah. I njega i konja mu... Cujes li? - vikao je Enes-beg. 

- Kako, mesela, kako... hrsuza? 

- Alija je cist kao zlato! - javi se Omeraga, a za njim svi redom: 

- Posten je on, dina mi! 

- On je prav zdrav stradao! 

- Objedaje to! 

- To je zabuna, hakim-efendija! 

358 



- On nas je, hakim-efendija, spasio od razbojnika, i mene i mog 
druga. 

- Alija je prav! - Ako je Alija kriv... objesi mene nasred carsije! - 
Pusti ga! - Odmah ga pusti! - Pusti ga, jesi li cuo? Inace mi odosmo sad 
valiji. - Valiji! 

- Valiji! 

- I konja pusti! I konja! - vikao je Enes-beg. - Jer ti se vec sad 
carsija smije u sav glas. 

- Smije se, bogami! 

- Akako i nece! 

Ova bujica rijeci povuce kadiju u vir nerazumijevanja i on se 
okretao kao pomahnitao oko svoje osi, zagledao se u usta koja su 
govorila, pa mu se ucini da su se sve te brade i brkovi slili u ogromne 
celjusti koje su spremne progutati ga... Spominju i nekakvoga konja, 
koga je on, navodno, dao zatvoriti. 

Sve to: konj, Alija, valija, pusti ga... Sto je to? Hoce li on to, 
pred tolikim uglednim ljudima, pasti u nesvijest? Ta vec mu se muti. 
Allah selamet! Spas! U pomoc! - viknuo bi da ima snage. 

Iz te nesrece spasi ga momak koji unese kahvu. Blijed i 
iznemogao izusti: 

- To je zabuna, braco. Sve cu ja, mesela, urediti... Sve... Ne treba 
vam ici valiji... Jok! ... Ja cu, mesela, biraderi, sve urediti, polahko, po 
tenhanluku. Nemojte svi odjednom govoriti... Prvo da popijemo... 
Bujrum po kahvu... 

Srcuci kavu povrati mu se snaga i on se poce sabirati. Ljudi, eto, 
culi da je on Aliju zatvorio, pa sad dosli... A ne znaju oni... Hi? Allahu 
dragi, sta je ono taj ujak kazao? ... Osjetio je da svi cekaju njegove 
rijeci, pa progovori: 

- Biraderi, a znate li vi da je on prav? Znate li? Imate li, mesela, 
dokaze? 



359 



- A znas li ti, hakim-efendija, da je on kriv? - vikao je Enes-beg. 
- Imas li ti dokaze? I za njega i za konja? 

- Kakav konj, biraderi? Kakav konj? 

- Onaj sto si ga dao odvuci u zatvor. 

- Konja? ... Ja? ... Nemojte, mesela, sa mnom salu zbijati. 

- Nismo mi, Hilmi-efendija, djeca. Ne salimo se mi - upade 
Omeraga. - Ti si naredbu dao da se uhafsi konj. I jos da ga hrane 
pirincom. 

- Kakav pirinac, biraderi? Efendum, to ne bi ni budala ucinila. 

- Tako ti sad, a jucer si sam ti tako zaptiji kazao. 

- Nisam. Enes-beg, dina mi! 

- Peke. Za konja cemo lahko. I neka si to bas ucinio, makar ce se 
imati carsija cemu smijati u ovom gorkom zemanu, kad valja placati za 



ratove. 



kadija. 



A, mesela, imate li dokaze? 

Najprije ti svoje, hakim-efendija. Je 1' tako, ljudi? 

Tako je, beg-efendija - odgovorise svi u jedan glas. 

Eh, biraderi, moji su dokazi u mehkjemi - slavodobitno izusti 

A sta je to? - skoci Ali-hodza. - Da nije kesa s krizem? 
Evet! Oklen znas? 



- Jer sam ja - poce fra Petar odlucno - tu kesu poklonio Ali- 
efendiji sto me je spasio od razbojnika. 

- Tebe spasio? - skoci Hilmi-efendija i debeli mu podbradak 
zadrhta, a polupan fildzan vruce kahve ispade mu u njedra i oprzi ga 
kroz odjecu. 

- Jest. Mene i mog druga. Da ne bi njega i njegova junastva i 
sablje kojom je ranio napadaca... 



360 



- Ranio napadaca? 

- Jest. I on je posten i cestit. To jajamcim! 

- Cekaj, ujace! - upade Enes-beg. - Imas li, Hilmi-efendija, jos 
kakav dokaz? Prije nego ga izustis, da ti i ovo recem: konja mu je i 
sablju poklonio Mustaj-beg. I zlata... A kakva je Alija ahlaka, svi cemo 
mi potvrditi. 

U Hilmi-efendiji se nesto slomi uz tresak i pade. Nesto tesko. 
Dakle: on je prevaren. Sramotno prevaren od Jesue, koji je morao znati 
tko je napao ujake. A krv na sablji nije Mustaj-begova! Kako ce se iz 
svega ovoga izvuci? Da ne bude kaznjen ili protjeran za maloga 
kadijicu nekud u kasabu... Zato sad, manji od makova zrna, prostenja, 
sve se nekako ispricavajuci i sve dublje uvlaceci glavu u ramena. 

- Biraderi, odmah cu sad, mesela, pustiti Aliju. I za halal moliti... 
Eto, ja pogrijesio. Ja sam, efendum, ipak samo insan. A Bozji rob moze 
pogrijesiti. 

- Dobro, dobro! - javi se i gazda Kojo. - Ti njega pusti... i mirna 
Bosna. Sve ce se zaboraviti... pa i konj! 

- Biraderi dragi - skoci kad Hilmi-efendija. - O kakvom to konju 
govorite? Zar je bas istina, mesela... 

- Istina je - prasnu u smijeh beg i isprica mu sve sto su culi od 
strazara. 

- A ti si, Hilmi-efeiidija, izdao naredbu zaptiji Ibrahimu i ti si 
mu, kad te je pitao, viknuo da je on konj i esek. 

Znojio se Hilmi-efendija od stida i gnjeva i prisjetio se glupog, 
izraza lica nesretnog oruznika, prisjetio se da ga je gluhi hadzi- 
Dervisaga bio posve zbunio. Prisjetio se i svoga grijeha... Eto, sve Allah 
cuje i vidi i sve kazni... On je izgubljen covjek... »Teobe ja Rabi... Ovaj 
put me, Boze, spasi, i nikad vise, nikad vise!« mislio je. 

- Nama je vakat - ustade beg. 



361 



- Do podne ce, mesela, Alija bit na slobodi... A dina vam, 
biraderi, ne javljajte valiji. A onoga konja... Nisam ja kriv... Da vam 
ispricam. 

Tresli se svi nazocni od smijeha dok je kadija objasnjavao kako 
mu gluhi svjedok zanio pamet, pa on, misleci, da Ibrahim pita za Aliju, 
naredio da se konj zatvori. 

- A ti prodade dedinu, kucu - zajedljivinni glasom javi se 
Omeraga. 

- Evet ...- uzdrhta kadija. 

- A je li, br'te, objavio Arifaga? Je li, Arifaga - obrati se sad 
ovom, koji se sav pokunjio na minderu - sto ti meni ne javi? 

- Nije ti nitko kriv kad si hasta bio - spasi Ali-hodza i suca i 
telala. - Kuca je prodana, i to Aliji... 

- Evet! - uzdahnu kadija... 

- A na prodaji bio i Jesua? - pitao dalje uporno Omeraga. 

- Jest, bio je, k'o sto bih i ja bio da sam hotio kupiti. Nego ti, 
Omeraga, podaj kadiji pare. 

- Jah, haman sam zaboravio... Rok je danas do podne. Evo, ja u 
ime zatvorenog Alije, pred ovolikim casnim ljudima, tebi placam kucu - 
- pa predade veliku kesu u drhtave kadijine ruke. 

- Nama je vakat - ustade beg. 

- Nas dva, Omeraga i ja, poci cemo s kadijom - rece Ali-hodza. 

- I ja cu s vama da mu se jos jednom zahvalim. Radi mene 
nesretni covjek strada. 

- Peke, ujace. Allahemanet. 

- Allahemanet, biraderi, i aferdesum. Ne govorite, dina vam, po 
carsiji za onog konja... 

- Ne boj se, Hilmi-efendija, a od sad: pamet u glavu! Nismo mi 
u Bosni bas copeci. 



362 



Estagfirullah! Beg-efendija, tko to kaze... 
To se ne govori, nego se misli. Ali, nejse... 



363 



XXXI 



- Tko to kuca? 

- Ja, paseriko mio. Jesua zvano Bararon. 

- Sto ces ti ovdje u tamnici? 

- Dosao sam, sanki, da vidim moja dobra ahbabos Alija. Cuo 
sam da, ji u zatvor... To zabuna... O posteno, moja drago Abdurahman. 

- Peke. Unidi. 

- Ja sam ga doslo da g spasim ot sramotu i belaju. 

Alija, koji je sjedeci na svpm kamenom lezaju razmisljao o 
sudbini i o svojoj Almasi, trgnuo se kad cu skripu brave. 

- Zar su vec stigli da me oslobode, Abdurahmanaga? 

- Jok, sinko! Nego ceka te gore onaj Jesua, hoce da s tobom 
govori. 

- Bas da vidim sta ce. Povedi me. 

U odaji za ispitivanje tezih krivaca, u odaji u kojoj su nekad 
bivali u gvozdima okivani razbojnici ispitivani i muceni za svoja 
nedjela, sjedio je na tronoscu gazda Jesua, kad kljucar uvede Aliju. 

- Moja slatko sinku, kako tebe zatvorili? Bojnos mio ahbabos! Ja 
vec isau kot kadiju za tebi... Ja poslau sve prvi ludi ot karsija. Tebe 
puscaji. 

- A sto me zatvorise? 

- Ja ne znaji, paseriko mio... 

- Ja bih re'ko da znades! 

- A ti kupiu kuca ot deduko? Jesam. Znades i sam. 

- A valaji da davas jos paras... 



364 



- Jest! Jos veliku kesu. 

- Ako ti nemajis, ja tebe donesim i davam. 

- Hvala, br'te, imam. 

- Ti imajis? 

- Imam, gazda Jesua. 

Dugo se saraf uvijao oko Alije, hvaleci ga i uzdizuci kao »jedan 
slatko celjadu ot pamet i srce«, ali kad uvidje da mu ovaj, poput 
»prokletog deduka«, odbija sve ponudene us luge, ode uz obecanje da 
»na mene ga mozis uvijek racunajis«. Jer da je on Aliji pravi »bojnos 
ahbabos ot srce i dus'«. 



Carsija se tog prijepodneva uskovitlala. Od uha do uha kolalo je 
dosaptavanje o konju, koji po nalogu Hilmi-efendije ne smije jesti zobi, 
nego pilava, i koga ne smiju pojiti, vec mu davati samo sest juksusa 
vode dnevno. O konju, koji mora biti zatvoren u mracnu celiju, sapet 
gvozda i zabravljen sa tri brave... 

- Bir tahta eksikje nas konjski kadija! 

- Bruka! 

Jos kad gazda Kojo i berber Eminaga ispricase u dvije razne 
kahve nezgodu koju je kadija ucinio Aliji, carsija se vec valjala od 
smijeha na racun »mudra« kadije, koji spasitelja zatvara namjesto 
razbojnika. 

Graja ispred ducana izvabila i momke Mehage bakala. 

- Ama staje to? 

Kad su svome Mehagi uz smijeh ispricali novost, ovaj sav 
nekako zasja od srece. 

- Allahu dragi! Hvala ti! Posten je dakle! Moja Almasa bit ce 
sretna! 



365 



Nije mogao Mehaga ostati u ducanu, istrcao je na sokak, 
umijesao se u sarenu gomilu, smijao se zajedno s mladicima nezgodi 
Mustaj-begova dorata. Kad je susreo Arifagu, koji se vracao od kadije, 
pozvao ga i zamolio neka mu sve isprica. 

- 1 kucu, velis, kupio? 

- Jest, br'te, i, bogme, ducan ce otvorit'. A da vidis sto je postao 
u ovo nekoliko mjeseci ozbiljan i vrijedan. Pametan... 

- Uvijek je on pametan bio... I meni je bio drag! Ako ga vidis, 
spremi ga meni u magazu. 

- Peke. 

Kad su carsijom prosli kadija i tri pratioca u hafsanu, kako su 
zvali zatvor, mnostvo skupljenog naroda dobacivalo im je podrugljive 
osmijehe. Arifaga im pritrca i sapnu na uho Hilmi-efendiji: 

- Skloni se jer ce te ismijati. 

- Ja, efendum, ne bjezim, mesela. Sta oni hoce od mene! 

- Hoce te pitati po kojem serijatu konja zatvaras? 

- Nisam ja. To je onaj esek, onaj Ibro zaptija! 

- Na njemu ce se slomiti kola - progunda Ali-hodza. 
Abdurahman sav sretan otvori pridoslima vrata zatvora. 

- Bujrum! 

- Mesela, da te pitam, biradere, tko ti zapovjedi da konja tjeras u 
tamnicu? 

- Doveo ga Ibrahim... 

- Vidite, biraderi! 

- ... i rekao da si ti, Hilmi-efendija, naredio. AH ja ga nisam 
mogao uvesti u zatvor, nego... eno ga svezana u staji. Pa ti, hakim- 
efendija, radi od mene sta te je volja. 

- Allahu sucur! Manja bruka! Izvedi nam Aliju. 

366 



- Cekaj - umijesa se Ali-hodza. - I ja cu s tobom u tamnicu po 
njega. 

- Mracno je, hodz-efendi, i tamno, a ti si star. 

- Za mog Lepira bih i Miljacku u po zime pregazio. 

Opet zaskripa brava na Alijinu zatvoru, opet ga trgnu iz 
razmisljanja o njegovoj Almasi. 

Ali-hodza sam ude u mracnu celiju. 

- Alija, sine, evo me... Slobodan si... Moj... 

- Babo! 

Dva se covjeka zagrlise, cetiri oka zasuzise, a oko srca im bi 
toplo, toplo... 

- Sinko Alija, falio si ti meni. 

- 1 ti meni, babo. Alija sam tebe poslusao, pa otisao. 

- Alija, sine, hajdemo. Cekaju te Omeraga, kadija i onaj ujak sto 
si ga spasio. 

- 1 on zar? 

- Jest, Alija. Zato sam ja i sis'o ovamo. Slusaj, dragane moj, ti si 
uvijek covjek bio, uvijek dobar i velik, budi to i sad. Pokazi, Lepirane 
moj, da si Ali-hodzin dak! Pokazi, dragi moj, da si mumin, da umijes 
oprostiti i zaboraviti nepravdu, tebi ucinjenju. Nemoj, sinko moj, iako ti 
je teska nepravda ucinjena, nemoj, dragi moj, napadati kadiju! Halali 
mu. On je bijedan, malesan i uplasen. Sav drsce. Saraj'vo se diglo na 
noge protiv njega. A on se kaje... More Bog dat' da se on i promijeni, da 
ga tvoj halal promijeni. Smiju mu se, izruguju se s njim, sprdaju se s 
njim, a sve to zbog konja. On je u zabuni naredio da se tvoj konj, sinko, 
u zatvor turi, pa... Ama ti mu halali. 

- Babo, ne govori mi dalje. Ja, dina mi moga i tako mi moje 
Almase, nikad Hilmi-efendiji ne bih prigovorio. 

- Hvala ti, Lepirane moj! A za konja... 



367 



- Neka je. Halal mu bilo. I u ruku cu ga, ako ti samo hoces, 
poljubiti nasred carsije. Objeda je to na mene necija bila. 

- Slutim ja, sinko, i cija je bila. 

- Ja, babo, haman i znadem. Bio je on malo prije i ovdje. 
Njegova ga savjest dovela meni. Jesua je to bio. Znam. Ali, babo, suti... 
I njemu sam halalio. A nije ni cudo sto su se uzbojali. Ja hamal, pa 
imam tolike pare... Nego, hajd'mo. Ovdje je zima i mrak, vlaga gusi, pa 
bi ti, dragi moj dobri hodz'efendi, moglo naskoditi. 

- Hajd'mo de, sine. 

Usli su u siroko zatvorsko dvoriste, gdje je jedan od zaptija vec 
drzao oslobodenog i osedlanog dorata za uzde. Hilmi-efendija uzdrhta 
kad ugleda Aliju. Omeraga mu pride i ne mogase odoljeti da ga ne 
poljubi. Fra Petar prvi progovori: 

- Hvala ti, Ali-efendi, jos jednom, sto nas spasi. Evo i ja pohitah 
da tebe spasim objede i sramote. 

- Svak more pogrijesiti, pa i Hilmi-efendija. A od dobre je on to 
namjere ucinio. Bojao se da u seher ne upusti hrsuza. A nasa vjera veli 
da pravda uvijek izide na bejan i da nema denjiza bez dalge. 

- Halali mi, ziv bio, mesela... 

- Halal ti bilo, hakim-efendija, i dunjaden i ahireten. Ti si pravo 
hotio. Sve po serijatu. 

- Sve po serijatu - zamuca i kadija. 

- Sinko, ja sam isplatio kucu. 

- Bog ti svako dobro dao, Omeraga, a ja cu tebi brzo vratiti, ako 
Bog da. 

- Jok! Ne treba. To je od mene, od zecata, i sto si pazio rahmeti 
Hasan-dedu. 

- Ja to ne mogu primiti. 

- Eh, vidjet cemo. Nego, da ja krenem kuci na Hrid. Slab sam. 



368 



- Peke, Omeraga. 

- I ja cu s tobom, Omeraga. Zurim da vidim kako je fra Anto. 
Ostao je lezati u hanu. Bog vas blagoslovio... 

- A mi cemo zajedno - polagano izusti Ali-hodza - kroz carsiju, 
nek narod vidi da si Slobodan, pa neka Hilmi-efendiju ne napadaju. 

- Peke. Nego ti, babo, k'o stariji, uzjasi Doru. 

- Biraderi, ja bih kazao nek uzjase Ali-efendija, jer... ovaj... 
mesela... 

- Jok. Moj babo je stariji. 



Kad su stigli na Bascarsiju, najzivlji trg cijelog sehera, okicen 
raznovrsnom robom i barjacima, nekolicina danguba udari u glasan 
smijeh, jedan se cak drznu i baci truli limun put kadije, vicuci: 

- Eno konj-kadije! Eno Alije sto dzaba u hafsu leza. Bi li, Doro, 
pirinca? 

Aliji samo sto oci sijevnuse, pa ucas skoci medu gomilu, uhvati 
podrugljivca snazno za vrat, udari mu zausnicu i dreknu: 

- Sto napadate stara i postena kadiju? Sram vas bilo! Ako me je 
zatvorio, pravo je imao! Cuvao je vas mal i vase dobro, jer je mislio da 
sam hrsuz. Tako mu javili. A za konja, sto buncate lazarije, kad ne 
znate! Nije njega Hilmi-efendija u zatvor spremio, vec ja. Cujete li! Ja! 
Molio sam da mog dorata uza me ostave, a ne gone u han! Razilazite se 
i ne napadajte ilmiju na cesti! Nema nadaleko boljeg i pametnijeg 
covjeka od Hilmi-efendije. 

Zatim se, pred zgranutim carsinlijama, prikuci kadiji, prihvati 
mu skut, poljubi ga, pa mu poslije poljubi i drhtavu ruku. 



Zivio Alija! ... Zivio! 



369 



- Jasa! Jasa! - ustalasa se iz gomile i, prije nego se je mogao 
obraniti, podigose ga dva snazna mesarska momka na ramena i 
ponesose ga kroz krivudave carsijske sokake. Za njima je jahao Ali- 
hodza, a Hilmi-efendija se, postiden i utucen, vratio svojoj kuci. 

Emina-hanuma doceka svog ucenog muza na pragu haremluka 
tihim rijecima: 

- Nasa najmlada sci Sefika, Hilmi-efendija, plaho je hasta. Eno 
je lezi. Naprecac joj nesto bi. 

Na vrsima prstiju dosuljao se hakim do lezaja svog najmilijeg 
djeteta, koje je lezalo u vrucici. Zenu je odmahivanjem ruke zamolio da 
se odstrani iz odaje. Onda je zaplakao. Sjetio se svih svojih nedjela i 
zgodica. A velikodusnost Alijina samo mu ih je jos jasnije pokazivala. 

- Proklet sam i malesan, bijedan i pogan - saptao je. - Ali, 
Allahu, ako nije kasno, primi moju dovu i spasi mi dijete, a ja nikad... 
nikad vise necu suditi osim po Tvojim uzvisenim odredbama serijata. I 
nikad, Boze, necu vise okusiti plodove grijeha, ni hamr, ni afijun, ni... 
zenu. Makar me nefs izjeo i satro. Samo, Allahu, spasi mi dijete, moju 
malu Sefiku, jer njezina nagla bolest - Tvoja je kazna, kao i onaj konj, 
kao i sva sramota. Boze, daj mi snage da se popravim, daj mi oslonca, 
dokaza da mi otvaras Teobe kapiju, ne uzimaj mi moje najmilije dijete! 
Allahu, dragi milosnice! ... 

Bolesno dijete nije shavatalo pokajnicke rijeci svog oca, jer je 
on govorio svojim materinjim turskim jezikom, ali je mala Sefika 
osjetila da joj je lakse, da vrucica popusta... 

Kad je Emina-hanuma usla u odaju i donijela u dul-sirce 
umocenu krpu, zaostala je uplasena na pragu i malo da nije kriknula, jer 
uz svoju Sefiku nije vidjela vise Hilmo-efendiju, svog muza »pogana 
nefsa i kukavna srca«. Uz malu je placuci klecao i milovao joj vrele 
rucice pogrbljen, smrvljen, ali izlijecen pokajnik - nemocan starac... 



370 



Dok se tako velika promjena zbila u kadijinoj dusi, bas na valijin 
dan, na taj nekako kao carski dan, carsijom je sve vise rasla povorka 
koja je pratila na ramenima nosenog junaka dana Aliju zvanog Leptir. 

Sa svakog cepenka pozdravljali ga trgovci, momci, musterije, ko 
kad ga je svak poznavao i volio. 

Kad stigose pred ducan Mehage bakala, ovaj pozva Aliju. 

- Valja prvo sjahati Ali-hodzi s konja i meni s junaka. Braco, 
pustite me, spustite me na zemlju i hvala vam. 

- Zivio Alija! 

- Jasa, nas junace! 

- Zivio! Ti koji si ni kriv ni duzan odlezao u tamnici, pa jos 
krivca, namjesto da ga kaznis, zastitio! 

- Dok je takijen, nece propasti cast i slava Bosne ponosne! 

Mehaga, sav raznjezen i osjecajuci griznju savjesti sto je u tog 
Aliju i cas posumnjao, ponudi mu najljepse mjesto u ducanu, pa sjedne 
do njega. Ali-hodza se smjeskao i sjeo na jedan prevrnut sanduk. 

- Pa, sinko Alaga, kako je bilo u Travniku? 

- Lijepo. Plah narod. Sve sama dusa od ljudi. Posteni i u Boga 
vjeruju. 

- Ima li tamo, sinko, kakve bijede k'o ovdeka? Ovdje je zimus 
mnogo svijeta cupalo ograde da nalozi malo vatrice. 

- Svugdje bijede ima, Mehaga - upade Ali-hodza. - I uvijek je 
bilo i uvijek de biti bijede. Allah tako hoce. 

- A ljudi? - procijedi Alija. - Oni su krivi sto fukare ima. Malo je 
u njih milosrda. Malo ljubavi... 

- Ja kako li ce tek biti do pet stotina godina - uzdahnu Mehaga. 

- Bolje, ako Bog da! - usudi se Ali-hodza proreci ono u sto ni 
sam nije vjerovao. 



371 



- Mehaga, dragi moj i vrijedni prijatelju, cuo sam da ti je magaza 
gorjela. 

- Jah. Ama eto, namice se. 

- Eto, Mehaga, znas... - uzvrpolji se Alija. - Meni je Bog dao, 
pa... ovaj... bi li ti, da se mi uortacimo? Vrijedan sam ja. 

Ali-hodza protrnu. Mehaga se skameni, ali se brzo snade, pa ce 
polagano i odmjereno: 

- Mlad si ti, Alaga, mlad. I vjest. I jak. I pametan! Ali sinko, 
meni ortak ne treba, ja cu sam, s bozjom pomoci, opet sebe podignut na 
noge... A ti, sinko, nisi za bakala. Znas, tebe je Allah nadario velikom 
pameti, makar sto si hamal bio. Vidis, ova odjeca i ova sablja na tebi 
kao da su s tobom na dunjaluk izisle... Ti, sinko, otvori ja li u Bezistanu 
ducan sa svilama, ja li, sinko... 

Zar me bas ne primas? 

- I ti, Alija, cudno njako pitas Mehagu. Sto ti je stalo da bas 
bakal budes? - uscudi se toboze Ali-hodza. 

Alija se zarumeni. Htio je reci bakalu koliko cezne za njegovom 
jedinicom, koliko je voli vec od njezina djetinjstva, koliko je patio dok 
je ona bila nesretno udata. Htio je reci da on zeli samo nju. Samo nju, 
pa da bi mu zivot bio ispunjen srecom, a da je razmisljao i o njemu, 
Mehagi, kako mu je bilo tesko gledati Almmine jade. Htio je reci, ali se 
ne odluci. Onda Mehaga naglo, na veliko cudo obojice imenjaka, upita: 

- Otkad ti, Alija, s mojom Almasom asikujes? 

- Mehaga... - zamuca Alija. 

- Otkad? - nasmije se Ali-hodza - pitas, Mehaga, ahbabino 
stara... Eh, da ti ja kazem: odavno! Ali ona nije... 

- Ma zar ona opet nesto: nije? - upita bakal. 

Alija, osjecajuci da Mehaga zna za njegovu ljubav, zastidje se, 
protrnu, skoci s tronosca i uz stidno »Ja odoh!« pobjeze iz ducana. 

Na carsiji ga opet doceka mnostvo s novim poklicima: »Zivio! « 



372 



Dva starca se zagledase i nasmijase. 

- Pusta mladost! - uzdahnu Ali-hodza. 

- Boze, hvala tebi na velikoj milosti! - kliknu Mehaga. 

- Mehaga, ahbabu, meni je, eto, odredeno da uvijek budem uza 
te kad ti se nesto golemo dogada... 

Mehaga, ja kao poocim mog Alije, molim te da dadnes svoju 
rijec njemu i svojoj sceri. Neka budu sretni, jer, vjeruj, tako svi moji 
citabi vele. Oni su jedno za drugo rodeni... 

- Rijec isces! Vise cu ja tebi dati, Ali-hodza. Dat cu ja Aliji i 
seer i bakaluk moj, pa neka djeca rade, a ja s mojom sijedom zivjet cu 
uz njih. 

- Takav mi se svidas, stara ahbabino bakalskal 

- Nego, Ali-hodza, da mi dogodine na hadz krenemo! 

- Ako Bog da! 

Raspjevana srea stigao je Mehaga u aksam kuci. Almasa ga 
docekala na hajatu, a on joj sapnuo: 

- Pravo si imala. Alija je nevin i, ako bi te on zaprosio, dijete, od 
mene ti je s halalom... 

Cekala je te noci Almasa Aliju, ali on joj nije dosao pod prozore. 
Sreca ga zanijela, pa je do duboko u noc lutao gradom, a cijeli slijedeci 
dan pricao je svom Ali-hodzi dozivljaje iz Travnika. Dosle im Safija, 
hodzina kci, i Suhret-hanuma na obdan, pa svi zajedno ceprkali po 
hodzinoj basci. 

Pred mrak Ali-hodza podsjeti Leptira: 

- Sinko, vakat ti je spremati se Almasi. 

- Dok mjesec izade, babo. 

- A velis: bio si jutros u novoj kuci svojoj na Abdesthani. 

- Jesam. 



373 



- Pa nade li? 
-Jok! 

- Kako to? 

- Ne znam. Svu sam kucu obisao. Oba boja i gornji i donji, svih 
devet odaja, ali nigdje ne nadoh onaj put u podrum. 

- Nejse. Prouci nocas dovu za dedinu dusu da ti halali, pa ako 
opet ne mognes naci... Nije, sinko, u zlatu sva sreca. 

- Znam. Ali ja cu ga naci. Ja ga moram naci, jer sam se zarekao 
od tog blaga za Hasan-dedu poslati bedela na hadz i podici u Saraj'vu 
musafirhanu za nalaznike, dzamiju i dom za sirocad... 

- Bog ce ti, sinko, pomoci! Eno, aksam je. Sad ce i mjesec. 
Hajde, sinko, ceka te Almasa. 

- Ceka? 

- Ceka, sinko! 

- Strah me je babo, Kako cu joj... 

- Sta, kako ces? 

- Bojim se da mi nece rijeci na usta... 

- I ne trebaju. Oci, sinko, govore i srca i noc i mjesec i duse onih 
kojise vole... 

- Kako cu znati voli li me ona? 

- Kako? To ces osjetiti! 

- Babo, stid me i tebe sto ovako govorim pred tobom... 

- Stidi li se, sinko, ljubica svog mirisa, proljece svojih behara, 
noc svoje igre sjena? ... Ne, sinko, ne stide se! Pa nemoj ni ti! Ljubav je 
tako lijepa da se njom ponositi treba, a ne stiditi se nje. To je, sinko, 
lazan stid. Od toga svijet i strada najvise. Stidi se svoje ljubavi, svog 
nefsa i svog srca, a ne stidi se lazi i poroka... Ali hajde vec, Almasa 
izgorje od cekanja... 



374 



Allahemanet, babo. 



375 



Treci dio 



376 



XXXII 



Krivudavu mahalu njihao je povjetarac u kolijevci noci i u 
bijelom mlijecnom povoju razasute mjeseceve svjetlosti... Tek s 
ponekog prozora izvirivala stidno zuckasta svjetlost svijece kroz guste 
zastore, izvirivala u bijelu noc, u sanjivu, zanjihanu, krivudavu 
mahalu... Tamo pod prozorom rumenolike Sefike stoji momak i pjevuca 
joj o gnijezdu koje prve lastavice grade pod njegovim rascvalim srcem. 
Pjeva joj o hladu bagrema u svojoj basci, gdje nju zamislja kako kao 
njegova hanuma sjedi i zove ga mahanjem sarene jemenije... Iz kuce 
Hadzi Osmanage cuje se melodiozna molitva neke sure iz Kurana. To 
on uci Jasin za svoju unuku Zakiru koja je umrla od srece kad je zagrlila 
svog dragana. 

Iz dvorista Rahime, Almasine susjede, izvirio kroz kamenu 
ogradu rascvali jorgovan i sjenka mu se igra na bijelo okrecenu zidu. 
San i Java tu se, na toj mahali, rukuju i pomno gledaju, kao dva 
zaljubljena bica, a mjesec ih miluje po obrazima . U dnu mahale cuju se 
tihi, neujednoliceni koraci. To je Alija posao svojoj Almasi... 

Vec vidi bijelu kucu na ulgu. Vec cuje kako tanak mlaz sa 
sokacne cesme udara i razbija se u srebrenaste kapi o kameno korito, 
kao da na nebeskoj harfi titraju prsti meleca, ili kao da neki dobri dzin 
Husein svira u zurmu, takva je ta carobna glazba kapljica u noci... 
Mjesec nekako objesenjacki nakrivio svoju bijelu sjajnu glavu na nebu, 
pa iz nje toci mlijeko koje se razlilo po mahali... Rosa se cakli na 
cuvarkucama na krovovima kucica, a asik-pendzeri, kao velike erne oci 
neodoljive djevojke-ceznje, vire u sokak i traze na njemu stasite 
momke... 

Alija ide Almasi... 

Srce mu drsce i kao da pliva po moru miline... Vec je pod 
prozorom. Dozivao bi, ali mu glas zamire u grudima. Bacio bi kamicak, 
ali mu nekako zao sagnuti se i odvojiti oci od tih carobnih musebaka... 



377 



Trgnuo ga glas, prozeo ga, od usiju, preko mozga, pa mu se u 
svaku zilicu upijao... Glas, mekan kao runo jagnjeta, topao kao zraka 
njegova vjecnog ahbaba sunca, a mio kao pjesma slavuja, kao 
blagoslov, kao molitva... Glas njegove Almase. Tih i drhtav. 

- Jesi li to ti, Alaga? 

- Jesam - sapnuo treptavo, tako da se od njegova glasa zrak 
ustalasa jos vise, mjesec jos malo jace nakrivi, a zvijezde na nebu 
pocese se ljubiti i skiljiti. Mahala se jos vecma zanjiha. 

- Almasa - sapnu opet - kako si? 

- Dobro, Alaga. A ti? Kako ti je bilo u Travniku? 

- Pusto, Almasa. Pusto i prazno. I tamo i svugdje gdje nisi bila 
ti... Ali ti si - nasmija se tiho, tako da se Almasi ucini kao da samo lisce 
u dvoristu susnu - ti si uvijek bila uza me... Almasa! Ja ne umijem 
govoriti ucevno i pametno... Ne umijem... Od sinoc sve smisljam kako 
cu ti kazati... Ali uvijek mi rijeci koje izabiram izgledaju premalene, 
preslabe, preproste. A htio bih ti reci koliko te... kako te... zasto te... 
Ovaj, Almasa, jesi li se ti ikada sjetila da ja... da te ja... Ah, kako je 
nekako zagusljivo nocas! .. Ah, kako ti te oci kroz demire sjaju... 
Almasa, vidim ih kroz musebak... Almasa, molim te, molim te... zakloni 
ih! Stid me nekako kad me gledas... Ukoci me milina tvog pogleda, pa 
ne mogu, ne mogu... Eh, sve sam zaboravio sto sam ti htio reci... 
Almasa, slusas li me? 

Nije odgovorila. Je li ga slusala? Ta i ona je smisljala, ali ne od 
sinoc, vec odavna kako ce i sta ce mu kazati, ali je i ona zaboravila u 
casu, kad ga ugleda, kad osjeti njegovu blizinu, koja i grije i pece i 
miluje i lijeci... 

Oboje su sutjeli. Ona nije zaklonila oci, naprotiv! A njegove su 
ih nasle. I te su oci govorile. Ispovijedale se, zaklinjale se, milovale se, 
a mjesec ih slusao, a zvijezde ih slusale, a mahala ih slusala, kaldrma i 
jorgovani, cesma i asik-pendzeri, svi su slusali te njezne i milozvucne 
bajke, koje su pricala ta cetiri oka... 



378 




Mahala u starom Sarajevu 



379 



Mlaz na cesmi potece brze, to melee svira pjesmu ljubavi, to 
dzin Husein izvija najljepse kajde na zurni... To sevdah plete zlatne niti 
vjecitosti, niti srece i zadovoljstva, niti ceznje i ljubavne pomame... 

Umorili se od gledanja. Oci su imale toliko toga kazati, toliko 
nagomilane boli, toliko srece, nada, neizrecivog! Umorili se i klonuli, 
srea im zakucala u grudima velikim zvonom radosti, duse im zaigrale 
pies zanosne ceznje, a tijela im drhtala od te zvonjave i plesa... 

- Znas li ti, Alaga, da sam ja bila tuda zena? - prosaputa ona. - 
Smeta li ti to? 

- Ne znam, Almasa! Necu da znam! Meni ovog casa smetaju 
samo demiri i musepci na tvom prozoru, smetaju mi mahala, mjesec, 
zvijezde... Ja bih htio s tobom biti sam, sam kao sto sam sa suncem. Pa 
bismo, Almasa, ja i ti sami tonuli u dalge miline, u mrak ili svjetlost, u 
vjecnost... Almasa, bojim se da je ovo san... 

- A ja - sapnu ona - vjerujem da je san. I lijepo je, Alaga, ovako 
sanjati. 

- Hoces li, Almasa, da do smrti sanjamo ovako? 

- Ne, Alaga. Ja zelim da se probudim. Da se probudim u zivot 
bez demira, bez musebaka, bez mahale... - Zastidjela se svojih rijeci, 
sapnula: - Dodi i sutra k veceri! - pa pobjegla sretna i sva goreci od 
miline u svoj cardacic. 

Bacila se na dusek, zazmirila i saptala: »Sreca, sreca! ...« 

Onda se trgla. Zar u njezinu bicu przio ju je i obrazi joj planuse 
kao da ih je ljubav upalila modricavim plamiccima razgorjelog ugljena 
na mangali. Ocne joj kapke golicale suze radosnice. Grudi joj uprle u 
kosulju, kao da je zele razdrijeti, rastrgnuti u komadice... 

Izletjela u bascu. Bacila se na rosnu travu i upijala u se miris i 
dah zemlje... AH je i zemlju upalila njezina razbuktala vrelina. 
Pogledala u mjesec, koji se zakrio medu granje da ne promatra golotu 
njezinih ramena. Zabacila glavu, rasplela zgrcenim prstima kosu, pa 
njome golicala i milovala svoje obraze... 



380 



Zatim je oteturala do zdenca u basci, pa u kablic zarila ruke. 
Godila joj blagost i hladnoca vode i poli se njome po lieu. Iz svake kapi 
milovao ju je njezin Alija... Umorna, nakvasena odijela i sagorjele 
zudnje u sebi, vratila se u odaju, pa na prozor, ali Alije vise nije bilo... 

Kada je ona pobjegla s prozora, Alija je stajao nijem od srece i 
sav opcinjen njezinim rijecima. Osjecao je, kako neki veliki malj u 
njemu udara o zile na sljepoocnicama, kako mu se dah iz usta vraca u 
utrobu i przi grlo, sree, sve... Jos jednom je pogledao u demirli asik- 
pendzer, ali kad se uvjeri da se na njemu vise ne sjaje najveca i 
najljepsa ona dva draga kamena, da se ne sjaje vise njezine oci, on 
poletje niz mahalu. 

Osjetio je da mora letjeti, trcati, vristati, pjevati, neki tvrd 
predmet satrti medu prstima i ledenom vodom s cesme rashladiti svoje 
sree... Usput je proletio mimo Sefikina momka i tako ga gurnuo zaletom 
da je nesretnik pao na kaldrmu onesvijesten. 

Onda je zapjevao. Orile se mahale i svijet bunovan izvirivao na 
prozore. »To Alija pjeva neku novu kajdu«, saptali dremovni 
mahaljani... 

Sunce grije iz Tebe - Maso moja! 
Zanese me i satra - ljubav Tvoja... 
Maso moja, Maso, moje blago, 
Na Te mislit', ah, stoje to drago! ... 

Orila se pjesma mahalama, slusali je i mjesec i svaki kamicak 
kaldrme. Slusale je zvijezde, pa jedna, opcinjena njezinom milinom, 
izgubi svoju ravnotezu na nebu i poletje put nje, put te zanosne pjesme, 
pa se razli i ostavi na nebu za sobom svijetao trag. 

Lutao Alija zaspalim seherom. Lutao i pjesmom gasio u sebi 
rasplamsalu strast. Bio je sretan, bio je velik, silan! Ne, nikad nijedan 
pasa, ma i poslije najvece pobjede, nije bio toliko sretan! 

Ni sam nije znao kamo ide. Zvali su ga i mjesec i noc, da se u 
njima izgubi. 



381 



Kada je stigao pred Ivankinu krcmu, prvi put u zivotu ude u nju, 
premda ga je Ivanka uvijek prije zvala i mamila. Ona je Aliju voljela, 
zeljela je njegovu mladost, snagu njegovih misica, sokove njegove 
zrelosti i snage. AH Alija nije bio za krcmu! Nije on nikad okusio pice, 
nije on nikad dodirnuo Ivanku... Ali nocas... 

Nekoliko ukoljica i jedan stari pijani hamal sjedili su na drvenoj 
klupi unaokolo udimljene prostorije, po kojoj je titrao umoran i bijedan 
plamicak vostanice. Ivanka je pjevuckala u krilu nekog stranca 
nazranije u dnu krcme. 

Alija sjede do pijana hamala, pa samo da nekako dadne oduska 
svome veselju, riknu tako snazno da se svijeca ugasi, dvije case padose 
na pod i razbise se, a Ivanka ispade iz krila svoga stranca. 

U mraku Alija skoci sa svog sjedista, i stade nasred krcme. Uto 
osjeti kako se neko vrelo tijelo privi uz njegovo i kako ga dva Ivankina 
plamena oka piju kao najljucu prepecenicu od bosanske pozegace... 
Alija osjeti zensko uza se, ali je ne odgurnu, nego je, ni sam ne znajuci 
kako i zasto, dize desnom rukom, u zrak, pa je privi uza se, usnama joj 
dodirnu usnu, a lijevu svoju ruku zari joj u cupavu kosu. 

- Pusti Alaga... pusti... - sapnu Ivanka. - Dok zatvorim krcmu... 

- Ne puscam. Ti si grijeh! Ti si zlo. A samo zlo i grijeh mogu 
istrijezniti covjeka pijana od srece... 

- Alaga, kako ti je vreo dah! 

- U njemu gori krv, Ivanka! U njemu gori vatra koju samo jos 
zesca moze ugasiti! 

Zatim je ispusti i opet viknu tako da se sve ukoljice u krcmi 
stresose od straha. 

- Rakije, vina! Nikad ih nisam okusio. Daj sad! Daj! 

Sjeo je ponovo do pjanog hamala, a Ivanka upalila svijecu. 



382 



- Alija, sinko, - progovori podbuhli hamal Nusret, stara pijanica 
i propalica - zar i ti ovamo zaviri! 

- Jesam. Evo me! Hocu da okusim grijeh! 

- Nemoj! - zavapi pijanica. - Ne okusi ga, ako si mumin. Jer tko 
se jednom njega okusi, osladi mu se... zanese ga! 

- Moram, Nusrete! Moram. Previse sam sretan! 

- A znas li ti kako je grijeh sladak, kako klizav i pogan? Eto, 
rakija sprva razblazuje, pa tjesi, pa drazi, pa poslije - uskliknu pijani 
Nusret - ovlada tobom i postanes joj rob! Rakija te, sinko, zarobi 
pomalo, ali sigurno, ona zagospodari tobom, postane ti potreba, onda 
izgubis prvo sebe i svoju zdravu pamet, pa poslije i strah od grijeha. 
Zaboravis i sta je grijeh, odreknes ga se jednostavno... Nemoj, sine 
Alija! Ne sili se i ne vristi, vec ako si presretan, a ti to jesi, zaplaci, 
sinko! Zaplaci od srece, evo ovako... 

I starac iskesi jedini zub u desnima, napravi groznu i smijesnu 
grimasu, pa zaplaka, a sve ukoljice u krcmi obuze ludi smijeh i hihot. 
Ivankine se grudi toliko tresle u kosulji da se vrh lijeve ukaza na 
prorezu, kao mamac, kao zov... 

- A zensko je; moj Alija, - nastavi Nusret - zensko poput Ivanke, 
kao... i ljuta rakija. Ucini ti se sprva draga i sve te przi od miline, ali 
kasnije, kad se njome opijes... osjetis vrtoglavicu, pijanstvo i gadenje. 
Pogano je to, sinko Alija! Nije za tebe. Eto, zensko je slatki otrov, lijepa 
crvena jabuka, ali unutra, u srcu, u dzigerici, truhlo. Truhlo, Alija, i 
gadno, zensko poput Ivanke... One prodaju i razbacuju ono sto je Bog 
ostavio da se cuva i cijeni. Sinko, Alija, idi, idi odavde zaranije, dok te 
ovaj pogani mehanski zivot nije kao mene obuzeo i zarobio... 

Ivanka pride polupijanu hamalu i zakrvavljenih ociju ljuta i 
uvrijedena, izlije mu punu casu vina na glavu. 

- Ne laj, mrcino! Hodi, Alaga, evo ti casa. 

- Nosi! - viknu Alija odgurnuvsi je snazno od sebe, pa izleti u 
mrak, a krcma se zatrese od zveketa vrata, koja je Alija zalupio nogom. 



383 



- Steta! - sapnu Ivanka i vrati se u krilo svoga stranca. 

- Hvala Bogu! - uzviknu Nusret i otra prljavim rukavom vino s 
glave, pa poslije - uz hihot ukoljica i Ivanke - obliza svoj zamasceni 
rukav. 

Alija je dalje lutao kroz noc. 

Svijest da je bio tako blizu grijeha, boljela ga je, ali je jos na 
usnama osjecao vrelinu Ivankina poljupca. Mjesec ga je sve vise 
opcinjao svojim treptavim sjajem, a noge mu igle bez putokaza, bez 
cilja u mrak. 

Tako bunovan dotetura i do carsije. Stari pasvandzija hadzi- 
Edhemaga susrevsi ga viknu: »Tko je?« pa vec isuka svoju tesku sablju, 
kojom je po noci cuvao »svjetski mal od hrsuza i jangije«. 

- Ja sam, Alija. 

- Masallah! Otkud ti u ovo doba? 

- Eto... lutam. 

- Hajd' kuci, sinko. Lezi ... Jah! Allah mubarec olsun! Cuo sam: 
kucu si kupio. 

- Jest. Kucu sam kupio. 

Poslije tih rijeci u Alijinoj svijesti zaplamsa nova misao. Misao 
o kuci, o Hasan-dedi, o Arapu. Nocas, kad sam zavirio i u dzenet i u 
dzehenem, nocas, kad sam toliko sretan, nocas - idem u svoju kucu! 
Trazit cu blago, pa ako ga nadem... A naci cu ga, jer Bog daje 
sretnima... 



Svu ljepotu noci, sav car mjeseceva milovanja, progutala je ucas 
pred Alijinim ocima tamna Hasan-dedina kuca, napukla i sa 
mjestimicno otpalom zbukom. On se zgrozi kad pogleda u ta velika 
crna vrata, na kojima se njegova sjena protegnula kao neki kobni 
zlocinac. Veliki kljuc zaskripi u bravi. Pred Alijom se crnjelo zapusteno 



384 



dvoriste. S nekim pritajenim strahom dovukao se do kuce, usao, 
napipao u dzepu svijecu, trud i kresivo, pa zapalio. Hladna jeza 
prolazila mu kroza zile dok se penjao uza stube. Iz odaje je ulazio u 
odaju, kradomice kao lopov, i zavirivao u ispremetane ostatke 
namjestaja ne bi li pronasao onj kutic pod minderom i onaj sakriveni 
kljuc. AH uzalud! 

Onda se prisjetio. Brzo se vratio natrag u dvoriste, zagledao se u 
mjesec, pa sapnuo pobozno i strepeci: - Bismilahir-rahmanir-rahim! 

Iza pasa izvadio svoju vezenu cevrmu, zakovrcio je medu 
rukama i povezao samome sebi oci. Mislio je: »Ovako povezanih ociju 
ulazio sam s dedom i snalazio se. Ovako cu i sad pipajuci, valjda, 
nabasati. Sva sam vrata ostavio otvorena. Samo u njih bubnem nogom, 
pa se otvore.« Zatim se sagnuo i uzeo u ruku svijecu, ciji plamicak nije 
vidio, kao ni mjesec ni zvijezde, pa zakoracio u kucu. Instinkt ga je 
vodio. Osjecao se nekako siguran, s desnom rukom, u kojoj je titrala 
svijeca, priblizenom prsima, a s opruzenom lijevom, isao je pipkajuci i 
tapajuci sve korak po korak. 

Stravicno i sablasno je izgledao taj covjek koji je tako sam u toj 
kuci smrti, u gluho doba, u pola noci, posao u trag blaga skupljanog 
sirom svijeta, skupljanog bolesnom gramzljivoscu od Abduselama 
pokajnika u Damasku, od Kineza i Arapa, od Jermena i Karavlaha, od 
oslobodenih robova, od trgovaca ljudskim mesom - od svakoga. 

Alija protrnu kad osjeti kao da mu se neka hladna ruka olovnom 
tezinom spustila na rame i vodila ga kroz kucu. Saptao je ajetul kjursiju, 
a ucini mu se da cuje grozno zavijanje vukova, placan vapaj Hasan- 
dede i gromke rijeci Arapove: 

»Idi, sinko, uzmi svoje! « 

Svi ti glasovi stapali se u jednu jedinstvenu mjesavinu zvukova, 
sumova, slicnu urlanju pobjesnjela vjetra kroz sasuseno granje hrastove 
prasume. Ipak je Alija, bodren svojom molitvom, isao naprijed, 
osjecajuci da ide pravo k zlatu. Prvo je uzasao uza stube, pa kroz neke 
odaje udarajuci i otvarajuci pred sobom nogom vrata, koja su bolno 
skripala, kao da Hasan-dedo vapije i narice za svojim blagom. U 



385 



posljednjoj odaji, bas kad zakoraci, siguran da su i tu neka vrata, udari 
glavom o zid... Zato zastade, skinu cevrmu s ociju, a svjetlucanje 
svijece ga nacas zaslijepi. Osjecao je kako mu oko srca neki ledeni 
obruc sve vise oduzima snagu, neki obruc straha i nelagodnosti, skovan 
od hladnog zeljeza ili nekog nerastopljivog leda. Okrenuo se i - malo da 
ne kriknu od iznenadenja. Ugledao je onaj minder gdje je dedo sakrio 
kljuc. Brzo ga je pronasao. 

Na odaji, koja je bilo okrenuta prema basci, u kojoj Alija nikada 
nije bio, ne primijeti drugih vrata osim onih na koja je usao. Gdje su 
vrata? - pomisli, pa ode do zida, prisloni uza nj svijecu i na veliko svoje 
zaprepastenje primijeti u zidu rupicu za kljuc, koju je dedo bio tako 
vjesto zaklonio cilimom objesenim o zid. AH u svojoj gramzljivosti 
dedo je i taj cilim sklonio u podrum. Alija drhtavom rukom utisnu kljuc 
u bravu, okrenu, i ona skljocnu. Onda povuce za kljuc i, skamenjen od 
straha, opazi da se dio zida pomice. To su bila celicna vrata, ulaz u 
dedin tajni hodnik, izvana bijelo okrecena kao i zid... 

Alija opet poveza oci, uze svijecu i nastavi, put kroz vlazan 
hodnik, u kom je zrak gusio od zadaha plijesni i hladnoce. Isao je ravno, 
pa niz neke okrugle stepenice, kao niz munaru, pa opet pravo, pa desno 
- i onda je stao. Osjetio je da je stigao. Strgao je povez s ociju i ugledao 
neku nisku cetvrtastu prostoriju. Niz cerpicne stijene, pocrnjele od 
vlage, curile su velike zmijolike okapine. A pod nogama mu - zemlja. 
Brzo se sagnuo, svijecu zabo u pod, a rukama poceo razgrtati pod 
sobom zemlju i pijesak. 

Nakon kratkotrajnoga kopanja, napora koji ga je ipak oznojio, 
osjeti pod rukom zeljeznu plocu. Nadljudskom snagom pomace je, 
cudeci se pri torn kako ju je dedo ikako mogao pomicati, kako je mogao 
taj starac skidati i metati taj teski poklopac. Nije on znao da je Hasan- 
dedo trebao samo nogom udariti u precku s oprugom, pa da se taj 
poklopac okrene. Ali sve da je i znao za tu napravu u dedinu podrumu, 
ne bi mu koristilo jer ju je stari tvrdac one veceri kad je posljednji put 
dolazio pokvario. 

Pred Alijinim ocima ukaza se rupa u kojoj je lezalo zlato. 
Svijestan je bio da nema ljestava, jer su ih on i dedo bacili u tu istu 

386 



provaliju, ali se isto tako prisjeti da ona ne moze biti duboka, jer je on u 
nju bio pao kad ga je gurnuo Hasan dedo, a nije se ni udario. Ako sad 
skoci... Past ce na cilime i blago, nece se udariti... A ljestve su dolje... 

- J' Allah! U ime Boga! - i on, drzeci svijecu grcevito u ruci, 
skoci... 

Nagli pad tijela, strah i, napetost citavog njegova bica, nacas mu 
oduzese svijest. Svijeca se u padu utrnula. 

Alija je lezao na Hasan-dedinu - na svom - blagu. 

Svijest mu se vracala mutno. Kao neka sumaglica mu se navukla 
na oci. Lebdio je izmedu sna i jave. I nikad Alija nije postao svijestan je 
li to zbivanje usnio u bunilu nakon pada ili se ono u javi zbilo. Nikad to 
nije doznao, a nikomu nije ni ispricao. Ni Ali-hodzi, ni Almasi, ni 
svojim kasnijim mnogim prijateljima i savjetnicima, najpriznatijim 
hodzama njegova doba. A sjecao se toga do groba, i uvijek kada bi mu 
se taj prizor pokazao pred ocima, zastrepio bi, sapnuo neku molitvu i 
potrazio ocima neki mili lik ne bi li to zaboravio. A to se dogodilo 
ovako: 

Osjecajuci jaku bol u udovima protegao se na naslazi uvaljkanih 
skupih cilima. Onda je otvorio oci. Pred njim scucuren u kutu sjedio je 
na cupu prevrsenom dukatima Hasan-dedo i plasljivo buljio u njega. 
Hladni ga srsi prodose... 

- Zar si ziv? - sapnu. 

Dedo se trze i nekim ledenim nadljudskim glasom, koji je 
nalicio na ono macje maukanje po krovovima u veljaci, procmilji: 

- Ni ziv, ni mrtav... Ne daj, Alija, moj imetak Jesui! Cuvaj ga... 
A tvoj je... Dokle god nisi ti dosao, ja sam ovdje zebao i patio se i 
cuvao... Nisam mogao ostati u kaburu. Nisam imao mira... Strah me je 
bilo za zlato, strah me bilo da ga Jesua ne otme... A zima je ovako 
gladnu i golu covjeku tu u podrumu. Vidis: cefini spali s mene... I 
nemam mira... Hvala ti kad dode... 

Alija se htio podici da mu pride i ogrne ga, ali nemade snage, a 
onda, iznenada, stvori se izmedu njih Arap, drzeci u jednoj ruci bic, pa 

387 



poce udarati Hasan-dedu, a ovaj, mijaucuci i uvijajuci se, bljuvati zlato 
iz usta... 

Onda Arap progovori: 

- Alija, evo ti tvoje zlato. I pasaluk ces dobiti, a mene neces vise 
vidjeti. A ti, dedo, hajd' smiri se u svom kaburu! 

Neka jaka svjetlost zasjeni Alijine oci i on zazmiri, a kad opet 
otvori oci, bio je u podrumu u gustom mraku sam. 

Dugo je lezao strepeci svim tijelom na naslazi cilima, a onda ga 
hladnoca i vonj plijesni pocese gusiti, zato pipkajuci oko sebe nade 
svijecu, kresnu i osvijetli podrum. 

I tajnu tog skrovista prozreo je iste zore, jer je vec svitalo kad je 
izasao na zrak. Iza Hasan-dedine kuce bila je zapustena basca, a pod 
ovom, duboko u zemlji, bio je tajanstveni podrum. Iz kuce se kroz onaj 
otvor u zidu na katu islo tajnim hodnicima i stubama sve do pod zemlju, 
pa onda podzemnim hodnikom do skrovista. 

Alija je iz podruma bio uzeo samo nekoliko komada najljepseg 
nakita i desetak kesa dukata, a ljestve je ostavio prislonjene i poklopac 
otkriven, jer je bio svijestan da nitko u kucu ulaziti nece. 

Kad je stigao kuci, Ali-hodza je vec bio pri jutarnjoj molitvi, pa 
kad ovu zavrsi, samo sto sapnu Aliji: 

- Nasao si? 

- Jesam. Kako znades? 

- Vidim po tebi, sinko. A i ja sam svu noc molio Allaha za te. 

- Hvala ti, babo. 

- A jesi li bio kod Almase? 

- Jesam, babo. 

- Lezi sad, sinko, naspavaj se! A tvoj se san ostvario. 

- Neka me samo sreca ne navede na grijeh! Neka me samo zlato 
ne zanese. 



388 



- Cuvat ce te toga, sinko, tvoja ljubav i tvoji ahbabi: Bog i 
sunce... 



389 



XXXIII 



Brzo su Sarajlije zaboravili Hilmi-efendijinu konjsku zgodu, 
brzo se na njihovim licima zamrzao smijeh. Tri dana poslije valijina 
dolaska, cim su prosli doceci i slavlja, razletjeli su konjanici po Bosni 
sirokoj i nosili iz kasabe u kasabu, iz begovske kule u kulu glasove o 
novim dacama. Valja skupiti novae i vojsku za novi sveti rat protiv 
buntovnika. Bosna je, eto, dobila cast da moze i smije i ona dati svoj 
povelik prinos za tu vojnu. 

Vec nekoliko dana pred valijinim se konacima okupljao narod 
da promatra ulazak i izlazak uglednih Sarajlija, begova i aga. Sve njih je 
valija pozivao na duge sjednice. Trazili su nacina da namaknu potrebitu 
svotu. Enes-beg je tih dana cesto vidan po carsiji smrkntu i ljut... 

Onda je osvanuo mladi petak, prvi petak mjeseca svibnja, a kroz 
seher je mnogo telala pronijelo glas: 

- Tri tovara blaga i oprema i hrana za pet stotina askera palo je 
na seherljane. Veselite se, ljudi, vi ste prvi grad u Bosni, vas dio je, 
masallah, najveci! Za vjeru, za padisaha! Za pobjedu! 

Talambasi su bubali, a carsija zacviljela. »Toliki dio na nas sad 
na ovom cesatluku spade!« Rastuzili se esnaflije, odredivali zborove i 
sastanke na kojima su odlucivali da ce stedjeti da nece priredivati 
teferica, da ce udariti vece cijene robi... 

Gazda Jesua Bararon oblijetao je tih dana po carsiji poznanike i 
tuzio im se kako mu je posao zastao, kako nista ne zaraduje... 

Zar je onda cudo da su seherljani zaboravili na Hilmi-efendijinu 
osudu, na zatvorenog dorata... 

AH na Aliju nisu zaboravili, naprotiv! Svak je o njemu govorio. 
U kahvanama, na trgovima, u berbernicama, na cepencima, u 
radionicama, pa cak i u medresama medu talebom i po kucama medu 
hanumama, saptalo se mnogo o Alagi, silnu i zgodnu momku... 



390 



- Bog mu je dao. 

- Stekao je preko noci. 

- Nasao Hasan-dedinu haznu! - Vidio hazreti Hidra i zamolio ga 
da mu toliko kesa dadne koliko je na nebu zvijezda... 

- Zgodan je on, br'te, prezgodan! 
- 1 dobricina! 

- Ipametan! 

- Mora da je begovskog soja! 

- Jasta radi! Vidi se na njemu! 

- A bio hamal! 

- 1 volio sunce... 

- Sunce mu i dalo. Pohvatao sedam zlatnih zraka, pa ih sasuo u 
kese. 

- Aman ja Rabbi! 

- Zgodan i dobar i velik i lijep, pa eto ti de! A po kuci na 
Abdesthani kuckali cekici, mazale bojadzije i skripile pile dunderske. 
Alaga popravlja kucu. Ureduje je za svoju hanumu, koju ce naskoro 
dovesti. Sretne li zene! I jos puscenica! Ama kome Bog daje, daje, 
stono se kaze, i sakom i kapom... Nasred avlije dao napraviti sadrvan sa 
tri cekrkli strcaljke, jednu srebrenu, drugu zlatnu, a trecu zelenu od 
najboljeg nekog bakra i skupom bojom obojenu. Poslao cak u Uskjup 
po bojadzije da mu haremluk isaraju najljepsim sarama. U basci za 
kucom rade najvjestiji vrtlari cijele Bosne... Citavu avliju plocaju novim 
granitnim kamenim plocicama tri najbolja majstora u seheru. Sav taj 
uzurbani rad nadziru Ali-hodza Misirlija, Mehaga bakal i Omeraga 
kazandzija, koji je po Alaginu nalogu izradivao zajedno s majstorom 
Uzeirom najcarobnije savatli sare na posudu za novu gospodaricu 
kuce... 

Govorkalo se po carsiji i o darezljivosti mladog Alage. Svaki 
prosjak dobivao je od njega. Svakom hamalu pomogao, ali ne 



391 



milodarom, nego mu dadne makar kakav i najmanji posao, a nagradi 
kao nitko ni prije ni poslije... Cak je i fratrima na carsiji kupio citave 
tovare hrane i poklonio im, neka znaju tko je Alija... 

Samo on sam, Alaga zvan Leptir, zivio je i dalje skromno u 
svojoj kuci s Ali-hodzom, sam lozio ujutro vatru i priredivao kahvu, 
sam kopao bascu, sam posluzivao svog babu. 

On je zivio od noci do noci kad je odlazio svojoj Almasi pod 
prozore. Dan za njega nije bio zivot, nego samo sanjarenje o ljubljenoj, 
zato ga je ispunjavao radom i dobrocinstvima. 

Prvo sto je uradio od svega imetka bilo je da je dao isklesati 
najskupocjenije nadgrobne nisane Hasan-dedi i platio bedela za njegov 
hadziluk. 

Carsija se cudila i divila. Alaga je pravi aga kao da se takav i 
rodio, kao da nikad nije ni bio hamal. Omeraga ga je hvalio: 

- On je zlato od insana. Svih pet vaktova namaza u dzematu 
klanja. On se Boga boji i postuje ga. On je, braco, melee u insanskom 
ruhu! 

Arifaga telal ga, opet, razglasio po carsiji kao najveceg 
dobrotvora - sirotinjsku majku. 

Razumije se da to naglo Alijino obogacenje nije ostalo ni za 
koga tajna. Culo se to nadaleko, pa i do valije. Kad je valija doznao da u 
seheru zivi tako zgodan i darezljiv covjek, odmah je naredio da se 
Alaga k njemu pozove na prijateljski divan i muhabet. Ta cast koju je 
bivsi hamal dozivio jos ga vise uzdize u ocima puka, tako da su ga 
stotine seherljana ispratile u valijine konake. 

Kao pravog bega docekali ga dvorjanici i uveli u valijine odaje. 

- Ali-beg - doceka ga ovaj na nogama - dao sam te pozvati, jer 
si, biva, pozgodan i darezljiv covjek. 

- Ja nisam beg, pas-efendi, ali ako ti ustreba... 

- Beg ces biti ako nam pomognes. 



392 



- Kako? 

- Padisahu treba novaca za novi rat. Saraj'vo ga nema. Odlucio 
sam teska srca kupit od carsije i skupio sam koliko se moglo. 

- Koliko si dosad, pas-efendi, skupio? 

- Malo. Ni tovar zlata... 

- Vrati ga narodu! Nek' narod ne stenje od nikakva zora i muke. 
Ja cu, ja, Alija Lepir, sam povesti u Stambol tri tovara zlata i opskrbu za 
pet stotina askera. Meni ne treba ni jaspra od carsije, ja cu iskupiti moje 
seherljane! Nek' se slava Dini mileta i naseg padisaha i dalje prosiri po 
dunjaluku! 

- A sta trazis za to od padisaha? 

- Zar onaj koji daje, pas-efendi, mora nesto i traziti? Eto, ja 
dajem to kao dar caru, a padisah meni neka ne da nista, nikakve 
naknade... Hi, cekaj, pas-efendi, ako bas treba da mi se dadne naknada, 
dopusti mi da mognem u seheru podici banju, dzamiju i velike konake 
za sjerotinju i nahocad, koje hocu da nazovem Almas luk. 

- Dopustam ti, Ali-beg, jakako! 

- I dopusti mi da ne krecem prije mjesec dana, znas, hocu se 
ozeniti. 

- Peke! 

Procula se nova vijest Sarajevom. Svi telali razbubali nadaleko i 
nasiroko kako ce Alaga Leptir, veliki dobrotvor, sam dati sarajevski dio 
ratnog zajma, kako ce sam on odvesti u Stambol padisahu tovare zlata i 
jos neke darove. 



Kada je uvecer poslije posjeta valiji dosao k svojoj Almasi, ova 
ga stidno pozdravi. 



393 



- Alaga - sapnu - malena sam ja prema tebi. Bijedna sirotica... Pa 
me stid i strah! ... Alija... ja... 

- Usuti, dina ti, Maso moja... Ja sam tvoj, ja sam tvoj rob! Ja sam 
to ucinio samo da tebi ugodim, da budes hanuma prvog seherljanina... 

- Ja to necu i ja to ne trebam. Ja volim Aliju Lepira onakvog 
kakav je. 

- A zar ti mislis da sam se ja promijenio? 

- Jesi, dragi... 

- Kako? Ne govori mi to! Ne pati mi srce! 

- Sad si ti, Alaga, pravi efendija, pravi velikas, sad ce te narod 
postivati i opciniti. Sad ce te obljetati i nuditi ti poizbor djevojke od soja 
i plemena. Pa ti ode u Stambol, a tamo, pricaju, zene imaju oci ljepse od 
draga kamenja i usta slada od meda i secera... 

- Ali ti znas, Almasa, da meni osim tebe nema djevojke! Za 
mene siti sve! 

- Sve? - sapnu Almasa. 

- Sve, moja Maso! Ali ako ti nije drago sto imam imanja, ja ga 
mogu i citavo razdijeliti. Eto... sad mi se dala prilika. Padisahu sve da 
dadnem... 

- Alaga, to ja od tebe ne trazim... Alaga, pogledajder malo u 
nebo! Vidis li onu zvijezdu? 

- Vidim, draga. 

- Vidis li ispod nje onaj oblacic? 

- Vidim Maso, pa...? 

- Kad ce se onaj oblacic sastati sa zvijezdom da budu jedno? 

- Naskoro, duso - odgovori drhtavim glasom Alija. - Naskoro. 
Dok mi kucu majstori urede... Hocu da te uvedem u pasinske odaje. 

- Puste su odaje bez tebe, Alaga! 



394 



- Pusti su i meni dani bez tebe, duso. Eto, prije sam se 
razgovarao sa suncem, kad bi mi god srce zaiskalo neke topline, neceg 
veceg i sladeg nego sto hamalu daje zivot... Nekad, Maso... A sad? ... 
Otisao sam neki dan na ledinu. Izvalio se i taman se zanosio u polusan. 
Uto mi sunce omilova lice i kao da mi sapnu: »Idi Almasi! Idi onoj koja 
ce ti zivotu dati slast koja de ti srcu dati radost. Ja sam daleko, ja grijem 
citav svijet, a moja nasljednica u tvom srcu grijat ce samo tebe i biti uz 
tebe uvijek, bila kisa, bila zima, bilo vedro, bilo ljeto, bio dan ili noc...« 

- Onda sam, duso Maso, zapjevuckao na ledini pjesmu srece i 
ljubavi. Pjevao sam, a ptice pjevale sa mnom i veselile se meni. Postale 
krotke, malo da mi nisu slijetale na ramena... 

- Susrete me neki siromasan seljak, bas kada sam posao dolje u 
seher. »Alaga«, rece, »pomozi mi! Djeca mi gladna. Pomozi mi, tako ti 
tvoje ljubavi! « I ja sam mu punu saku dukata nasuo i usrecio ga, a sunce 
se tako zadovoljno smijalo, eto, bas kao i ti sad sto se smijes... Vidis, 
duso Almasa, i bogatstvo je lijepo, i ono ima svoj smisao... Maso, draga 
moja, zeljan sam da to bogatstvo s tobom dijelim... 

- Meni zlato ne treba, Alaga. 

- Znam. Tebi ce ono, mislis, smetati. AH ne boj se. Ja du ostati 
tvoj, samo tvoj... 

- Samo moj ... - saptala je, a noc je bila svjedok njihove srece... 



395 



XXXIV 



Velika nesreca zadesila kadiju Hilmi-efendiju. Teska nevolja i 
nesnosna briga. A kome da se obrati nego svom prijatelju gazdi Jesui? 
Carsija nista o torn nije saznala, tajili su od nje Hilmi-efendijinu bruku. 

Valija, naime, doznao da je isti taj kadija bio naredio da se 
zatvori prav zdrav najveci sarajevski dobrotvor. Jos kad su svijetlom 
pas-efendiji dohaberili i to da je kadija konja bio zatvorio u tamnicu i 
naredio da ga pirincom hrane, pa i za neke rusvete, koje je Hilmi- 
efendija primio od seljaka zbog sedam mjesina pekmeza, onda je valijin 
gnjev porastao do optuzbe. A serijat je, bogme, strog u takvim 
pitanjima. 

Kadija je usnio kako ga razapinju izmedu dva konja i kako se 
vuce po prasini. To je bilo one noci kada je poslije podne saznao da ce 
ga valija pred sud zbog zatvaranja narodnog junaka, sramocenja i 
izrugivanja serijata utamnicenjem konja i navodnog primanja mita od 
seljaka Zaima Sefke. 

Tko bi ga mogao spasiti, mislio je milujuci svoju ozdravljelu 
Sefiku. Razumije se da zeni i djeci nije nista govorio o svojoj nesreci. 

»I to bas sad, kad sam se popravio i teobe dos'o«, mislio je 
snuzdeno, »sada, kad vise ne bih krivo radio, niti svom prljavom nefsu 
udovoljio...« 

Kad je dosao u magazu gazde Jesue, ovaj ga primi nekako 
hladno i preko srca. Svjestan je saraf bio da je on mogao postati vlasnik 
Alagina imetka, samo da taj kadija nije onako zurio i da ne bi onog 
posla s gazdom Baruhom. Svjestan je bio i zato je mrzio i kadiju i 
Baruha i ona tri zaradena dukata! Nikad tri skuplja dukata nije imao. A 
da je dedin imetak pripao njemu, onda bi tek »doslo u prava ruk', sanki. 
Ne bi ga ja dijeliu kako budala i bacau kroz pendzeros...« 

Izlozio je Hilmi-efendija citavu svoju nesrecu prijatelju Jesui. 



396 



Sanki, to ne bojnos! To, moja efendiju, golema 
nevalascina ot tvoji dusmani. 

- Dragi moj biraderu, lijepi moj Jesua, mesela, ti me mores 
spasiti. 

- A kaki, moja efendiju? 

- Reci, efendum, kako je bilo. Ti si, mesela, mene i navratio na 
taj belaj. 

- Kaki ja, sanki? - skoci saraf. - Kako mozis, paseriko mio, tako 
govoris? Kud idit tvoja dus'? Te ne stid ot Allah? Gdje ti, sanki, vidiu 
da jedno siroto sarafu, bez ilum i bez znanju ot serijat, jedno jehudi, 
mozi navracaji tako pametnu kadiju kako ti, sanki? ... 

Prenerazio se Hilmi-efendija. Skamenio se, ali ipak pokusao, sad 
na novi i neposredniji nacin. 

- Zlatni moj gazda Jesua, mesela, ti neces biti kriv. Ti si cuo u 
carsiji, efendum hazretleri, pa javio meni. Jer, mesela, ako ti mene ne 
kutarises... 

- Sta onda, sanki, sta onda? - upita strogo Jesua. 

- Onda sam ja, efendum, propao... 

- Ti onda propadajis? Ne tako! Ti varajis se, moja zlatno kadiju. 
Ako ga ja, sanki, dodim u mescema na tvoja sud, onda mio bojnos 
efendiju, ne valaji. Jer ako men budi pitala muderisu i valija: »Kako ti, 
Jesua, moglo uticajis na kadiju? Zasto kadiju tebe ga slusala? Kako 
kadiju na tvoja rijec radiu protiv serijat? ...« Ha? Onda ne budi dobri! ... 
Nego moja efendiju, ja tebe ga naucim, sanki, kako ti sebi izvucujis iz 
ovaj maslo ot dusmani. Dobro slusaji: ti budis kazalo kako ti vidiu krest 
na kesa i krv na sabla... Pa ti sumnjala... A onaj selak za resveto ti 
posalis na moja magaza, ja na nego davam dukatos i on budi sve kazala 
kako ja hocim. 

- Ali ako me pitaju tko mi je javio da su ujaci napadnuti? 

- Ti kazajis da ti culo na kjarsija. 



397 



- A ti, mesela, ne's meni za svjedoka? 

- Ne mozim, sanki. Ti znajis da ne mozim! Ja trgovac ot ugleda i 
cast. Ne smeji nitko znat', sanki, da ja umjesajim se u takvi poslove... 

- AH, mesela, ti si moj prijatelj. 

- Jesam, paseriko mio, jesam! I budim ti pomogniu, ti ga meni 
jos i trebajis kad budis opet biu kadija ot ugledu. Ali, sanki, ja ne 
mozim, ja ne smijim, ja ne trebajim ga na tebe. 

Uzalud ga je Hilmi-efendija molio, spominjao mu da je otac 
dvoje djece, da ce, ako se ne opravda, izgubiti ne samo hljeb, vec 
vjerojatno i zivot, jer serijat ne zna za salu. 



U mescemi se jednog jutra sastalo vijece pred kojim se kadija 
morao opravdati. Najopasniji tuzitelj protiv njega bio je mladi Enes- 
beg. 

Uvrh odaje sjedio je stari muftija, do njega trojica kadija, 
mutesarif, pa najugledniji beg. Tajnu tog sudenja cuvali su svi iz dva 
razloga: ako je kadija neduzan, neka bruka ne puca i neka mu se ugled 
ne kvari, a ako je kriv, neka svijet ne sazna kako mu je sudio neposten 
covjek. 

Hilmi-efendija nekako opravda onaj rusvet za pekmez, pa se 
stao izvijati i dokazivati kako on nije kriv za Alijino zatvaranje, nego 
slucajnost, i kako je on samo najbolje htio. Vec se muftija skoro bio 
uvjerio u istinitost kadijinih rijeci kad Enes-beg, sve se podrugljivo 
smijuci, ustade i rece: 

- E, sad da saslusate, svijetli alimi, ovog covjeka. Taj svjedok ce 
najbolje potvrditi je li kadija bas tako prav, kako veli. 

Hilmi-efendija protrnu. Tko li ce to sada doci? A Enes-beg 
uvede u odaju Antu Pekmu, od koga je beg i doznao za citav lopovluk 
oko prodaje kuce. Anto je, naime, za nekoliko gida afijuna Enes-begu 
sve ispricao, a pogotovo kad je vidio da time cini uslugu i velikom 

398 



svom prijatelju Alagi, koji ga je uvijek pazio i pomagao, jos i kao 
hamal. Koliko mu je puta samo dao novaca da kupi veceru ili gidu! 

Kad ga Hilmi-efendija ugleda, uzdrhta i klonu. 

- Eh, Anto - poce muftija - kazuj sta znas. 

- Hocu. Sve cu ja vama kazati. Misli svijet da je Anto lopov zato 
sto je propalica. AH, varaju se. 

Meneje Alija... 

- Alaga! - popravi ga mutesarif. 

- Dobro. Neka bude i Ali-beg. Dakle, mene je Alija, dok je jos 
hamal bio, jednom pijana izvukao iz Miljacke i spasio mi zivot. Cim 
sam njega vidio, odustao sam od daljeg marifetisanja. A evo, kako je to 
bilo... Za tri prljava dukata kupio me saraf za svjedoka na prodaji. I 
kazao mi unaprijed tko ce doci kupovati i po koliko ce nuditi. Onda sam 
ga, mufti-efendi, upitao: »A, biva, hoce 1' kadija to htjet'?« »A on meni: 
»Ne brink, veli, »bojnos mio Antu, kadiju ga ji moj! ...« Eh, to je sve 
sto ja znadem. A kad je, biva, dosao Alija i nudio vise i vise, kadija je 
sve otezao prodaju, pa kad mu ipak kucu morade prodati, bio je ljut kao 
da ga je ne znam tko uvrijedio. Onda je dosao Jesua, pa nas sve napao, 
pa otisao u malu odaju s kadijom i dugo su tamo razgovarali... 

- Dosta! - viknu muftija. - A bi li ti na ovo jemin dao? 

- Bih. Uvijek. 

- Ne vrijedi njegov jemin! - viknu Hilmi-efendija. - On nije pri 
svijesti. On trosi afijun... 

- Ha! skoci Enes-beg. - A bio je svjestan da tebi svjedok bude na 
prodaji? 

- Tako je! 

- Tako je! - zakimase glavama ostali u sudnici i Anto bi 
prisegnut. 

- Sta sad velis, Hilmi-efendija? - upita strogo muftija. 



399 



- Ja... mesela... ja... 

- Cekajte! Aferdesum! Imam ja jos svjedoka - upade mirno 
Enes-beg, pa posto Anto izade, uvede u odaju gazdu Jesuu glavom. 
Ovaj se duboko pokloni pred nazocnima i okrenu leda Hilmi-efendiji, 
koji sad protrnu i zazmiri, osjecajuci se posvema izgubljenim. Eto, saraf 
ga je izdao i namjesto da bude njegov svjedok, prisao tuziteljima. Sad 
sve ako kaze i istinu o sarafu, nece mu vjerovati jer ce misliti da se on 
to njemu hoce svetiti. 

- Ovaj cestiti saraf - poce Enes-beg - cije je posteno ime Anto 
spominjao, posvjedocit ce vam svima kako je i njega kadija naveo na 
tanak led. Dugo se on, kao posten i pravedan covjek, neckao doci na 
sud i svjedociti; kad sam mu ja sinoc kazao kako ga ovaj Anto tereti, 
onda se postena njegova dusa uzljutila kako ga na pravdi Boga 
napadaju, pa mi je sve ispricao. Nije on, Jehudija, neposten, kao nas 
vajni Turkusa kadija, musliman. 

- Dakle, sta ti velis, Jesua? - upita strogo muftija. 

Jesua se okrenu, pogleda u Hilmi-efendiju, uzdrhta kao prut na 
vodi, jer on je vjerovao da optuzeni nece biti nazocan saslusanju. 

- Ja ga, sanki, nis' ne znaji. Ovaj cijelo stvar ne se na mene ticu. 
Za mene kadiju kako zlato fino... 

- Govori, k'o sto si meni kaz'o! - viknu Enes-beg. 

- Ovaj, sanki, znaji, beg-efendi moja zlatni, ja ne smijim ga taku 
govorit', jer sanki... 

- Govori! 

- Znajiti, ja trgovac, ja sanki, svako dan na kjarsija, ja imaji puno 
poslu na mehkjema, ja... 

- Onda si ti kriv za sve! - ljutnu se muftija. 

- Ja ne kriv! Ja ne kriv! Ja nis' ne znaji! 

- Znas i govori - viknu Enes-beg. Hilmi-efendija se pokunjio i 
zamro. 



400 



- Dobri. Ja budim govorit. Ja jedno siroto saraf, ja nemaji veliko 
mektebi, ja ne znaji ni kako pravo ilumli covjek uzet kalemu u saka. Ja 
ne znalo za kuca ot deduko. Ja ne znalo ni kako je deduko umro bez 
nasljedniki. Jedno sabat doslo kadiju na moja magaza i pricau da ima 
dobro kuca na prodaja, pitalo meni hocim li kupit. Ja kazau da ja 
musteriju... 

- A koliko ti je iskao rusveta pa da kuca pripadne tebi? - upita 
Enes-beg. 

- Tres kesos dukatos... 

- Lazes! - vrisnu Hilmi-efendija. 

- Ja ga ne lazim... Ja posteno... Tako mi moja... 

Uto se vrata otvorise i na njima se pojavise Alaga Lepir i sam 
valija glavom. Svi poskakase na noge. 



Alija je, naime, tog dana bas uredivao zavjese na spavacoj odaji 
svoje buduce hanume, kad mu je dosao uzbuden Ali-hodza i sapnuo: 

- Zlo je, sine Alija. Veliko zlo! 

- Sta, pobogu, babo? 

- Cuo sam en' onako potajno, od Avdi-bega Biscaka, da ce danas 
Hilmi-efendiji suditi sto te zatvori. 

- AH, babo, zasto da mu za to sude? 

- Sto? Hamala svak smije zatvoriti prava i zdrava. Poslije, ako se 
dokaze da je prav, samo mu reknu: »hajd, sad nastavi posao« pa ga 
izguraju iz tamnice i izjeo vuk magarca. Ali ti danas vise nisi hamal, ti 
si, kako da ti kazem, gospodski soj i golema glava. 

- Vela hvale, zar sam se toliko promijenio? 

- Imetak i odjeca mijenjaju covjeka. 



401 



- Ne mijenjaju, babo, njega, vec samo njegov izgled. 
- 1 ugled, sinko. 

- Zar je to po vjeri dopusteno? 

- Nije. AH ljudi, sinko, obicno jedno vjeruju, a drugo rade. 
Nego, spasi ti kadiju. Spasi ga, iako je kriv, jer onda ima nade da se 
popravi. 

- Hocu, babo. Nadgledajder ti rad. 

- Peke. 

- I molim te da Almasine odaje pregledas. Njoj ne smije nista 
faliti. 

- To je i prelijepo kako ti namjestas tu kucu. Njoj ce se sigurno 
svidjeti. Hajde vec! 

- Odoh. 

Od samog je muftije dozao Alaga da je valija naredio najstrozu 
istragu i kaznu, pa da mu ne moze pomoci ako bude kriv. 

- Zar mu ne mozes halaliti? 

- Jok! Krivca kazniti treba. 

- 1 oprostenje je kazna ako je covjek onaj kome oprastamo, i ako 
mu u srcu jos nije ugasla vjera. 

- Mudar si ti, Alaga, ali predobar za danasnji vakat. 

- Zar nas vakat ne valja, mufti-efendija? 

- On je krasan prema onome sto dolazi. 

- Pa zasto vi uceni ljudi ne sprecavate zlo, nego jos predvidate 
da ce se povecati? 

- Tesko ti je na to, Alaga, odgovoriti. Ljudi se, sinko, sve vise 
kvare, jer im nefs sve jace zauzdava vjeru. 

- Nefs - velis. 



402 



- Jest. I zelja za vladanjem, za bogacenjem, za dunjaluckim 
uzivanjima... 

- Allah selamet! 

Samom valiji je otisao Alija moliti milost za kadiju. 

- Ti si, pas-efendi, meni obecao neku naknadu za moj dar. 

- Bujrum. Sta zelis? 

- Kutarisi Hilmi-efendiju. 

- Pa on je, Ali-beg, tebe zatvorio... 

- Imao je pravo. Bojao se za sarajevski mal. 

- Ali ja sam cuo da on i rusvet prima. 

- Ne vjeruj, pas-efendi! Ljudski jezici opasne su guje. Znaju oni 
ujesti i prava insana. Vjeruj to meni, pas-efendi. 

- Peke. Za tvoj hator. Idem i ja s tobom u mescemu. 



U sudnici se svi iznenadili kad ugledase pasu. Alija prvi 
progovori: 

- Molim vas u ime ljudstva i naseg velikog veselja sto padisahu 
moremo spremiti sta hocemo da pustite mog velikog prijatelja Hilmi- 
efendiju, koji ce mene, ako Bog da insallah, u danasnji dan vjencati. 

- Alaga, on je kriv. 

- E, Enes-beze, reci ti meni jesi li ti uvijek bio u zivotu prav? 
Nije dostojno nas ljudi da kaznjavamo one koji se mogu jos popraviti, 
ako samo prema njima imamo milosti i razumijevanja. 

- Tako je! - potvrdi pasa. 

- Nije tako, pas-efendi. Krivac mora biti kaznjen. 



403 



- Enes-beze, poslusaj me dobro. Ja sam bio hamal, trhonosa, 
nitko i nista. Ja sam posao u zivot odozdo. Razumijes li me? Ja 
drugacije gledam na svijet nego ti, mozda nisam toliko ucevan, mozda 
nisam ni toliko pametan kao ti, ali ti ipak velim, ne valja tvoja huja. Tri 
su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i posteni, oni koji i 
hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada grijese. Ako takve za 
grijeh kaznimo, oni ce, svjesni da su skrivili, tu kaznu lahko podnositi i 
poslije nje biti opet cisti. Ako im oprostimo, to ce njih gore boljeti nego 
kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji grijese, 
grijese nesvjesno, grijese jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer zele imati 
ono sto im Allah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve unistava, 
ubija u njima savjest i rada svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno 
zli. Ali njih oprostenje kazne lijeci i trza iz slabosti. U njima se rada 
stid. Razumijes li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostise, pa 
postaju bolji, veci i pravedniji... Treca je vrsta, Enes-beze, ona 
pokvarena vrsta, koje vise ni kazna ne izlijeci, a Hilmi-efendija nije 
takav... 

- Pravo imas. 

I Enes-beg se pokunji, pruzi ruku kadiji i ozbiljnim, ledenim 
glasom rece: 

- Halali, brate! 

Kada su izasli iz mesceme, Alija uze kadiju pod ruku, pa mu 
sapnu: 

- Znam da si kriv bio, ali znam i to, hakim-efendi, da ce od sada 
spominjati tvoju pravednost... 

- Hvala ti, mesela, i oprosti mi, halali mi. 

Sretan i veseo pozurio je Alaga da javi svom babi kako je uspio 
uciniti dobro djelo i spasiti Hilmi-efendiju, kako sramote, tako i daljeg 
grijesenja. 



404 



XXXV 



Dugo su seherljani pricali o velicanstvenoj svadbi Ali-bega 
Lepira, jer otkako je pronasao Hasan-dedino blago i obecao da ce sam 
dati ratni zajam, bolje reci ratni porez, Alija je promijenio niz naslova. 
Od Alije Leptira postao prvo Alaga, pa Ali-efendija, pa Ali-beg, pa cak 
i - tako ga je nazvao hamal Muradif, kome je poklonio svoju kucicu - 
Leptir Ali pas-efendija. Sretni Alija nije se na te naslove obazirao i 
najradije je cuo oslovljavanje kao i prije: nas Lepire. 

A svadba je zaista bila pasinska. Takvo slavlje jos Bosna-Saraj 
nije zapamtio, a Bog zna, nece zadugo ni zapamtiti. Sest stotina rucaka 
izdijeljeno je sirotinji. Devet volova peklo se na raznju na devet raznih 
krajeva sehera, i to devet ugojenih velikih volova, s kojih je samo 
curkala mast na razgorjeli zar pod raznjem, a miris se osjecao po 
cijelom gradu, miris rumena ispecena mesa. Nekoliko velikih buradi 
vina i rakije izdijeljeno je krscanima, riscanima i jehudijama... 

A tek uglednici na rucku u novim raskosnim i svijetlim 
konacima na Abdesthani! 

Sam valija bio je pri obredu vjencanja cefil. Drugi i treci bili su, 
razumije se, Omeraga kazandzija i Ali-hodza Misirlija. Kadija je za taj 
obred obukao novo dzube i podbrijao bradu, cak se namirisao skupim 
jagom. 

Najbolji seherski pjevaci zabavljali su mladinu, a umjetnine 
najiskusnijih ascija, medu kojima su se isticali pasin osobni kuhar i sam 
esnaf-basa, zadovoljile su i prve sladokusce. 

Prve hanume iz sehera, medu kojima i valijina Hatidze-hanuma, 
okupile se oko mlade i zalijevale veselje medovinom, serbetom i 
muselezom. Uz to su zagledale u darove, jele baklave i dulinarcice i pre- 
pricavale razne vece i manje tajne seherske... 



405 



Po citavom gradu praskale su prangije, kubure, pa cak i onaj top 
na tabiji gruno dva-tri puta... 

Nasred Bas-carsije seljaci svih triju vjera vrtjeli se u kolu uz 
gajde, zurre i sazove. Bekrija Hajro tako je vjesto kucao u saz da su se 
skoro sve lijepe seljanke okupile oko njega, pa su uhvatile u kolo i 
vriscuci poskakivale. 

Veselje nezapamceno. 

Ali tek sam Ali-beg! Njegovo osjecanje nije bilo bas lahko 
prozreti ni samom imenjaku mu i poocimu. 

»Ovakav je insan«, mislio je, »kad znade da mu je put u dzenet 
otvoren. Ovakav je kad osjeca da vise nema neispunjene nade ni zelje. 
Ovakav se moze biti samo jednom u zivotu, ali za ovakav dan, za 
ovakav cas vrijedi zivjeti...« 

Omeraga kazandzija jos je bolje iskazao Alijino stanje, pricajuci 
o torn svom ahbabu Mehagi, najsretnijem puncu sehera. 

- On ti je, br'te, danas sretan k'o dusa kad znade da je spasena, 
k'o tica kad u svom gnijezdu vidi da su se sva jaja izlegla, k'o ja kad 
svog unuka, akobogda, budem zenio! ... 

Almasa-hanuma, cim je dovedena u kucu, obilazila je odaje, 
cudila se i divila sjaju, pa stalno govorila svojoj presretnoj majci, koja 
jujepratila: 

- Majko, zar ovo nije k'o u dzenetu? 

- Jest, duso Maso! Sretna si ti! Ovakvi konaci! Nema, vjeruj, ni 
valinica takijeh! Ovakvo bogatstvo... 

- I ovakav covjek! - zavrsila je Almasa-hanuma i osjecala kako 
joj kroz citavo tijelo struji slast iz zilice u zilicu... 

Pri najvecoj sofri, jer ih je u cetiri odaje musafirhane bilo svega 
sedam, sjedili su izabrani gosti domacinovi. 

U vrhu valija, njemu zdesna muftija, pa kazandzijski, 
firaledzijski, kazaski, abadzijski, terzijski, ascijski i ekmescijski 



406 



esnafbase. A lijevo od valije Enes-beg, Akif-beg, Salih-beg, Hajdar- 
beg, pa domacin, Ali-hodza Misirlija, Mehaga bakal, koga su, iz 
razumljivih razloga, bakali izabrali za novog esnafbasu na mjesto vec 
ostarjelog hadzi-Junusage, pa - eto tome se mnogi od uzvanika najvise 
cudili - Hilmi-efendija kadija, pa najstariji sahacija i zlatar, jer je 
esnafbasa lezao bolestan, pa - vjerujte, brae- Muradifaga, najstariji 
hamal. 

Tacno trideset i sedam jela najraznovrsnijih okusa i mirisa, od 
kojih je bilo dvanaest raznih slatkisa, iznosila je posluga redom u 
najbajoslovnijim posudama, ponosu Omerage kazandzije... 

U posebnoj odaji musafirhane pocasceni su na tri velike sofre 
inovjerci. Bile su to obje vjere nazranija i sofra jehudija. Cak i gazda 
Salamon Danonce bio je pozvan. Gazda Jesua nije mogao doci, iako je 
poslao poklone mladozenji i »za najlefsa hanumu ot vas butum 
Turkija«. Za tim soframa govorilo se samo o Ali-begu, o torn velikom, 
mudrom, pametnom i bogatom Sarajliji. 

Slavlje carsije trajalo je tri dana i tri noci, a mladez se cak 
citavih sedam dana veselila na racun izdasnog Ali-bega, koji je cak i 
kremarici Ivanki naredio da daje po tri case pica svakome na njegov 
hesab, a pijanici hamalu Nusretu - koliko mu samo u to suplje grlo 
stane. 



Ruku do iza laktova narumenjenih knom, ociju dobrano 
nacrnjenih pravom cabenskom surmom, citava tijela okupana prvo u 
medovini, pa u dulijagu, odjevena u tesku i sustavu svilu, mlada je usla 
u carobne odaje svog Alage, po kojoj se vili najcudesniji mirisi 
spravljeni od ruzica, jorgovana, lipe i tko zna sta je jos izmijesao stari 
hadzi-Jusufaga travar i spravljac mirisa i jagova. Sva je odaja bila 
zastrta svilenim cilimima, a zidovi isarani u devet boja majstorskom 
rukom uskupskog bojadzijskog esnaf-base. A tek sise! U najskupljoj 
ebanovini izrezbareno nebo sa stotinjak sjajnih od bakra i zlata 
napravljenih zvijezda. Na prozorima teski svileni i barsunski zastori. 



407 



Dvadeset i jedna svijeca, sve po sedam u tri ciraka, titralo je po 
odaji i osvjetljavalo svaki kut... 

Pogled mlade hanume lutao je po odaji ocaran i zanesen, a 
zadrzao se na svilenim dusecima i tu ih umoran milovao. 

Izvana, iz mahale, cula je zanosnu pjesmu momaka o noci, o 
mjesecu, o srcu, o ljubavi... To mladina pjeva pijana od radosti i 
razdraganosti. 

Protrnula Almasa-hanuma kad cu kako se tiho otvaraju vrata iz 
muskih prostorija. Obuzese je strah i radost... Kako je samo tako brzo 
zaboravila na nesretnog Ismet-efendiju! Kao da ga nije nikad ni bilo! 
Kao da joj on nikad nije ni sapnuo lijepu rijec! Kao da ona nikad nije ni 
osjetila milovanje njegovih tankih bolesnih prstiju! ... A sad? ... Sada 
dolazi njezin najmiliji, njezin jedini... njezin Alaga, Ali-beg, Ali-pasa, 
njezin Leptir, da sise sokove rascvale ljubavi, mirisne mladosti njezine. 
Dolazi onaj koga je najcesce snila, onaj koga voli i ceka, onaj koji ce joj 
svijet uljepsati, onaj za koga je rodena i po citabima Ali-hodze Misirlije 
odredena vec od kalu bela demberu... 

Na pragu je zaista stajao on. 

Varaju li je to njezine oci ili vidi prividenje? Da krikne ili da 
usklikne...? 

U otrcanu gunjcu, s uzetom preko ramena i turbanom od sarene 
krpe na glavi, bosonog i opasan hamalskim pasom, stajao Alija isti 
onakav kakvog ga je vidala kao momka, dok jos nije bio stekao ni za 
postenu odjecu. Samo oci, stas, blago lice, puno neke prirodene 
otmjenosti i miline, ali odjeca i pojava - hamala Leptira. Nije stigla ni 
progovoriti, a on koraknu u odaju, pa blago, kao da toci abu zemze iz 
zlatnog pehara, otpoce: 

- Maso draga, ti si htjela Lepira onakvog kakav je. Evo me... 
Vidis: sav ovaj sjaj je tvoj, kako sam ti i obecao! A ja... Volis li me? 

- Volim, Alaga, volim... - sapnula je porumenjevsi. 
- 1 ne smeta ti hamalsko uze? 



408 



- Ne, na tvom ramenu. 

- 1 ne smetaju ti ozuljan gunjac i okrpljene salvare? 

- Ne, na tvom tijelu, dragi... 

Priblizio joj se. Dah je osjetio dah. Usi su cule kucaje srdaca. 
Oci su gledale u oci... Ruke su se nasle, vrele mlade ruke. Stegle su se, 
pa opustile, pa opet stegle... Rumene usne, zedne jedne drugih, trazile 
su se i nasle... 

- Smeta mi svijetlo, dragi. Stid me... 

- Ne mogu, draga, ugasiti zar tvojih ociju, a drugo svijetlo ne 
vidim ... 

Izvana se cu pjesma, tiha, ceznutljiva, puna karasevdaha 
raspjevane mladezi... 

Alaga snaznim dahom utrnu svijece i odaju radosti ovi u 
pomaman mrak, koji su mlacile samo baklje sto su se nazirale kroz 
teske zastore na prozorima. Sjene zaplesase oko dvoje mladih, culo se 
kako u kut padose komadi teske muske odjece, nastade tisina, a svileni 
jorgani zasumise pjesmu ostvarenja. Ostvarenja Alijina sna... 

Ne potrajase dugo medeni dani lijepe Almase, Mehagine 
jedinice. Brzo se na njezino bijelo celo navukla koprena brige i zalosti... 

Alaga odlazi u Stambol. Odlazi da odnese blago. Odlazi preko 
svijeta, odlazi u novi, veliki svijet veselja i pomame, harema i vezira... 
Odlazi u drugi petak. 

- Almasa, draga moja, brzo cu se ja vratiti. Tjesio ju je dok je 
sjedila uz njega na basci okruzena dulima i paunovima... 

- Ti zazmiri, pa dok otvoris oci, evo me... A oblazit cu te svake 
noci... Dolazit cu ti na san i pricati ti o Stambolu... Lijepe cu ti price 
kazivati i ti ces biti sretna, kao i da sam tu... Almasa, ljubav se ne 
umanjuje udaljenoscu, ona time samo raste... Kad sam bio u Travniku ... 
Ne placi! ... Ne muti te lijepe oci... Ne cini mi rastanak tezim... Hi, bi li i 
ti sa mnom? 



409 



- Kako ti odredis. 

- Volio bih da ostanes... Vidis: imanje je golemo, a oba nasa 
roditelja, i Mehaga i Ali-hodza, pa cak i nas najveci ahbab Omeraga, 
otici ce na hadz... Netko treba da sve to nadzire i cuva... Pa, Maso duso, 
znas... Dok se ja vratim, ti bi mogla, kako da ti kazem, mrven nadzirati i 
gradnje nasih novih cardakova i Almasluka. 

- Zar da, dragi, izlazim iz kuce? 

- Kako ti hoces. Znas, duso, ako svijet znade: tu je sahibije 
hanuma, svak ce nekako bolje raditi... 

- Peke. Alaga. Ali, molim te, obecaj mi da ti neces u rat. 

- Zasto, duso? 

- Pitas zasto. Zar da te izgubim? Zar da mi dode haber: covjek ti 
poginuo... Ne dam te, Alaga, prevec si mi drag! 

- A zar ti, Almasa moja, nije draga nasa carevina? 

- Carevina? ... Ona je, Alaga, kao kuca, kao ove bogate i lijepe 
stvari u nasim odajama, kao rodne njive i bogati sljivici, kao guste sume 
i zlatne rude... Ali sta ce mi kuca i sve to bez tebe? Carevina je nas 
dom, Alaga, a mi, ljudi, mi smo njezini stanovnici... Sta ce odaje bez 
ljudi? 

- Ali ako ti netko odaje te odaje oteti? 

- Oteti? Alaga, ako ih nema? 

- Ali, ako on ima i hoce kraj svoga i nase? 

- Takvih ljudi nema. 

- Ima ih, duso Maso. 

- Ipak ih ne smijemo tamaniti. 

- Nego? 

- Krotiti. 

- Ali kako? 



410 



- Ne znam i nije me briga. Samo tebe ne dam. Ne dam, cujes li! 
Previse te volim, ti si za mene sve... 

- Ponovi to, Maso. Toliko mi je drago... A vjeruj mi: ja cu ti 
doci. Cekanje uvelicava ljubav i rada ceznju. To ja znam. Ah, koliko 
sam noci pod mojim poderanim jorganom sanjao o tebi, a moj macak 
Zutonja lezao mi na nogama i preo. Sve mi se cinilo da on mrmolji: 
»Alija, luda glavo, de je za tebe prvog bakala sci?!« ... A vidis, Bog je 
dao. A dat ce, pa ces i pasinica biti... 

Ni takve blage rijeci, ni majcina ili Mehagina razgovaranja, ni 
darovi, ni zlato ne mogose utjesiti Almasu. Jedino ju je Ali-hodza umio 
malo razbistriti, velicajuci nadu u povratak onoga, koji jos nije ni 
otisao. 

- Sreca je, sceri c govorio bi joj c Bozji dar. A ne smije se biti 
nezahvalan! ... Eto, ti si je se nauzivala, pa dok se on ne vrati, zivi od 
uspomena i nade... 

- Hocu, Ali-hodza, ali tesko je to. 

- Nije, sceri. Eto, svaki starac, kao ja na primjer, zivi od 
uspomena, s uspomenama, a za uspomene. A mi nemamo ni ono sto ti 
imas... nadu. Ipak smo sretni. Zaboravimo svoja srca u sjecanja, 
prezivljujemo ponovno lijepe casove, ponavljamo nase davno 
izgovorene rijeci i ispravljamo ih, tesemo ih, kao da bismo mogli vratiti 
vrijeme. Govorimo u sebi: Eh, da sam joj, mjesto samo: draga, kazao: 
draga golubice iz Allahova vita... Tako mi, vidis, zivimo i veselimo se 
samoci kada smo u tako velikom drustvu. A ta samoca, sceri, ima i 
svoju dobru stranu. U njoj se dogada ono sto ti zelis, onako kako ti 
zelis... Znam da u tvom srcu gori luc mladosti, koja se ne zadovoljava 
samozavaravanjima i polusnovima, ali je ti, dijete, ne raspiruj ceznjom, 
vec je utisaj molitvama i dobrocinstvima. 

- Ona se ne da zagasiti, hodz' efendi! 

- Znam, ali da se utisati, plamicak joj smiriti, zagusiti. Budi 
snazna i razborita, dijete moje... 



411 



Seher se vac dva dana spremao da isprati Ali-bega. Sedam 
begova i dvadeset najstasitijih Bosnjaka cinili su njegovu pratnju. 

Alija je iz dedina skrovista izvadio potrebno zlato i primijetio da 
je time tek naceo ogromnu gomilu, pa je sve vise i vise vjerovao da je 
Mula Hasan-dedi sam Bog pomagao u gomilanju neizmjerna blaga. 

Svi u seheru voljeli su Ali-bega. Zapravo, njihova ljubav prema 
Leptiru presla je na ovoga novog, bogatog Ali-bega, presla uvecana i 
upotpunjena. Svatko ga je cijenio kao razborita covjeka, koji, iako daje 
svakome, ipak ne rasipa imetak. 

Jedan je Sarajlija svega bio koji je iz dna duse mrzio 
novopostalog beg-efendiju. Bio je to gazda Jesua Bararon, saraf. 

Otkako je Alija spasio Hilmi-efendiju, sarafu su za sve poslove 
bila zatvorena vrata mesceme. Kadija ga je cak i uvrijedio u dno duse 
kada mu je kazao u njegovoj vlastitoj magazi da je neposten, da je 
lopov, varalica, crna dusa, haramija i poganac. 

- Ja ga, sanki, moralo... 

- Kakav li si ti tek poganac, mesela, prema onima koje 
upropascujes, kad si mene, tako vjerna prijatelja, izdao i oblagao! 
Copek ipezevenk za tebe su male rijeci! 

- Moja efendiju, ne mi ga taku govoris! 

- Hocu, esece! Zato sam i dosao! Tuzi me! 

- Ja tebe moliu, ja sve popravim, ja, sanki, ja ... 

- Sta: ti? Tuzi me! Kazem ti. Imas ti zakon, kako da ne? Serijat 
je tvoj, Hilmija je tvoj! Ja sam tvoj! Sve je tvoje! A nista ti, mesela, nije 
sveto! Ni Bog! 

Jedva ga je nekako izgurao iz magaze, molio ga da ne cini 
gluposti, jer bi, na kraju krajeva, i on, kadija, najvise stradao... 

Arifaga telal pak sve je Sarajlije, pa cak i postene Jehudije, 
nahuskao protiv sarafa. 



412 



Gazda Salamon Danonce predlozio Zidovima da nepravog i 
gresnog sarafa iskljuce iz svakog poslovanja, jer da je on nedostojan da 
ga pomazu i podrzavaju. 

Sve je to Jesuu peklo, ali najvise svijest da je promasio toliko 
neprocjenjivo blago. Eto, da se toga domogao, a to nije bilo ni tesko ni 
opasno, samo da nije onda zakasnio za pola sata, da je postao vlasnik 
tolikog blaga, onda ga se ne bi Salamon odricao, onda bi i za kadiju 
ostao »zlatni gazda Jesua«, a i telal bi ga dalje hvalio... 

Jos kad mu se Rebeka udade za onog mrskog Atijasova Izraela, i 
kad njegova vrijednog momka, za koga je bio kupio i bascu na 
Atmejdanu, ostavi na cjedilu, gazda Jesua osjeti da gubi vlast ne samo u 
carsiji nego i u svome domu. A to ga je boljelo, peklo, obezumljivalo... 
I Sarikija ga vise nije voljela kao prije, nije ga vise njezno docekivala 
uvecer i pitala je li se umorio i uspio u poslovima, nego mu cak 
prigovarala, »da je on izabrana u izabrani narodu, da bude gad i pogano 
kako svinju, koji sve zderi i ne vjeruje u Jehova niti u Gan Eden...« 

Zar je onda cudo sto je saraf Bararon prizeljkivao smrt i propast 
najsretnijem Sarajliji Ali-begu Leptiru. Ipak je na dan ispracaja izisao 
pred povorku sa zlatom i vidjevsi Ali-bega na zlatnim hormama 
iskicenom vrancu, povikao gromko: 

- Neka budi sa sreca, sanki, i sa hajru tvoja putu na Stambol! 
Zivila ga nasa novo beg! Ziviu Turkija! ... 



413 



XXXVI 



Sparna ljetna noc spustila se umorno na carski drum. Nocni 
leptiri oblijecu oko svjetlosti na fenjeru, koji se njise na starim kolima 
sto se truckajuci vuku po drumu put sehera. Na boku sjedi celavi stari 
kmet Marinko, a u kolima utisnuta medu vrece sa zitom njegova lijepa 
jedinica Borka. Sitni bosanski brdski konjcici, umorni od dnevnog posla 
i vrsevine, jedva vuku svoje male noge iznakazene slabim potkovama 
seoskoga kovaca Pave po rupama druma... Marinko zapalio svoju 
zemljenu lulicu na dugom drvenom kamisu i tek ponekad sto istisne iz 
zubi: »Hajd' putko, hajd'!« ... Djevojka se scucurila na vrecama i 
drijema. Tek ponekad, kad kola zapadnu u neku vecu koloderinu i 
poskoce kao da ce se prevrnuti, a cijelu utrobu uzmute, ona progovori 
tiho i bojazljivo: »Babo, drz' za uzde!« Marinko se na to samo nasmije, 
a djevojka usuti. Osjecajuci da je drijem svladava, a plaseci se da ne 
zaspi i ispadne iz kola, Borka zapodjenu s ocem razgovor. 

- Hocemo 1', babo, moc' do sabaha u seher? 
- 1 prije, rano moja. 

- A de cemo se odmoriti? 

- Ih! Vidi se da ti je prvina u Saraj'vo! Otkako je onaj Ali-beg, 
stono je u Stambolu pasaluk stekao, otvorio »Hasan-dedin han za sirotu 
i gladna«, ni jedan seljak, rano moja, ne treba se bojati da nece imat' de 
prenociti i odmoriti konje. Na cejrek hoda pred gradskim bedemima 
stoji golem han. Dan i noc, uvijek otvoren... Tu cemo, rano, ima tu i 
sijena za konje i hljeba za nas. 

- Sve dzaba, babo? - upita Borka razrogacenih ociju. 

- Sve, rano. 

- 1 nikad se ne placa? 

- Nikad. 



414 



- Pa kako se taj han izdrzava? Ja to ne razumijem. 

- Eh, dijete... Bogat je Ali-beg! I mudar. On je odredio da ako 
tko sta ima i, ako mu srce isce, dadne, pa ce se od toga sirotinja bolje 
cuvati i vise joj se davati. Svaki seljak zato s draga srca istrese u hanski 
hambar harar-dva zita, i on uvijek pun. 

- Dobar je taj Ali-beg, babo. 

- Majka sirotinjska... Jos da je ovdje. Nego sve to, rano, njegova 
hanuma, pasinica, odreduje preko causa i upravitelja. 

- Ja de je on, babo? 

- Vezir je u ratu na Farisije. 

- A hoce 1' se skoro vratit'? 

- Vise je od tri godine kako je u Stambol otisao. A od tada, tako 
nam haberi stizu, stalno ratuje i zadobiva. Silne je zemlje, vele, svojim 
macem osvojio. Bog mu pomaze, rano moja, jer je pravedan i dobar. 

- A jesi li ga ti vidao, babo? 

- Jesam, rano, jesam. I prije, dokjos nije beg bio. 

- Nije uvijek bio beg? 

- Nije. Bio je on hamal. 

- Hamal? - i mala Borka zinu od cuda. 

- Jest, rano. Ali je uvijek dobar bio i vrijedan. 

- Kako je to cudno, babo! A ja mislila da se beg mora begom 
roditi, a kmet kmetom. Zar more covjek postati drugo, babo, nego za sto 
se rodio? Zar nije, babo, Bog odredio prije rodenja svakome sto ce biti? 
Kao, eto, sto je nama odredio da budemo seljaci i kmetovi. Ja, zdravlja 
mi, mislila da su begovi nekako drukciji, veci, ljepsi, krsniji nego mi, da 
njihove noge nisu k'o nase izubijane i ispucale, vec svilene, da njihova 
koza nije naborana i opaljena, nego da je sjajna i bijela kao ivanjski 
snijeg i da im je kosa zlatna... A, vidi ti sad, i hamal more postati beg! A 
reci ti meni kakav taj Ali-pasa izgleda? 



415 



- Ludice moja! Lijep je on, visok, plecat, dobar kao majka... 

- Jesi li ikad s njim progovorio? 

- Jesam, rano moja, bas na dan, kad je polazio u Stambol. 
- 1 nisi se prestrasio? 

- Nisam, rano moja. 

- Junak si ti, babo! A reci mi sta ti je kazao kako je to bilo... 

- Na okicenu konju jahao je Ali-beg pred mnogima iz pratnje, a 
bubnjevi su udarali i trublje svirale, narod navalio i cijelu Cemalusu 
zakrcio... Ja s mojim zekanom, natovarenim drvima, nasao se tu i bas 
posao da se sklonim, kad jedan iz zaptije put mene i odgurnu me, pa mi 
zaprijeti da ce me u hafs sto smetam ispracaju. Ja protrn'o. A onda, rano 
moja, beg na konju preda me i dade mi dva dukata i rece zaptiji neka 
me ostavi na miru i neka mi pokaze njegove konake i tamo da istovarim 
drva i da ce mi jos dati. Dobar je on, dobar, dijete, da se to izreci ne 
moze. Ah, dok on stigne... 

- A pazi li on tako svaku sirotinju, ma kojeg zakona bila? 

- Svaku, rano... 

- Bog gapozivio...! 

Kola su dalje geguckala kroz noc, a Borka u masti zamisljala 
sebe kako pasi govori o svom selu, a on nareduje da se pojila poprave, 
klanice nove zidaju i ljuti spahija Fejzo zatvori u tamnicu. 

U nekoj bari blizu druma zaklokota topla voda. To neka zaba 
skace da se okupa i nahrani. 

Kola stigose do »Hasan-dedina hana«. Celavi Marinko izpreze 
konje, pa ude s kcerkom u krcat han. 

- Pomaze Bog i aksam hajrola! 

- Zar i ti, Marinko, pred pasu? 

- Stize li to, braco? Ja sam iz daleka sela. Mi jos nismo doculi. 



416 



- Pa cijelo selo ne zna da ce Ali-pasa stici? 

-Ne. 

- Vrati se onda, Marinko, u selo, pa im javi da sutra stize u 
Saraj'vo Lepir Ali-pasa, veliki pobjednik, carski vezir i nas novi valija. 
Pravedni i dobri nas otac, nasa dika i hvala. Uzjasi, Marinko, moga 
konja i vrati se u selo. Javi im, jer ce svakom zao biti sto ga ne vidje i 
ne doceka... 

- Hocu, vjere mi! - razdragano odgovori kmet. 

- Nego ti, prijatelju Andrija, pricuvaj mi Borku. Do podne cu se, 
valjda, vratiti. 

- Dug je to put, babo. 

- Za mog bih Ali-pasu, dijete, i na kraj svijeta, a nekamoli ovo 
nekoliko sati jahanja. Ti sjedi u hanu s Andrijom. 

Mirnim drumom odjeknu topot mladog konja na cijim ledima se 
celavi Marinko vracao da u svom selu objavi radosnu novost... Usput 
susrete tri sjajno opremljena konjanika, skloni se pred njima s puta i 
pozdravi, pa obode konja. 

Ova trojica, sve prvi begovi cak iz Posavine, zurili su u Bosna- 
Saraj da se poklone silnom Ali-pasi. Dervis-beg Sendic, najstariji medu 
njima, otpoce gromkim glasom, tako da se odjek nadaleko cuo: 

- Braco, kuda cemo na konak? Hocemo li Akif-begu, ja 1' Enes- 
begu,jal'... 

- Najbolje bi bilo - odgovori mladi Ramiz-beg - da se ne 
svracamo nikome, na bihuzurluku bi bili i oni i mi. Nama je do hodanja, 
a ne do sijeljenja s ahbabima. Nego da mi, efendum, uzmemo konake u 
Almasluku. Slobodniji smo prohodati. A Almasluk je vrlo cist i lijep i... 

- Zarje gotov? 

- Jest, Dervis-beze! Nad Kovacima, deno ona suma bila, na 
cistini na kojoj je Ali-pasa u mladosti najvolio lezati i u sunce gledati. 
Tu mu je pasinica podigla Almasluk. To ti je najljepse svratiste Saraja, 



417 



najcistije i najuredenije. Ako dode siromah prenociti, daju mu tu sve 
badava i jos ga posluze kao i najbogatijega. Tako je sam Ali-pasa 
naredio. Sada iz njegova novca grade hamame i pet mekjteba i 
medresu... 

- Masallah! 

- I temelj je dobavljen za Ali-pasinu dzamiju. Sve otesan 
najbolji kamen. 

- Akud ceje? 

Na onu njivu u dnu Cemaluse, uz turbe sehita Ajni-dede i Semsi- 
dede iz sultan-Fatihova vremena. 

- Je 1' onamo vise Donjih Hiseta? 
-Jah. 

- Uh, prosirit ce seher, masallah! 

U cik zore stigose tri bega u Almasluk. 

Usput kroz grad vidjeli su ljude koji podranise da dovrse kicenje 
ducana i kuca zastavama, cilimima i cvijecem. Vidjelo se da to kicenje 
ljudi vrse iz srca i s veseljem, bez icije naredbe. 



418 




Pogled u tube. Ajmidede i Semsidede kraj Ali-paSine 

diamije 



419 



Sarajevo je vrvjelo od naroda, okiceno kao nikada dotad. Po 
svim sokacima kuda ce projahati Leptir Ali-pasa novi valija, do svojih 
konaka na Abdesthani, svijet se tiskao. Stariji ljudi iznijeli na sokake 
klupe i tronosce i tu sjedili vec od same zore da bi sacuvali mjesto. 
Barjaci leprsali na svakoj kuci, a mektepska djeca i taleba iz medresa, 
svi novo obuceni i okiceni cvijecem, stajali u gustim redovima na 
najsiroj ulici da docekaju novoga valiju. Cak i ujaci iz svih obliznjih 
samostana poslali svoje da docekaju pasu, koji je, jos dok je u Sarajevu 
beg bio, zastitio i nagradio svaki samostan. Fra Petar bio je na celu 
izaslanstva i svakome pricao kako ga je sam novi valija prije tri godine 
spasio razbojnika. 

- I, braco, da vam pravo kazem, da je jos deset takvih pasa, 
Bosna bi bila raj na zemlji... 

Carsija se sva nekako uzburkala. Svijet je bezglavo se gurkajuci 
trazio mjesta da dode sto vise naprijed i tako vidi pasu. 

Kroz mnostvo se tiskao cudan neki starcic u okrpljenu dugu 
kaftanu, obrastao u gustu cekinjastu bradu, bosonog i pogrbljen. Niz 
poluotvorene usnice vukla mu se duga nit sline, kao zapoceto predivo 
pauka krstasa, a u rukama je stiskao kamencice s ulice dignute, kao da 
su najljepsi dragi kamenovi. Ljudi se sazalno klonili, odmahujuci 
rukama i sapcuci: »U gluho bilo, Allah selamet! Sacuvaj Boze i 
dusmana od sejtana!« Duga povorka djecurlije i segrcadi pratila ga kroz 
carsiju, pa mu jos na glavu metnuli neku slupanu kantu i galamili: 

- Evo pase! Jasa! 
- Jasa! 

- Man pasa! 

- Jesuikiju! 

- Posto pet kesa? ! 

- Budalino, kam' ti pare? Ispade ti, bolan, Jesuikiju, iz ruku 



almas! 



Ispade! 

420 



- Ofukarit ces! 

- Trazi ga! To je najveci almas dunjaluka! 

- Hahaha! 

A starac se sagibao, tupo buljio u zemlju, nasao jos jedan 
kamicak, digao ga i - uz hihot balavcadi i sazalno kimanje carsinlijskih 
glava - prinio ocima, zagledavao, pa se blesasto nasmijesio i strpao ga 
brizljivo u njedra. Saptao je pri torn: 

- Pravo hakik ot deduko. To moja mal... 

- Hakik, Jesuikiju! 

- Jok, budalo! Almas je to! Vrijedi po dunjaluka i jos tri kese 
vise... 

- Daj ga ovamo, Jesuikiju! 

- Ne daji! Ne daji! Hahaha! To moji! Moji. Hakik! 

- Jesuikiju, nije hakik! 

- Sut' budala, balava magarac! Ti ne znajis sta j' vrijedno! Ja 
saraf! Jaznaji! Hahaha! Hakik...! 

- Tako je! Hakik! Podaj ga sad Ali-pasi na dar! 

- Ne daji! Ne daji! On imaji vis' ot meni! Nekoliko strazara iz 
zaptije rastj erase djecu, a starca povedose u kut i postavise ga tamo 
govoreci: »Eto, ako bas hoces docekivati pasu... Sjedi tu i miruj!« 

Ludak pokorno poslusa, sjede na kamen i poce nesto 
nerazumljivo saptati. 

Tri bega iz Posavine izisli tog jutra rano u grad da i oni ugrabe 
mjesta. Dva mlada odvojili se i posli da potraze svoje ahbabe, a 
najstariji, Dervis-beg Sendic, otisao svom prijatelju iz mladih dana 
hadzi-Omeragi, kazandzijskom esnaf-basi, koji je lanjske godine stigao 
iz Arabije. S njim zajedno izisao u carsiju tako da su i oni vidjeli prizor 
koji se odigrao s onim starcem i djecurlijom. 

- Allah selamet, hadzi-Omere, ono je sigurno budala. 



421 



- Jest, Dervis-beze! Da ti znas tko je to bio prije tri godine... I 
kako pametan i ugledan covjek! ... Prvi saraf u seheru... Ono je, bolan 
ne bio, more biti ga i znas, ono je gazda Jesua Bararon glavom... 

- Pa zar ga ne mogose izlijeciti? 

- Jok. Trosila je njegova sinjora na hecime i vidare, na hodze i 
fratre, ali dzaba, br'te, on ti je posve izludio. A kuca mu na Mejtasu 
najljepsa. Bila je to, Dervis-beze, kuca i pol! Van taka! ... Pa magazu 
im'o u carsiji. Pa bukadar imetka na sve cetiri strane Saraj'va... Ama 
kismetl ... Vidis: pomahnit'o... A, beli vala, sad mu je jadno. Zena mu 
sceri poudala, pa mu se u kucu nakrcali zetovi. A zet ko zet! Zar da oni 
imetak vode i paze k'o stari? ... Ali on nista to i ne shvaca... On je lud... 
Misevi mu, vjeruj mi, skacu po tijelu u onoj odajici de spava. I to nemoj 
misliti dagga je njegova sinjora tamo smjestila i da ga muci. Jok! Ona, 
Sarikija, fina je zena i prava kucanica... Nego on sam, ko budala, izabr'o 
sebi u podrumu odajicu, unio u nju neke tevrate i knjizurine, pa dotle 
molio Boga da mu oprosti dok nije posve pomahnitao. 

- A magaza? - upita Dervis-beg jezeci se. 

- Ode, br'te kako ono kazu, na »kurvinu didiju« ... Raznio svijet. 
Zetovi nesto, dojace, deveraju. Ali nista to nije... A, Dervis-beze, bas da 
ti ispricam... 

... Jesua je bio zgodan k'o slabo koji jehudija u seheru. Znao sam 
ja njega dobro... Ama je, tako mi prica onaj gazda Salamon, znas ga, 
veliki gresnik bio i sad mora otpatiti. 

- Gresnik? 

- Jest! Eto, to ti je, br'te, bilo prije tri godine i vise. Bas kad je 
nas Ali-pasa zlato nasao i spremao se u Stambol. Jesua se hotio 
dokopati toga blaga i kupiti kucu u kojoj je zlato sakriveno bilo. Zato je 
nekim marifetima i lopovlucima nagovorio tri svjedoka i tri corave 
musterije, pa su prevarili kadiju. Onda je br'te moj lijepi, valija docuo 
za svu tu ujdurmu i optuzio kadiju. Pa je onda Jesua, lopov lopovski, 
krivo svjedocio. Tako bar pricaju. Kazu da je od onog dana sve u njega 
poslo naopako, ko Bog! Ne da Allah Silni krivokletniku ni mira, ni 



422 



srece, ni pameti. Poslije mu se i sci udade za momka koga on nije bio 
begenisao. A poslije toga, poslije tih velikih nezgoda, dogodila mu se 
jos i nesreca. Tada je Ali-pasa vec u Stambolu bio. Najmlada mu se sci 
Estika utopila u Miljacki vis' Bendbase. Vele da je htjela zaplivati, ali 
da je uhvatio grc, pa... Eto, odonda je Jesua pomahnitao. Bio se, kano, 
pokajao za velike svoje grijehe, i zatvorio se u podrum pa molio Boga 
dan i noc. Molio za dusu Estikinu. Prvo je to bilo samo tako. Lijepo 
zatvoren primao jelo od zene i molio Boga. Ali onda poceo sve vise 
bulazniti i ludjeti. Govorio da mu se sci nije utopila, nego da je u kuci i 
da je samo od njega kriju, jer je grjesnik, pa da ga ne gleda... 

... Ali onda jedne noci, dok je vani grmjelo, k'o da je kijamet, 
pricaju, izisao Jesua iz podruma i viknuo tako da je svu kucu razbudio i 
istravio: 

»Dzaba, dzaba! Tolike molitve meni ne pomazu! Zlata meni 
treba, a ne molitve! I tako necu u Gan Eden« - znas, tako jehudije 
njihov dzenet nazivaju. - »Zlata, zlata i almase! Dukate! Dukate, zute, 
krupne dukate... « 

... Pa je izasao sve trceci, vele, na testu i poceo kupiti kamenice, 
pa ih slagati u podrum. I krpe kupi, to su mu, estagfirullah!, svile... i sve 
to slaze na kamaru. Lijecili ga i hodze i ujaci, ali uzalud... 

- Allah selamet, Hadzi-Omer, bas zalosno. 

- Eh, to je Allahova kazna, Dervis-beze. 

Tako pricajuci o nesretnoj kobi gazde Jesue sarafa, stigose do na 
Bas-carsiju i smjestise se na rub ceste, kuda ce proci novi valija. 



Tog je dana zaista sav grad bio na nogama. Svi hamali svrstali 
se u red kod gradske kapije, njima je dana cast da prvi ugledaju pasu, da 
mu se prvi poklone. Tako je zelio sam pasa, jer je haberdarima naredio: 
»Sve hamale bih volio vidjeti. Kako su mi i jesu li siti i odjeveni?« 



423 



Muradifaga, onaj nekada najsiromasniji hamal, otkako je od 
pase dobio kucu na poklon, obogatio se. Islo mu nekako sve od ruke, ko 
kad pod sretnom zvijezdom nociva. Sad je vec kahvedzija u krasnom 
ducanu preko puta Taslihana. U njegovoj kahvi ima najvise nakicenih 
zidova dzezvama i savatli tablicama, a na tim bogatim zidovima se vise 
i ne vidi bjelina zida od crnih pruga rabosa. Daje on kavu u sest sokaka, 
njegovo je podrucje dakle najvece. Tog se jutra oko njega okupili 
seherljani i sve ga zapitkuju kako ce on docekati pasu. 

- Na nogama, braco. 

- A sto ne ode na gradsku kapiju? 

- Nisam vise hamal. Ne primaju me u svoje kolo. 

- Pricaj nam o pasi - zamolise ga neki stranci. I on je pricao o 
»najboljem srcu citava Osmanova carstva od sultan-Orhana do nasijeh 
dana«. Govorio je tako vatreno i tako usplahireno da nije ni primjecivao 
kako mu voda za kahvu na kahvedzijskoj peci kipi i kako dvojica 
vjetrogonja izadose ne plativsi popijene kahve. Sitnice su to, ta on 
govori o svom Ali-pasi. 

- Kadno ja jednom bio slab, Alija je sedam dana svaku zaradenu 
jaspru sa mnom podijelio, veli, nek ti se nade... Eh, a uvijek kad sam 
imao nositi teske terete, on mi je pomagao. Vukao za mene, a nikad me 
nije pustio da s njim dijelim moju zaradu. Govorio mi da sam stariji, pa 
da mu godi meni pomagati. Zlato, kazem vam, zlato i melee u 
insanskom ruhu. A nikad se nije znao naljutiti, nikad! A sad je, vidite, 
pasa. Sad je silnik i veliki covjek. Alija znam daje on ostao isti i da ga 
opet ne bi bilo stid hamalu pomoci da ponese tezak teret... Eh, samo 
sad, kad se vrati, bit ce mu mrven tesko. Bit ce mu zao kad cuje da mu 
je babo preselio na bolji svijet, na ahiret, za koji se, beli vala, Ali-hodza, 
stotinu mu lijepijen rahmeta, i za zivota pripremao. Nije, stono se veli, 
otisao praznih saka. A znate li ga vi? Ali-hodzu Misrliju? ... Ne znate? 
... Jah, nije ni cuda! Vi ste stranci... Eto, braco. Bio je u Saraj'vu ucevan 
i pravedan hodza. Hadzi-Ali-efendija Misirlija. On je prvi uvidio da u 
Lepiru Bozji blagoslov zivi, da ce on velik postati. A bio je on, braco, 



424 



uvijek velik. I kao hamal. Eto: odabrana dusa. Nikad on nije nikom 
zacijenio svog rada, vec: »Daj, koliko ti je od srca!« ... 

Pa taj Ali-hodza primio Lepira u kucu i uzeo a na sinsko mjesto. 
A kad je Ali-pasa stekao imetak, prvog je - vjerujte - svog babu u ruku 
poljubio i sve mu je, en'ako bogat i ugledan, dok je u Saraj'vu bio, 
hizmet cinio. Bilesi, braco, on je, kad je vec bio preselio u svoje konake, 
svakog dana Ali-hodzi sam odlazio kuci i pitao ga: »Trebam li ti sta?« 

... Zahide, dina ti, ispeci tricu i ponesi Beciragi da ja ljudima sve 
kazem, kad evo tako lijepo slusaju. Jah, i od Hasanage mi sude usput 
vrati, dvije dzezve i sedam fildzana. Tvrd je Hasanaga! Nije mu ime 
dzaba k'o u rahmetli dede... 

... Eh, da vam nastavim... Pa kad Lepir u Stambol ode, Ali- 
hodza mu u konacima ostade i sve gradnje koje je Alija naredio da se 
uvakufe podize Ali-hodza. Ono, nije ih podigao, ali jest otpoceo... Smrt 
ga, braco, prekide u torn hajirli poslu... Onda ode na hadz. Posto se 
vratio, umro je. Nije, braco, hiljadu mu lijepijeh rahmeta, ni dana 
bolovao. Umro je od srece. Jest, dina mi! Umro je kad je cuo haber da 
je Ali-pasa pobijedio one nevjernike po Farisiji i Misiru i da dolazi 
natrag u Bosnu. Umro je od srece i veselja sto mu unuk, sin naseg 
Ahmedage, vrijednoga kazaza, protepao »dedo«. Preselio, eto, sretan i 
zadovoljan sto mu je zivot sve dao sto je od njega cekao, i mi ga lani u 
jesen ukopali u velikom greblju, bas de ce se sad Ali-pasina dzamija 
podici. A cudan je bio i ucevan rahmetli hadzi Ali-efendija! Na 
nekoliko dana pred smrt kazao nekojim svojim akranima, ulemi k'o i on 
sto je bio, da ga ne ukopaju kako se ljudi kopaju, vec licem u zemlju. A 
pitali ga, zasto? A on njima, eh mudre pameti, subhanallah! ... On njima 
bas ovako: »Vremena ce prolaziti mimo mog kabura i nagrizati nisane. 
Pa ce u Bosnu mnogi narodi dolaziti i mijenjati se, a s tim ljudima i 
adeti i postenje. Pa ce vakat doci kad ce ovo veliko groblje prosjeci i 
napraviti tuda cestu, pa kad budu na meni teski konji hodili, da mi je na 
ledima lakse teret drzati nego na prsima!« ... Eto smrt njegova babe, 
biva, mrven ce pomutiti veselje naseg Ali-pase... Ali i to ce proci. Zna 



425 



pasa da je Bog najveci i najmudriji. A utjesit ce ga pasinica. Ona vam je 
k'o zlatna jabuka... 

- Hvala ti, Muradifaga, kad nam kaza. 
Uto se s Tabije cu prvi top. 

- Stize! - povikase gosti i izletjese iz kahvane. 

- Stize! - provuce se sapat kao nit kroz tisuce glava u carsiji. 

- Stize! - saptala je presretna pasinica u svojoj odaji na uho svom 
jedincu Nusretu, kojeg je citava tri dana ucila kako ce protepati: 

- Babo, neka si nam stigo! 

Njoj, pasinici, Almasi, kceri Mehage bakala, najvise je 
nedostajao blagi hadzi Ali-efendija Misirlija. Nad njegovom smrcu ona 
je najvise suza prolila, vise mozda i od Safija-hanume Ahmedaginice, 
koja je ocevu smrt smatrala Bozjom voljom, a njoj se covjek ne smije 
suprotstaviti niti zaliti je. AH Almasa... Otkako je on umro, ona je bila 
sama. Strasno sama... Otac joj i majka vec godinu dana zive na Mekji, 
na svetom mjestu, u blizini Bejtullaha, i cekaju novi Bajram da se s 
iducim hadzijama vrate. Prijateljica nije imala, jer su joj sve zavidjele 
na sreci... Sreca? ... Mislila je. Tri su duge godine prosle otkako ga 
nema. Tri godine cekanja, snova i rada. Jest: rada. Ona je preko Ali- 
hodze nadzirala gradnje i dijelila zekjate, ona je sama raznosala po 
okolici sirotim zenama hedije. 

A najveca joj je radost bila njezin sin. Isti Alija. I oci i nos i usta 
i plava kosica... Kad ga se zazeljela, kad joj je srce zatrazilo milovanja i 
mehkoce, ona bi uzela dijete, privila ga na grudi i saptala mu na malo 
ruzicasto uho: 

- Doci ce babo. Doci ce uskoro. Dojahat ce na vilenu konju i 
donijeti nam u desnoj ruci sunce, u lijevoj mjesec. Iz ociju ce mu sinuti 
i zaigrati zvijezde. Doci ce babo, sinko Nusrete, i sapnut ce tvojoj 
materi: »Maso duso!«, a ona ce ga slusati i suze ce joj od radosti poteci 
iz ociju, suze koje ce rastopiti led s njezina srca... 



426 




Ali-paSina diamija u Sarajevu 



All 



Ali-pasa je odrzao svoje obecanje i mladu hanumu skoro svake 
noci obilazio u sanjama. Ah, sto su to bili slatki snovi nekad! On se 
priblizuje njoj u sjajnoj odjeci i donosi joj poklone: hurme i velike 
grozdove najsladeg grozda. Ali ona i ne gleda na to voce. Ona gleda 
samo njega. Svaki djelic njegova lica promatra i trazi na njemu je li se 
sta izmijenio... A on joj se posve priblizi, nadnese se nad nju, vec osjeca 
njegov dah i milo golicanje mekih brkova... Uto mali Nusret zaplace i 
ona se trgne... A znala je sanjati i teske snove. Njezin Alaga ranjen na 
bojnom polju, sunce pripeklo, muhe mu oblijecu oko raskrvavljene 
glave, a on nema snage da ih otjera. Jos ga zed mori i on sapuce: »vode, 
vode...« Ona hita da ga napoji. Ali nigdje nema zdenca ili cesme... 
Prikuci mu se, ubode iglom u svoju ruku i poji ga svojom krvi... On 
dolazi k sebi, bol popusta... A kada ugleda ranicu na njezinoj bijeloj 
ruci, kori je blago: »Radije bih podnosio sve nego toliku tvoju zrtvu...« 
Poslije ovakvih snova budila se pasinica nevesela, ali joj je godilo da je 
makar u snu mogla pomoci svome dragom Alagi. 

A sada on, eto, stize... Kako ce ga docekati? Drhtala je pri toj 
pomisli, drhtala isto onako kao i one veceri kad joj je prvi put dosao pod 
prozor. Pravo je imao rahmetli hadzi-Ali-hodzakadje govorio: 

»Ljubav je samo onda potpuna i velika kad nailazi na zapreke i 
patnje. Ljubav je samo onda prava kada daje i trazi zrtve, pregaranja i 
samozauzdavanja. Cekanje nju uzvisuje, a nada oplemenjuje...« 

A sada... 

- Stize! - sapnu pasinica svome jedincu i pogleda kroz prozor u 
dvoriste gdje su se dva pauna ponosno kocoperila oko vodoskoka. 

I drugi hitac topa odjeknu, pa i treci... 

- Jasa! Jasa! 

- Zivio Ali-pasa, zivio! 

Odusevljeni poklici pretvorili se u zaglusnu viku. Svijet je gubio 
dah u vikanju i stisci. Zanijela ga radost, pa nitko nije ni osjecao umora 
od duga cekanja. 



428 



Na celu dugacke povorke suncem opaljenih konjanika i bogatim 
ratnim plijenom natovarenih mazga i magaraca, jahao je ponosno Leptir 
Ali-pasa, novi valija, sirotinjska majka, a pred njim se lica sagibala 
zemlji, srca kliktala od radosti i udivljenja. 

- Zivio! Zivio! 

- Jasa, Ali-pasa! Cok jasa! 

Uzdignute glave, sav u zlatom okicenoj odjeci, Ali-pasa je jahao 
polagano i mahao rukama narodu, a tri causa su po njegovoj zapovijedi 
bacali novae u narod. Culo se cesto saputanje iz mnostva: 

- Mrven ostario. 

- Sta mu je ono na celu? 

- A zar je cudo kolike je ratove premetnuo! 
- Junak. 

-Div! 

- Covjek, br'te, i po! Pravi pasa. 
- 1 pravedan! 

- Ono na celu, ono mu je rana iz rata s Farisijama. 

- Jok! Ono ga je u po Misira nevjernicka sablja pogodila! 
-Zar? 

- Jasa! Jasa! Cok jasa! 

Ali-pasa je zaista na celu imao dugu, poprecnu ranu, koja mu je 
lieu davala sazno jos velicanstveniji izgled. 

Kada je pasa stigao do ludog Jesuikije, ovaj nekako protrnu, 
silom rastisnu svijet oko sebe, dotetura do pred konja, leze na zemlju 
ispred pase i jauknu. Ali-pasa cvrsto priteze uzde, a narod se skameni. 
Svak je u trenu pomislio da je starog ludaka pregazio konj, ali pasa je 
bio tako vjest jahac da je izbjegao nesrecu. Svi su stajali ukoceni, nitko 
se ne sjeti da pritrci starcu, koji je jececi progovorio: 



429 



- Alija Lepir... Ali-pasa... Ti mene oprosti i daji halal... Ja tvoja 
nesretno ahbab Jesua... 

- Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! - viknu 
pasa. AH kad ludaku pridose causi, zgranuse se jer je lezao ukocen, a na 
kaldrmi pred ustima mu pusila se lokvica krvi. 

Udarila gakap... 

Pas in konj kopitom razmrska kamicke koji su bili poispadali iz 
njedara umrlog... 



430 




431 



RJECNIK MANJE POZNATIH RIJECI 

KOJE SE CUJU U SARAJEVU, A DOLAZE U OVOJ KNJIZI 



K r a t i c e: ar. = arapskog podrijetla 

perz. = perzijskog podrijetla 

tur. = turskog podrijetla 

sp. = zargon spanjolskih Zidova u Bosni 

gal. = galicizam 

prov. = provincijalizam 



abadzija (tur.) = krojac suknenih odijela 

abdest (perz.) = pranje prije molitve kod muslimana (ab = voda - dest 
= ruka) 

Abu zemze (ar.) = voda sa svetog vrela u Arabiji, kojoj se pripisuje 
osobit okus 

adam (tur.) = covjek 

adet (ar.) = obicaj 

aferdesum (ar. tur.) = oprosti, oprostite 

aferim (perz.) = tako valja! bravo! 

afijun (ar.) = opijum (izvor. ofijun) 

ahar (tur.) = konjusnica, staja 

ahbab (ar.) = prijatelj, drug 

ahiret (tur.) = drugi (zagrobni) svijet 



432 



ahireten (ar.) = na onom svijetu (tur. -ten) 

ahlak (ar.) = cudorede, moral 

ahlakli = posten, moralan 

ahmedija (tur.) = rubac, tkanica oko kape, kao vjerski znak 

aje (ar.) = stih ili recenica iz Kurbana 

ajetul-kjursija (ar.) = prijestolni, prvenstveni stih, jedna od glavnih 
muslimanskih molitava (kjurs = prijestolje) 

Ajni dede (ar.) = ime jednog od sarajevskih sejhova, u prijevodu znaci 
»Mjesec«. Tako se po predaji zove sveti covjek koji je ukopan kod Ali- 
pasine dzamije u Sarajevu 

akran (ar.) = staleski drug; vrsnjak 

aksam (tur.) = vecer, vrijeme vecernje molitve 

Allah (ar.) = Bog 

Allah birum (ar.tur.) = Bog zna... 

Allahemanet (ar.) = pozdrav pri rastanku 

Allah kabul olsun (ar: tur.) = Neka ti Bog to odobri, neka te Bog za to 
nagradi 

Allah kjerim (ar. tur.) = sta Bog da! Kako bude! 

Allah mubarekj (mubarec) olsun 

Allah mubarekj (mubarec) ile 

Allah mubarekj (mubarec) cola (ar: tur.) = Dao Bog da ti bude s 
veseljem, s blagoslovom! 

Allah rahmet ejled (ar.) = pokoj mu dusi 

Allahrahmetile (prov.) = pokoj mu dusi 

Allah razi olsun (ar.) = Neka ti Bog dade! 

Allah selamet (ar.) = Boze, spasi nas! 



433 



aleak (tur.) = previjanac, podlac 

Alejhi salatu ve selam (ar.) = neka je na njemu Bozja milost i spas 
(inace samo atribut svecima) 

alim (ar.) = ucenjak 

alma (tur.) = jabuka 

almas (tur.) = dijamant 

almasli (tur.) = od dijamanta 

alti (tur.) = sest (6) 

aman (haman) = po svoj prilici, kao da 

aman (tur.) = rijec cudenja 

Aman ja Rabbi! = Aman, Boze! Boze moj! 

amanet (ar.) = dar momka djevojci kad je isprosi; oporucna ostavina 

amidzic (prov. od tur.) = stricevic, tj. sin oceva brata 

amikos (sp.) = prijatelj 

anlaisati (od tur.) = shvatiti 

araba (tur.) = kola za osobnu voznju 

arslan (tur.) = lav 

arsin (tur.) = mjera za duljinu 

ashab (ar.) = suvremenik Muhameda a. s. (njegov prijatelj - kao u 
krscana apostol) 

asker (ar.) = vojnik 

ascija (tur.) = kuhar 

ascinica (tur.) = kuhinja, gostionica 

asicare (iz tur.) = ocigledno, na oci 

asik (ar.) = zaljubljenik; koji u ljubavi razgovara s djevojkom 



434 



asikli-pendzer = prozor za ljubavni razgovor 

asikovati = udvarati, razgovarati s djevojkom 

at mejdan (tur.) = konjski trg 

avar (sp.) = tvrdica, skrtac 

avaz (ar.) = glas (grlo) 

avlija = dvoriste 

azimusanu (ar.) = casni - atribut za Kur'an 



B 



babo (iz tur.) = otac 

baglama = sarka 

bajlisati se (iz tur.) = pasti u nesvijest 

bakal (ar.) = sitnicar 

bakalnica, bakaluk = trgovina sitnom robom 

baklava (tur.) = slatko jelo s orasima 

baksuz (tur.) = nesretnik 

banjica = mala kupaonica, tus, koji ima svaka muslimanska kuca 

bardak (tur. = casa) = zemljana posuda za vodu, s nosacem (ustima) 

basamak = stepenica 

basma (iz tur.) = sareno platno (izv.: besma) 

batulin (sp.) = crna kahva s jajem 

becar = neozenjen odrastao muskarac 

bedel (ar.) =zamjenik (placeni) 

begenisati (iz tur.) = svidjeti se, zavoljeti 



435 



bejan (ar.) = jasno; na cisto 

Bejtullah (ar.) = Bozja kuca, bogomolja u Mekji 

belaj = nesreca, galama 

beli (ar.) = dakako, zaista 

beli vala (vallaha) (ar.) = zaista bogme, tako je 

bensilah = kozni opasac s novcarkom 

bes (tur.) = pet (5) 

bez (tur.) = platno, domace pamucno ili svileno tkanje na stanu 

bezbeli (tur.) = naravno, tako je 

bezistan (tur.) = bazar za manufakturu 

bezli = platneno, od platna 

bihuzur biti (iz perz.) = biti uznemiren, smetan, uzmucen 

bihuzurluk (perz: tur.) = uznemirenost, dosadivanje 

bilesi = cak i ... 

bilja (prov.) = cjeplja, komad drva 

bir (tur.) =jedan (1) 

bir po bir iladz (tur.) = jedan po jedan lijek, najbolji lijek 

bir tahta eksik (tur.) = nema mu jedne daske (u glavi), kaze se kad je 
netko malo lud 

birader (perz.) = brat 

birindzi (tur.) = prvi 

birvaktile (tur.) = nekada, nekoc, davno 

bisage (gal. od bis sac's) = kozne kese objesene o sedlo 

Bismillahir-rahmanir-rahim! (ar.) = U ime Boga Milostivog 
Dobrocinitelja! (pocetak svake muslimanske molitve) 



436 



biva (prov.) = uzrecica (kao: pa eto... i tako...), izmedu dvije rijeci, sluzi 
za sabiranje misli (od glagola: bivati); znaci i: dakle (uz govor druge 
osobe) 

bivakarce, bivakarcen, bivakarcena (prov.) = kao: biva 

boher (hebr.) = zidovski bogoslov 

bojnos (sp.) = dobro 

bdjnos nocos (sp.) = laku noa, dobru noc 

bos (tur.) = prazno 

Bosnjak - bos! (tur.) = turska rugalica za Bosance: Bosnjak - nista! 

bu nedr? (tur.) = sta je to? 

bucuk (tur.) = pol 

bujrum (ar.) = izvolite 

bukadar (tur.) = mnogo, sila 

buki (sp.) = zidovsko musko ime, nadijeva se sinu prvencu 

biila (tur.) = musl. duhovnica, uciteljica vjeronauka 

burek pita (iz tur., prov.) = savijaca ili sterana pita od mesa 

butum (tur.) = sve, mnogo 

butumile (tur.) = svi mi; svi vi (svi redom) 



cajir (tur.) = livada, pasnjak 

caksire = donja muska odjeaa, hlace 

calma (tur.) = ovoj oko kape, nose samo muslimani 

carsaf (perz.) = plahta 



437 



caus (tur.) = vodnik, voda, glasnik 

cehra (perz.) =lice, izraz lica 

ceiz (tur.) = djevojacko ruho, miraz 

cejrek (tur.) = cetvrtina 

celenka = srebreni ili zlatni ukras na kapi 

cengele (prov.) = zeljezne kuke, sprave za okivanje 

cevrma (tur.) = vezani rubac 

cifluk (citluk) (tur.) = imanje 

cirak (tur.) = svijecnjak 

cit (tur.) = cic, vrsta jeftine tkanine 

cok (tur.) = mnogo 

corba (tur.) =juha 

curek (tur.) = kolac od slatkog tijesta 

curuk (tur.) = pokvaren, nacet 



caba (Kjaba) = sveto mjesto muslimansko u Mekji 

cabeiserif (ar.) = sveta Caba 

cabenski (tespih, fildzan, jag) = donesen iz Meke 

cafir, kjafir (ar.) = inovjerac, nemusliman 

cage (perz.) = papir 

car (perz.) = dobitak u poslu 

cefil (ar.) = svjedok, jamac 

cefin (ar.) = muslim. mrtvacka oprema 



438 



cepenak, cefenak (tur.) = ducanska vrata, koja se pri otvaranju spustaju 
te se sjedi na njima 

ceremit (tur.) = vrst crijepa, pecena na suncu 

cesatluk (tur.) = oskudica, kriza 

cesim (tur.) = najam, najmnina 

cevap (tur.) = vrsta mesnog jela, gulas 

citab (ar.) = knjiga, sveta knjiga 

copek (tur.) = pas 

culah (perz.) = vunena kapa 

cumur =drveni ugalj 

cup = zemljana posuda za cuvanje zalihe hrane 

curak (tur.) = krzneni ogrtac 



D 



dalga (tur.) = val, talas 

damla (tur.) = streha, znaci i kap (uzetost) 

damla udari = udari kap 

damlaisan (prov.) = uzet od kapi 

dedo = starac 

dekika (ar.) = minuta 

deme (tur.) = snop 

demir (tur.) = resetka ili pregrada od zeljeza 

demirli = gvozden; demirli pendzer = prozor sa zeljez. resetkom 

denj (denjak) = svezanj 



439 



denjiz (tur.) = more 

deredza (ar.) = granica 

dernek (tur.) = sajam, sabor, veselje 

ders (ar.) = predavanje, nauk 

dervis (ar.) = muslimanski redovnik 

dever (ar.) = muka, patnja, trud, oskudica 

deverati = muciti se poslom, kucom, obitelju 

deverli glave = kad netko nema srece, ne polazi mu nista za rukom 

dihvana, divanana (iz tur.) = balkon, terasa (divan hana = soba za 
razgovor) 

dimije = zenska donja haljina 

din (ar.) = muslimanska vjera 

dina ti (mi)! = vjere ti (mi)! (za muslimane) 

dini-iman = vjera 

Dios mio! (sp.) = Boze moj! 

dolaf (perz.) = ormar (skrinja) u zidu 

dolma (tur.) = jelo nacinjeno punjenjem (paprika tikvica i si.) 

dord (tur.) = cetiri (4) 

dost (prov.) = prijatelj 

dova (ar.) = molitva 

dram (perz.) = mala mjera (1 oka = 400 drama, dram =3,2g) 

drolja (prov.) = cilimak otkan od starih krpa 

dunder (tur.) = zidar, tesar 

dunjaden (ar.) = na ovom svijetu 

dunjaluk (dunja) ar. = svijet 



440 



duos (sp.) = dva 

durati (prov.) = trpjeti 

dusek = vunjaca za postelju 

dvizga (prov.) = ovca (koza) od dvije godine 



D 



danecija (tur.) = vrst slatkisa spravljena od osobita mliva (brasna) 

dela (tur.) = izvoli 

demija (tur.) = brod, lada 

derdef (perz.) = drveni okvir za vez 

dojace, doja (prov.) = toboze 

dozbojadzija (tur.) = vrac, onaj koji »boji« oci, hipnotizer 

dugum (tur.) = bakreni vrc za vodu 

dul (perz.) = ruzica 

dulijag (perz.) = ruzino ulje, miris 

dulinarcici (iz tur.) = vrsta slatkisa u obliku ruzice 

dul-sirce (tur.) = ruzin ocat 

duzel (tur.) = lijepo 



DZ 



dzaba = besplatno, badava 

dzaiz (ar.) = dopusteno 

dzanum (tur.) = gospodine, prijatelju 



441 



Dzebel el Tarik (ar.) = Tarikova vrata - Gibraltar 

dzebhana (tur.) = streljivo, skladiste streljiva 

dzehenem (ar.) = pakao 

dzehenemlija (ar.) = onaj koji je za pakla, gresnik 

dzellesanuhu (ar.) = atribut koji se pridaje Bogu 

dzemaat (ar.) = drustvo 

dzematile klanjati = moliti se u drustvu u bogomolji 

dzenaza (ar.) = pokop, sprovod 

dzennet (ar.) = raj 

dzezva (tur.) = bakreni vrcic za crnu kavu 

dzin (ar.) = izvanprirodno bice, bijes - Islam vjeruje 
da osim ljudi ima andela, vragova i dzinova 

dzubbe (perz.) = dugi kaput, mantija 

dzuma namaz (ar.) = opca muslimanska podnevna molitva u petak 



ejdovale (iz tur.) = do videnja 
edzel (ar.) = cas u koji se umire 
efendi si benum (tur.) = moj gospodine 
efendum (tur.) = gospodine 
ekmek (tur.) = kruh, hljeb 
ekmescija = pekar, hljebar 
ekmescinica = pekara 
eksik (tur.) = nedostaje 



442 



Elhamdulillah (ar.) = Bogu hvala 

elif = prvo slovo arapske abecede 

emer (ar.) = zapovijed, volja 

ereza (tur.) = zavor 

esnaf (tur.) = udruzenje obrtnika jedne struke, 

ceh esnafbasa =starjesina esnafa (ceha) 

Estagfirullah! (ar.) = Boze oprosti! Kajem se! 

esek (tur.) = magarac 

evet (tur.) = da, jest 

evlad (ar.) = porod, djeca 

evlija, evlijali (ar.) = blazen covjek, svetac, »dobri« 

evlijaluk steci = posvetiti se, postati »dobri« 

ezan (ar.) = poziv na molitvu s munare 



fajda (perz.) = korist 

Farisija (ar.) = Perzija, Iran 

fela = vrsta 

fenjer (tur.) = vidjelica, laterna 

feredza (tur.) = zenski pokrivac 

ferman (tur.) = carska zapovijed, diploma 

fermen (tur.) = kratak prsluk 

fetva (ar.) = odluka o pravnom pitanju 

fildzan (findzan) (ar.) = porculanska zdjelica za crnu kavu, bez drska 



443 



firala (tur.) = vrsta plitke kozne cipele 
Firdusija = ime glasovitog perzijskog pjesnika 
fisek (tur.) = cahura za metak; papirni tulac 
frenjak = sifilis, lues 
fukara (tur.) = siromah, sirotinja 
fukarascina = siromastina, bijeda 



gajri muslim (ar.) = nemusliman, inovjerac 
Gan Eden (hebr.) = raj 
geto = podrucje u gradu za zidovske stanove 
gida (ar.) = obrok, doza, odredena kolicina 
goj (hebr.) = onaj koji nije Zidov, inovjerac 
goropadnik (prov.) = padavicar, epilepticar 
goropascina = padavica, epilepsy a 
grazia Deos (sp.) = hvala Bogu 



H 



ha (vezn., prov.) = cim... tek sto... 

haber (ar.) = vijest, glas 

haberdar = glasnik, vjesnik 

Habes (ar.) = Abesinija 

hadz, hadziluk (ar.) = hodocasce na sveta mjesta u Mekji 



444 



hadzija = hodocasnik 

hadzilaski Bajram (iz ar.) = muslim. blagdan, pri kojem se kolju za 
zrtvu ovnovi, goveda ili deve, starije od godinu dana (kurbani) i dijele 
sirotinji 

hajat (ar.) = predsoblje 

hajr (ar.) = sreca, korist, blagoslov 

hajirli = sretan, blagosloven 

hajrullah? (ar.) = koje dobro? sta je? 

hajvan (ar.) = blago, zivotinja 

hakik (tur.) = vrsta korala 

hakim (ar.) = sudac 

hala = izjelica, prozdrljivac 

halal (ar.) = ono sto je po Bozjoj zapovijedi dopusteno, slobodno 

halal olsun = oprastam ti, poklanjam ti; s halalom = s oprostom, 
poklonjeno 

halaliti = oprostiti, pokloniti 

halka (tur.) = obruc, kolut 

halka derviska = kolo, u koje se dervisi hvataju kod svojih obreda 

halva (tur.) = slatko jelo od przena brasna 

halvat (tur.) = prizemna soba 

hamal (ar.) = trhonosa, nosac 

hamalija = nosacka nagrada 

hamaliti = raditi kao nosac 

hamam (tur.) = kupka, banja 

haman (tur.) = po svoj prilici; istom; skoro, gotovo 

hamr (ar.) = vrsta vina (lozovaca) 



445 



han (tur.) = svratiste, prenociste 

handzija (tur.) = svratistar 

haps, hafs (iz ar.) = zatvor 

harac (ar.) = namet 

haram (ar.) = grijeh; ono sto je Bog zabranio ciniti 

haramija (ar.) = razbojnik, zlocinac 

harar = vreca od kostrijeti 

harem dzamijski (ar.) = predvorje dzamijsko 

haremluk = zenske odaje u kuci 

hasiti se (prov.) = oholiti se 

hasna (tur.) = korist 

hasta (perz.) = bolesnik 

hastaluk (perz: tur.) = bolest, bolestina 

hasul (ar.) = plodno, dobro 

hasura (prov.) = prostirka (cilim) pletena od sase 

hatib (ar.) = prvosvecenik u bogomolji (imenovani) 

hatma (ar.) = molitva koja se moli nakon sto se procitao cijeli Kuran 

hator (ar.) = cud; za hator nekome = za volju 

hava (ar.) = zrak 

hazna (tur.) = blagajna, riznica 

hazreti (ar.) = sveti 

Hazreti Rab (ar.) = sveti Bog, Stvoritelj 

hazretleri (ar. tur.) = dobri, odabrani, mili 

hecim (hekjim) = lijecnik 

hedija (ar.) = dar, poklon 



446 



hefta = tjedan, nedjelja dana 

helac (ar.) = propust, raspadanje 

helem = dakle, onda 

hem... hem... (prov.) = pa (ovo)... pa (ono) 

hesab (hesap ar.) = racun 

Hidr (hazreti) = vjecno zivi svetac lutalica 

hikjaja = prica, legenda 

hin (prov.) = njih (akuz.) 

hinla = prijevara, lukavstvo 

hizmet (ar.) = pomoc, posluga, podvorba 

hizmecar, hizmecarica = sluga, sluskinja 

homara (prov.) = omorika 

hosgeldum = dobro dosao, izvoli 

hosaf = kuhano voce, kompot 

hrsuz (tur.) = lopov, kradljivac 

hrsum (tur.) = juris, nasrtaj, nered 

huja (tur.) = ljutnja, bijes, cud 

huktati (prov.) = moliti se Bogu stalnim zazivanjem njegova imena 

hurija = raj ska vila, djevica iz raja 

hurma = datula 



ibadet (ar.) = molitva 

Ibliz (ar.) = ime vraga, davola 



447 



ibretiti se = cuditi se 

Ibrica = ime vraga, davola 

ibrik = bakreni vrc za vodu s ustima (nosacem) 

ibricic ekmescijski = kolac u obliku ibrika 

idara = hrana, zivotna potreba 

iftar (ar.) = pocetak posta o Ramazanu 

igirmi (tur.) = dvadeset (20) 

igirmi bes (tur.) = dvadeset i pet 

ihtijar (ar.) = starac 

ikindija, icindija = molitva izmedu podne i veceri, oko 2-3 sata po 
podne 

iladz (ar.) = lijek 

ilahija = nabozno-didakticka pjesma na arapskom jeziku 

ilmija = svecenicki, ucenjacki stalez 

ilum (ar.) = znanje 

ilumli = ucen 

imam = muslimanski prvosvecenik (zupnik) 

iman = vjerovanje u Boga 

indzil = sveto pismo evandelje 

insan (ar.) = covjek 

Insallah! (ar.) = ako Bog da! 

in hoc signo vinces (lat.) = u ovom ces znaku pobijediti 

io tengo (iotengo) sp. = imam 

io no tengo (jono tengo) sp. = nemam 

istabiriti (iz ar.) = protumaciti (taabir = tumacenje, izraz) 



448 



izun = dopustenje 



ja... ja... (prov.) = ili... ili... 

jacija = noc, posljednja vecernja molitva kod muslimana 

jag (tur.) = ulje (mirisno), mast 

jako (prov.) = tek sto, istom 

jalan (tur.) = laz, lazan 

jangija = vatra, pozar 

jara (prov.). = kruh (hljeb) od jecmena mliva 

Ja-sin (ar.) = jedan od glavnih odlomaka iz Kur'ana, obicno se moli za 
mrtve 

jasa! (tur.) = zivio! 

jasmak = dio zenske odjece 

jasta (prov.) = dakako 

jasta radi! (prov.) = dakako, nego sta? 

jatak = lezaj, loznica 

jazija (tur.) = pismo, pisanje 

jecerma = prsluk 

Jehova (hebr.) = Bog 

jehudija (tur.) = Zidov 

jemek (tur.) = jelo, hrana 

jemenija = zenski pokrivac za glavu, tanki rubac 

jemin (ar.) = jamstvo, uvjerenje 



449 



jok (tur.) = ne 

j organ (tur.) = poplun 

jdrganbez (tur.) = navlaka za jorgan (poplun) 

juksuk = naprstak 

junga = vrsta mjere za obujam 

juz (tur.) = stotina (100) 

juzbasa (tur.) = kapetan 



K 



kabil (ar.) = moguce (sto je kabil; da je kabil = sto je moguce; da je 
moguce) 

kabul biti (iz ar.) = biti od Boga primljeno (molitva) 

kabul olsun = privoljavam, dopustam, pristajem 

kabuliti = pristati, dopustiti 

kabur = grob 

kadaif = vrsta orijentalnog slatkog jela 

kadifa = svileni barsun 

kadija = serijatski sudac 

kafez, kavez (tur.) = krletka 

kaftan = dug kaput 

kaharan, kaharli = tuzan, zalostan 

kahva (prov.) = bosanska kahvana 

kahvenisati = sjediti uz kavu 

kail biti = privoljeti, dopustiti 



450 



kajado! = Suti! Neka se ne zna! 

kajmekam (ar.) = potpukovnik, kotarski predstojnik 

kalaj = kositar 

kalaisati = pokositriti 

kalajdzija = kositrar, obrtnik koji bakreno sude prevlaci kositrom 

kalem (ar.) = pero za pisanje 

kalemli = pismen 

kalu bela demberu = od postanka svijeta 

kama (tur.) = bodez 

kamarija (kamerija) = terasa, veranda 

kanat = krilo od vrata 

kantar = mjerila za tezinu na kojima se uteg pomice 

kantarijun = stolisnik (Tausendguldenkraut) 

kaplama (prov.) = dascani krov 

karadoz (tur.) = crnook; naziv za clowna 

karamba! (sp.) = do vraga! 

karasevdah (tur.) = crni, teski sevdah; veliko odusevljenje 

karmakarisik (tur.) = mjesavina 

kasaba = trgoviste, gradic 

kasabelija = malogradanin 

kasika = zlica 

katmer = klincic (cvijet) 

kaur (daur) = inovjerac, krscanin 

kaza (sp.) = kuca 

kazan = kotao 



451 



kazandzija = kotlar 

kazaz (tur.) = gajtandzija, pozamanter 

ketiti (prov.) = camiti, cekati besposlen 

kijamet (ar.) = zadnji sud; svada, galama 

kijametski dan = sudnji dan 

kismet (ar.) = sudbina 

kitabluk (ar: tur.) = drvena policica za knjige, u obliku slova X, stavlja 
se kod nogu 

Kjelimei sehadet = osnovna molitva kod muslimana, kojom se iskazuje 
vjerovanje 

kjifuthana = zidovsko naselje 

kjufur (cufur) = nevjera 

klanjati = moliti se Bogu klanjanjem 

klempa (prov.) = udarac sa dva prsta preko uha, za zabavu 

kna = boja za kosu (hena) 

kniti se = knom liciti nokte 

kolombo (sp.) = golub 

koser (hebr.) = jelo koje Zidov smije jesti 

krk (tur.) = cetrdeset (40) 

krsmet, ksmet (ar.) = sudbina 

kurban = zrtva (ovan koji se kolje uz Hadzilajski Bajram) 

kutarisati = rijesiti, osloboditi 

kuvet (ar.) = snaga, tjelesna krepost 

kuvetli = snazan 

kvaranta (sp.) = cetrdeset (40) 



452 



kvatros (sp.) = cetiri (4) 



lamelif (ar.) = kombinacija dva slova arapske abecede (lam + elif) 

leden (legen) = bakrena posuda za umivanje 

lepe (tur.) = ne prigovaram, slusam, izvrsujem nalog 

ligurati se (prov.) = isanjkati se 

ligure = niske sanjke s kostanim ili zeljeznim potkovama 

lokum (tur.) = slatko jelo 

lug (prov.) = pepeo 



M 



maces (hebr.) = nesoljen hljeb 

magrib (ar.) = zapad 

mahala (tur.) = dio naselja, podrucje s jednom ili vise ulica 

mahaljani = stanovnici jedne mahale 

mahhala (zid.) = masallah! (zidovski zargon) 

mahrama = rubac 

mahsuz (ar.) = osobito, napose 

mahsuz selam = osobit pozdrav 

maj ti (prov.) = na ti, evo ti 

mal (ar.) = imovina, bogatstvo, dobro 

malimejit = drazbena rasprodaja imetka umrlog 



453 



mandal = zasun 

mandaliti = preckom zatvoriti vrata, zasunom 

mandra = pura, zganci 

mangala = posuda za zeravicu 

manija (ar.) = prijevod, znacenje, tumacenje 

marifetisati = praviti majstorije, udesavati 

marifetluk (ar. tur.) = petljanija, zavaravanje 

masallah! (ar.) = bas kako treba! divno! 

masrik (ar.) = istok 

matuh (ar.) = ostario, ishlapio 

mavi (tur.) = modar, plav 

mavjeti = plaviti 

meazallah! = ne daj, Boze! 

medresa = srednja vjerska skola 

medzela = turski zakon 

mehlem = lijek koji se privija na ranu, melem 

mekteb (prov. mejtef) = niza, osnovna vjerska skola 

melun (ar.) = proklet 

melee, melekj (ar.) = andeo 

memla = vlazna plijesan 

memljivo = vlazno, pljesnivo od vlage 

meraja = ledina, neobradena zemlja 

merhaba! (ar.) = pozdrav medu muslimanima (Zdravo! ) 

merhamet (ar.) = milosrde, samilost 

mesela = uzrecica, kao: biva 



454 



mescema, mehkjema (ar.) = sudnica 

mevlevijski red = jedan derviski red 

mezar (ar.) = raka, grob 

millet (ar.) = svijet 

minder = divan, kanapa (nepokretna) 

misirbaba = coso, covjek koji nije obrastao dlakom 

morpatlidzan = modra rajcica, melancan 

mrmak (prov.) = moljac 

mrven = trun, malko, mrva 

mubarec = svetkovina, svetacno veselje 

mucaca (sp.) = djevojka 

muderis (ar.) = visi duhovnik, nastavnik 

muftija = visi svecenik, biskup 

muhabet (ar.) = razgovor 

muhtar (ar.) = seoski starjesina, starjesina jednoga gradskog podrucja 

muhur (ar.) = zig, pecat 

mujezin = covjek, koji na munari moli i poziva na molitvu 

mumin = ubjedeni vjernik, musliman 

murecef (ar.) =crnilo, tinta 

murtat (ar.) = izdajica 

murtatluk = izdaja 

musaf = Kur'an (naziv same knjige) 

musafir = gost 

musafirhana = gostinjac; gostinjska soba 

muselez = most, sira, cijed; mlado vino 



455 



musebak = drvena resetka na prozoru (da sakrije vidik u sobu) 

musrik (ar.) =idolopoklonik, nevjernik 

musrikluk = idolopoklonstvo, mnogobostvo 

musterija (ar.) = kupac 

mustuluk = nagrada za radosnu vijest 

mutesarrif (ar.) = kotarski predstojnik, pukovnik 

mutvak = kuhinja 



N 



nabaciti sihir = opciniti, podmetnuti cini 

nabesati (prov.) = nagomilati, nametnuti velik dug, netacno 
obracunavati 

nafaka = izdrzavanje, sreca u imanju 

najhairniji = najkorisniji (vidi: hajr) 

naluna (nanula) = drvena obuca 

nam (perz.) = obraz, ugled, cast 

namaz = molitva 

nana = baka; ljekovita trava 

nargila = cibuk za pusenje gdje se dim fdtrira kroz vodu 

nasihat (ar.) = savjet 

nasihatli = poucno, savjetno 

nasul kjeif? = kako si? 

nazranija = krscanin, nazarenac 

nefs (ar.) = strast, pozuda 



456 



nejse = uzrecica, znaci: neka bude! svejedno! 

nesesta = mlivo od oprane i stupane psenice 

nikjah (ar.) = brak 

nisan (tur.) = nadgrobni spomenik 

njaki (2. njakih, njakieh) prov. = neki, nekakvi 



O 



ohrdati (prov.) = omrsaviti 

oka = stara mjera za tezinu (1281 gr) 

okabiiliti = odluciti, pristati 

oknjen = knom prevucen, olicen 

okolica na minderu = cilimak ili pokrovac, kojim je pokriven minder 

on (tur.) = deset (10) 

on bes bucuk (tur.) = petnaest i pol (15 1/2) 

opsihiriti = opciniti 

ortak = poslovni drug 

ortakluk = poslovna zajednica 

osunetiti = obrezati (vjerski obred kod muslimanske muske djece) 



pac biti od necega = cist, prost 

pace = hladetina 

paliize = kompot od borovnica 



457 



papaz (tur.) = svecenik, pop 

para (perz.) = novae 

paracesik = otplata, obrok 

pasteliki (sp.) = pita od mesa, zidovsko jelo 

pasvandzija, pasmandzija = nocobdija 

paseriko mio (sp.) = pticice moja 

pazar (perz.) = trgovacki posao; sajmiste; utrzak 

peca = krinka koju zene stavljaju pred lice 

pejgamber (ar.) = Bozji poslanik; svetac 

peka = komadic, na peke isjeci - na komadice isjeci 

peke (tur.) = neka bude, drage volje, hocu 

peksimet = kolac 

pendzer (pendzer) = prozor 

Pesah (hebr.) = zidovski blagdan 

peskes (tur.) = poklon 

peskiin = okrugao stolcic 

pestahta = pisaci stalak na niskim nogama 

pezevenk (perz.) = lopov, svodnik 

plah = lijep, izvrstan 

plaho = lijepo, veoma, vrlo 

pomustafiti se (prov.) = naljutiti se, razbjesnjeti se 

poselamiti = izruciti pozdrav 

promuhabetiti = porazgovarati se 

prtokal (tur.) = naranca 



458 



R 



rabos = starinsko biljezenje racuna crtama 

rafa = polica ispod tavanice 

rahat (ar.) = miran, smiren, zadovoljan 

rahatluk = mir, zadovoljstvo 

rahmetli (ar.) = pokojni 

rebiul evel (ar.) = arapski mjesec (3. u godini) 

rizaluk (ar: tur.) = hator, milost 

rusvet (tur.) = mito, potplata 



sabah (ar.) = zora, jutarnja molitva 

sabah hajrola = sretno ti jutro 

sabur (ar.) = strpljenje 

safra (tur.) = nesvijest 

sahan (tur.) = bakrena plitica (tanjur) 

sahat-kiila = toranj sa satom 

sahib ij a (ar.) = vlasnik, gospodar 

samun (somun) tur. = mekani bijeli hljeb 

samum = pustinjski vjetar 

sanki = turska uzrecica, kao: biva 

saraf (ar.) = mjenjac 

sarac = remenar 



459 



sarafluk (ar: tur.) = mjenjacnica 

saraj (perz.) = grad 

sarhos (perz.) = pijanac, bekrija, veseljak 

savatli = isaran, izgraviran 

saz = bosansko glazbalo, vrsta tambure 

secija = minder 

sedzda (ar.) =sjedeljka pri muslimanskoj molitvi, tj. kad se lice spusta 
na zemlju 

sehara = skrinja, sanduk 

selam (ar.) = pozdrav 

selam alejkum (ar.) = pozdrav: neka je na vama (na tebi) Bozji spas! 

sepet = duboka kosara koja se nosi na ledima ili se po dvije vezu na 
konja 

serbez (perz.) = slobodno, bez straha 

sermija = poslovna glavnica 

sevap (ar.) = dobro, Bogu ugodno djelo 

sevdah (perz.) = ljubav 

sevdisati = uzdisati, za nekim ceznuti u ljubavi 

sifat = narav, covjekova osobitost, svojstvo 

sihir (ar.) = carolija 

sihirbaz = vracar, vjestac, carobnjak 

simsile = slab stalez, slab rod 

sinija = okrugao nizak stol 

sinjora (sp.) = gospoda, zena 

skamija = klupa 



460 



sofa dzamijska = prostor za molitvu izvan dzamijske zgrade 

sojli = plemenit, dobra roda 

sokak = ulica 

srma (tur.) = srebro 

srmali = srebren (-a, -o) 

stravu salijevati (prov.) = izlijevati olovo nad glavom bolesnika (obicno 
onog koji se neceg uplasio) uz neke molitve 

subhanallah! (ar.) = Boze, kako to! (izraz cudenja) 

Suniti = vrsta muslimana koji osim Kur'ana vjeruju i izvrsavaju jos i 
Sunet (ono sto je radio Muhamed) 

sura iz Kur'ana = odlomak iz Kur'ana 

surma = boja za garenje (crnjenje) obrva 

svosve (sveosve) prov. = sasvim 



Sam = Sirija 

samija (tur.) = zenski pokrivac glave, tanki rubac 

sargija = glazbalo, vrsta tambure 

seher (ar.) = grad 

sehit (ar.) = covjek koji je poginuo na bojnom polju 

Sejh ul islam = najvisi muslimanski vjerski dostojanstvenik 

sejtan = vrag, davao 

Semal Izroel Adonaj ehod (hebr.) = Bog je Izraelaca jedini, moj Bog je 
jedan! 

Semsidede (ar.) = ime: sin sunca 

461 



serbe = slatko pice 

serbetnjak = bakreni sud za »pecenje« (kuhanje) kahve 

serijat = Bozje odredbe, muslimanski zakoni 

Siiti = vrsta muslimana 

siljte = tanak vuneni jastuk za sjedenje 

sis = ravan dug mac, ali znaci i przanj za kavu s dugim siljkom, na koji 
se sejhovi i dervisi nabadaju 

sisa (tur.) = boca 

sise = strop, tavanica 

skembe kjorba (tur.) = juha od trbuscica (tripe) 

sucur Allahu = hvala Bogu 



tabut = muslimanski mrtvacki sanduk 

tahta (perz.) = daska 

taksirat = udes, kob 

taleba (ar.) = studenti, ucenici 

tapija = isprava o vlasnistvu nekretnine 

Taslihan = kamena zgrada, svratiste 

teferic (ar.) = izlet, veselje u prirodi 

tekija = derviski samostan 

telal = objavljivac, razglasnik, izvikivac 

temenna (tur.) = pozdrav rukom 

tendzera (tur.) = bakreni kotlic za kuhanje 



462 



teneca = lim 

tenhanluk (tur.) = polagahno, odmjereno 

teoba (ar.) = pokajanje, obracenje na dobro; 

doci teobe = pokajati se, popraviti se 

Teobe ja Rabbi! (ar.) = Boze, ja se kajem i odustajem od zla! 

tepsija (ar.) = metalna plitica za pecenje tjestenih jela 

teravija = posebna molitva uz Ramazan 

terezija = mjerilo s dvije plitice 

ters (tur.) = opak, tvrd, zlocudan 

terzija = krojac 

tespih = muslimanske brojanice (33 zrna) 

testir = osposobljenje obrtnika; dopustenje 

tevhid = zadusnice 

tib = arapska knjiga ljekarusa 

tilsum = tajna uspjeha 

tirit = tijesto, smjesa 

toprak (tur.) = zemlja, ima prov. znacenje: prag, svoje ognjiste 

traboloz = sareni svileni pojas 

trente (sp.) = trideset 

tres (sp.) = tri (3) 

trud za kresivo = bukova kora za kresanje vatre 

tuhaf = cudnovato, zacudo 

tukados (sp.) = zenska kapica kod Zidova (od »dukatos«) 

Tundzina salavat = jedna muslimanska molitva 

tura i jazija (tur.) = lice i nalicje 



463 



turbe (ar.) = ogradena grobnica (mauzolej) 
tutun (tur.) = duhan 



U 



uc (tur.) = tri (3) 

ud = mirisljiv korijen aloje 

ujuk (histor. prov.) = naziv za fratra u Bosni i Hercegovini 

ujdurma (tur.) = nesto udeseno da se netko zavede, prevara 

ulema = ucenjaci, svecenicki stalez 

uno (sp.) =jedan 

urnek = uzoran 

uvakufiti = ostaviti u zakladu, zaduzbinu 

uzdurisati = udesiti, namjestiti 



vakat (ar.) = vrijeme (doba dana) 

vakuf = vjerska zaklada 

vala= bome 

Vallahi billahi (ar.) = Tako mi Boga! 

valija = namjesnik, poglavar pokrajine 

var (tur.) = da, jest 

vasija (ar.) = skrbnik, tutor 

vasijet (ar.) = posljednja volja 



464 



vasijetnama = oporuka 

ve anuhu maluhu = arapski atributi Bogu 

vecil (ar.) = opunomocenik, svjedok 

vela havle (ar.) = izraz cudenja: Boze moj! 

vela kuvete = izraz cudenja 

vilajet (ar.) = pokrajina, namjesnistvo 

vird = obavezna derviska molitva 

vodeka, vodekarce, vodekarcena (prov.) = ovdje, ovdjeka 

vudzud = pogr. vudud (ar.) = tijelo 



zahira = hrana 

zahmedija = nagrada za posao 

zahmet ti je = potrudi se, molim te 

zakocenuti se = ukociti se kao u grcu od kaslja ili od smijeha 

zapodirati = doticati u razgovoru sto ne treba dirati, izazivati 

zaptija = redar, oruznik, straza 

zehra, zera (ar.) = vrlo malo, mrvica 

zekjat (zecat) = obavezno dijeljenje pomoci sirotinji kod muslimana 
(2,5% godisnjih prihoda) 

zeman, zeman (ar.) = doba, vrijeme 

zembilj = trougla kozna torba 

zemherije = ljuta zima 

zerde = hladno jelo od rize, (pirinca) slatko 



465 



zerzevat = zelen, povrce 

zgodan (prov.) = bogat, imucan 

zift = nikotin 

zijan = steta 

zijancer = stetocinac 

zijaret (ar.) = posjet 

zikr ciniti (iz ar.) = derviski obred, molitva 

zinaluk = blud 

zor (perz.) = tegoba, sila, zamah! 

zorli = tesko, silno 

zulum (ar.) = nasilje 

zurna = glazbalo (vrsta trublje) 

zvekir = halka za vratima koja udara i daje zvek 



466 



BILJESKA O PISCU 



Enver Colakovic, roden je 27. 
svibnja 1913. god. u Budimpesti. Zivio u 
Budimpesti, Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. 
Umro je u Zagrebu 1976. god. 

/$Vi~^2r ^ ") Studirao je u Beogradu i Budimpesti 

wSr~ ^ "t (matematiku i fiziku) te u Zagrebu (po- 

vijest). 

Radio je kao nastavnik, kazalisni 
redatelj, te korektor, lektor i urednik. 

Pisati je poceo jos kao djecak i to na 
dva jezika (hrvatski i madarski). 

Pisao je sve oblike knjizevnog stvaralastva, poeziju, novelistiku, 
romane, drame, eseje, te i strucnu literaturu. 

Prevodio je s madarskog, njemackog, a u zajednici s prof. 
Mirom Sunjic s engleskog jezika i to poglavito poeziju. 

Suradivao je u gotovo svim knjizevnim revijama. 




Djcla: 



Poezija: 



Napisao je nekoliko zbirki lirike, objavio relativno malo. Do 
sada je u posebnoj knjizi objavljen njegov ciklus: »Mahniti pies boja« 
sto ga je uglazbio Toma Prosev. (Izvedeno u Skoplju i Opatiji) 



467 



Romani: 

Zuti karamfili (1932) - izgubljen rukopis, neobjavljeno. 

Melun (1935/6) - objavljeni samo fragmenti (»Hrvatska revija«, 
»Misao« i dr.) 

Legenda oAli-pasi (1940/41) 

Knjiga majci (1942) - neobjavljeno 

Jedinac (roman u stihovima) - (1947/50) 

Malisvijet (1947/48) 

Rasap (roman u 4 knjige, nedovrsen) 

Zbirke pripovijedaka i no vela: 

Iz Bosne ponosne (zbirka od 16 pripovijedaka, neobjavljeno) 

Mujica Hanka (kratak roman, objavljen u nastavcima u 
Sarajevskom »Novom Beharu« - 1942) 

Lokljani (zbirka od 10 novela sto cine cjelinu roman). 
Objavljeno do sada 8 pripovijedaka u razlicitim casopisima: Republika, 
Revija (Osijek), Marulic 

Spirale (zbirka od 8 novela, kratkih romana, pisana 1967/70) 
objavljene do sada 4 u casopisima (Forum, Kolo, Republika, 
Mogucnosti) Naslovna novela Spirale izlazi u posebnoj knjizi u 
Budimpesti, u prijevodu Zoltana Csuke u izdanju Europa Konykiado) 

Esejistika: 

Objavio niz eseja, osobito o madzarskoj poeziji, te strucne 
clanke iz podrucja matematike. Napisao i udzbenik iz »Teorije 
skupova« (Zagreb, 1968) 

Drame: 

468 



Spasite dijete (drama u tri cina, prevedena na madarski i 
njemackijezik) 

Moja zena krpi car ape (salonska komedija u 4 cina, prikazana 
na mnogim pozornicama) 

Prevodilacka djelatnost: 

S njemackog jezika: 

Poezija: Schiller, Goethe, te preko 40 suvremenih pjesnika 
Austrije. Priprema antologiju austrijske poezije. 

Drame: Schiller: Razbojnici, Lessing: Emila Galotti, Mudri 
Nathan, te knjiga o dramaturgiji: Hamburska dramaturgija. 

R. Wagner: Majstori pjevaci, opera 

A. Camus: Opsadno stanje, opera Milka Kelemena itd. 

S madarskog jezika: 

Antologija madzarske poezije (u pripremi) 

Ervin Sinko (4 romana i niz pripovijedaka i pjesama) 

Ferenc Santa: 20 sati, roman 

Istadn Benedek: Zlatni kavez, roman, itd. 

Suradivao i uredio madarsku poeziju u »Antologiji svjetske 
poezije« itd. 

Do sada je prevoden na madarski, njemacki i turski jezik. 



469 



Izdavac 

Islamska zajednica Zagreb 

Zagreb 1989. 



Tisak: "ORBIS", ZAGREB 



470